Indija

Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Indija: šta će Holivud?!

18. maj 2009.

Indija: šta će Holivud?!


Krajem aprila urednik Dana je proveo 16, kako tvrdi, najuzbudljivijih dana svog života obilazeći Mumbai, Jodhpur, Delhi, Agru, Jaipur i Gou. U ovom broju donosimo drugi dio njegovog nadahnutog teksta

Izvor: Dani


11414490934a111feb09166900676153_extreme.jpg


Nikad neću zaboraviti pomamu kad se prije jedno trideset i više godina u mom Bijelom Polju prikazivao indijski film Bidai (što je prevedeno kao Rastanak). Film je trajao preko tri sata, pa su išle samo po dvije projekcije dnevno, ali je zato na repertoaru bioskopa kod Vuja i Ilije išao deset dana. A komotno je mogao barem još heftu, jer ni za posljednju projekciju karti po regularnoj cijeni nije bilo ni za lijeka (lakše je bilo nabaviti deterdžent Faks) i mogle su se kupiti samo kod snažnih preprodavaca koji su zaradili više nego na filmovima sa Bruce Leeom. Tokom zagrijavanja za kulminaciju filma kinodvoranom su odjekivali uzdasi izazvani ljepotom, pjesmom i igrom zaljubljenog mladog para. Već od sredine filma počele su se nazirati komplikacije jer, ako me sjećanje dobro služi, njegovi roditelji nisu odobravali brak s "izabranicom njegovog srca" jer je iz siromašne porodice. U posljednjoj trećini filma, kad su započele pripreme za veliko vjenčanje s drugom, bogatom djevojkom koju su odabrali mladićevi roditelji, nije se znalo ko više plače - da li zaljubljeni par na platnu koji se i dalje tajno sastajao ili majke, sestre, dajdžinice, strine, nene i bake (da, i one su bile u kinu, većina po prvi i jedini put u životu!). Ma, šta plač! Dvoranom je odjekivalo ridanje žena, još nije bilo papirnih i zato su sve platnene maramice bile natopljene suzama. Žene su izlazile poslije projekcije podočnjaka otečenih od plača i sjećam se da smo im se ja i moja raja iz sokaka valjali od smijeha, a one su nam ogorčeno odgovarale da smo "nevaspitani". Starije žene iz moje mahale film je i dodatno ganuo, ali i učinio ponosnim, jer su bile uvjerenja, koje nije imao ko da razbije, da se u filmu radi o - muslimanima.

Istu ili još veću pasioniranost od žena iz moje mahale za svoje filmove Indijci pokazuju decenijama. Posljednjih godina indijska filmska industrija koja se pogrešno identificira s Bollywoodom, dijelom smještenim u Mumbaiju, proizvede oko 1.300 filmova, što je za oko 500 više od godišnje holivudske produkcije. Proizvodnja filmova počela je da prerasta u pravu i moćnu industriju sredinom šezdesetih godina prošlog vijeka, mada je tematika bila pretežno religijsko-patriotska. No, pravi bum počinje sa slatkasto-tužnim ljubavnim dramama. Radnja većine filmova se smješta u okvire dobro utvrđenih koordinata: dvoje mladih, prelijepih glumaca se beskrajno vole, ali se njihovoj vječnoj ljubavi ispriječi njegova ili njena porodica, bolest ili nesretan događaj, a posljednjih godina sve češće i kriminalci ili mafija. Uzbudljivi i zavodljivi tok filma po pravilu prekidaju ničim izazvane dugotrajne plesne koreografije glumaca uz muziku koja ubrzo nakon premijere dostiže milionske tiraže prodatih kopija.

Indijsko društvo je, unatoč raskošnoj ljepoti većine Indijaca i Indijki, za zapadne standarde, u javnoj sferi, skoro potpuno aseksualno. Prebirem po glavi i ne mogu da se sjetim da sam tokom mog boravka vidio ijedan zagrljeni ili par koji se drži za ruke, o poljupcu da i ne govorimo. Vjerovatno zato u indijskim filmovima nema seksa, nema golih prelijepih glumica, a o glumcima da ne govorimo. Tokom projekcija filmova u mnogobrojnim kinima koja se nalaze u svim kvartovima svakog grada, pa čak i u slumovima, gledaoci aplaudiraju, pričaju, komentiraju scene, jedu, izlaze, pjevaju... No, svi su mirni kao bubice i u sali se može i muha čuti kad na red dođe scena koja je postala skoro neizbježna u skoro svim novijim filmovima, a koja predstavlja vrhunac erotske napetosti u filmu: "igrom slučaja", prelijepa glavna junakinja odjevena u bijelu bluzu, bez grudnjaka, nekako uvijek se nađe na otvorenom, bez kišobrana, u trenutku kada počne "provala oblaka". I nestašna kiša momački natopi junakinjinu košulju koja se pripije uz tijelo, postane providna i - hop, šta će! - iskoče bradavice. U sali niko ne diše.

Nekoliko dana prije mog puta u Indiju Danis Tanović mi je pričao o indijskoj filmskoj produkciji. Jednom se zatekao u Mumbaiju kod svoje prijateljice, i na Zapadu slavne rediteljke Mire Nair, u trenutku dok je bila na setu svog novog filma. Čekajući je da završi, uzeo je da čita scenarij filma koji se snima. Na jednom mjestu stajalo je "seks", a u zagradi "nacionalno ili internacionalno". Zainteresiralo ga je šta to znači i prilikom prve pauze u snimanju pitao je koleginicu, okruženu s desetak ljudi koji su se motali na setu, za objašnjenje. Po reakcijama svih koji su čuli pitanje shvatio je da je pitao nešto što nije trebao, a Mira je odgovorila da će mu objasniti kasnije. I kasnije mu je objasnila: osamdeset posto indijskih muškaraca nikada u životu svoje supruge ne vide potpuno gole. Bračne obaveze se obavljaju jednostavno zadizanjem raskošnih sarija i to se zove nacionalni seks. A "internacionalni" je ovaj zapadni, koji se danas masovno upražnjava čak i u državi radnje poznatog filma Ljepota poroka velikog Živka Nikolića.

Pošto smo s oduševljenjem pričali o ljepoti indijskih glumica, Danis je ponudio da mi ugovori sastanak, to jest, nažalost, samo intervju s nekadašnjom miss svijeta Aishwaryaom Rai, koja je postala glumica i danas je jedna od najpopularnijih u svojoj zemlji. I, zaista, poslao joj je sms i zamolio da primi njegovog prijatelja iz Sarajeva koji bi želio da napravi intervju. Dao mi je i njen broj telefona, ali isto kao da nije. Naime, kad sam vidio koliko je ona popularna u Indiji - na bukvalno svakom koraku u Mumbaiju se nalaze njene fotografije, od šoferšajbni vozača rikši do jumbo plakata, te kad sam vidio koliko je lijepa, odlučio sam da je ne peglam i ne zloupotrebljavam njeno prijateljstvo s Danisom (Moje iskrene čestitke, gospodine Tanoviću!).

