Jevgenij Kissin - pijanističko čudo prvi put u Hrvatskoj
Izvor: jutarnji.hr
Iako je koncert u velikoj dvorani Festspielhausa već odavno bio završio, dvjestotinjak ljudi još uvijek je strpljivo stajalo u redu koji se protezao čitavom dužinom ogromnog predvorja. Bio je to neuobičajen prizor čak i za Salzburg u koji se svakog ljeta sjati dobar dio svjetske glazbeničke elite i njihovih obožavatelja. Te večeri ovog ljeta čekali su Jevgenija Kissina, pijanista koji već dobrih četvrt stoljeća posvuda izaziva toliko uzbuđenje, a tek će za godinu dana navršiti 40.
Rodio se 10. listopada 1971. u Moskvi u obitelji koja nije bila glazbenička, ali je bila dovoljno obrazovana da izvanredan dar svog najmlađeg čeda otkrije već u kolijevci. Legenda kaže da je mali Jevgenij sa 11 mjeseci gugutajući počeo ponavljati Bachove tonove koje je na klaviru svirala njegova sestra. Čim se osovio na noge, pružio je prstiće prema tipkama i počeo nabadati melodije koje su se čule s radija ili su se pjevušile u kući.
Za takvu je djecu u Sovjetskom Savezu postojalo samo jedno odredište: glasovita Glazbena škola za nadarenu djecu koju su još 1895. u Moskvi osnovale tri sestre Gnjesin, čije prezime škola i danas nosi kao sinonim glazbene izvrsnosti, ali i discipline. Jevgenij je u tu ustanovu ušao sa šest godina i tamo upoznao svoju prvu i do današnjeg dana jedinu učiteljicu klavira - Anu Pavlovnu Kantor. Od 1948. godine, otkada je bila profesorica u tom rasadniku virtuoza, Kantor nije dobila nadarenijeg učenika. A ni kasnije. Nisu joj ni trebali. Vremenom je postala dio obitelji Kissin, uz majku pratila je Jevgenija na gostovanjima širom svijeta, a odmah nakon raspada Sovjetskog Saveza s Kissinovima je i napustila Rusiju.
Mali genije
Već 1980., kada mu je bilo deset godina, mali je genij debitirao na velikoj koncertnoj pozornici uz Uljanovski simfonijski orkestar. Ali, ključni događaj za njegovu karijeru zbio se 1984. godine kada je nastupio u znamenitoj velikoj dvorani moskovskog Konzervatorija Čajkovski. U jednoj je večeri svirao oba klavirska koncerta Frederica Chopina. Slika dječačića u bijeloj košulji s crvenom pionirskom maramom oko vrata brzo je obišla svijet, kao i snimka legendarnog koncerta. Tri godine kasnije Sovjetski je Savez odlučio Engleskoj i svijetu predstaviti tri svoja čuda od djeteta: na Festivalu u Lichfieldu Kissin je nastupio zajedno s violinističkim genijalcima Maksimom Vengerovim i Vadimom Rjepinom, a dirigirao je tada na Zapadu još potpuno nepoznati Valerij Gergijev, koji igrom slučaja u Zagrebu sljedeći tjedan nastupa dan nakon Kissina. Uz njega i Londonski simfonijski orkestar, kojem je Gergijev danas šef-dirigent, Kissin je napravio i svoju prvu studijsku snimku u Londonu, Drugi koncert Sergeja Rahmanjinova.
Pijanističkom čudu nisu trebala natjecanja, svijet se ionako već otimao za njega, uključujući i Herberta von Karajana. Nakon što se malo ranije u Beču razišao s našim Ivom Pogorelićem, Karajan je u Kissinu pronašao najpoželjnijeg tumača Prvog klavirskog koncerta Petra Iljiča Čajkovskog na silvestrovskom koncertu Berlinske filharmonije 1988. godine u Berlinu. Osim fantastično brzih Kissinovih prstiju koji, kako je netko napisao, slijeću na tipke poput navođenih raketa, dirljiv je bio i prizor tinejdžera bujne i neukrotive crne kose uz sijedog dirigentskog kolosa kojem je to bio veliki oproštaj od svijeta. Šest mjeseci kasnije Karajan je umro.
