- Učlanjen(a)
- 04.10.2009
- Poruka
- 5.207
PREDSLOVIJE
Šta su ovi naši spisatelji naumili? (Čuje se glas u društvu gdi se karte dele, ili čaše cede, ili se uz muziku igra). Ne dadu nam ni danuti, nego knjigu za knjigom Kakvo je opet ovo čudo: Pokondirena tikva! - Pokondirena tikva, gospodo moja, jest, tako zavemo veselo pozorište koje sam ja dolu nižajše potpisani sočiniti ščastije imao za vašu, ako soizvolite čitati, kako polzu, tako i zabavu. - "Zabavu? Ha, ha, ha! - To će biti unterhaltung? Hi, hi hi!" - Ja znam, moje visokopočitajema gospože, da bih pet puti više prenumeranata imao da sam objavlenije na kakav vseopšti bol izdao nego na Pokondirenu tikvu, ali što ću kad me je stroga sudbina na knjigopisanje opredelila. - "Gospodin spisatelj, nemojte vi biti tako oštrljatonosati, zašto ako vas počnemo mi salva veni žene kritizirati, nećete se znati ni vi ni vaša knjiga, jer mi ako i na bal odlazimo, opet zato pamet ne gubimo." - S oproštenjem, gospože, moje namerenije nije bilo vređati, jer ja sam naučio razliku praviti između crnog i belog, ali opet mi zato, gospože, zameriti ne možete što velim da je uvek bolje čitati kakvu poleznu knjigu nego na bal ići; jer se na balu mlogo protivu sostava tela čini, tamo se preko mere igra i skače, ne spava se celu noć, bogzna šta se još dogoditi može, koje neugodnosti čoveka pri čitanju kakve knjige otud napasti ne mogu. - Gospodin ferfaser!" - "Na službi, frajlice!" - Jednu reč na uvo: Ali, um Gotteswillen' g. ferfaser, šta su vam devojke i žene skrivile te toliko na njih atakirate? Tako ste nas u pređašnjem vašem delu napali s Jelicom, a sad nam opet Femu predstavljate. Ko vas je postavio arendatorom? Vi znate kako je u vama kad vam ko vaša suvoparna sočinenija kritizira. A što na modu vičete, sami se izdajete da vam je plitak mozak, jer kad bi se i vi sad onako obukli kao što se vaš ded nosio, šta mislite, da l' bi vam se i vrapci smejali?" - Moja lepa frajlice, žao mi je što ste mene radi ta vaša mala ustanca zaoštrili. Ja na modu nimalo ne vičem, nego na zloupotreblenije, na preterivanje ili, kako vi zovete Ubertreibung. To je, frajlice, ono što se iskorenjivati mora i što ja oporočavam, a ne moda. Što se pak Jelice i Feme tiče, i tu mi zameriti ne možete, jer ja činim moju dužnost. Vidite, frajlice, ja dođem, na primer, k vami na posješčenije, vi mi taki počnete uši nabijati kako vas je šnajder prevario, nije vam načinio haljinu po poslednjem žurnalu. Kako se onaj i onaj grubo pokazao, u komplimentu dva prsta falio od mere; kako je neka drugarica na balu nameštala lokne, u igri izgubila takt, i ovakove stvari tisućama. Na ovakav razgovor šta znam drugo raditi nego smejati se, a smejati se bez vas, bilo bi od mene grubijanstvo; moram i vas, kao što vi zovete, unterhaltovati, i tako, unterhaltujući vas i prepovedajući što sam kojegde čuo i vidio, izilazi Pokondirena tikva. Je l' tako, gospodična?
U Vršcu, 1830. Vaš sluga,
Delo ovo, kao što se gore vidi, sočinjeno je bilo godine 1830, taki posle Laže i paralaže; no iz toga najviše uzroka nije se na svet izdati moglo, što je Ružičić takovu rolu igrao koja bi gdikom zazorna biti mogla. Da bi pak delo ovo - kakvo je takvo je - u mraku ne ležalo, preduzeo je sočinitelj Ružičiću neviniju rolu dati, i to u vreme kad je nečajnom žalošću opterećeni duh svoj s otim razgaliti mislio. Da li nakalameni Ružičića karakter svom teženju odgovara, ne znam; to znam da ne bi pozorište ovo bez dejstva ostalo kad bi mogućno bilo prvobitnu mu rolu zadržati. Najposle, da ne pomisli ko da mi je scena, koja se u Rodoljupcu od G. Čokrljana izdatom pečatana nahodi, ka izmeni ovaj povod dala, jer je i ona iz moga pera proistekla.
U Vršcu, meseca septemvrija 1837.
FEMA, bogata udovica
EVICA, njena kći
MITAR, Femin brat
ANČICA, služavka
JOVAN, šegrt
SARA, čankoliza kod Feme
SVETOZAR RUŽIČIĆ
VASILIJE
DEJSTVO PRVO
Pozorje prvo
FEMA I EVICA
FEMA: Jedanput zasvagda, ja neću da si mi takva kao što si dosada bila. Kakve su ti te ruke, kakav ti je obraz ispucan i izgrđen, kanda si od najgore paorske familije. Opet ti kažem, devojko, ja hoću nobles u mojoj kući.
EVICA: Ali zaboga, majko, nije li me i pokojni otac učio da nije sramota raditi?
FEMA: Šta tvoj otac, on je bio, da ti kažem, prostak, nije razumevao ni šta je špancir ni šta je žurnal. Zato je bog stvorio pedintere da oni rade, a mi da držimo u jednoj ruci zvonce, a u drugoj lepezu.
EVICA: Ja sam i kod uje radila.
FEMA: Tvoj uja... Jes' čula, kako te nije sramota tako što govoriti! Kakav uja? Nemaš ti nikakvog od roda čizmara.
EVICA: Zar on nije vaš brat?
FEMA: Devojko, ti valjda nisi sasvim izgubila mozak Ni toliko ne možeš da rasudiš da on moj brat biti ne može. Ko je još video da ja ovako u belo obučena pođem s njime izdrtim i jadnim, crne mu se ruke, nikakva rezona ne zna ... vidiš, i sama se od njega gadiš.
EVICA: Nije tako, majko.
FEMA: Kakva majka, valjda mi nije sedamdeset leta! Zar ti nisi čula da kćeri kažu svojoj materi mamica?
EVICA: Ali kad sam se tako naučila.