Nisam vjerovao Danisu kada mi je pričao da u Indiji i "obični ljudi" znaju za njega i Ničiju zemlju. No, u suprotno sam se uvjerio u Jodhpuru, starom gradu u srcu države Rajastan. Naime, šetali smo ogromnim bazarom na kojem se prodaje voće, začini, povrće, odjeća, obuća, rukotvorine, suveniri... Shopping je uzbudljiv, prodavci su svi odreda veoma ljubazni i nisu nasrtljivi i naporni kao oni u Turskoj ili Egiptu. No, i ovdje je cjenkanje neizostavno, a ja sam ovu vještinu doktorirao na Tajlandu. Tamo sam shvatio da je sinonim za cjenkanje - bezobrazluk. I da je jedini način da se kao kupac osvetiš bezobraznom prodavcu koji u svakom bijelcu vidi glupog zapadnjaka (kojem kaže i trostruku cijenu stvari koje prodaje da bi mu je uvalio uz popust od deset posto) taj da budeš još bezobrazniji od prodavca. Bezobrazna varijanta mog shoppinga, dakle, izgleda ovako: prodavac kaže da, recimo, divna, ručno rađena navlaka za mali jastučić za sofu košta 800 rupija, na šta ja ponudim 120; na to se prodavac kao uvrijedi i objašnjava da se radi o prvoklasnom materijalu, da su za izradu potrebne desetine sati veza i da će mi je prodati za 600 rupija; na to uvrijeđenost glumim ja i on krene pakovati kao da smo se pogodili za 400; ja kažem da ću platiti 150, a on onda traži 300; onda ja krenem iz radnje, on misli da ja ne znam blefirati i da ću se vratiti nakon nekoliko koraka; kad vidi s kim ima posla, dovikuje da će mi navlaku dati za 250; ja se ne vraćam, samo okrenem glavu i doviknem da je moja zadnja ponuda 200 rupija. I dok prodavac pakuje navlaku, ja tješim suprugu koja godinama ne može da se oslobodi nelagode, skoro stida uzrokovanog mojom trgovačkom vještinom. Njoj je uvijek žao trgovaca od kojih kupujem, a istovremeno joj drago kad ono što ona odabere platimo po upola nižoj cijeni od one koju je ona spremna platiti (i, što je najgore, plati kad god nisam u njenoj pratnji kad trguje) i pritom biti u uvjerenju da je odlično prošla. Naravoučenije: bezobrazluk se ne isplati samo bh. političarima.

Elem, u velikoj radnji s nevjerovatno lijepim prekrivačima za bračne krevete na jodhpurskom bazaru radi i trgovački pomoćnik Ali. Nakon što smo kupili prekrivač koji sad stvarno krasi našu spavaću sobu pitali smo za jednu zanimljivu secesijsku zgradu čiju sliku smo našli u turističkom vodiču Jodhpura. I on je upravo odlazio na ručak i ljubazno se ponudio da nas odvede do nje. Usput nam je pokazivao i druge zanimljive građevine i mi smo ga pozvali da ruča s nama. Prvo je telefonirao gazdi tražeći dozvolu, a onda je pokušao da nam predloži restoran u kojem sigurno ima neki procent od računa koji u njemu napravi svaki turista kojeg dovede. Odbili smo i insistirali na jednom za koji smo u hotelu dobili preporuku, pitajući za restoran s indijskom hranom, ali da je čist. Naručili smo jelo i započeli razgovor. Ali nas je pitao odakle smo i odavao je rijedak utisak čovjeka koji Bosniu ne miješa s Belgijom, kako nam se dogodilo nekoliko puta u razgovoru s indijskim trgovcima. Objasnio nam je da zna i za rat u našoj zemlji, jer je na televiziji često gledao programe u kojima se govorilo o ubijanju muslimana. Pitao sam ga kako ide to sa suživotom u njegovoj zemlji, u kojoj manjina od 150 miliona muslimana živi s 800 miliona Hindusa. Objašnjavao mi je da nije loše, ali da su teroristički napadi u Mumbaiju imali utjecaja i pomalo zahladnili odnose čak i među prijateljima. "Četvorica mojih najboljih prijatelja su Hindusi i ja radim u trgovini čiji je vlasnik Hindus. Poslije napada u Mumbaiju razgovarali smo i oni su okrivljavali islam za terorizam. Ja sam im rekao da je islam kao najbolji automobil, kao Mercedes: ako i takav auto izazove nesreću nije kriv automobil, nego vozač. Shvatili su šta sam htio reći i više mi nisu prebacivali" - ispričao nam je Ali. Oženjen je, živi sa starim roditeljima, ima četvoro djece, supruga, naravno, ne radi, a on mjesečno zarađuje oko 200 dolara: tipični hranilac porodice čiji članovi žive kao i ostali među 400 miliona Indijaca - s prihodom manjim od jednog dolara dnevno. Završio je samo četiri razreda osnovne škole, ali je njegov engleski, kao i kod mnogih, čak i najsiromašnijih Indijaca, odličan. Objasnio mi je da ga je usavršio u trgovini, a i da je jednom skupio novac i išao u Delhi na kurs engleskog. Priča nam da mu je glavni cilj da obrazuje svoju djecu, pa zato plaća lokalnom imamu i privatnu poduku časova vjerskog obrazovanja. Ne znam kako smo došli do filmova, ali sam mu rekao da je davno u Jugoslaviji bio veoma popularan Bidai. Bilo mu je strašno drago, on je gledao taj film kao dijete nekoliko puta. I ne znam kako smo u razgovoru došli do Danisa Tanovića, ali je naš ugled u Alijevim očima porastao momentalno. Nije izdržao, i dok je konobar servirao odličnu chicken tikka mashala, s ushićenjem mu je nešto govorio na hinduu, a ja sam razumio samo da govori "Danis Tanovic" i "No Man's Land". Pitao sam ga šta mu je rekao i odgovorio mi je da mu je rekao da smo Danisovi prijatelji. I on i konobar su gledali Ničiju zemlju i znaju da je film nagrađen Oscarom.

Djeca, tragična slika indijskog društva

Do putovanja u Indiju, samo su me uslovi u kojima žive djeca u Palestini tako direktno ranila u srce. I dok su direktni krivci za nevjerovatnu patnju palestinskih mališana već decenijama zločinačke izraelske vlasti, uzrok patnje blizu 300 miliona djece je neopisivo siromaštvo u kojem živi ogromna većina ljudi u indijskom društvu.

U parku ispred jednog bazara u Delhiju, prilazi mi dječak. Prelijep je i kao i svi Indijci koje sam vidio, i stari i mladi, ima snježno bijele, pravilno raspoređene zube. S nekakvog kaiša oko vrata visi mu zatvorena drvena kutija. Nudi da mi očisti cipele. Kaže mi da ima 12 godina, isto koliko i moj sin. Jako je mršav, preozbiljan je za svoje godine, licem mu dominiraju crne, krupne, ali strašno tužne oči. Moja nelagoda prvo prelazi u stid izazvan osjećajem neke moje krivice. Tad joj nisam znao uzrok, ali dok ovo pišem i prisjećam se scene otkrivam da bi mogao biti i u podsvjesnoj griži savjesti: mome sinu sam nekoliko sati ranije u Benetonovoj radnji kupio košulju i platio je taman onoliko koliko Nedimov vršnjak, vjerovatno, nikad u svom životu neće moći odvojiti za nju. A onda počinje da me trese i blaga panika: kako da mu dam koju stotinu rupija a da ga ne uvrijedim. Smislio sam i, naravno, pogriješio. Pružio sam mu novac, on se sagnuo da rasklopi svoj sandučić, a ja sam mu rekao da mi ne treba čišćenje. Čini mi se, po izrazu njegovog lica, da je od mene otišao tužniji nego što je prišao.

Po podacima međunarodnih organizacija, u Indiji 55 miliona djece uzrasta između pet i 14 godina radi svih sedam dana u nedjelji po 12 sati u takozvanim sweatshopovima. Rade za bijedne nadnice, u katastrofalnim uslovima, u radionicama za proizvodnju tekstila, tepiha, svile, petardi, cigli... u poljoprivredi. Preko 10 miliona djece su roditelji predali u dužničko ropstvo, nakon što nisu mogli vratiti posuđeni novac kamatarima ili, jednostavno, iznajmljujući djecu. Procjenjuje se da dječja proizvodnja nosi i do 20 procenata indijskog bruto društvenog proizvoda, a tako jeftinu radnu snagu koriste u svojim pogonima i svjetski poznate kompanije kao što su Nike, Swarovski... Svake godine u Indiji od bolesti umre preko dva miliona djece, od kojih 60 procenata u prvom mjesecu života. Godišnje se registrira oko milion otmica djece, koja se prodaju za "domaće potrebe", a oko 270.000 njih je prisiljeno na prostituciju.

