LEGEND
- Učlanjen(a)
- 14.12.2009
- Poruka
- 29.042
Irena Vrkljan
Irena Vrkljan pjesnikinja, prozaistica, radiodramatičarka, esejistica, prevoditeljica , djeluje na hrvatskoj književnoj sceni već više od pedeset godina. Rodjena 1930. godine u Beogradu, Irena Vrkljan seli sa roditeljima 40-tih godina proteklog stoljeća u Zagreb, gdje završava gimnaziju i diplomira na Filozofskom fakultetu. Željela je studirati slikarstvo, no diplomirala je arheologiju, jer se u to vrijeme umjetnost nije smatrala sigurnim poslom. Irena VrkljanPoznata i kao “hrvatska Virginia Wolf”, Irena Vrkljan je odrasla okružena umjetnošću, jer joj je otac bio strastveni kolekcionar. Čuvena hrvatska pjesnikinja, prevoditeljica i spisateljica, Irena Vrkljan najpoznatija je po inauguriranju ispovjedne ženske proze, izuzetno ime hrvatske knjizevnosti. Svoj uspješan književni i umjetnički put započela je poezijom, zbirke “Krik je samo tišina” (1954.) prva od desetak zbirki poezije; (sa Zvonimirom Golobom prevela 30 romana s njemačkog jezika,) potom “Doba prijateljstva” (1963.), te “Soba, taj strašni vrt” (1966.). Godine 1966. odlazi u Berlin te upisuje Odsjek režije na berlinskoj Akademiji za film i televiziju na kojoj diplomira 1970. godine. Osim poezije i proze napisala je mnoštvo radijskih drama i scenarija za dokumentarne filmove, drame, a prevodila je s njemačkoga. Do 1984. godine objavila je desetak zbirki poezije, no tek je s ispovjednom prozom “Svila, škare”, koja je proglašena jednom od najvećih inovacija u hrvatskoj književnosti, postala poznata široj javnosti. Uz prozu, sa suprugom Bennom Meyerom-Wehleckom, poznatim njemačkim piscem, autorom “Zagrebačkih bilježnica”, piše scenarije za radijske i televizijske drame. Uz prijevod njezine prve proze “Svila, škare” na engleski jezik i objavljivanje knjige u SAD-u, veže se jedna zanimljiva anegdota: javio se neki oduševljeni čitatelj iz Amerike i rekao joj da je ona najbolja književnica iz istočne Europe i da piše kao anđeo, pišu biografi.
Među pogledima
koji su do ruba puni poruge i zime
nismo znali sačuvati
malu škrinju
s našim rukovanjem,
nismo se trazili
pokraj predmeta
što postaju zli, ubojiti i opasni
i mrze naše tijelo,
zastali smo
da beznadne
i tako sumorne slike
objesimo na zidove
što izdaju
sudbinu ove bezimene priče,
dok vrijeme ljušti naslagu uspomena
i gradi maglu,
i gradi saonice,
kada je snijeg odavno zaboravljen,
i kada lavine donose nove brodove,
a onih starih
ima već previše
da bismo na svima mogli ploviti
Ja zovem
Neka dođe velika tišina
Neka se reke udalje od obala
i telo nek napusti dubinu vlastite krvi
Jer ja više ne poznajem granicu svog krika
Ne vidim više daljinu između dva neba
ne osećam krv
U ovaj suton sastavljena od dva oblika patnje
U ovu plahost koju nose stupovi
lagani od nevinosti ljeta
U ovaj san
ja dozivam reči
nage i bez uspomena
Ja dozivam agoniju
hladniju od snjega
u disanju moje kože
U ove plohe tuge u ovu tamu
Ja zovem vjetar koji briše obrise gorkih planina
Vjetar zaborava
Ja dozivam pčele
da lancima bez zvukova zarobe tu travu
taj plamen tvoga imena
Sudbina
Skamenjena na velikom trgu snova,
naslonjena uz bridove neba,
prestrašena u grlu rose,
nijema poput leptira
okrećem svoje lice zemlji
jer svuda nalazim tebe.
Hrabra na žici iznad ponora,
ponosna među obalama ohole rijeke,
ja dozivam noć prisutnih godina,
sav očaj napuštenih drvoreda,
sve naricaljke predaka
jer svuda nalazim tebe.
U ustima ovog zdenca
ne dodirujem rubove vode,
ni dno u srcima riba,
prolazim poput kiše
kroz tkanine jesenjih gradova,
vezujem se glađu,
ranjavam vid na oštrici sunca
stojim na paljevini vlastita sluha,
poklanjam se izvoru mora
i pronalazim svoj strah.