Osvajanje Amerike
A Kissin je nastavio preko oceana. U Americi je debitirao 1990. sa Chopinovim koncertima uz Njujoršku filharmoniju i Zubina Mehtu, a recitalom je otvorio sezonu u kojoj je Carnegie Hall slavio stogodišnjicu. Nizali su se koncerti, ploče i rekordi. Kissin je 1997. postao prvi glazbenik koji je održao solistički recital na slavnom londonskom festivalu The Proms. U Royal Albert Hallu natiskalo se više od šest tisuća ljudi koji su uživali u koncertu i vatrometu virtuoznih dodataka. Kissinova je darežljivost u tom pogledu poznata, pa je tako ušao i u Guinnessovu knjigu rekorda kada je prije nekoliko godina u Milanu nakon jednoiposatnog koncerta još isto toliko vremena svirao biseve, njih ukupno dvanaest!
Ipak, Kissin na svojim koncertima ne ide uvijek na razgaljivanje slušatelja, a njegov se neprikosnoveni virtuozitet na trenutke može činiti i sterilnim. Na prvom od dva ovogodišnja koncerta u Salzburgu ponudio je najprije prilično standardnu izvedbu izbora iz Chopinovih nokturna i mazurki. Mene se više dojmila izvedba velike Schumannove Fantazije u C-duru. Više od dvije tisuće ljudi nekoliko je puta bilo na nogama. A trenutak apsolutne glazbene i pijanističke čarolije za mene je bio jedan od “samo” tri dodatka: raskošna muzikalnost i senzibilitet meni su se najljepše otkrili u Lisztovoj obradi prelijepe Schumannove popijevke “Widmung”.
Sovjetski antisemitizam
Kissin nikada nije bio tipično čudo od djeteta koje se spremno smije pred kamerama i dok rastura klavir. Upravo suprotno. Smiješak se rijetko vidi na njegovom ozbiljnom licu. Zbog toga ga ljudi ponekad doživljavaju ne samo kao čudo nego pomalo i kao pijanističko čudovište kojem su oduzeti i djetinjstvo i mladost i svi obični životni užici. Njegova, pak, sklonost udovoljavanju raspamećenoj publici graničila je s čistom atletikom, da ne kažemo cirkuskom akrobatikom. Ali, upravo to što nije postao nasmiješeni ukras sponzorskih jetsetterskih salona i multimedijska zvijezda, Kissinova je ljudska i umjetnička vrlina i veličina. On je, jednostavno, krajnje ozbiljan u stvari koja mu je najvažnija i koja je, sama po sebi, ozbiljna, kako se kod nas uobičajeno i naziva klasičnu glazbu.
Ali, nema ni govora o tome da bi Jevgenij Kissin bio fah-idiot kojeg ništa osim nota koje fantastično svladava ne zanima. On je, primjerice, čovjek s vrlo jasnim i čvrstim stavovima i o izvanglazbenim stvarima, uključujući i politiku. O tome dobro svjedoči njegov odnos prema vlastitom porijeklu. Premda je rođen u Moskvi, njega se ne može nazivati ruskim glazbenikom. Kao prvo, on se nikada nije deklarirao kao Rus, jer to i nije. Njegova je obitelj židovska, baš kao i ona u kojoj je u Saratovu rođena njegova profesorica. Premda nikada nisu bili religiozni, Kissinovi su bili svjesni svog židovskog kulturnog i duhovnog naslijeđa. Sam Kissin u više je navrata svjedočio i o katkad pritajenom, a katkad i vrlo otvorenom antisemitizmu s kojim su se njegova obitelj i on susretali u sovjetskom društvu, uključujući i državne službene glazbeničke strukture.