FEMA: To te je naučio taj tvoj uja i drugi njemu podobni, no ja tebi kažem, devojko, uči se po modi govoriti ako misliš da ostaneš moja kći.
EVICA: Meni je uja.
FEMA: Opet ona uja? Jesam li ti kazala jedanput da on nama ne može biti rod? Šta ćeš kod njega, da mu pereš sudove? Pogledaj kakve su ti ruke, kukavico, kanda si najgora paorentina . Nek' nadmi sluškinje ako je rad imati posluge, a ne da mu ti dirindžiš.
EVICA: On me nigda nije terao raditi, ali ja sama imam volju.
FEMA: Eto ti, isti otac! Tako je i on imao to ludilo u glavi da radi, pa da radi. Niti mari kakve se haljine nose niti kako se gospoda unterondluju. Idi, kukavico, na ogledalo, pogledaj se kakva si, stojiš kao stupa, bez midera i neutegnuta.
EVICA: Ja ne mogu mider da trpim, kad se zaptijem u njemu.
FEMA: Taka drnda i ne može, nego koje su dobro vospitane (zateže se). Ja mogu, vidiš, a tebi je teško.
EVICA: Kad se stegnem, moram da stojim kao ukopčana, ne mogu da se sagnem, niti što da prihvatim.
FEMA: I ne treba, zato ti stoje dva pedintera za leđi, nek' oni rade.
EVICA: A zašto mi je bog dao ruke?
FEMA. Vidiš da si mućurla: da se beliš, da se kitiš, da češalj nameštaš kako ti je volja, zato je bog noblesima ruke dao, a ne da vuku plug (duva u prste). Ne znam, ne znam, ne znam kako ću te vospitati: francuski ne znaš, ne znaš praviti komplamente, a kolika si; sad te moram od azbuke reparirati.
EVICA: O, majko, sad je dockan.
FEMA: Ja znam, al' ko bi smeo spomenuti dok ti je otac bio živ? On drugo nije znao nego da teče, da sedi kod kuće, kao baba, ne mareći ni šta je to puket ni šta je koket. Evo, novaca je ostavio dosta, ali šta to pomaže kad je ostavio posle sebe kravu. Bog zna šta bi od mene bilo da nisam od nature na gospodstvo stvorena. No još nije dockan, moja lepa Evicken, samo se ti na mene ugledaj, pa se možeš još koliko-toliko popraviti.
EVICA: (Ah, bože, šta će još od mene biti?)
Pozorje drugo
VASILIJE, PREĐAŠNJE
VASILIJE: Dobro jutro želim, majstorice.
FEMA: Kakva je ovo svinja? (Čepeći se.) Dragi moj, gde si ti taj epiket naučio da u sobu noblesa uđeš bez kucanja, bez komplamenta? Znaš li ti da mogu taki na pedintere povikati da te čak na sokak isteraju?
VASILIJE: Ja ne znam šta vi govorite, majstorice.
FEMA: Riftik, riftik, on neku majstoricu traži.
VASILIJE: Šta je to? Evice, šta je tvojoj materi?
FEMA: Dragi moj, ovo nije Evica, ovo je frajla mamzel. Kod noblesa se ne govori ti, nego milostiva gospođa.
VASILIJE: Zaboga, gde sam ja?
FEMA: Ti si kuću pomeo, dragi moj. Ti si može biti tražio proste ljude, pa si došao kod noblesa.
VASILIJE: Ta ja nisam lud, koliko sam puta dolazio dok de još i pokojni majstor živeo.
FEMA: Riftik, opominjem se, kad je hteo za pedintera stati.
VASILIJE: Kakav pedinter, kad ste mi obećali Evicu?
FEMA: Šta, mamzel tebi obećala? To je grubijanstvo. Jokan, Jokan, kumte pisli her, virfte grubijana hinauz.
VASILIJE: Ta nemojte se šaliti, majstorice nego ja sam došao da pitam kakve ćemo haljine za Evicu.
FEMA: (podboči se): Molim te, kaži mi, s kim misliš ti da govoriš?
VASILIJE. Zar vi niste Fema, pokojnog majstor-Pere opančara žena?
FEMA: Ja opančarova žena, u ovi 'aljina opančarica? Ah, same daske moraju od žalosti plakati!
VASILIJE: Ali zaboga, koliko ste me puta nazvali vašim zetom?
FEMA: Ti moj zet, s ovim izdrtim laktovima? Sad će me smesta groznica uhvatiti.
VASILIJE: Ali zaboga, majstorice ...
FEMA: Ta trista te vraga odnelo, nisam ti ja nikakva majstorica... Taki mi se vuci ispred očiju, nemoj mi smraditi sobu s tvojim 'aljinama.
VASILIJE: Slatka majstorice ...
FEMA: (uhvati ga za ruku): Marš iz moje kuće, traži majstorice kod tvoga oca, a ne kod noblesa. uh! (Najedanput ga pusti.) Uh! usmradila sam ruku! (Duva u ruku, pa je posle briše maramom.) Sad je moram tri dana prati, dok je opet u nobles dovedem.
VASILIJE: Majstorice, to nije lepo od vas.
FEMA: (poleti na njega, pa se opet trgne): Vuci se, kad ti kažem, iz moje kuće, ili ću taki pandure dozvati.
VASILIJE: Nisam se nadao da ćete me s panduri terati.
FEMA: S panduri, dakako, s panduri se teraju oni koji čest noblesa diraju. (Evici) Šta si stala, te ga ne turaš iz sobe.
EVICA: Ali, slatka majko, ovo je naš Vasa.
FEMA: Naš Vasa, paorska trago! Hoćeš da se ljubiš s njime? (Vasiliju) Napolje se vuci!
VASILIJE: Zaboga, majstorice, imate li duše?
FEMA: (pođe, pa se trgne): Uh, što ne smem da mu se približim, da ga sama isteram. Ali čekaj, bezobraznik! (Uzme lepezu, pa ga počne s njom turati.) Napolje iz moje kuće!
VASILIJE: Slatka majstorice, samo još jednu reč.
FEMA: Kest mašir, marš! (Istura ga.) Bezobraznik jedan, opoganio mi lepezu. Sad je moram pokloniti Ančici.
EVICA: Ah!
FEMA: A šta ti tu uzdišeš? Paorentino, povela si se za kojekim, pa i ne gledaš šta je nobl. Na mene gledaj, ako misliš da štogod bude od tebe, a ne na kojekakvo đubre.