Odrezala sam kosu
spalila sam lice
oderala sam kožu
pretvorila sam se u izgorio pejzaž,
ali ti me prepoznaješ.
Zbog tebe
odijevala sam se u lice trava
i zaustavljala sam sjene mjeseca
na svim oblicima tvog vrata,
zbog tebe
u ovoj polovini mog dlana,
rasprostirala sam vrtove riječi
koje pamtim od djetinjstva,
kad su igre bile svečane,
a kosa još mlada.
Nisam zaboravila korijenje ociju
na obali onog drugog svijeta
što me doziva
mrezom svog glasa
i tjeskobom snijega,
nisam stajala kraj rijeke,
nisam gledala brodove
koji odnose dijelove našeg tijela,
nisam okusila ruže
na snopovima plemenitih ljeta.
Zbog tebe
pamtila sam oblike zagrljaja,
dvije male bitke
na obronku straha,
robovala sam stablima
i pijesku pred zatišje vjetra,
nosila sam tuđe haljine,
pretvarala sam se u zeca i srnu,
moja su stopala
bila ograda od žice.
Zbog tebe
ne znam vitka i rana jutra
i ja se bez sjećanja
radujem oblini mladog šljunka,
jer tko će od sinova mojih
nalik mijenama duge,
zaustaviti mahovinu i dane
sto prodiru u pore mog sna?
Tko će kad tebe nema
zatvoriti vrata
zatvoriti usta
zaustaviti krv,
pred dolaskom divljih stada godina?
Irena Vrkljan pjesnikinja, prozaistica, radiodramatičarka, esejistica, prevoditeljica , djeluje na hrvatskoj književnoj sceni već više od pedeset godina. Rodjena 1930. godine u Beogradu, Irena Vrkljan seli sa roditeljima 40-tih godina proteklog stoljeća u Zagreb, gdje završava gimnaziju i diplomira na Filozofskom fakultetu. Željela je studirati slikarstvo, no diplomirala je arheologiju, jer se u to vrijeme umjetnost nije smatrala sigurnim poslom. Irena VrkljanPoznata i kao “hrvatska Virginia Wolf”, Irena Vrkljan je odrasla okružena umjetnošću, jer joj je otac bio strastveni kolekcionar. Čuvena hrvatska pjesnikinja, prevoditeljica i spisateljica, Irena Vrkljan najpoznatija je po inauguriranju ispovjedne ženske proze, izuzetno ime hrvatske knjizevnosti. Svoj uspješan književni i umjetnički put započela je poezijom, zbirke “Krik je samo tišina” (1954.) prva od desetak zbirki poezije; (sa Zvonimirom Golobom prevela 30 romana s njemačkog jezika,) potom “Doba prijateljstva” (1963.), te “Soba, taj strašni vrt” (1966.). Godine 1966. odlazi u Berlin te upisuje Odsjek režije na berlinskoj Akademiji za film i televiziju na kojoj diplomira 1970. godine. Osim poezije i proze napisala je mnoštvo radijskih drama i scenarija za dokumentarne filmove, drame, a prevodila je s njemačkoga. Do 1984. godine objavila je desetak zbirki poezije, no tek je s ispovjednom prozom “Svila, škare”, koja je proglašena jednom od najvećih inovacija u hrvatskoj književnosti, postala poznata široj javnosti. Uz prozu, sa suprugom Bennom Meyerom-Wehleckom, poznatim njemačkim piscem, autorom “Zagrebačkih bilježnica”, piše scenarije za radijske i televizijske drame. Uz prijevod njezine prve proze “Svila, škare” na engleski jezik i objavljivanje knjige u SAD-u, veže se jedna zanimljiva anegdota: javio se neki oduševljeni čitatelj iz Amerike i rekao joj da je ona najbolja književnica iz istočne Europe i da piše kao anđeo, pišu biografi.