Upravo početkom ove godine Kissin se odlučio i na jedan izrazito politički javni istup u Velikoj Britaniji, čije je državljanin od 2002. godine. Javno je protestirao protiv, kako se njemu čini, nepravedno i nezasluženo negativnog odnosa britanskih i svjetskih medija prema Izraelu u odnosu na palestinsko pitanje. O njegovoj, pak, kulturnoj širini govore njegovi nastupi koji nisu glazbenički. On rado recitira poeziju, napamet, baš kao i note Chopina i drugih velikih skladatelja. Na internetu su dostupne snimke jedne takve večeri poezije koju je Kissin priredio na glasovitom festivalu komorne glazbe u francuskom Verbieru. U kapelici u kojoj se inače održavaju koncerti, uz svijeće, Kissin vrlo uvjerljivo, u tipično ruskom patetičnom deklamatarskom stilu, izgovara stihove velikih ruskih pjesnika poput Ane Ahmatove, ali i pjesme svijetu uglavnom nepoznatih autora koji pišu na jidišu. U originalu, dakako.
Pet dana u Zagrebu
Jevgenij Kissin danas prvi put stiže u Hrvatsku i u Zagreb, gdje će u utorak 9. studenoga održati recital u velikoj dvorani Lisinskog s djelima dvojice skladatelja čije se velike obljetnice ove godine obilježavaju: Chopina i Schumanna. Kako su mi rekli organizatori koncerta iz koncertne poslovnice Artagent, Kissin u Zagreb dolazi sam i premda će u našem glavnom gradu provesti čak pet dana, imao je samo jedan konkretan zahtjev: da mu se omogući svaki dan na nekoliko sati vježbanje za klavirom u Lisinskom. Već i to govori o ozbiljnosti kojom Kissin pristupa svom umjetničkom poslu. Tako će, u sklopu turneje na kojoj se nalazi, dan nakon zagrebačkog koncerta otputovati u Beograd u kojem nastupa tek sljedeće subote.
Samotnički život
A da je čovjek koji ima interese i izvan glazbe, Kissin je pokazao i tako što je prije ljetošnjih koncerata napravio gotovo godinu dana dug predah u svojoj pijanističkoj karijeri. Kako mi je napisao u elektronskoj prepisci koju smo vodili ovih dana, za to je vrijeme uglavnom radio isto što i uvijek, samo što je za sve imao puno više vremena. Vježbao je, čitao, slušao glazbu, šetao, družio se s prijateljima.
- Najvažnije što mi se u životu dogodilo za to vrijeme bilo je to što sam u Parizu, u kojem živim već pet godina, napokon upoznao i sprijateljio se s nekim divnim ljudima, a prije u tom gradu gotovo da i nisam imao prijatelja - kaže Kissin, otkrivajući koliko je zapravo samotnički život virtuoza, usred gomila obožavatelja kojima posvećuje dužnu pažnju. Fotografiranje i potpisivanje na CD-e, knjige, note, pa čak i ženske torbe, u Salzburgu je trajalo dobrih 45 minuta.
U slučaju Kissin zapravo nema tajne. Uz veliki glazbenički talent, u Kissinovu je kolijevku pao i onaj drugi, jednako važan dar: radost kojom ga ispunjava sviranje klavira. Na pitanje je li možda ikada pomislio ne vratiti se natrag na pozornicu, odlučno je otpisao: “NIKADA! I siguran sam da nikada tako nešto i neću pomisliti. Od djetinjstva sam volio svirati pred publikom”.
Posljednji odgovor o misiji i profesiji klavirskog virtuoza te je li on izabrao klavir ili klavir njega, maestro Kissin ukucao mi je preko svog mobitela iz Rige, gdje je jučer imao zakazan koncert:
“Točno je da ja nisam izabrao tu profesiju, a o sviranju klavira zapravo ni ne razmišljam kao o profesiji. To je jednostavno… moj život.”