Ispred Memorijalnog parka u Delhiju mnogo djece se kreće u grupicama. Presreću strance i prose novac na sasvim solidnom engleskom. Dok supruga malo dalje od mene snima Gate of India, prilazi mi osmogodišnja djevojčica u pratnji dvije mlađe sestre. Ne prosi, nego na dlanu drži dvije kovanice od po jedan euro. Pokazuje mi ih i pita koliko je to rupija, ja joj odgovaram. Zadovoljna je kursom i pita: "Can you change, I can not travel, do not have passport, do not have visas?" Kasnije prepričavam supruzi scenu a ona me pita jesam li joj zamijenio eure. Ibreti se nad mojom neočekivanom okrutnosti, a ja zapadnjačku oholost branim time što me djevojčica uhvatila dok sam još bio bijesan na prodavca sladoleda koji mi desetak minuta ranije nije htio vratiti neki sitan kusur iako je cijena istaknuta na zamrzivaču. Kajem se, ali je kasno. Naučio sam da srdžba što čovjeka uhvati kad ga neko pokuša napraviti budalom ne može biti opravdanje za bešćutnost.

Hrana, od strahovito do nuklearno ljute

Ako se i u šta u životu razumijem, onda je to hrana. Stoga sam ovlašten da zaključim da je hrana u Indiji izvrsna i raznovrsna, unatoč tome što su krave zaštićene kao političari kod nas i što se biftek, kao i svinjetina, može naći samo u boljim hotelima. I ne samo to: Indija je učinila da na vegetarijance više ne gledam kao na blago retardirane ljude koji se zbog bolesti, čiji je uzročnik meni neshvatljiv, odriču čak i lešo i grilovanih i suhomesnatih i reš i tartar i kuhanih i pečenih užitaka ovozemaljskog života.

Ono što još uvijek ne mogu da prežalim jeste što nisam ni probao ogromne količine najrazličitije hrane i pića što se nude na uličnim tezgama. U svim turističkim vodičima okrutno piše da je to najukusnija hrana koja se sprema u Indiji, ali da je stranci po svaku cijenu moraju izbjegavati, toliko da je ne smiju ni probati. Doduše, gledam oblake dima iz automobilskih auspuha koji kupaju brda nepokrivene hrane na trotoarima, gledam skoro crnu vodu kojom prodavci peru na licu mjesta posuđe u kojem spremaju hranu, gledam im ko zna kad opranu odjeću... Ali, stotine Indijaca se svakodnevno hrane na ulici i eno ih živi i zdravi...

Problem je što se čak i u vodi iz indijskih vodovoda nalaze ne samo bakterije, već i amebe koje nisu smrtonosne, ali svim nenaviknutim strancima prouzrokuju strahovite stomačne probleme, od kojih su višednevni proljevi još i najmanji. Te amebe, na koje su Indijci potpuno otporni, strancima je i mjesecima jako teško izbaciti iz organizma i zato smo se i mi morali tuširati zatvorenih usta i zube prati isključivo kupljenom, flaširanom vodom.

E, ali zato je hrana - joooj, tako ukusna hrana - vrlo jeftina u sasvim odličnim restoranima. Recimo, u Goi. Ova i danas prestižna turistička destinacija postala je sredinom šezdesetih i u sedamdesetim godinama globalna destinacija kokuznih hipika iz čitavog svijeta, carstvo seksa, droge i muzike. Zakasnio sam par decenija s posjetom Goi i sad samo mogu svjedočiti o beskrajnim pješčanim plažama, toplom i čistom moru, te božanskoj hrani koja se služi u mnogobrojnim restoranima koji se valjda nikad i ne zatvaraju. Raspitao sam se za najbolji restoran u Goi i ubrzo shvatio da plastični stolovi i stolice te kockasti stolnjaci nimalo ne kvare njegovu reputaciju. Baš kao što ne mogu da se odviknem navike da novine čitam otpozadi, tako još uvijek i u jelovnicima prvo gledam desnu kolonu. Pa kad me "krenu karta"! Konobar je zapisivao moju narudžbu i kad je mislio da sam završio, ja još nisam bio ni počeo. A i kako ću, kad porcija svježih jumbo-škampa na gradele košta manje nego porcija ćevapa kod Hodžića u Sarajevu! Pa neka odlična čorba, pa riba, pa školjke, pa riblji curry, pa pileći curry, pa nekolike vrste vrućeg naana (koji se jedini može mjeriti s našim somunom), pa salate (koje moja supruga ne jede zbog straha od ameba)... Kad sam završio narudžbu, ljubazni konobar je pitao koliko će nam se još osoba pridružiti na večeri. Pristojno nam je pokušao objasniti da sam poručio "možda" previše za samo nas dvoje, ali sam ga pokušao utješiti da ne moram(o) sve pojesti, nego želim(o) da probam(o). I taman kad sam mislio da sam ga utješio, u frižideru sam spazio jastoga, kojeg nije bilo u jelovniku. Skrenuo mi je pažnju da je skup - nešto manje od trideset dolara, taman koliko i kompletna prethodna narudžba - i kad sam mu rekao da želim(o) i njega, ponovo je provjerio je li porudžba samo za nas dvoje. E, sad, rekao sam već da se razumijem u hranu, "cijelog života odvajam od usta da bih dobro jeo": ako bih morao u tako žestokoj konkurenciji da izdvojim jedno jelo kao najukusnije koje sam ikada probao onda bi to bio upravo taj jastog s gradela spremljen na indijski.

Tajna indijske hrane je u začinima, mnogobrojnim i u svakom jelu neizbježnim. Iako se mogu naći ili naručiti neka jela da nisu ljuta, može se reći da je je ljutina ključna odlika indijske hrane. Ona se kreće u rasponu od - za naše standarde - strahovito pa sve do "nuklearno" ljute. Međutim, čak i takva ljutina, za razliku od one u našoj hrani, ne ubija višeslojnost ukusa što ih daju mnogobrojni začini. Ali, zato ubija veliki broj bakterija koje bi sigurno odradile svoje da nije te ljutine, s obzirom na higijenske uslove u kojima se hrana priprema i čuva. I upravo su začini bili povod za česta osvajanja Indije od strane različitih osvajača kroz historiju, od Mongola do Engleza. Mnogobrojni jedinstveni začini učinili su da na mnoga jela s bogate vegetarijanske liste više ne gledam s prezirom.

Shopping

Bezobrazna varijanta mog shoppinga, dakle, izgleda ovako: prodavac kaže da, recimo, divna, ručno rađena navlaka za mali jastučić za sofu košta 800 rupija, na šta ja ponudim 120; na to se prodavac kao uvrijedi i objašnjava da se radi o prvoklasnom materijalu, da su za izradu potrebne desetine sati veza i da će mi je prodati za 600 rupija; na to uvrijeđenost glumim ja i on krene pakovati kao da smo se pogodili za 400; ja kažem da ću platiti 150, a on onda traži 300; onda ja krenem iz radnje, on misli da ja ne znam blefirati i da ću se vratiti nakon nekoliko koraka; kad vidi s kim ima posla, dovikuje da će mi navlaku dati za 250; ja se ne vraćam, samo okrenem glavu i doviknem da je moja zadnja ponuda 200 rupija. I dok prodavac pakuje navlaku, ja tješim suprugu koja godinama ne može da se oslobodi nelagode, skoro stida uzrokovanog mojom trgovačkom vještinom
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Jedan je Tadž Mahal

22. maj 2009.

Jedan je Tadž Mahal


Dani su prvobitno planirali ovim nastavkom okončati objavljivanje nadahnutog putopisa našeg urednika s putovanja po Indiji. No, nakon što su čitatelji u pismima upućenima redakciji iskazali neobično veliki interes za ovaj tekst, autor je utiske iz Indije i svoja saznanja odlučio proširiti i objaviti i u narednom broju Dana.