Pozorje treće
SARA, PREĐAŠNJE
SARA: Službenica, službenica, kako ste? Aa, tu i frajlica, drago mi je, drago mi je, hibšes ksihtl! Lepe očice, glatki obrazi, smeđa kosa, hipš, hipš! Vi kec frajlice, vi kec?
EVICA: Oprostite, ja nisam kec.
SARA: Ha, ha! Ja nemecki pitam kako se nahodite.
FEMA: Ne zna vam ta ništa, nevospitana je kao krava.
SARA: Aa, ništa, ništa, dosta su vospitani, još su mladi; prekrasno, prekrasno, to mi je drago (pokloni se). Juče sam bila kod gospoje Mirkovičke na ručku, to je štogod prekrasno, od svega dosta, ali sarmu što je imala, nisam jela skoro, pa srneći čerek i štrudla, to je štogod komi fo! Tokajer je tako bio krasan, ja ga nisam skoro pila; pa opet kafa, šećera suviše. Tu sam i Finesku povela, o beštija jedna, i ona se baš dobro častila, pa najposle zaspala pod astalom. Vičem ja: Fineska, Fineska, Fineska ... jedva sam je probudila; to vam je mops, da se ne može iskazati; volim nju nego najbolje pečenje. Pa kako ste mi, kako ste vi ručali?
FEMA: Miko fo!
SARA: Drago mi je, bez društva to najbolje nije baš moglo biti. Društvo vam je osobito pri ručku nužno. Ono se razgovara, ono se šali, a najviše pravi apetit.
FEMA: Danas uzimam čest ajnodlovati vas na ručak.
SARA: Blagodarim, blagodarim! Nemojte se samo e mnogim truditi; ja sam s najmanjim zadovoljna: malo supe i jedno parčence rindflajša.
FEMA: Miko fo!
SARA: Ali samo da je debelo; to je kuriozno da ja sve debelo milujem, ali rindflajš osobito, samo ako je dobar sos.
FEMA: To kod mene mora uvek biti miko fo!
SARA: Drago mi je, drago mi je, to je za mene dosta. Jošt kad bi bilo malo sarme, to mi je ostalo u duši jošt od gospoje Mirkovičke, a i ajngemock ne škodi; a pečenje, a, to daje apetit vinu. Rihtig, malo nisam zaboravila tortu, to sam baš sama mislila mesiti; to je osobito jelo, jošt ako će posle konfekt doći. Kafa rastvara sve, daje dobro skuvati, osobito ženskim personama.
FEMA: (okrenuta ogledalu): Miko fo! .... Mi ko fo!
SARA: A, nove lokne! Rihtig! ... Po poslednjem žurnalu! Šarmant, ala boner!
FEMA: Ovo su iz Pariza, bečke ništa ne valjadu, a moj je pasion, znate, da mi je sve francuski.
SARA: Hipš! hipš! Ovo nema još nijedna kod nas, šarmant! Nek' se zna koja je gospoja od Mirič.
FEMA: Kažite mi, molim vas, kako ćemo ovu moju devojčuru na nobles podići? Stoji mi kao kost u grlu.
SARA: A, mamzel, njojzi ćemo jednog lepog mladoženju naći od velike familije; un šapo, što kaže Francuz.
FEMA: Zna vam ta šta je šapov, ili kapov; ona se drži svoga paorluka, što je od oca primila, kao pijan plota.
EVICA: (iziđe napolje).
FEMA: Eto, vidite, sad da ne svisnem od jeda. Druga bi načinila komplament, a ona ...
SARA: Ala boner! To će biti mamzel, što će se para tražiti. Verujte vi meni, madam, u Parizu neće biti takove. Imate li volju udati je?
FEMA: To je moja jedna želja; ali, znate, da mi je kakav nobles!
SARA: O, ma chère, imam vam jednog mladoženju, to vam je mladoženja, u Parizu nema takvog. Spuštajte samo: on je od karaktera filozof.
FEMA: Vilozov? Ah, molim vas, gledajte, nastajavajte, samo da bi se u nju zaljubio; ah, to će biti nobl! Nastajavajte, molim vas.
SARA: Tres volontièrs! On će nju vospitati, on će nju nobilitirati; on će je načiniti kao pamuk.
FEMA: Ah, kako će to lepo biti kad pođem s njim u špacir, kako će svaki za mnom pogledati. (Čepi se.) Da, da, ja ću biti na desnoj strani.
SARA: To će biti šarmant, to će biti komi fo! ... A gle, moja Fineska, o beštija jedna, da se samo ne izgubi; ja je moram ići tražiti. Dakle, ja ću zacelo doći na ručak, nemojte se ni najmanje sumnjati, ja nisam nigda u tom moje grubijanstvo pokazala. Ostala bih kod vas dr podne, no izvinite me, moja Fineska ... to vam je mops, ni francuski kralj nema takvog ... Službenica, službenica, ... preporučujem se.
FEMA: Službenica.
SARA (otide).
FEMA: To je žena, kako govori francuski, kanda joj se jezik oparizio. Kako ono reče? Aha! Komi fo! ... (viče) Evicken, Evice!
Pozorje četvrto
EVICA, PREĐAŠNJA
EVICA: Evo me, majko!
FEMA: Opet ona "majko"; čuješ, devojko, nemoj me jediti! Kakva majka? Gledaj me u obrazu, mislili bi ljudi da sam ti mlađa sestra. Uči se po modi govoriti: Mamice, mamichen, ili ako hoćeš sasvim francuski, mama, a nemoj doveka biti paorka, kao tvoj ujak ... Čuješ, Evice, da ti jošt jednu kažem (uzme je za ruku). Sad treba da se svega ostaviš; na rod da zaboraviš, i samo svoju sreću da gledaš, Sutra će te jedan prvi vilozof prositi.
EVICA: Filozof!
FEMA: Dakako. Nego sad idi, pa se nabeli i narumeni, da bi se pređe u tebe zaljubio, razumeš li?
EVICA: A moj Vasilije?
FEMA: To je nesreća! Ja joj govorim o prvom gospodinu, a ona hoće svinjara. A, neću se ja mnogo tu s tobom rezonirati. Kaži komi fo!
EVICA: Šta je to komi fo?
FEMA: Taki kaži komi fo ili će ti pući odmah glava.
EVICA: Komi fo!