Izvor: jutarnji.hr
-
-
Koncert sa slavnim američkim dirigentom i pijanistom Jamesom Levineom -
Snimka legendarnog koncerta u Moskvi 1984.
Iako je koncert u velikoj dvorani Festspielhausa već odavno bio završio, dvjestotinjak ljudi još uvijek je strpljivo stajalo u redu koji se protezao čitavom dužinom ogromnog predvorja. Bio je to neuobičajen prizor čak i za Salzburg u koji se svakog ljeta sjati dobar dio svjetske glazbeničke elite i njihovih obožavatelja. Te večeri ovog ljeta čekali su Jevgenija Kissina, pijanista koji već dobrih četvrt stoljeća posvuda izaziva toliko uzbuđenje, a tek će za godinu dana navršiti 40.
Rodio se 10. listopada 1971. u Moskvi u obitelji koja nije bila glazbenička, ali je bila dovoljno obrazovana da izvanredan dar svog najmlađeg čeda otkrije već u kolijevci. Legenda kaže da je mali Jevgenij sa 11 mjeseci gugutajući počeo ponavljati Bachove tonove koje je na klaviru svirala njegova sestra. Čim se osovio na noge, pružio je prstiće prema tipkama i počeo nabadati melodije koje su se čule s radija ili su se pjevušile u kući.
Za takvu je djecu u Sovjetskom Savezu postojalo samo jedno odredište: glasovita Glazbena škola za nadarenu djecu koju su još 1895. u Moskvi osnovale tri sestre Gnjesin, čije prezime škola i danas nosi kao sinonim glazbene izvrsnosti, ali i discipline. Jevgenij je u tu ustanovu ušao sa šest godina i tamo upoznao svoju prvu i do današnjeg dana jedinu učiteljicu klavira - Anu Pavlovnu Kantor. Od 1948. godine, otkada je bila profesorica u tom rasadniku virtuoza, Kantor nije dobila nadarenijeg učenika. A ni kasnije. Nisu joj ni trebali. Vremenom je postala dio obitelji Kissin, uz majku pratila je Jevgenija na gostovanjima širom svijeta, a odmah nakon raspada Sovjetskog Saveza s Kissinovima je i napustila Rusiju.
Mali genije
Već 1980., kada mu je bilo deset godina, mali je genij debitirao na velikoj koncertnoj pozornici uz Uljanovski simfonijski orkestar. Ali, ključni događaj za njegovu karijeru zbio se 1984. godine kada je nastupio u znamenitoj velikoj dvorani moskovskog Konzervatorija Čajkovski. U jednoj je večeri svirao oba klavirska koncerta Frederica Chopina. Slika dječačića u bijeloj košulji s crvenom pionirskom maramom oko vrata brzo je obišla svijet, kao i snimka legendarnog koncerta. Tri godine kasnije Sovjetski je Savez odlučio Engleskoj i svijetu predstaviti tri svoja čuda od djeteta: na Festivalu u Lichfieldu Kissin je nastupio zajedno s violinističkim genijalcima Maksimom Vengerovim i Vadimom Rjepinom, a dirigirao je tada na Zapadu još potpuno nepoznati Valerij Gergijev, koji igrom slučaja u Zagrebu sljedeći tjedan nastupa dan nakon Kissina. Uz njega i Londonski simfonijski orkestar, kojem je Gergijev danas šef-dirigent, Kissin je napravio i svoju prvu studijsku snimku u Londonu, Drugi koncert Sergeja Rahmanjinova.
Pijanističkom čudu nisu trebala natjecanja, svijet se ionako već otimao za njega, uključujući i Herberta von Karajana. Nakon što se malo ranije u Beču razišao s našim Ivom Pogorelićem, Karajan je u Kissinu pronašao najpoželjnijeg tumača Prvog klavirskog koncerta Petra Iljiča Čajkovskog na silvestrovskom koncertu Berlinske filharmonije 1988. godine u Berlinu. Osim fantastično brzih Kissinovih prstiju koji, kako je netko napisao, slijeću na tipke poput navođenih raketa, dirljiv je bio i prizor tinejdžera bujne i neukrotive crne kose uz sijedog dirigentskog kolosa kojem je to bio veliki oproštaj od svijeta. Šest mjeseci kasnije Karajan je umro.
