Član
- Učlanjen(a)
- 09.08.2009
- Poruka
- 362
Jacques Prevert (Žak Prever)
ŽAK PREVER
(1900-1977)
4. februara 1900. rodio se u Nejiu, pariskom predgrađu na obali Sene, Žak Prever, pesnik, nadrealista. Bio je učenik slobodne škole "Andre Amon". Obožavao je slobodu i glorifikovao duh pobune i revolta. Bio je blizak sa nadrealistima, ali je odbio da se pridruži Komunističkoj Partiji sa Andre Bretonom, koga je ismejao u "Mort d'un monsieur". Bio je i talentovan scenarista. 1925. ženi se prijateljicom iz detinjstva Simonom Dijen. Od smrti Viktora Igoa, od osamdesetih godina prošlog veka, Francuska nije imala svoga istinski narodnog pesnika, pesnika čije će delo podjednako voleti i rafinovani ljubitelji poezije i ljudi skromna obrazovanja. Dobila ga je u Žaku Preveru. Bio je majstor reči. Iako se uglavnom negativno odnosio prema religiji, tradiciji, autoritetima i konvencijama, Preverova poezija je, kao retko koja poezija našeg vremena, puna iskrene vere u ljudsku toplinu i solidarnost, katkad gotovo detinjski puna poverenja u ljude, u ljubav. Preverova poezija je, nema sumnje, snažno uticala i na francusku šansonu. Gajio je veliku ljubav prema slikarstvu, i to modernom slikarstvu te je Pikasu posvetio dve velike pesme. Na kraju krajeva, Prever nas svojom poezijom uči da volimo. Umire 11. aprila 1977 u mestu Omonvil-la-Ptit, u Normandiji.
ŽAK PREVER
(1900-1977)
4. februara 1900. rodio se u Nejiu, pariskom predgrađu na obali Sene, Žak Prever, pesnik, nadrealista. Bio je učenik slobodne škole "Andre Amon". Obožavao je slobodu i glorifikovao duh pobune i revolta. Bio je blizak sa nadrealistima, ali je odbio da se pridruži Komunističkoj Partiji sa Andre Bretonom, koga je ismejao u "Mort d'un monsieur". Bio je i talentovan scenarista. 1925. ženi se prijateljicom iz detinjstva Simonom Dijen. Od smrti Viktora Igoa, od osamdesetih godina prošlog veka, Francuska nije imala svoga istinski narodnog pesnika, pesnika čije će delo podjednako voleti i rafinovani ljubitelji poezije i ljudi skromna obrazovanja. Dobila ga je u Žaku Preveru. Bio je majstor reči. Iako se uglavnom negativno odnosio prema religiji, tradiciji, autoritetima i konvencijama, Preverova poezija je, kao retko koja poezija našeg vremena, puna iskrene vere u ljudsku toplinu i solidarnost, katkad gotovo detinjski puna poverenja u ljude, u ljubav. Preverova poezija je, nema sumnje, snažno uticala i na francusku šansonu. Gajio je veliku ljubav prema slikarstvu, i to modernom slikarstvu te je Pikasu posvetio dve velike pesme. Na kraju krajeva, Prever nas svojom poezijom uči da volimo. Umire 11. aprila 1977 u mestu Omonvil-la-Ptit, u Normandiji.
Sjećaš li se, Barbara
Sjećaš li se Barbara, padala je kiša neprestana
nad Brestom toga dana, a ti si išla nasmijana,
pokisla, ozarena, ocarana, pod krupnim kapima kiše,
sjeti se Barbara, sretoh te u ulici Sijama
smijala si se, i ja sam se smijao
sjecas li se Barbara,
Nisam te poznavao, nisi ni ti mene
sjećaš li se, sjećaš li se toga dana
i ne zaboravi ga.
Jedan čovjek ispod neke kapije, zaklonjen
viknuo je tvoje ime, Barbara
a ti si potrčala njemu po kiši
pokisla, ozarena, očarana
i bacila si mu se u zagrljaj
Sjećaš li se Barbara,
ne ljuti se što ti kažem ti,
jer ti kažem svakom koga volim,
pa čak iako ga ne poznajem.
Sjećaš li se Barbara i ne zaboravi nikad
tu kišu tako blijedu i tako srećnu
tu kišu nad morem, nad arsenalom,
nad brodom iz Cezana
Oh, Barbara,
velika je svinjarija taj rat i šta je sa tobom
sada
pod kišom od gvozdja, vatre, čelika, krvi
A onaj koji te je stezao u zagrljaju, zaljubljeno
da li je umro, nestao il’ je jos živ?
Oh, Barbara,
još uvijek kiša pada nad Brestom kao što je padala
nekada.