FEMA: Ako svaki dan dvadeset redi ne čujem od tebe ovu reč, nisi moja kći. Neću ja nepotkovanu kravu da imam, nego devojku od mode.
Pozorje peto
ANČA, PREĐAŠNJE
ANČA: Majstorice!
FEMA: Kakva je ovo svinjaruša! S njom nije vredno ni razgovarati (pređe k ogledalu i počne nameštati kosu).
ANČA: Majstorice!
FEMA: Uh, mora čovek u nesvest da padne (sedne na stolicu).
ANČA: Majstorice, šta ćemo za ručak?
FEMA: Uh! (strese se.)
ANČA: Majstorice!
FEMA: Ja! Zaboga! (Treska se na stolici).
ANČA: Majstorice, vami je zlo?
FEMA: (đipi): Ta, skote ženski, što si ti, ta dokle ćeš me jesti? Kakva sam ti ja majstorica, valjda ti činim opanke?
ANČA (zagleda se u nju).
FEMA: Dobro me gledaj, glupavko jedna, šta nalaziš majstorsko kod mene? Jesam li obučena kao firškinja?
ANČA: Pa kako hoćete da vas zovem?
FEMA: Ja da ti kažem, ti nisi služila kod noblesa?
ANČA: Oprostite, ja nisam znala šta vi zahtevate.
FEMA: Dobro, neću ni ja za vas znati. Vuci mi se ispred očiju!
ANČA: A šta ćemo za ručak?
FEMA: Kuvaj makar kremenja kad si takva drolja!
ANČA (u polasku): (Međer je moja majstorica sasvim izgubila pamet!) (Otidne.)
FEMA: Urediću ja drugojače moju kuću, neće se meni takav saueraj praviti. Idi mi zovi Jovana! (Evica otide.) Prokleti paorski rod, što je naučio, naučio; ne zna osećati kako je lep nobles.
Pozorje šesto
JOVAN veseo trči
JOVAN: Evo me, majstorice!
FEMA: Gledaj opet ovog! Sad da ne svisnem od jeda. (Podboči se.) More, imaš li ti pameti ili nemaš? More, zar me ne vidiš kako sam obučena? Kad si još ovakvu majstoricu u tvom veku vidio?
JOVAN: Pa dobro, a što sam ja kriv što me je pokojni majstor tako naučio?
FEMA: Tvoj je majstor bio, da ti kažem, magarac; ti treba da budeš pametniji.
JOVAN: Šegrt od majstora?
FEMA: Dakako, medvede! - Vidiš i ja kako sam se promenila. Da znaš, ja ti više nisam majstorica. Gospođo, frau fon, ili ma ... ma ... kako, vragu, francuski kažu, ne mogu od ljutine da pogodim.
JOVAN: Šta ste me, dakle, zvali, ma ... majs ... gospođa, hoću da reknem.
FEMA: Tako svaki magarac radi da ga viče milostiva gospoja po tri sata.
JOVAN: E, šta mogu ja zato, kad sam imao posla.
FEMA: Ti nemaš nikakva posla, nego da sediš tu, da slušaš zapovest.
JOVAN: A krava da crkne od gladi; zar joj ne treba dati sena?
FEMA: Kravi sena, uh! uh (metne maramu na nos), ala smrdiš! Ančice, Ančice, daj malo vatre da se okadi soba. Idi ukraj, ne mogu da trpim smrad od tebe.
JOVAN: Samo što sam dao kravi sena, a kako je bilo kad sam spavao u štali i s vama zajedno jeo? Pa znate li, majstorice, onaj naš beli mačak ...
FEMA: Ju! Mačak! Ne govori mi više takve reči, hoću da padnem u nesvest.
JOVAN: Niste li ga sami vašom rukom ubili kada je izeo kobasicu?
FEMA: Uh, uh! Dajte mi sirćeta pod nos dok nisam pala u nesvest. Ančice, Ančice! ANČICA (donese vatru i počne kaditi).
FEMA: Ah, Ančice, kako mi je zlo, poduzima me muka. Daj malo sirćeta pod nos (Anča joj donese) ... Tako, sad mi je već lakše. Ti, bezobrazniče, da se više ne usudiš preda mnom tako što govoriti. Ne znaš li ti da je moje telo slabo?
JOVAN: E, slabo, da! Koliko ste boja od majstora izeli!
FEMA: To je inpretinencija! Čuješ, sad ti poslednji put kažem da mi više ne spominješ što je bilo. Tako bi me, bezobraznik, i pred kakvom stranom personom osramotio.
JOVAN: Pa šta ste me zvali?
FEMA: Zvala sam te da ti dam regulu da ne budeš kao dosad ili kao što su ove drolje. Prvo i prvo: ti se nećeš više zvati Jovan.
JOVAN: Nego?
FEMA: Hanc.
JOVAN: Zar sam ja konj?
FEMA: Budalo! Najlepši pedinteri imadu to ime.
JOVAN: Nisam ja pedinter nego šegrt, nit' je meni otac kazivao da se nemčim, nego da ostanem koji sam bio.
FEMA: Kukavico, to je nobles ... ti nećeš više raditi kao dosad, samo ćeš za mnom ići, mene i najveće madame - madame, vrag im mater, nisam mogla otoič pogoditi... njih ćeš u ruku ljubiti i s karuca skidati.
JOVAN: A gde su nam karuce?
FEMA: Ti nećeš nositi te haljine, nego sam ti načinila druge, svuda unaokolo sa žutim partunetom.
JOVAN: Šta, da me pravite pajacem? Majstorice! ...
FEMA: Opet on!
JOVAN: Sve zaboravim, gospođo, hoću da reknem, ja nisam rad da se pravi od mene komendija.
FEMA: Tako najveće gospode pedinteri nose. Dobro samo pazi kad te viknem Hanc.
JOVAN: Ja neću da budem konj, makar me ubili.
FEMA: To je najlepše ime, ludo! Gledaj kako je suptilno Hanc, bolje nego gurbijansko Jovan.
JOVAN: Makar i gurbijansko, moje je, ja ga neću pod starost menjati.
FEMA: Hoćeš li da budeš Žan?
JOVAN: Žan! Sad da me pravite Ciganinom.
FEMA: Ludo, ludo! To svi Francuzi imadu.
JOVAN: Šta Francuzi, one poganije što žabe jedu!
FEMA: To je nobl, Žan.
JOVAN: Zar bi vi jeli?
FEMA: Johan, ti jošt ne osećaš šta je to nobles. Što god je u modi, to je lepo.