Autor: Senad Pećanin
Izvor: Dani


11600633864a15e2f831ab4924090721_extreme.jpg


Priželjkivao sam putovanje vozom kroz Indiju, ali sam ga se istovremeno pribojavao više nego opasnih ameba koje neizostavno nasele crijeva stranaca u Indiji ako progutaju makar i kap vode koja nije flaširana ili prokuhana. Vozovi su najznačajnija prevozna sredstva u ovoj velikoj zemlji, a indijska željeznica je kompanija s najvećim brojem uposlenika na svijetu - zapošljava preko 1,5 miliona ljudi. Putovanje u nižim razredima u kojima se vozi najveći broj Indijaca je neopisivo jeftino, mada mi ni sada nije jasno kako se kondukteri uopće mogu kretati kad od tijela putnika nema gdje ni igla da padne - i to ne samo u kupeima, nego i na hodnicima, u toaletima, na stepenicama, pa čak i na krovovima vagona. Naša prijateljica iz Mumbaija je podržala ideju da osjetimo čari vožnje indijskim vozovima i danima prije puta rezervirala nam je karte u prvom razredu za putovanje od Delhija do Agre. Moja bojazan da u košnici delhijske željezničke stanice uopće neću moći pronaći platformu s koje kreće naš voz, brzo su odagnali odlična signalizacija i putokazne strelice. Naš peron smo lako pronašli. Prolazili smo pored već prepunih vagona za najjeftinije putovanje - na prozorima nema stakala, postoje samo guste željezne rešetke. Na ulazu u vagone više klase nalaze se nalijepljeni široki papiri velikog formata s isprintanim imenom svakog putnika i brojem sjedišta. Vjerovatno je i to razlog zbog kojeg je kartu za bilo koje putovanje vozom u višoj klasi nemoguće dobiti ukoliko se karta ne kupi danima prije puta. Našli smo naša imena i ušli u vagon u kojem nije bilo kupea, ali jeste užasno drečeći klima uređaj i tvrde sećije presvučene dotrajalim skajem. Iznad glava se nalaze rešetkasti ležaji, na koje se odmah popelo četvoro razmažene djece čiju je zabavu - gađanje ostalih putnika u vagonu nekim čipsom - bezuspješno pokušavala prekinuti njihova guvernanta. Pri tom je njihova očito bogata mama skoro neprestano koristila mobitel, nezainteresirana za mogućnost da, recimo, meni "pukne film" i da ta neodgojena derišta pobacam s rešetke iznad moje glave. No, brzo smo zaboravili na djecu: Belma je na sjedištu pored mene otkrila dvije ogromne crne bube zbog kojih smo se u čitavom vagonu uzbudili samo nas dvoje. Proklinjao sam ideju o sticanju iskustva u korištenju indijskih vozova: panično sam otkrio da uopće ne mogu da predvidim svoju reakciju ako negdje oko sebe - ili, nedajbože, na sebi - ugledam miša, makar i najmanjeg. Krajolik kroz koji smo prolazili svjedočio je o, za naše standarde, nepojmljivom siromaštvu u kojem živi najveći dio stanovništva Indije. Ispred čitavih nizova straćara sklepanih od kartona i dasaka obično se nalaze brjegovi smeća po kojima se igraju prelijepa i razdragana djeca.

Putovanje do Agre po redu vožnje trebalo je da traje tri, ali smo se vozili četiri sata. Jedva sam dočekao da napustimo voz i na peronu smo se sklonili ustranu da bih zapalio cigaretu i pokupio prve utiske o gradu koji zbog Taj Mahala godišnje posjeti od dva do četiri miliona turista. I već na peronu doživjeli smo scenu koju opisuju svi turistički brevijari namijenjeni zapadnjacima koji posjećuju Indiju. Doduše, premijeru smo imali još u Mumbaiju, stojeći ispred Gate of India: tek kada je naš vodič prijeteći zavrištao na dvojicu Indijaca, shvatili smo da nije slučajno što se motaju oko nas. Naime, Belma i naša prijateljica su na sebi imale pantalone i majice bez rukava i upravo su njihove gole ruke bile neodoljivi mamac za dvojicu brka koji su se motali oko nas, pokušavajući da se približe dovoljno da bi u objektiv fotoaparata njihovog prijatelja stali i oni i gole ruke dvije strankinje. A na željezničkom peronu u Agri doživjeli smo još banalniju situaciju: stojimo u ćošku dok ja pušim i dvojica sredovječnih mještana staju na metar ispred nas i počinju buljiti u nas kao da gledaju u čudo neviđeno. Gledamo i mi njih očekujući da će desetak sekundi biti dovoljno da zadovolje svoju znatiželju, ali jok. Nastavljaju buljiti neviđenim intenzitetom, ali nekim čudnim pogledom koji ne budi strah, već samo nelagodu posmatranog. Njihova upornost govori da na raspolaganju imaju sve vrijeme ovog svijeta i stičem dojam da se oni ne bi pomjerili satima samo kad bi i mi stajali na mjestu. Prisjećamo se uputstava strancima iz vodiča koje smo čitali: na njih uopće ne treba obraćati pažnju. Pokušavamo primijeniti preporuku, ali nam to slabo polazi za rukom. Nelagoda počinje da prelazi u nervozu, ne mogu da vjerujem da neko može bez ikakvog povoda i krajnjeg cilja tek tako buljiti u čovjeka. Prekidamo predstavu i u haosu željezničke stanice lako nalazimo Avisovog uniformiranog vozača koji u ruci drži tablu na kojoj je napisano naše prezime.

Na svim putovanjima imam neku urođenu odbojnost spram preporuka namijenjenih turistima da "moraju posjetiti to i to mjesto". Taj osjećaj me ne napušta ni dok se vozimo prema hotelu Oberoi u kojem ćemo prespavati, a koji se reklamira kao "jedinstvena mogućnost smještaja za neponovljivi doživljaj Taj Mahala". U predvorju hotela nas je dočekala ljubazna menadžerica hotela, oslovljavajući nas našim imenima, i posluga koja nam je prvo utisnula one crvene znakove na čela, a onda nas okitila masivnim vijencima od svježeg cvijeća nudeći šampanjac i sokove od cijeđenog voća. Rekla nam je nekoliko rečenica o hotelu, a onda nas dovela ispred zavjese, svečano nas pozivajući da se pripremimo za prizor koji ćemo ugledati. I povukla je konop, zavjese su se razmakle i ispred nas se u punoj veličini ukazao - Taj Mahal. Sebe ubjeđujem da nisam nekakva lirska duša, a pogotovo ne ona koja svoja osjećanja saopćava lako, a pogotovo ih ne čini javnim. Međutim, pred prizorom koji sam ugledao sve skrupule padaju u vodu: u Taj Mahal sam se zaljubio u prvoj sekundi kad sam ga ugledao. Jednostavno, ja ništa ljepše u životu od njega nisam vidio i nikad do tada nisam doživio ni približno slično osjećanje. Do dolaska u Agru riječi Billa Clintona nakon posjete Taj Mahalu - da od sada ljude dijeli na one koji su vidjeli Taj Mahal i one druge - ne shvatam više kao demagogiju maga komunikacije, kao muziku virtuoza namijenjenu uhu domaćina. I s terase naše sobe pružao se predivan pogled na Taj Mahal, udaljen par stotina metara zračne linije. Satima sam kao hipnotisan gledao u njega, pokušavajući da pronađem adekvatno poređenje s ushićenjem koje me obuzelo. Možda se tako osjećaju Židovi čiji sam trans sa zanimanjem gledao pred Zidom plača u Jerusalemu? Ili je to osjećaj istinskih vjernika muslimana kad se nađu na Ćabi? Definitivno, ne umijem opisati magiju Taj Mahala. Ne znam je li ona u tome što se poklapa s vizijama ulaska u Džennet, ili u tome što izgleda kao dvorac iz bajke satkan od najljepše čipke, ili u nevjerovatnoj simetričnosti objekta koju se može skoro fizički osjetiti... Uzaludno sam pokušavao vrijeme do polaska u Taj Mahal prekratiti spavanjem. Svako malo sam ustajao i dugo sjedio na terasi zaljubljeno ga gledajući.