Osvajanje Amerike
A Kissin je nastavio preko oceana. U Americi je debitirao 1990. sa Chopinovim koncertima uz Njujoršku filharmoniju i Zubina Mehtu, a recitalom je otvorio sezonu u kojoj je Carnegie Hall slavio stogodišnjicu. Nizali su se koncerti, ploče i rekordi. Kissin je 1997. postao prvi glazbenik koji je održao solistički recital na slavnom londonskom festivalu The Proms. U Royal Albert Hallu natiskalo se više od šest tisuća ljudi koji su uživali u koncertu i vatrometu virtuoznih dodataka. Kissinova je darežljivost u tom pogledu poznata, pa je tako ušao i u Guinnessovu knjigu rekorda kada je prije nekoliko godina u Milanu nakon jednoiposatnog koncerta još isto toliko vremena svirao biseve, njih ukupno dvanaest!
Ipak, Kissin na svojim koncertima ne ide uvijek na razgaljivanje slušatelja, a njegov se neprikosnoveni virtuozitet na trenutke može činiti i sterilnim. Na prvom od dva ovogodišnja koncerta u Salzburgu ponudio je najprije prilično standardnu izvedbu izbora iz Chopinovih nokturna i mazurki. Mene se više dojmila izvedba velike Schumannove Fantazije u C-duru. Više od dvije tisuće ljudi nekoliko je puta bilo na nogama. A trenutak apsolutne glazbene i pijanističke čarolije za mene je bio jedan od “samo” tri dodatka: raskošna muzikalnost i senzibilitet meni su se najljepše otkrili u Lisztovoj obradi prelijepe Schumannove popijevke “Widmung”.
Sovjetski antisemitizam
Kissin nikada nije bio tipično čudo od djeteta koje se spremno smije pred kamerama i dok rastura klavir. Upravo suprotno. Smiješak se rijetko vidi na njegovom ozbiljnom licu. Zbog toga ga ljudi ponekad doživljavaju ne samo kao čudo nego pomalo i kao pijanističko čudovište kojem su oduzeti i djetinjstvo i mladost i svi obični životni užici. Njegova, pak, sklonost udovoljavanju raspamećenoj publici graničila je s čistom atletikom, da ne kažemo cirkuskom akrobatikom. Ali, upravo to što nije postao nasmiješeni ukras sponzorskih jetsetterskih salona i multimedijska zvijezda, Kissinova je ljudska i umjetnička vrlina i veličina. On je, jednostavno, krajnje ozbiljan u stvari koja mu je najvažnija i koja je, sama po sebi, ozbiljna, kako se kod nas uobičajeno i naziva klasičnu glazbu.
Ali, nema ni govora o tome da bi Jevgenij Kissin bio fah-idiot kojeg ništa osim nota koje fantastično svladava ne zanima. On je, primjerice, čovjek s vrlo jasnim i čvrstim stavovima i o izvanglazbenim stvarima, uključujući i politiku. O tome dobro svjedoči njegov odnos prema vlastitom porijeklu. Premda je rođen u Moskvi, njega se ne može nazivati ruskim glazbenikom. Kao prvo, on se nikada nije deklarirao kao Rus, jer to i nije. Njegova je obitelj židovska, baš kao i ona u kojoj je u Saratovu rođena njegova profesorica. Premda nikada nisu bili religiozni, Kissinovi su bili svjesni svog židovskog kulturnog i duhovnog naslijeđa. Sam Kissin u više je navrata svjedočio i o katkad pritajenom, a katkad i vrlo otvorenom antisemitizmu s kojim su se njegova obitelj i on susretali u sovjetskom društvu, uključujući i državne službene glazbeničke strukture.