Šta su ovi naši spisatelji naumili? (Čuje se glas u društvu gdi se karte dele, ili čaše cede, ili se uz muziku igra). Ne dadu nam ni danuti, nego knjigu za knjigom Kakvo je opet ovo čudo: Pokondirena tikva! - Pokondirena tikva, gospodo moja, jest, tako zavemo veselo pozorište koje sam ja dolu nižajše potpisani sočiniti ščastije imao za vašu, ako soizvolite čitati, kako polzu, tako i zabavu. - "Zabavu? Ha, ha, ha! - To će biti unterhaltung? Hi, hi hi!" - Ja znam, moje visokopočitajema gospože, da bih pet puti više prenumeranata imao da sam objavlenije na kakav vseopšti bol izdao nego na Pokondirenu tikvu, ali što ću kad me je stroga sudbina na knjigopisanje opredelila. - "Gospodin spisatelj, nemojte vi biti tako oštrljatonosati, zašto ako vas počnemo mi salva veni žene kritizirati, nećete se znati ni vi ni vaša knjiga, jer mi ako i na bal odlazimo, opet zato pamet ne gubimo." - S oproštenjem, gospože, moje namerenije nije bilo vređati, jer ja sam naučio razliku praviti između crnog i belog, ali opet mi zato, gospože, zameriti ne možete što velim da je uvek bolje čitati kakvu poleznu knjigu nego na bal ići; jer se na balu mlogo protivu sostava tela čini, tamo se preko mere igra i skače, ne spava se celu noć, bogzna šta se još dogoditi može, koje neugodnosti čoveka pri čitanju kakve knjige otud napasti ne mogu. - Gospodin ferfaser!" - "Na službi, frajlice!" - Jednu reč na uvo: Ali, um Gotteswillen' g. ferfaser, šta su vam devojke i žene skrivile te toliko na njih atakirate? Tako ste nas u pređašnjem vašem delu napali s Jelicom, a sad nam opet Femu predstavljate. Ko vas je postavio arendatorom? Vi znate kako je u vama kad vam ko vaša suvoparna sočinenija kritizira. A što na modu vičete, sami se izdajete da vam je plitak mozak, jer kad bi se i vi sad onako obukli kao što se vaš ded nosio, šta mislite, da l' bi vam se i vrapci smejali?" - Moja lepa frajlice, žao mi je što ste mene radi ta vaša mala ustanca zaoštrili. Ja na modu nimalo ne vičem, nego na zloupotreblenije, na preterivanje ili, kako vi zovete Ubertreibung. To je, frajlice, ono što se iskorenjivati mora i što ja oporočavam, a ne moda. Što se pak Jelice i Feme tiče, i tu mi zameriti ne možete, jer ja činim moju dužnost. Vidite, frajlice, ja dođem, na primer, k vami na posješčenije, vi mi taki počnete uši nabijati kako vas je šnajder prevario, nije vam načinio haljinu po poslednjem žurnalu. Kako se onaj i onaj grubo pokazao, u komplimentu dva prsta falio od mere; kako je neka drugarica na balu nameštala lokne, u igri izgubila takt, i ovakove stvari tisućama. Na ovakav razgovor šta znam drugo raditi nego smejati se, a smejati se bez vas, bilo bi od mene grubijanstvo; moram i vas, kao što vi zovete, unterhaltovati, i tako, unterhaltujući vas i prepovedajući što sam kojegde čuo i vidio, izilazi Pokondirena tikva. Je l' tako, gospodična?
U Vršcu, 1830. Vaš sluga,
Sočinitelj
DODATAKDelo ovo, kao što se gore vidi, sočinjeno je bilo godine 1830, taki posle Laže i paralaže; no iz toga najviše uzroka nije se na svet izdati moglo, što je Ružičić takovu rolu igrao koja bi gdikom zazorna biti mogla. Da bi pak delo ovo - kakvo je takvo je - u mraku ne ležalo, preduzeo je sočinitelj Ružičiću neviniju rolu dati, i to u vreme kad je nečajnom žalošću opterećeni duh svoj s otim razgaliti mislio. Da li nakalameni Ružičića karakter svom teženju odgovara, ne znam; to znam da ne bi pozorište ovo bez dejstva ostalo kad bi mogućno bilo prvobitnu mu rolu zadržati. Najposle, da ne pomisli ko da mi je scena, koja se u Rodoljupcu od G. Čokrljana izdatom pečatana nahodi, ka izmeni ovaj povod dala, jer je i ona iz moga pera proistekla.
U Vršcu, meseca septemvrija 1837.
J. S. P.
LICAFEMA, bogata udovica
EVICA, njena kći
MITAR, Femin brat
ANČICA, služavka
JOVAN, šegrt
SARA, čankoliza kod Feme
SVETOZAR RUŽIČIĆ
VASILIJE
DEJSTVO PRVO
Pozorje prvo
FEMA I EVICA
FEMA: Jedanput zasvagda, ja neću da si mi takva kao što si dosada bila. Kakve su ti te ruke, kakav ti je obraz ispucan i izgrđen, kanda si od najgore paorske familije. Opet ti kažem, devojko, ja hoću nobles u mojoj kući.
EVICA: Ali zaboga, majko, nije li me i pokojni otac učio da nije sramota raditi?
FEMA: Šta tvoj otac, on je bio, da ti kažem, prostak, nije razumevao ni šta je špancir ni šta je žurnal. Zato je bog stvorio pedintere da oni rade, a mi da držimo u jednoj ruci zvonce, a u drugoj lepezu.
EVICA: Ja sam i kod uje radila.
FEMA: Tvoj uja... Jes' čula, kako te nije sramota tako što govoriti! Kakav uja? Nemaš ti nikakvog od roda čizmara.
EVICA: Zar on nije vaš brat?
FEMA: Devojko, ti valjda nisi sasvim izgubila mozak Ni toliko ne možeš da rasudiš da on moj brat biti ne može. Ko je još video da ja ovako u belo obučena pođem s njime izdrtim i jadnim, crne mu se ruke, nikakva rezona ne zna ... vidiš, i sama se od njega gadiš.
EVICA: Nije tako, majko.
FEMA: Kakva majka, valjda mi nije sedamdeset leta! Zar ti nisi čula da kćeri kažu svojoj materi mamica?
EVICA: Ali kad sam se tako naučila.