Čarolija zaborava
U ovom prostoru omeđanom stablima mog razuma
U ovom prostoru bez središta svijetla
bez okusa; bez glasova
U ovom sjećanju zatvorenom u tamnom obručju tjela
u ovoj boli u ljubavi nepravednoj
U ljubavi
ja dozivam lice koje sam posjedovala juče
ja dozivam noć u ovaj sat neponovljeni
u ovaj dan neotrovani
blizinom vermena
u strahu prisutnom među oblicama
u ovaj moj plač
Neka iz mahovine izađu sve košute
i polože moje telo na zle i visoke borove
danas
na dan neprolazne osvete
nek umorne žene svežu moja stopala
i zapale sve lađe snele pod rukom mog vrata
U ovom prostoru bez središta svijetla
bez okusa; bez glasova
U ovom sjećanju zatvorenom u tamnom obručju tjela
u ovoj boli u ljubavi nepravednoj
U ljubavi
ja dozivam lice koje sam posjedovala juče
ja dozivam noć u ovaj sat neponovljeni
u ovaj dan neotrovani
blizinom vermena
u strahu prisutnom među oblicama
u ovaj moj plač
Neka iz mahovine izađu sve košute
i polože moje telo na zle i visoke borove
danas
na dan neprolazne osvete
nek umorne žene svežu moja stopala
i zapale sve lađe snele pod rukom mog vrata
Godine prolazeMeđu pogledima
koji su do ruba puni poruge i zime
nismo znali sačuvati
malu škrinju
s našim rukovanjem,
nismo se trazili
pokraj predmeta
što postaju zli, ubojiti i opasni
i mrze naše tijelo,
zastali smo
da beznadne
i tako sumorne slike
objesimo na zidove
što izdaju
sudbinu ove bezimene priče,
dok vrijeme ljušti naslagu uspomena
i gradi maglu,
i gradi saonice,
kada je snijeg odavno zaboravljen,
i kada lavine donose nove brodove,
a onih starih
ima već previše
da bismo na svima mogli ploviti
Ja zovem
Neka dođe velika tišina
Neka se reke udalje od obala
i telo nek napusti dubinu vlastite krvi
Jer ja više ne poznajem granicu svog krika
Ne vidim više daljinu između dva neba
ne osećam krv
U ovaj suton sastavljena od dva oblika patnje
U ovu plahost koju nose stupovi
lagani od nevinosti ljeta
U ovaj san
ja dozivam reči
nage i bez uspomena
Ja dozivam agoniju
hladniju od snjega
u disanju moje kože
U ove plohe tuge u ovu tamu
Ja zovem vjetar koji briše obrise gorkih planina
Vjetar zaborava
Ja dozivam pčele
da lancima bez zvukova zarobe tu travu
taj plamen tvoga imena
Sudbina
Skamenjena na velikom trgu snova,
naslonjena uz bridove neba,
prestrašena u grlu rose,
nijema poput leptira
okrećem svoje lice zemlji
jer svuda nalazim tebe.
Hrabra na žici iznad ponora,
ponosna među obalama ohole rijeke,
ja dozivam noć prisutnih godina,
sav očaj napuštenih drvoreda,
sve naricaljke predaka
jer svuda nalazim tebe.
U ustima ovog zdenca
ne dodirujem rubove vode,
ni dno u srcima riba,
prolazim poput kiše
kroz tkanine jesenjih gradova,
vezujem se glađu,
ranjavam vid na oštrici sunca
stojim na paljevini vlastita sluha,
poklanjam se izvoru mora
i pronalazim svoj strah.
Odrezala sam kosu
spalila sam lice
oderala sam kožu
pretvorila sam se u izgorio pejzaž,
ali ti me prepoznaješ.
Zbog tebe
odijevala sam se u lice trava
i zaustavljala sam sjene mjeseca
na svim oblicima tvog vrata,
zbog tebe
u ovoj polovini mog dlana,
rasprostirala sam vrtove riječi
koje pamtim od djetinjstva,
kad su igre bile svečane,
a kosa još mlada.
Nisam zaboravila korijenje ociju
na obali onog drugog svijeta
što me doziva
mrezom svog glasa
i tjeskobom snijega,
nisam stajala kraj rijeke,
nisam gledala brodove
koji odnose dijelove našeg tijela,
nisam okusila ruže
na snopovima plemenitih ljeta.
Zbog tebe
pamtila sam oblike zagrljaja,
dvije male bitke
na obronku straha,
robovala sam stablima
i pijesku pred zatišje vjetra,
nosila sam tuđe haljine,
pretvarala sam se u zeca i srnu,
moja su stopala
bila ograda od žice.
Zbog tebe
ne znam vitka i rana jutra
i ja se bez sjećanja
radujem oblini mladog šljunka,
jer tko će od sinova mojih
nalik mijenama duge,
zaustaviti mahovinu i dane
sto prodiru u pore mog sna?
Tko će kad tebe nema
zatvoriti vrata
zatvoriti usta
zaustaviti krv,
pred dolaskom divljih stada godina?