U obilazak Taj Mahala se ide prije izlaska sunca zato što prvi jutarnji zraci najintenzivnije izvode predstavu za oči posmatrača: po kupoli građevine se počinju razlijevati nježne boje - od bijele, roze, žute, zelene... pa sve do tirkiznoplave, kao da se neki nebeski David Copperfield zabavlja s ushićenjem svoje publike. Naravno, Bošnjacima se ni pred Taj Mahalom ne da "sitno samljet": naše jutro je bilo oblačno i tek su škrti sunčevi zraci izvodili skraćenu varijantu predstave koja stoljećima zadivljuje turiste s više milosti oblaka od one koju su pokazali prema nama.

Iz hotela nas nešto prije pet sati ujutru odvode električnim vozilom namijenjenim za golf terene do kapije kompleksa na kojem se nalazi Taj. Indijska vlada je još prije nekoliko decenija uvela strogu zabranu kretanja automobila u prečniku od nekoliko kilometara, da izdušni gasovi iz auspuha ne bi nagrizali Taj Mahal, zbog čega je zatvorena i premještena i obližnja rafinerija nafte. Ulaznica za strance košta oko pet dolara, dok je za Indijce deset puta jeftinija. Sa zanimanjem gledamo strankinju koja se pokušava prošvercovati s jeftinijom kartom. Čuvari su je prokužili, ali ona se ne predaje, kaže da živi u Indiji. On je pita za grad i adresu na kojoj živi, da bi je on nakon odgovora pitao za ime gradonačelnika. Ne zna, i on je šalje da kupi skuplju kartu.

Čekajući na detaljan pretres prije ulaska u kompleks, prihvatam ponudu jednog starijeg u mnoštvu vodiča koji se nude posjetiocima. Duže od 30 godina turistima nudi priču o Taj Mahalu, od prije nekoliko godina i na ruskom jeziku. Ljubazno nas slika s Taj Mahalom u pozadini iz najrazličitijih uglova. Na našu ushićenost reagira kao na prizor kojem je svjedočio u hiljadama prilika. Kooperativan je i preko pravila koja su obavezni poštivati posjetioci Taj Mahala - dozvoljava mi da snimam i u samoj građevini, unatoč znakovima s upozorenjem da je snimanje zabranjeno. Prinosi upaljenu baterijsku lampu zidovima Taja i snop svjetlosti otkriva kako je on, ustvari, ispleten od ko zna koliko hiljada ili miliona komada dragog kamenja.

U nedavno objavljenom zborniku Ka obnovi islamske misli - bošnjačko razumijevanje islama u 20. stoljeću nalazi se i esej Alije Bejtića Ideja lijepog u izvorima islama. Tu sam našao i citiran stav Poslanika Muhameda: "Allah je lijep i voli ljepotu." Ne znam koji su Njegovi kriteriji ljepote, ali ako Šah Jahan ne uživa u onozemaljskoj nagradi za činjenicu da je inspiraciju za spomenik svojoj ljubljenoj našao u islamu, onda... ništa.

Naše ushićenje Tajom prešlo je u neopisivi bijes kad nam je vodič skrenuo pažnju na desetometarsku kupolu. "Ona je nekad bila od zlata, ali su je Britanci, zajedno s vrškom, skinuli i odnijeli." Na licu mjesta sam se zakleo da mene više nikada u životu britanski nacionalni muzeji vidjeti neće. "Pali mi se lampica" i shvatam da su svi oni, kao i pariški Louvre, uostalom, svojevrsne riznice svjedočanstava zapadnog kolonijalnog barbarizma. Upravo on objašnjava i poznate stavove Winstona Churchilla koji je opisivao Indiju kao "užasnu zemlju s užasnom religijom", govoreći o njoj kao o državi "ujedinjenoj ne više od ekvatora." Otuda valjda i pravo britanskim kolonizatorima da stružu zidove Taj Mahala izvaljujući dijamante i kupe i nebrojene sagove neprocjenjive vrijednosti, a sve pod krinkom straha od vazdušnih napada japanske ili njemačke avijacije u Drugom svjetskom ratu.

I da ništa drugo osim Taj Mahala nisam vidio, putovanje u Indiju bi bilo najljepše u mom životu.

Priča o ljubavi

Taj Mahal je jedno od sedam općeprihvaćenih svjetskih čuda koje se nalazi u Agri, gradu u najmnogoljudnijoj indijskoj državi Uttar Pradesh. Izgradio ga je muslimanski mogulski osvajač i car Šah Jahan, kao spomenik svojoj rano preminuloj četvrtoj ženi, perzijanki Mumtaz Mahal. UNESCO je 1983. godine Taj Mahal proglasio spomenikom svjetske baštine, opisujući ga "draguljem islamske umjetnosti i jednim od univerzalno priznatih remek-djela svjetskog naslijeđa". Obično se opisuje kao vrhunsko ostvarenje mogulske arhitekture, stila koji kombinira elemente persijskih, otomanskih, indijskih i islamskih arhitektonskih utjecaja.

U historijskim svjedočanstvima o vladavini Šah Jahana stoji da je imao tri žene, ali da nije imao djece. A onda je jednog dana na bazaru upoznao prelijepu djevojku, Persijku Mumtaz Mahal, koja nije bila nimalo impresionirana njegovom ratničkom slavom i vladarskom moći. Oženio se njom i nije se od nje odvajao čak ni tokom ratnih pohoda. Za 15 godina braka rodila mu je 13 djece, da bi tokom jednog pohoda 1631. godine na porođaju sa 14. djetetom umrla na Šah Jahanovim rukama. Prije nego što je izdahnula tražila je da joj obeća da neće više imati djece, te da joj kao znak ljubavi napravi spomenik "kakv svijet još nije vidio". Šah Jahan je prekinuo ratni pohod na kojem se nalazio, vratio se u Indiju, sahranio svoju Mumtaz na privremenu lokaciju, ne izlazeći zbog tuge pritom mjesecima iz svojih odaja.

Gradnja Taj Mahala je započeta 1632. godine. Trajala je 22 godine, a u izgradnji je angažirano 22 hiljade ljudi. Građen je od najfinijeg bijelog mermera dovoženog s lokacija hiljadama kilometara dalekih, u koji je utiskivano najskuplje drago kamenje i zlato. Preko 1.000 slonova korišteno je za dopremanje blistavog mermera iz Rajastana, jaspisa iz Punjaba, žada i kristala iz Kine, tirkiza s Tibeta, lapisa iz Afganistana, safira iz Šri Lanke, karneola iz Arabije... Sveukupno, 28 vrsta različitog dragog i poludragog kamenja utkano je u Taj Mahal. O gradnji su brinuli i kipari iz Buhare, kaligrafi iz Sirije i Irana, zidari iz južne Indije, kamenoresci iz Baludžistana, lokalni majstori za izgradnju tornjeva... Spomenik je građen na obali rijeke Jamune, južno od gradskih zidina Agre. Zemljište za Taj Mahal mogulskom vladaru ustupio je maharadža Jai Sing, u zamjenu za veliku palaču u centru Agre. Rampa od nabijene zemlje dužine 15 kilometara izgrađena je za transport mermera i drugih materijala. Povorke od 20 do 30 volova su vukle kamene blokove duž rampe na posebno konstruiranim vagonima. Gradnja podnožja i grobnice trajala je 12 godina, a u narednih 10 dovršeni su i minareti, džamija, džavab i Velika vrata. Različite su procjene i proračuni troškova izgradnje, ali se vjeruje da troškovi tadašnjih 32 miliona rupija predstavljaju ekvivalent današnjim milijardama dolara.