FEMA: To te je naučio taj tvoj uja i drugi njemu podobni, no ja tebi kažem, devojko, uči se po modi govoriti ako misliš da ostaneš moja kći.
EVICA: Meni je uja.
FEMA: Opet ona uja? Jesam li ti kazala jedanput da on nama ne može biti rod? Šta ćeš kod njega, da mu pereš sudove? Pogledaj kakve su ti ruke, kukavico, kanda si najgora paorentina . Nek' nadmi sluškinje ako je rad imati posluge, a ne da mu ti dirindžiš.
EVICA: On me nigda nije terao raditi, ali ja sama imam volju.
FEMA: Eto ti, isti otac! Tako je i on imao to ludilo u glavi da radi, pa da radi. Niti mari kakve se haljine nose niti kako se gospoda unterondluju. Idi, kukavico, na ogledalo, pogledaj se kakva si, stojiš kao stupa, bez midera i neutegnuta.
EVICA: Ja ne mogu mider da trpim, kad se zaptijem u njemu.
FEMA: Taka drnda i ne može, nego koje su dobro vospitane (zateže se). Ja mogu, vidiš, a tebi je teško.
EVICA: Kad se stegnem, moram da stojim kao ukopčana, ne mogu da se sagnem, niti što da prihvatim.
FEMA: I ne treba, zato ti stoje dva pedintera za leđi, nek' oni rade.
EVICA: A zašto mi je bog dao ruke?
FEMA. Vidiš da si mućurla: da se beliš, da se kitiš, da češalj nameštaš kako ti je volja, zato je bog noblesima ruke dao, a ne da vuku plug (duva u prste). Ne znam, ne znam, ne znam kako ću te vospitati: francuski ne znaš, ne znaš praviti komplamente, a kolika si; sad te moram od azbuke reparirati.
EVICA: O, majko, sad je dockan.
FEMA: Ja znam, al' ko bi smeo spomenuti dok ti je otac bio živ? On drugo nije znao nego da teče, da sedi kod kuće, kao baba, ne mareći ni šta je to puket ni šta je koket. Evo, novaca je ostavio dosta, ali šta to pomaže kad je ostavio posle sebe kravu. Bog zna šta bi od mene bilo da nisam od nature na gospodstvo stvorena. No još nije dockan, moja lepa Evicken, samo se ti na mene ugledaj, pa se možeš još koliko-toliko popraviti.
EVICA: (Ah, bože, šta će još od mene biti?)
Pozorje drugo
VASILIJE, PREĐAŠNJE
VASILIJE: Dobro jutro želim, majstorice.
FEMA: Kakva je ovo svinja? (Čepeći se.) Dragi moj, gde si ti taj epiket naučio da u sobu noblesa uđeš bez kucanja, bez komplamenta? Znaš li ti da mogu taki na pedintere povikati da te čak na sokak isteraju?
VASILIJE: Ja ne znam šta vi govorite, majstorice.
FEMA: Riftik, riftik, on neku majstoricu traži.
VASILIJE: Šta je to? Evice, šta je tvojoj materi?
FEMA: Dragi moj, ovo nije Evica, ovo je frajla mamzel. Kod noblesa se ne govori ti, nego milostiva gospođa.
VASILIJE: Zaboga, gde sam ja?
FEMA: Ti si kuću pomeo, dragi moj. Ti si može biti tražio proste ljude, pa si došao kod noblesa.
VASILIJE: Ta ja nisam lud, koliko sam puta dolazio dok de još i pokojni majstor živeo.
FEMA: Riftik, opominjem se, kad je hteo za pedintera stati.
VASILIJE: Kakav pedinter, kad ste mi obećali Evicu?
FEMA: Šta, mamzel tebi obećala? To je grubijanstvo. Jokan, Jokan, kumte pisli her, virfte grubijana hinauz.
VASILIJE: Ta nemojte se šaliti, majstorice nego ja sam došao da pitam kakve ćemo haljine za Evicu.
FEMA: (podboči se): Molim te, kaži mi, s kim misliš ti da govoriš?
VASILIJE. Zar vi niste Fema, pokojnog majstor-Pere opančara žena?
FEMA: Ja opančarova žena, u ovi 'aljina opančarica? Ah, same daske moraju od žalosti plakati!
VASILIJE: Ali zaboga, koliko ste me puta nazvali vašim zetom?
FEMA: Ti moj zet, s ovim izdrtim laktovima? Sad će me smesta groznica uhvatiti.
VASILIJE: Ali zaboga, majstorice ...
FEMA: Ta trista te vraga odnelo, nisam ti ja nikakva majstorica... Taki mi se vuci ispred očiju, nemoj mi smraditi sobu s tvojim 'aljinama.
VASILIJE: Slatka majstorice ...
FEMA: (uhvati ga za ruku): Marš iz moje kuće, traži majstorice kod tvoga oca, a ne kod noblesa. uh! (Najedanput ga pusti.) Uh! usmradila sam ruku! (Duva u ruku, pa je posle briše maramom.) Sad je moram tri dana prati, dok je opet u nobles dovedem.
VASILIJE: Majstorice, to nije lepo od vas.
FEMA: (poleti na njega, pa se opet trgne): Vuci se, kad ti kažem, iz moje kuće, ili ću taki pandure dozvati.
VASILIJE: Nisam se nadao da ćete me s panduri terati.
FEMA: S panduri, dakako, s panduri se teraju oni koji čest noblesa diraju. (Evici) Šta si stala, te ga ne turaš iz sobe.
EVICA: Ali, slatka majko, ovo je naš Vasa.
FEMA: Naš Vasa, paorska trago! Hoćeš da se ljubiš s njime? (Vasiliju) Napolje se vuci!
VASILIJE: Zaboga, majstorice, imate li duše?
FEMA: (pođe, pa se trgne): Uh, što ne smem da mu se približim, da ga sama isteram. Ali čekaj, bezobraznik! (Uzme lepezu, pa ga počne s njom turati.) Napolje iz moje kuće!
VASILIJE: Slatka majstorice, samo još jednu reč.
FEMA: Kest mašir, marš! (Istura ga.) Bezobraznik jedan, opoganio mi lepezu. Sad je moram pokloniti Ančici.
EVICA: Ah!
FEMA: A šta ti tu uzdišeš? Paorentino, povela si se za kojekim, pa i ne gledaš šta je nobl. Na mene gledaj, ako misliš da štogod bude od tebe, a ne na kojekakvo đubre.