Upravo početkom ove godine Kissin se odlučio i na jedan izrazito politički javni istup u Velikoj Britaniji, čije je državljanin od 2002. godine. Javno je protestirao protiv, kako se njemu čini, nepravedno i nezasluženo negativnog odnosa britanskih i svjetskih medija prema Izraelu u odnosu na palestinsko pitanje. O njegovoj, pak, kulturnoj širini govore njegovi nastupi koji nisu glazbenički. On rado recitira poeziju, napamet, baš kao i note Chopina i drugih velikih skladatelja. Na internetu su dostupne snimke jedne takve večeri poezije koju je Kissin priredio na glasovitom festivalu komorne glazbe u francuskom Verbieru. U kapelici u kojoj se inače održavaju koncerti, uz svijeće, Kissin vrlo uvjerljivo, u tipično ruskom patetičnom deklamatarskom stilu, izgovara stihove velikih ruskih pjesnika poput Ane Ahmatove, ali i pjesme svijetu uglavnom nepoznatih autora koji pišu na jidišu. U originalu, dakako.
Pet dana u Zagrebu
Jevgenij Kissin danas prvi put stiže u Hrvatsku i u Zagreb, gdje će u utorak 9. studenoga održati recital u velikoj dvorani Lisinskog s djelima dvojice skladatelja čije se velike obljetnice ove godine obilježavaju: Chopina i Schumanna. Kako su mi rekli organizatori koncerta iz koncertne poslovnice Artagent, Kissin u Zagreb dolazi sam i premda će u našem glavnom gradu provesti čak pet dana, imao je samo jedan konkretan zahtjev: da mu se omogući svaki dan na nekoliko sati vježbanje za klavirom u Lisinskom. Već i to govori o ozbiljnosti kojom Kissin pristupa svom umjetničkom poslu. Tako će, u sklopu turneje na kojoj se nalazi, dan nakon zagrebačkog koncerta otputovati u Beograd u kojem nastupa tek sljedeće subote.
Samotnički život
A da je čovjek koji ima interese i izvan glazbe, Kissin je pokazao i tako što je prije ljetošnjih koncerata napravio gotovo godinu dana dug predah u svojoj pijanističkoj karijeri. Kako mi je napisao u elektronskoj prepisci koju smo vodili ovih dana, za to je vrijeme uglavnom radio isto što i uvijek, samo što je za sve imao puno više vremena. Vježbao je, čitao, slušao glazbu, šetao, družio se s prijateljima.
- Najvažnije što mi se u životu dogodilo za to vrijeme bilo je to što sam u Parizu, u kojem živim već pet godina, napokon upoznao i sprijateljio se s nekim divnim ljudima, a prije u tom gradu gotovo da i nisam imao prijatelja - kaže Kissin, otkrivajući koliko je zapravo samotnički život virtuoza, usred gomila obožavatelja kojima posvećuje dužnu pažnju. Fotografiranje i potpisivanje na CD-e, knjige, note, pa čak i ženske torbe, u Salzburgu je trajalo dobrih 45 minuta.
U slučaju Kissin zapravo nema tajne. Uz veliki glazbenički talent, u Kissinovu je kolijevku pao i onaj drugi, jednako važan dar: radost kojom ga ispunjava sviranje klavira. Na pitanje je li možda ikada pomislio ne vratiti se natrag na pozornicu, odlučno je otpisao: “NIKADA! I siguran sam da nikada tako nešto i neću pomisliti. Od djetinjstva sam volio svirati pred publikom”.
Posljednji odgovor o misiji i profesiji klavirskog virtuoza te je li on izabrao klavir ili klavir njega, maestro Kissin ukucao mi je preko svog mobitela iz Rige, gdje je jučer imao zakazan koncert:
“Točno je da ja nisam izabrao tu profesiju, a o sviranju klavira zapravo ni ne razmišljam kao o profesiji. To je jednostavno… moj život.”