Podaci o glavnim projektantima Taj Mahala su prilično magloviti. Baš kao i u slučaju izgradnje sarajevskog ratnog tunela ispod aerodroma koju sebi pripisuje Nedžad Branković, običaji i tadašnjeg islamskog svijeta su zasluge za projektiranje pripisivali mecenama izgradnje objekata, a ne arhitektima i neimarima. No, navodno postoje izvori prema kojima je Šah Jahan osobno učestvovao u projektiranju i nadzoru gradnje Taj Mahala kao ni jedan drugi mogulski vladar u historiji. Ipak, ostala su zabilježena imena Ustada Ahmada Lahaurija i Mir Abdul Karima, kao glavnih arhitekata. Kompleks do danas očuvanog Taj Mahala se prostire na zemljištu dužine 896 i širine 300 metara. Sastoji se od pet cjelina: terase uz obalu rijeke, koja uključuje grobnicu, džamiju i džavab, Charbagh vrtova s paviljonima, Jilaukhana, dijela za smještaj posjetitelja grobnice, Taj Ganjija, prvotnog bazara i odmorišta, do danas sačuvanog samo u dijelovima, te Vrta mjesečine, koji se u terasama spušta do rijeke.

Ni nakon završetka gradnje Taj Mahala Šah Jahan nije prestajao patiti za svojom ljubljenom Mumtaz. Nakon što je njene ostatke prenio u grobnicu u centralnu građevinu kompleksa, odlučio je da na drugoj strani rijeke Jamune napravi repliku Taj Mahala od crnog mermera, u kojoj će on biti sahranjen. No, ideja se, ponajviše zbog ogromnih troškova gradnje, nije dopala njegovom sinu koji ga zbacuje s trona i baca u kućni pritvor. Da bi pokazao koliko je ozbiljan u svojim namjerama, utamničenom ocu na tacni šalje glavu njegovog sina, svog mlađeg brata. Skrhan tugom i ljubavlju za svojom Mumtaz, Šah Jahan ubrzo umire i okrutni nasljednik mu se sveti i mrtvom: daje da ga sahrane u grobnicu manje veličine pored Mumtaz, čime remeti nevjerovatni, neopisivi sklad i simetriju Taj Mahala.

Kako sam otkrio Tagorea

Jedan od najvećih dobitaka moje posjete Indiji jeste otkriće koje mi navlači bijes, ne znam da li više na obrazovni sistem kroz koji sam prošao ili na moj nedopustivi deficit intelektualne radoznalosti. Radi se o tome da sam tek zahvaljujući ovom putovanju i knjigama o Indiji koje mi je iz svoje kućne biblioteke posudio iskusni i načitani kolega Hajrudin Somun otkrio - Rabindranatha Tagorea. Nekoliko njegovih i nekoliko knjiga o ovom indijskom filozofu, književniku, kompozitoru, slikaru... koje sam u međuvremenu pročitao pomogle su mi da spoznam i bolje razumijem kako veličinu indijske kulture, tako i vizionarski humanizam zbog kojeg se divim Bertrandu Russellu. Za ilustraciju onoga sto je mene fasciniralo kod Tagorea, evo dijela njegovog govora koji je održao 18. juna 1916. na Carskom univerzitetu u Tokiju:

"Civilizacija koja nam dolazi iz Evrope proždrljiva je i nametljiva; ona sagorijeva narode koje osvoji, istrebljuje slabe koji sputavaju njen pobjednički pohod. Ta je civilizacija sasvim politička, s kanibalskim sklonostima; ona ugnjetava slabe i bogati se na njihov račun. To je mašina za ugnjetavanje. Ona svuda sije zavist, razdor, ona sve uništava pred sobom. To je naučna, a ne ljudska civilizacija. Njena moć potiče otud što koncentrira sve svoje snage na jedan jedini cilj - bogaćenje, poput milionera koji stiče bogatstvo po cijenu sopstvene duše. U ime patriotizma ona propušta da održi riječ koju je dala, ona bestidno zateže svoje mreže izatkane od laži, ona postavlja gigantske i monstruozne idole u hramovima koje je podigla Dobiti, jedinom Bogu kojeg priznaje. Bez ikakvog oklijevanja proričemo da to neće moći zauvijek da traje, pošto na svijetu postoji moralni suvereni zakon koji važi za zajednice koliko i za pojedince. Nemoguće je da i dalje kršimo taj zakon u ime nacije i da istovremeno računamo da možemo, kao pojedinci, uživati u prednostima koje ona obezbjeđuje onima koji ga poštuju. Ovakvo potkopavanje samog ideala moralnosti utječe najzad na svakog pojedinog člana društva, odvodi ka slabosti i senilnosti, u potaji rađa nepovjerenje i cinizam, uništava i ubija u čovjeku sve što je sveto... To je pobuna protiv zakona Svevišnjeg, a ona može da završi jedino kataklizmom."
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Drugačija Indija: Peling u Sikimu

31. jul 2009.

Drugačija Indija: Peling u Sikimu


Posle tmurnog i blatnjavog Gangtoka, maglovitog Darjeelinga i haotične Kalkute, Peling je bio pravo osveženje. Svi smo dobili ono što smo priželjkivali. Bata je sa terase posmatrao vrhove Himalaja, a ja sam mogla da uživam u dugim šetnjama i netaknutoj prirodi. Stephany je bila idealan saputnik. Iako je premašila četrdesetu, bila je puna energije i avanturističkog duha. Odmah po dolasku smo obišli manastir, smešten na vrhu brda. Staza je bila strma i duga, ali pogled sa vrha je bio impresivan. Na sve strane su se prostirala zelena prostranstva, obavijena pramenovima magle. Budistički manastiri nisu prestajali da me oduševljavaju. Skromni i jednostavni, a opet neobični, ukrašeni jarkim bojama, koliko god da su ličili jedan na drugi, opet je svaki bio jedinstven i drugačiji.

Autorka: Aleksandra Blagojević
Izvor: B92


17961199124a72fd65c92a1998849578_extreme.jpg

Photo: Nomad Tales / Flickr


Večerali smo na prostranoj terasi hotela. Vlasnici su bili identični blizanci Dipesh i Dipen, poreklom iz Nepala. Ispostavilo se da su dalji rodjaci Stephanynog muža. Pričali smo, lagano ispijajući nepalski alkoholni napitak TOMBU, u velikim drvenim čašama, sa drvenom slamkom. Sastojao se od semenki neke čudne biljke, preko kojih se ulivala vrela voda, koja je dovodila do fermentacije. Polupijani i veseli, pričali smo dok glave nisu počele nekontrolisano da nam padaju u tanjire.

Naspavani i raspoloženi, odmah posle doručka smo krenuli do manastira na drugom kraju grada. Na ulazu u dvorište su se prodavale ulaznice. Cena je zavisila od zemlje iz koje su posetioci. Ne sećam se cene koju sam platila, sasvim sigurno nije bila opterećenje za moj budžet. Pored manastira je bila drvena kućica, sa raznobojnim cvećem na balkonima i prozorima. Izgledala je kao kućica Crvenkapine bake. Tu su živeli sveštenici.

Iz manastira smo se uputili prema ruševinama starog grada i kraljevske palate, gde je nekada bio glavni grad Sikima, koji su Nepalci u četrnaestom veku sravnili sa zemljom. Ostali su samo obrisi onoga što je nekada bila veličanstvena gradjevina. Oko ostataka palate je bila uredno podšišana trava i cveće. Prošetali smo do novoizgradjenog, ekskluzivnog hotela i popili čaj u prelepoj bašti, sa japanskim ribnjakom i malom fontanom u sredini. Hotel je bio izgradjen u viktorijanskom stilu i radovi su još trajali. Bata je hteo da vidi kako izgledaju sobe, pa je usput upoznao vlasnika, Engleza, veoma ponosnog na ono što je stvorio. Poveo nas je u razgledanje. Izgledalo je skupo i blještavo. Englez je sa strašću opisivao svoju viziju, koja je polako postajala stvarnost. Ostali su sitni radovi i otvaranje hotela je bilo izvesno za dva, tri meseca. Njegova žena, Nepalka ga je bespogovorno pratila.

Po povratku u hotel su nas čekale tombe. Dipen je prebirao prstima po gitari i tiho pevušio nežne melodije na nepalskom jeziku. Tri momka koji su radili u kuhinji su završili posao i pozvali smo ih da sednu sa nama. Medju njima je bio dečak, Subash, prelepog osmeha i bistrih očiju. Imao je četrnaest godina, ali je zbog sitne gradje izgledao mnogo mladje. Dipesh i Dipen su ga bukvalno našli na ulici, četiri godine ranije. Bio je siroče i beskućnik. Sad je radio kod njih, oni su mu plaćali školovanje i davali džeparac. Uvek je bio veseo, voleo je da peva i imao je glas kao andjeo. U tim trenucima, izgledao mi je kao mali vilenjak iz bajke, previše lep i nevin da bi bio sa ovog sveta. Pitala sam se kako surova i nesrećna sudbina nije ispisala ružne tragove gorčine na njegovom licu. Kako posle svega što je preživeo, nije zaboravio da se smeje?

Narednog jutra smo Stephany i ja odlučile da pešačimo do Kechuperi jezera, udaljenog trideset pet kilometara. Dipesh nam je nacrtao mapu i odmah iz kreveta smo krenule put jezera, kako bismo se vratile u hotel pre mraka. Bata je pošao sa nama, medjutim kada je video strmu i klizavu stazu na koju smo skrenule sa glavnog puta (to je trebalo da bude prečica), vratio se nazad. Staza je u nekim delovima bila toliko klizava i vlažna, da nam je lakše bilo da sednemo i otklizamo do podnožja. Dok smo se spuštali, polako i oprezno proveravajući koliko je klizav kamen na koji treba da stanemo, grčevito se držeći rukama za granje, pored nas je proleteo stariji meštanin, sa ogromnom korpom punom voća na glavi, u plastičnim cipelama i u nekoliko koraka odskakutao do podnožja. Dok je nama svaki metar izgledao kao borba za život, on se brzo izgubio medju drvećem. Prolazili smo kroz mala planinska sela, gazile potoke i rečice, prelazile mostove napravljene od dve bambusove grane. Dipeshova mapa nam je govorila da treba da predjemo reku. Posle dva sata hoda kroz šumu, izašle smo na put i čule jasan zvuk vode koja teče. To nam je dalo podstrek. Znači da smo na dobrom putu. Umile smo se i osvežile na malom vodopadu pored mosta. Tu samo naleteli na momka i devojku koji su takodje bili u potrazi za jezerom. Imali su mapu sa sobom i sledili su strogo uputstva. Prešli smo most i sa glavnog puta smo Stephany i ja nasumice odabrale stazu koja nam je izgledala kao prečica. Momak i devojka su nastavili drugim putem. Sada nas je čekalo penjanje uz planinu, ali posle silaska koji smo jedva preživele, nismo se žalile na bilo kakve uspone. Kad se prisetim našeg planinarenja, nije mi jasno kako smo sve to izdržale, da se nijednom nismo požalile na umor, pri tom smo obe bile neiskusme ili bolje reći potpune neznalice kad je reč o planinama. Nepripremljena za takvu vrstu sporta, u starkama koje su odavno bile natopljene vodom, neprestano sam klizala i padala, ali zadivljena lepotom prirode koja nas je okruživala, opet ustajala i nastavljala dalje, ne osećajući bol, ni zamor. Pele smo se nekoliko sati bez stajanja, najbrže što smo mogle. Došle smo do vrha i pogledale u podnožje, prema reci koju smo prešli. Izgledala je kao tanka, jedva vidljiva linija. Skakale smo i vriskale od uzbudjenja:

“Popele smo se na vrh planine! Neverovatno!”

Staza koju smo pratile se povremeno gubila, a ponekad račvala u nekoliko pravaca. Nastavile smo put kroz planinu, uglavnom vodjeni intuicijom. Prolazili smo pored prelepih vodopada, niz koje se slivao otopljeni sneg sa Himalaja. Nismo imale sat, ali nam je ista intuicija govorila da pešačimo kroz planinu najmanje četiri sata, a nismo naišle ni na jednu kuću, ili bilo kakav znak ljudskog prisustva. Povremeno smo hodale po samoj litici, držeći se za travu, dok je ispod nas zjapio ponor. Bilo nam je jasno da smo promašile put i već smo potpuno izgubile nadu da ćemo stići na jezero. Ali nismo bile nimalo razočarane zbog toga. Kako da budemo? Videli smo najdivnija čuda koja priroda može da priredi.

Blatnjave i znojave, konačno smo nabasale na malo selo od nekoliko kuća, bez struje, sa česmom za vodu u dvorištu. Žena je hranila kokoške. Začudjeno je podigla glavu kad smo joj se obratili na engleskom. Nije nas razumela, ali je shvatila da tražimo put. Pokazala nam je rukom pravac i pošla za nama. Dok smo prolazili izmedju malih drvenih koliba, žena je kucala na sva vrata i prozore i vikala nešto na čudnom jeziku. Ljudi su izlazili iz kuća, smešeći se pozdravljali nas sklopljenih ruku. Uskoro je celo selo išlo iza nas u koloni. Ispratili su nas do puta i mahali nam sa brežuljka. Odmahivali smo im, dok nismo zamakli iza krivine.

Bile smo srećne što vidimo asfalt. Samo kad bismo još znale gde smo.... Posle sat vremena hoda, u nadi da ćemo sresti nekoga ko će nam reći gde se nalazimo, naišle smo na tablu: “DOBRO DOŠLI NA KECHOPERI!”

Neverovatno! Ipak smo na kraju izašle na pravi put. Ohrabrene, ubrzanim korakom smo nastavile dalje. Usput smo sretale decu u plavim školskim uniformama. Veseli i zadovoljni što upoznaju strance, rado su ćaskali sa nama. Svi su pešačili do škole, svaki dan, neki od njih i po petnaest kilometara.

Konačno, ugledali smo male prodavnice i kioske koji su bili znak da smo se sasvim približili jezeru. Sreli smo momka i devojku, sa kojima smo prešli most, mnogo sati ranije. Odmerili su nas od glave do pete. Bile smo iscepane, prljave, raščupane. Ipak se nisu pravili da nas ne poznaju. Ljubazno su nas pozdravili.

“Ćao! Kad ste stigli?”

“Evo sad. A vi?”

“Mi smo došli pre tri sata. Trebalo je po mapi da stignemo i ranije. Izgleda da je put duži nego što su ga oni prikazali.” objasnio nam je mladić.