Pozorje treće
SARA, PREĐAŠNJE
SARA: Službenica, službenica, kako ste? Aa, tu i frajlica, drago mi je, drago mi je, hibšes ksihtl! Lepe očice, glatki obrazi, smeđa kosa, hipš, hipš! Vi kec frajlice, vi kec?
EVICA: Oprostite, ja nisam kec.
SARA: Ha, ha! Ja nemecki pitam kako se nahodite.
FEMA: Ne zna vam ta ništa, nevospitana je kao krava.
SARA: Aa, ništa, ništa, dosta su vospitani, još su mladi; prekrasno, prekrasno, to mi je drago (pokloni se). Juče sam bila kod gospoje Mirkovičke na ručku, to je štogod prekrasno, od svega dosta, ali sarmu što je imala, nisam jela skoro, pa srneći čerek i štrudla, to je štogod komi fo! Tokajer je tako bio krasan, ja ga nisam skoro pila; pa opet kafa, šećera suviše. Tu sam i Finesku povela, o beštija jedna, i ona se baš dobro častila, pa najposle zaspala pod astalom. Vičem ja: Fineska, Fineska, Fineska ... jedva sam je probudila; to vam je mops, da se ne može iskazati; volim nju nego najbolje pečenje. Pa kako ste mi, kako ste vi ručali?
FEMA: Miko fo!
SARA: Drago mi je, bez društva to najbolje nije baš moglo biti. Društvo vam je osobito pri ručku nužno. Ono se razgovara, ono se šali, a najviše pravi apetit.
FEMA: Danas uzimam čest ajnodlovati vas na ručak.
SARA: Blagodarim, blagodarim! Nemojte se samo e mnogim truditi; ja sam s najmanjim zadovoljna: malo supe i jedno parčence rindflajša.
FEMA: Miko fo!
SARA: Ali samo da je debelo; to je kuriozno da ja sve debelo milujem, ali rindflajš osobito, samo ako je dobar sos.
FEMA: To kod mene mora uvek biti miko fo!
SARA: Drago mi je, drago mi je, to je za mene dosta. Jošt kad bi bilo malo sarme, to mi je ostalo u duši jošt od gospoje Mirkovičke, a i ajngemock ne škodi; a pečenje, a, to daje apetit vinu. Rihtig, malo nisam zaboravila tortu, to sam baš sama mislila mesiti; to je osobito jelo, jošt ako će posle konfekt doći. Kafa rastvara sve, daje dobro skuvati, osobito ženskim personama.
FEMA: (okrenuta ogledalu): Miko fo! .... Mi ko fo!
SARA: A, nove lokne! Rihtig! ... Po poslednjem žurnalu! Šarmant, ala boner!
FEMA: Ovo su iz Pariza, bečke ništa ne valjadu, a moj je pasion, znate, da mi je sve francuski.
SARA: Hipš! hipš! Ovo nema još nijedna kod nas, šarmant! Nek' se zna koja je gospoja od Mirič.
FEMA: Kažite mi, molim vas, kako ćemo ovu moju devojčuru na nobles podići? Stoji mi kao kost u grlu.
SARA: A, mamzel, njojzi ćemo jednog lepog mladoženju naći od velike familije; un šapo, što kaže Francuz.
FEMA: Zna vam ta šta je šapov, ili kapov; ona se drži svoga paorluka, što je od oca primila, kao pijan plota.
EVICA: (iziđe napolje).
FEMA: Eto, vidite, sad da ne svisnem od jeda. Druga bi načinila komplament, a ona ...
SARA: Ala boner! To će biti mamzel, što će se para tražiti. Verujte vi meni, madam, u Parizu neće biti takove. Imate li volju udati je?
FEMA: To je moja jedna želja; ali, znate, da mi je kakav nobles!
SARA: O, ma chère, imam vam jednog mladoženju, to vam je mladoženja, u Parizu nema takvog. Spuštajte samo: on je od karaktera filozof.
FEMA: Vilozov? Ah, molim vas, gledajte, nastajavajte, samo da bi se u nju zaljubio; ah, to će biti nobl! Nastajavajte, molim vas.
SARA: Tres volontièrs! On će nju vospitati, on će nju nobilitirati; on će je načiniti kao pamuk.
FEMA: Ah, kako će to lepo biti kad pođem s njim u špacir, kako će svaki za mnom pogledati. (Čepi se.) Da, da, ja ću biti na desnoj strani.
SARA: To će biti šarmant, to će biti komi fo! ... A gle, moja Fineska, o beštija jedna, da se samo ne izgubi; ja je moram ići tražiti. Dakle, ja ću zacelo doći na ručak, nemojte se ni najmanje sumnjati, ja nisam nigda u tom moje grubijanstvo pokazala. Ostala bih kod vas dr podne, no izvinite me, moja Fineska ... to vam je mops, ni francuski kralj nema takvog ... Službenica, službenica, ... preporučujem se.
FEMA: Službenica.
SARA (otide).
FEMA: To je žena, kako govori francuski, kanda joj se jezik oparizio. Kako ono reče? Aha! Komi fo! ... (viče) Evicken, Evice!
Pozorje četvrto
EVICA, PREĐAŠNJA
EVICA: Evo me, majko!
FEMA: Opet ona "majko"; čuješ, devojko, nemoj me jediti! Kakva majka? Gledaj me u obrazu, mislili bi ljudi da sam ti mlađa sestra. Uči se po modi govoriti: Mamice, mamichen, ili ako hoćeš sasvim francuski, mama, a nemoj doveka biti paorka, kao tvoj ujak ... Čuješ, Evice, da ti jošt jednu kažem (uzme je za ruku). Sad treba da se svega ostaviš; na rod da zaboraviš, i samo svoju sreću da gledaš, Sutra će te jedan prvi vilozof prositi.
EVICA: Filozof!
FEMA: Dakako. Nego sad idi, pa se nabeli i narumeni, da bi se pređe u tebe zaljubio, razumeš li?
EVICA: A moj Vasilije?
FEMA: To je nesreća! Ja joj govorim o prvom gospodinu, a ona hoće svinjara. A, neću se ja mnogo tu s tobom rezonirati. Kaži komi fo!
EVICA: Šta je to komi fo?
FEMA: Taki kaži komi fo ili će ti pući odmah glava.
EVICA: Komi fo!
FEMA: Ako svaki dan dvadeset redi ne čujem od tebe ovu reč, nisi moja kći. Neću ja nepotkovanu kravu da imam, nego devojku od mode.
Pozorje peto
ANČA, PREĐAŠNJE
ANČA: Majstorice!
FEMA: Kakva je ovo svinjaruša! S njom nije vredno ni razgovarati (pređe k ogledalu i počne nameštati kosu).
ANČA: Majstorice!
FEMA: Uh, mora čovek u nesvest da padne (sedne na stolicu).
ANČA: Majstorice, šta ćemo za ručak?
FEMA: Uh! (strese se.)
ANČA: Majstorice!
FEMA: Ja! Zaboga! (Treska se na stolici).
ANČA: Majstorice, vami je zlo?
FEMA: (đipi): Ta, skote ženski, što si ti, ta dokle ćeš me jesti? Kakva sam ti ja majstorica, valjda ti činim opanke?
ANČA (zagleda se u nju).
FEMA: Dobro me gledaj, glupavko jedna, šta nalaziš majstorsko kod mene? Jesam li obučena kao firškinja?
ANČA: Pa kako hoćete da vas zovem?
FEMA: Ja da ti kažem, ti nisi služila kod noblesa?
ANČA: Oprostite, ja nisam znala šta vi zahtevate.
FEMA: Dobro, neću ni ja za vas znati. Vuci mi se ispred očiju!
ANČA: A šta ćemo za ručak?
FEMA: Kuvaj makar kremenja kad si takva drolja!
ANČA (u polasku): (Međer je moja majstorica sasvim izgubila pamet!) (Otidne.)
FEMA: Urediću ja drugojače moju kuću, neće se meni takav saueraj praviti. Idi mi zovi Jovana! (Evica otide.) Prokleti paorski rod, što je naučio, naučio; ne zna osećati kako je lep nobles.
Pozorje šesto
JOVAN veseo trči
JOVAN: Evo me, majstorice!
FEMA: Gledaj opet ovog! Sad da ne svisnem od jeda. (Podboči se.) More, imaš li ti pameti ili nemaš? More, zar me ne vidiš kako sam obučena? Kad si još ovakvu majstoricu u tvom veku vidio?
JOVAN: Pa dobro, a što sam ja kriv što me je pokojni majstor tako naučio?
FEMA: Tvoj je majstor bio, da ti kažem, magarac; ti treba da budeš pametniji.
JOVAN: Šegrt od majstora?
FEMA: Dakako, medvede! - Vidiš i ja kako sam se promenila. Da znaš, ja ti više nisam majstorica. Gospođo, frau fon, ili ma ... ma ... kako, vragu, francuski kažu, ne mogu od ljutine da pogodim.
JOVAN: Šta ste me, dakle, zvali, ma ... majs ... gospođa, hoću da reknem.
FEMA: Tako svaki magarac radi da ga viče milostiva gospoja po tri sata.
JOVAN: E, šta mogu ja zato, kad sam imao posla.
FEMA: Ti nemaš nikakva posla, nego da sediš tu, da slušaš zapovest.
JOVAN: A krava da crkne od gladi; zar joj ne treba dati sena?
FEMA: Kravi sena, uh! uh (metne maramu na nos), ala smrdiš! Ančice, Ančice, daj malo vatre da se okadi soba. Idi ukraj, ne mogu da trpim smrad od tebe.
JOVAN: Samo što sam dao kravi sena, a kako je bilo kad sam spavao u štali i s vama zajedno jeo? Pa znate li, majstorice, onaj naš beli mačak ...
FEMA: Ju! Mačak! Ne govori mi više takve reči, hoću da padnem u nesvest.
JOVAN: Niste li ga sami vašom rukom ubili kada je izeo kobasicu?
FEMA: Uh, uh! Dajte mi sirćeta pod nos dok nisam pala u nesvest. Ančice, Ančice! ANČICA (donese vatru i počne kaditi).
FEMA: Ah, Ančice, kako mi je zlo, poduzima me muka. Daj malo sirćeta pod nos (Anča joj donese) ... Tako, sad mi je već lakše. Ti, bezobrazniče, da se više ne usudiš preda mnom tako što govoriti. Ne znaš li ti da je moje telo slabo?
JOVAN: E, slabo, da! Koliko ste boja od majstora izeli!
FEMA: To je inpretinencija! Čuješ, sad ti poslednji put kažem da mi više ne spominješ što je bilo. Tako bi me, bezobraznik, i pred kakvom stranom personom osramotio.
JOVAN: Pa šta ste me zvali?
FEMA: Zvala sam te da ti dam regulu da ne budeš kao dosad ili kao što su ove drolje. Prvo i prvo: ti se nećeš više zvati Jovan.
JOVAN: Nego?
FEMA: Hanc.
JOVAN: Zar sam ja konj?
FEMA: Budalo! Najlepši pedinteri imadu to ime.
JOVAN: Nisam ja pedinter nego šegrt, nit' je meni otac kazivao da se nemčim, nego da ostanem koji sam bio.
FEMA: Kukavico, to je nobles ... ti nećeš više raditi kao dosad, samo ćeš za mnom ići, mene i najveće madame - madame, vrag im mater, nisam mogla otoič pogoditi... njih ćeš u ruku ljubiti i s karuca skidati.
JOVAN: A gde su nam karuce?
FEMA: Ti nećeš nositi te haljine, nego sam ti načinila druge, svuda unaokolo sa žutim partunetom.
JOVAN: Šta, da me pravite pajacem? Majstorice! ...
FEMA: Opet on!
JOVAN: Sve zaboravim, gospođo, hoću da reknem, ja nisam rad da se pravi od mene komendija.
FEMA: Tako najveće gospode pedinteri nose. Dobro samo pazi kad te viknem Hanc.
JOVAN: Ja neću da budem konj, makar me ubili.
FEMA: To je najlepše ime, ludo! Gledaj kako je suptilno Hanc, bolje nego gurbijansko Jovan.
JOVAN: Makar i gurbijansko, moje je, ja ga neću pod starost menjati.
FEMA: Hoćeš li da budeš Žan?
JOVAN: Žan! Sad da me pravite Ciganinom.
FEMA: Ludo, ludo! To svi Francuzi imadu.
JOVAN: Šta Francuzi, one poganije što žabe jedu!
FEMA: To je nobl, Žan.
JOVAN: Zar bi vi jeli?
FEMA: Johan, ti jošt ne osećaš šta je to nobles. Što god je u modi, to je lepo.