Ali nije to isto, jer sve je porušeno
To su samo posmrtne kapi kiše, užasne i očajne
A nije ni onaj potop kiše, gvozdja, čelika, krvi
vec prosto kiša iz oblaka koji nestaju kao psi,
kao psi koje donosi vodena struja iz Bresta
da istrunu negdje daleko, vrlo daleko od Bresta,
od koga nije ostalo ništa.
mada orginal jace "udara"
Rappelle-toi Barbara
Il pleuvait sans cesse sur Brest ce jour-là
Et tu marchais souriante
Épanouie ravie ruisselante
Sous la pluie
Rappelle-toi Barbara
Il pleuvait sans cesse sur Brest
Et je t'ai croisée rue de Siam
Tu souriais
Et moi je souriais de même
Rappelle-toi Barbara
Toi que je ne connaissais pas
Toi qui ne me connaissais pas
Rappelle-toi
Rappelle-toi quand même ce jour-là
N'oublie pas
Un homme sous un porche s'abritait
Et il a crié ton nom
Barbara
Et tu as couru vers lui sous la pluie
Ruisselante ravie épanouie
Et tu t'es jetée dans ses bras
Rappelle-toi cela Barbara
Et ne m'en veux pas si je te tutoie
Je dis tu a tous ceux que j'aime
Même si je ne les ai vus qu'une seule fois
Je dis tu a tous ceux qui s'aiment
Même si je ne les connais pas
Rappelle-toi Barbara
N'oublie pas
Cette pluie sage et heureuse
Sur ton visage heureux
Sur cette ville heureuse
Cette pluie sur la mer
Sur l'arsenal
Sur le bateau d'Ouessant
Oh Barbara
Quelle connerie la guerre
Qu'es-tu devenue maintenant
Sous cette pluie de fer
De feu d'acier de sang
Et celui qui te serrait dans ses bras
Amoureusement
Est-il mort disparu ou bien encore vivant
Oh Barbara
Il pleut sans cesse sur Brest
Comme il pleuvait avant
Mais ce n'est plus pareil et tout est abîmé
C'est une pluie de deuil terrible et désolée
Ce n'est même plus l'orage
De fer d'acier de sang
Tout simplement des nuages
Qui crèvent comme des chiens
Des chiens qui disparaissent
Au fil de l'eau sur Brest
Et vont pourrir au loin
Au loin très loin de Brest
Dont il ne reste rien.
-Jacques Prévert
Sjećaš li se Barbara, padala je kiša neprestana
nad Brestom toga dana, a ti si išla nasmijana,
pokisla, ozarena, ocarana, pod krupnim kapima kiše,
sjeti se Barbara, sretoh te u ulici Sijama
smijala si se, i ja sam se smijao
sjecas li se Barbara,
Nisam te poznavao, nisi ni ti mene
sjećaš li se, sjećaš li se toga dana
i ne zaboravi ga.
Jedan čovjek ispod neke kapije, zaklonjen
viknuo je tvoje ime, Barbara
a ti si potrčala njemu po kiši
pokisla, ozarena, očarana
i bacila si mu se u zagrljaj
Sjećaš li se Barbara,
ne ljuti se što ti kažem ti,
jer ti kažem svakom koga volim,
pa čak iako ga ne poznajem.
Sjećaš li se Barbara i ne zaboravi nikad
tu kišu tako blijedu i tako srećnu
tu kišu nad morem, nad arsenalom,
nad brodom iz Cezana
Oh, Barbara,
velika je svinjarija taj rat i šta je sa tobom
sada
pod kišom od gvozdja, vatre, čelika, krvi
A onaj koji te je stezao u zagrljaju, zaljubljeno
da li je umro, nestao il’ je jos živ?
Oh, Barbara,
još uvijek kiša pada nad Brestom kao što je padala
nekada.
Ali nije to isto, jer sve je porušeno
To su samo posmrtne kapi kiše, užasne i očajne
A nije ni onaj potop kiše, gvozdja, čelika, krvi
vec prosto kiša iz oblaka koji nestaju kao psi,
kao psi koje donosi vodena struja iz Bresta
da istrunu negdje daleko, vrlo daleko od Bresta,
od koga nije ostalo ništa.
mada orginal jace "udara"
Rappelle-toi Barbara
Il pleuvait sans cesse sur Brest ce jour-là
Et tu marchais souriante
Épanouie ravie ruisselante
Sous la pluie
Rappelle-toi Barbara
Il pleuvait sans cesse sur Brest
Et je t'ai croisée rue de Siam
Tu souriais
Et moi je souriais de même
Rappelle-toi Barbara
Toi que je ne connaissais pas
Toi qui ne me connaissais pas
Rappelle-toi
Rappelle-toi quand même ce jour-là
N'oublie pas
Un homme sous un porche s'abritait
Et il a crié ton nom
Barbara
Et tu as couru vers lui sous la pluie
Ruisselante ravie épanouie
Et tu t'es jetée dans ses bras
Rappelle-toi cela Barbara
Et ne m'en veux pas si je te tutoie
Je dis tu a tous ceux que j'aime
Même si je ne les ai vus qu'une seule fois
Je dis tu a tous ceux qui s'aiment
Même si je ne les connais pas
Rappelle-toi Barbara
N'oublie pas
Cette pluie sage et heureuse
Sur ton visage heureux
Sur cette ville heureuse
Cette pluie sur la mer
Sur l'arsenal
Sur le bateau d'Ouessant
Oh Barbara
Quelle connerie la guerre
Qu'es-tu devenue maintenant
Sous cette pluie de fer
De feu d'acier de sang
Et celui qui te serrait dans ses bras
Amoureusement
Est-il mort disparu ou bien encore vivant
Oh Barbara
Il pleut sans cesse sur Brest
Comme il pleuvait avant
Mais ce n'est plus pareil et tout est abîmé
C'est une pluie de deuil terrible et désolée
Ce n'est même plus l'orage
De fer d'acier de sang
Tout simplement des nuages
Qui crèvent comme des chiens
Des chiens qui disparaissent
Au fil de l'eau sur Brest
Et vont pourrir au loin
Au loin très loin de Brest
Dont il ne reste rien.
-Jacques Prévert
Poslednja izmena od urednika: