Ivan V.Lalić

LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
Ivan V.Lalić

ivlalic.jpg


Ivan V. Lalić (1931-1996) pesnik, esejista i prevodilac, jedan od najistaknutijih pesnika neosimbolističke struje u savremenoj srpskoj poeziji. Rođen je u Beogradu 1931. godine, gde je radio neko vreme kao novinar i urednik Radio Zagreba; bio je urednik u „Prosveti“ i „Nolitu“. Svojom poezijom preko artizma, uravnoteženih slika i duhovne sabranosti obnovio je liniju simbolističkog pesništva. Tragajući za klasičnom merom pesme i nalazeći pesničko nadahnuće u literaturi, Lalić se u svojoj poeziji okretao Vizantiji i antičkom svetu. Takođe je bio izvrstan prevodilac, esejista i kritičar. Ivan V. Lalić je ušao u književnu kritiku kao hroničar časopisa, najpre „Letopisa Matice srpske“, a potom beogradske „Književnosti“. Njegovu kritiku odlikuje objektivnost, kao i iskustvo koje u nju unosi. Priredio je nekoliko antologija i zbornika. Bavio se prevodilaštvom, naročito prepevima; tako je između ostalog priredio „Antologiju novije francuske lirike“ (od Bodlera do naših dana) i izbore pesama Helderlina (Nolitova nagrada) i Pjer Žan Žuva. Autor je radio-drame „Majstor Hanuš“ (nagrada Jugoslovenske radiodifuzije).


Dokaži


Dokaži, ako možeš, da te nema -
To neće biti dokaz da ja jesam.
Dokaži opet, jer dokaze sve sam
Zaboravio. Zato trajem, zeman.

Katkada noću u tišini slušam:
Treperi prostor, rađa se oluja.
Pulsira oganj u zvezdama zgrušan
Po volji Boga slavuja i guja…

Dokaži svoju odsutnost na način
Da um se smrzne, a da srce shvati -
Zašto od tebe ištem nemoguće?

Promaja noći, jedan krov bez kuće,
Pehar kukute, napev kao začin -
Pošalji tvoju senku, da me prati.


Lampa


A ti si opšiv mojih nesanica,
Pena što rubi vrtlog od praznine;
Bezlična, znam ti svaku crtu lica
U mreži ostakljene paučine

U naprslom ogledalu; tišina
Mreška se kao skorup od tvog glasa
Iz druge sobe, gde je pomrčina
U kojoj treptiš ko praslika spasa -

Leptire sive šalješ, da mi kruže
Okolo lampe u krhkoj orbiti,
Po slojevima nevidljive ruže,

A kad pred zoru usnem, tada i ti
Utrneš, ko na okret prekidača
U ruci što je odsutna, al jača.


Ljubav


U parafrazi tvoga nerođenja
Svaki mi korak senci jedno ništa.
Neoštar snimak. Ima li rešenja
Sem ljubavi za stalna čudovišta?

Gle, ona mi se naginju nad rame,
Izraze šapu dodirom što vređa;
A ljubav ih je zazvala iz tame
Što dubi senku ispod ovih veđa -

Ljubav što slepa je za posledice,
Vidovita za sve što nastavlja je:
L amor che move il sole e l altre stelle.

Paslika raja?Možda tvoje lice,
Ti nerođena, rođena da traješ
U telu što se pretvara u pčele.
 
LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
Pohvala nesanici

Besane oči koje vide više
no mrlju jutra, šaru na tapetu,
pročitaće u rukopisu kiše
čitavu povest o budućem letu:
Za usud svakog lista jedna crta
svedoči oblik: semantika kapi
sadrži oblik budućega vrta
il’ praznog neba što blista i vapi.

U strašnom blagoslovu noćnog bdenja
strepnja iznutra razmrežava oči
i koren vida širi se i menja
da novim putem nova slika kroči -
na nekoj zvezdi more se rascveta,
u čaši vode zaiskri tišina,
svaka je prošlost stalno započeta,
a more, to je najlepša gorčina.

U nesanici drugog sna je koren:
Sposobnost da si drugačije budan -
i novi dan, po slici prošlog stvoren,
dobije senku, nije uzaludan;
Oblačiš kaput, pališ motor: tačnost
pokreta tvojih inorodna biva;
na semaforu peva višeznačnost,
trobojna šara nekog novog tkiva…

Onaj što noću posumnja u vreme
drukčije dan će, čas po čas, da spoji -
I poštujući prosti zakon šeme
pitaće sebe: da l’ šema postoji?
U nesanici drugog sna je koren:
sna koji puni, k’o pustinju voda,
javu u kojoj iznova si stvoren:
U nesanici svetluca sloboda -

Druge su noći onih koji bdiju -
na nekoj zvezdi more se rascveta,
pradavne šume zagrčnuto piju
vazduh i vodu budućega leta;
Poslednja slika: kao retrovizor
pun druma što se odmata u ništa
besane oči rajski nazru prizor
potonje nesanice, utočišta.



Tragovi

Tragovi tvoji među stvarima,
otisak usne zamišljen na čaši,
haljine tvoje u plakarima
kad vešalicu praznu mašta maši -

trezna halucinacija. Pavana
za infantkinju. Muzika teskobe
što rastvara se u vazduhu sobe
i sleže kao talog na dnu dana.

Korak u praznoj sobi. Glasovi
pod kupolom od kosti. Dečiji su.
Sekunde duge kao časovi.

U nedremanom oku kamere
još jedan snimak. Pomak namere
osmeh na licu tvom, u bezobrisu.
 
Član
Učlanjen(a)
28.06.2010
Poruka
1.095
Mesta koja volimo

Mesta koja volimo postoje samo po nama,
Razoren prostor samo je privid u stalnom vremenu,
Mesta koja volimo ne možemo napustiti,
Mesta koja volimo zajedno, zajedno, zajedno.

Pa zar je ova soba soba ili zagrljaj,
I šta je pod prozorom: ulica ili godine?
A prozor; to je samo otisak prve kiše
Koju smo razumeli, koja se stalno ponavlja,

I ovaj zid ne međi sobu, nego možda noć
U kojoj sin se pokrenu u krvi tvojoj zaspaloj,
Sin kao leptir od plamena u sobi tvojih ogledala,
Noć kad si bila uplašena od svoje svetlosti,

I ova vrata vode u bilo koje popodne
Koje ih nadživljuje, zauvek naseljeno
Običnim tvojim kretnjama, kada si ulazila,
Kao vatra u bakar, u moje jedino pamćenje;

Kad odeš, prostor za tobom sklapa se kao voda,
Nemoj se osvrtati: ničeg van tebe nema,
Prostor je samo vreme na drugi način vidljivo,
Mesta koja volimo ne možemo napustiti.

 
Član
Učlanjen(a)
12.02.2011
Poruka
55
Molitva

Ljubavi, neka bude volja tvoja
Na ovom nebu, strašno
nesigurnom,
Ko i na zemlji. Sad je doba boja
I južnog vetra u listanju žurnom.
Noći su plave, mekane ko voće
I pune zvezda ko plitki bunari.
Neka se ljudi ljube kako hoće
U privremenom krugu malih
stvari.
Ljubavi, neka bude volja tvoja
U gradovima što su nepokretni
I neće moći da beže iz stroja,
I ispod lišća što još nema rane,
I među ljudima što žive sretni
Jer veruju u stare lukobrane.
 
Član
Učlanjen(a)
28.06.2010
Poruka
1.095
Osmeh

Ko zlatna maska iz Mikene,
Koja je drugi oblik praha,
Ugledao sam na dnu mene
Taj osmeh zadržanog daha,

Što uspeo je da se zgusne
Za trenut na dnu ogledala;
Okom bez boje i bez zene
Budućnost me je pogledala,

Nemušto, mudro i bez strasti,
Ko kućna zmija pod dovratkom;
Ma da je sve u njenoj vlasti
Još uvek bol je za povratkom

Na sredokraću, ravnotežu,
U stanju mirovanja vage:
Al godine se koso sležu
I mrve u arhipelage -

U sabiranju ovom zemnom
To dvojnika sam pogledao;
Smešio se kao Agamemnon
U dvostrukome ogledalu.
 
Natrag
Top