Koristite zastareli pregledač. Možda neće pravilno prikazivati ove ili druge veb stranice. Trebali biste nadograditi ili koristiti alternativni pregledač.
Rej Manzarek preminuo je u Nemačkoj, u 75. godini.
Manzarek, koji je sa Džimom Morisonom osnovao jednu od najpoznatijih rokenrol grupa, preminuo je u svojoj kući u Rozenhajmu u Nemačkoj od raka, saopštila je njegova publicistkinja.
Manzarek je šezdesetih godina prošlog veka na faksu upoznao pesnika Džima Morisona, i zajedno su osnovali bend koji će postati jedan od najuticajnijih u modernoj muzici. U grupi su pored njih dvojice bili i gitarista Robi Kriger i bubnjar Džon Denzmor.
Nakon Morisonove smrti 1971, Manzarek je nastavio sa bendom koji se ubrzo raspao, a zatim je započeo solo karijeru, i radio na filmovima i knjigama.
Manzarek važi za jednog od najpoznatijih rokenrol klavijaturista, koji je svoj instrument "proslavio" u eri gitare.
"Kada sam upoznao Džima, pročitao mi je jednu svoju pesmu. Rekao sam mu - hajde da napravimo bend i zaradimo milion dolara", rekao je Manzarek u jednom intervjuu.
The Doors su, naravno, zaradili mnogo više - prodali su više od 100 miliona primeraka albuma.
Život kao performans
Svet kakav je želeo Džim Morison sve je dalje od nas. Ipak, možda upravo naše sećanje na ovog momka iz Los Anđelesa predstavlja put ka kojem nam je ukazivao
Postoje kompozicije koje svoje puno značenje dobijaju tek u direktnom predstavljanju publici. To su kompozicije u kojima je, po pravilu, atmosfera koju nose sa sobom važnija od same muzike. Koje su stvorene da u komunikaciji sa slušaocem izazovu posebna osećanja, želju za poniranjem u sebe, u sopstvenu dušu, potrebu da se postave pitanja koja nemaju mnogo dodira sa realnošću… Kompozicije koje lelujaju na samoj ivici halucinacije, izazivaju trans. U njima autor, neretko kroz biblijske teme, poziva na nebesko putovanje, na sagledavanje beskonačnosti, svemira, Svevišnjeg, na povratak veri u nadzemaljsko… Neretko i uz upotrebu opojnih droga. Nema u njima previše komplikovanih harmonskih pasaža, složene melodije. Za time i nema posebne potrebe. Koncerti na kojima se izvode više liče na kolektivnu ispovest, ili na skupove zanesenjaka…
Takva je kompozicija „Kada utihne muzika” (’When the Music’s Over’) čuvenog američkog benda „Doors”, objavljena davne 1967. godine. Njena tema je – postojanje plamena života. Kada on zgasne, gasi se i sam život. Zbog trajanja koje je uglavnom prevazilazilo 12 minuta nije mogla da bude hit na radio-stanicama. Bila je to, u stvari, neka vrsta podloge za pravi koncertni performans. Sa svime što prati jedno ovakvo izvođenje: od svetlosnih efekata do govora tela i mimike svih učesnika, a posebno glavnog izvođača. U ovom slučaju, prerano preminulog pevača Džima Morisona.
„Kada utihne muzika, ugasi svetla. O, da. Jer muzika je naš poseban prijatelj. Igra na vatri. Tako je smišljeno. Muzika nam je jedini prijatelj, do samog kraja… Otkaži moju rezervaciju za Vaskrsnuće. Pošalji moje preporuke pritvorskoj jedinici, imam tamo nekolicinu drugara…”
Morisonova tragedija ogledala se u tome što je velika dela isuviše često stvarao pod uticajem narkotika. Nije, naravno, u tome bio usamljen. Ali posledična prerana smrt je učinila da poeta takvog kalibra nikada ne doživi onu stvaralačku moć koja dolazi sa zrelim godinama i poeziji daje neophodnu iskrenost, dubinu i jasnoću.
„Čujem nežan zvuk, negde tako blizu, a tako daleko. Vrlo nežan, a opet sasvim jasan. Dođi danas, dođi… Šta su to učinili zemlji? Šta su učinili našoj dobroj sestri? Opustošili je, opljačkali i rastrgli, izgrizli. Zarili su joj nož pod okriljem zore. Ogradili je žicom i odbacili.”
Morison u svojoj poeziji svet opisuje na sasvim poseban način. Po njemu, kada nestaje svetlo, to je znak da se gasi jedan život. Da li je time mislio na sopstvenu sudbinu? U svetu kojim vladaju dezorijentisani ljudi i pod čijim vođstvom naša civilizacija neumitno srlja u propast. Svako traži i očekuje iskupljenje, ali uzalud. Ma koliko Biblija ukazivala na to kao na izlaz, stvarnost ima sopstvenu računicu. Previše je onih (nas) koji u svojoj nezasitosti čine sve suprotno.
„Čujem nežan zvuk, dok upireš oči ka tlu”, kaže pesnik i zaključuje: „Želimo ceo svet, i želimo ga sada. Sada? Da ovog trenutka! Persijska noć, mala. Pre no što utonem u najdublji san, hteo bih da čujem krik leptira. Pogledaj svetlo, spasi nas! Isuse, spasi nas!”
Svet kakav je želeo Morison nije moguć i sve je dalje od nas. Pomisao da bi upotreba narkotika mogla da otvori neke nove vidike i ukaže na pravac koji bi nas, jednoga dana, u taj svet ipak odveo, po ko zna koji put se pokazala kao fatalna zabluda. Ipak, možda upravo naše sećanje na momka iz Los Anđelesa predstavlja taj put na koji nam je pesnik ukazivao.
Kada utihne muzika
Kada utihne muzika Ugasi svetla O, da Jer muzika je naš poseban prijatelj Igra na vatri, tako je smišljeno Muzika nam je jedini prijatelj Do samog kraja Otkaži moju rezervaciju za Vaskrsnuće Pošalji moje preporuke pritvorskoj jedinici Imam tamo nekolicinu drugara Lik u ogledalu neće stati Devojka iz ogledala neće pasti Šaka prijatelja „Živ!”, vikala je Čekajući me Napolju Pre no što utonem U najdublji san Hteo bih da čujem Krik leptira Vrati se mala Natrag u moj zagrljaj Dosadilo nam je da se muvamo unaokolo Čekajući kojekud glava sagnutih do zemlje Čujem nežan zvuk Negde tako blizu a tako daleko Vrlo nežan, a opet sasvim jasan Dođi danas, dođi… Šta su to učinili Zemlji? Šta su učinili našoj dobroj sestri? Opustošili je opljačkali i rastrgli, izgrizli Zarili joj nož pod okriljem zore Ogradili je žicom i odbacili Čujem nežan zvuk Dok upireš oči ka tlu Želimo ceo svet, i želimo ga sada Sada? Da ovog trenutka! Persijska noć, mala Pogledaj svetlo Spasi nas! Isuse, spasi nas! A kada muzika utihne E da, ugasi svetlo Jer muzika je naš poseban prijatelj Igra na vatri, tako je smišljeno Muzika nam je jedini prijatelj Do samog kraja