Ja nisam imala snage da bilo šta odgovorim. Odjednom me je sustigla iscrpljenost. Već je bio sumrak i požurile smo stazom, nestrpljive da vidimo jezero. Bilo je tu. Ušuškano u zelenilu, mirno i uspavano, dok su se poslednji sunčevi zraci ogledali u njemu. Postoji legenda koja kaže da su ptice čuvari tog jezera. Ako bi list sa drveta pao i narušio tu harmoniju, ptice bi doletele da ga izvade, kako bi površina uvek ostala glatka i čista. Uz stazu, do same vode su bili postavljeni točkovi molitve. Nismo sada imale vremena da ih sve zavrtimo. Padao je mrak i trebalo je pronaći prevoz do Pelinga. Uspele smo da se uguramo u džip sa ljubaznom i mnogobrojnom indijskom porodicom. Potanko su nas ispitali ko smo, odakle smo, da li smo udate (ako nismo, zašto), čime se bavimo mi, naši roditelji, braća, sestre, gde smo bili, kuda idemo... Neki put bi me zatekli sa pitanjem koje nije imalo veze sa prethodnim. Noć je uveliko pala kad smo se vratili u hotel. Dipesh i Bata, zabrinuti što se nismo vratile pre mraka, otišli su na jezero da nas traže. Iscrpljene, ali uzbudjene, prepričavale smo Dipenu i gostima koji su se tu zatekli, a koje nismo ni poznavali, o neverovatnom danu koji je ostao za nama. Dipesh i Bata su se vratili, pošto im je Dipen poslao poruku da smo stigle, žive i zdrave. Svaki je krivio onog drugog što je brinuo bez potrebe.

Osvanuo je vedar i sunčan dan, koji je savršeno oslikavao moje unutrašnje raspoloženje. U daljini su se caklili beli vrhovi Himalaja. Izgledalo je nestvarno. Za taj dan smo isplanirali odlazak u manastir u Tašidingu, udaljenom dva sata vožnje od Pelinga. Dve Nemice, čijih se imena ne sećam i Australijanac George su krenuli sa nama. Džip nas je dovezao do Tashedinga. Manastir je bio na vrhu brda, do kog je trebalo pešačiti manje od sat vremena. Stephany i ja smo se prve uspele na vrh. Ogroman prostor oko manastira su zauzimale stupe, sveta mesta. Bilo ih je na stotine, u svim veličinama. Zid koji ih je okruživao je bio ukrašen pločama, na kojim su bile ispisane mantre i slike iz Budinog života. Iza manastira je bila tenda od trske, sa malim oltarom postavljenim u sredini. To je bio atelje umetnika čije delo su te ploče bile. Obišla sam tri kruga oko manastira i zavrtela svaki od točkova za molitvu. Čitav prostor je odisao nečim, neobjašnjivim, što bih ja definisala kao sveto, a što je u meni izazivalo ogromno poštovanje i divljenje prema mestu na kom sam se nalazila. Još neko vreme, pošto smo napustili manastir, ostala sam zamišljena i ćutljiva, duboko ganuta osećajem koji je u meni izazvalo to neobično mesto. Obišli smo selo, koje je ličilo na Peling, osim što je imalo pijacu, na koju su lokalci bili veoma ponosni. Vratili smo se u Peling i na terasi razmenjivali utiske koje je na sve nas ostavio Tasheding. Pa, skoro na sve nas. Nemice su bile besne zbog dugog pešačenja i zbog cene prevoza od šest eura, a George je menjao mišljenje u zavisnosti od toga u čijem je društvu. Nama se beskrajno zahvaljivao na predivnom danu, koji nikada neće zaboraviti, a onda bi sa razumevanjem klimao glavom dok su se Nemice žalile na uludo potrošen veliki novac. Ostatak večeri smo proveli uz gitaru, tombu i Subashevu andjeosku pesmu.

Narednog jutra se Dipen ponudio da nas odvede do svete pećine u koju, po verovanju, samo dobri ljudi mogu da udju. Batu je zanimalo da li je put naporan.

“Ma, ne!”odgovorio je Dipen “dva sata lagane šetnje od manastira na brdu iznad Pelinga. Mala deca idu tamo.”

Gorela sam od želje da vidim pećinu u koju samo dobri ljudi mogu da udju. Prethodne noći je padala kiša i put je bio još klizaviji. Stigli smo do manastira i Bata je iscrpljen seo na travu.

“Ja ne idem dalje.”izgovorio je, sa mukom hvatajući dah.

Dipen, Stephany i ja smo nastavili. Put je vodio kroz šumu, koja je bila jedan od najlepših prizora koje sam ikada videla. Retki pramenovi magle su se provlačili kroz guste krošnje, lijane i korenje drveća su formirali neobične skulpture. Priroda je najlepše umetničko delo. Od pećine su nas razdvajala tri brda. Put nije bio nimalo lak, a deca sasvim sigurno nisu išla tamo. Poslednji uspon je bio najklizaviji i najstrmiji i sa mukom smo se uspeli do vrha. Kada sam stala na liticu ispod koje je bila pećina, osetila sam se kao na vrhu sveta. Pogled koji se pružao u daljinu je bio vredan svakog napora. Stephany nije delila moje mišljenje. Legla je na stenu, iscrpljena i pokrila lice rukama.

“Kako ćemo nazad?” jecala je “jedva smo se popeli, a silazak će biti mnogo teži. Poginućemo.”

Meni je bilo važno što smo sada tu. Koga je briga kako ćemo se vratiti?

Spustili smo se kamenom stazom do malog oltara. Pećina je bila ispod i trebalo je sići niz klizavu, strmu stazu do ulaza. Odmah smo uvideli da je to neizvodljivo. Ostali smo neko vreme pored oltara, pomolili se za siguran povratak i krenuli nazad. Uz dosta klizanja i padanja, uspeli smo da se spustimo bez lomova. Još jednom smo prošli kroz čarobnu šumu i vratili se u hotel. U pećinu nismo ušli. Bili smo na korak od cilja i tu smo ostali. Ostali smo na korak od toga da postanemo dobri ljudi.

Bilo je to naše poslednje veče u Pelingu. Dipesh, Dipen, Subash, Stephany, Bata i ja verovatno više nikada nećemo sedeti zajedno, ali smo te večeri bili kao porodica. Možda je tajna u tome što smo znali da je kraj izvestan, pa nam je stalo da ugrabimo svaki lep trenutak.
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Hajderabad, tamo gde je i mleko ljuto

17. decembar 2009.

Hajderabad, tamo gde je i mleko ljuto


Duž ulica na stepeništima radnji i zgrada, na goloj zemlji, na ono malo trotoara što ih ima, spavaju ljudi pokriveni jutanim vrećama. To su ona četiri miliona neregistrovanih žitelja Hajderabada. U daljini svetli, kao kruna na teget plavom nebu, "Sajber kula" u koju će se useliti Majkrosoft

Autor: Dragoljub Žarković
Izvor: Vreme


6565282394b2945267f7b9110136930_extreme.jpg


Samo igrom slučaja, 4. decembra u baru hajderabaškog hotela Aditja park, sreo sam Radživa Naidua (43), softverskog inženjera, rođenog u Bopalu i, kako kaže, srećno iseljenog iz tog grada žute vode i spečene zemlje, grada udaljenog od Hajderabada oko hiljadu kilometara. Tamo gde je rođen, kaže, još se osećaju posledice trovanja iscurelim izocijanid metanom.

Ovih dana indijska štampa i drugi mediji posvetili su dužnu pažnju dvadeset petoj godišnjici katastrofe u Bopalu. Trećeg decembra 1984. iscurilo je iz skladišta američke kompanije Union karbid oko 50 tona jedne od najopasnijih hemijskih supstanci. Indijski mediji potvrđuju ovih dana zvanične procene da je u dva dana umrlo oko 18.000 ljudi, ali nevladine organizacije tvrde da je taj broj znatno umanjen i vode akciju da se pravično obeštete žrtve pesticida, uključujući tu i "drugu generaciju", generaciju onih koji su rođeni nakon katastrofe ali osećaju teške posledice.

14109549274b294526d8298980802840_huge.jpg

BRZO, BRŽE: Nema popravke


Gospodin Naidu opisuje kako je bežao kroz ulice Bopala u paničnom strahu od smrada koji je otkidao pluća. Naručujem pivo za sebe i sagovornika i pitam barmena da li ima neko domaće, indijsko. Kako da ne, kaže: Želite li badvajzer ili karlzberg?

Rukovodioci Union karbida takođe su te noći pobegli iz Bopala i tako izbegli krivičnu odgovornost. Posle je tu multinacionalnu hemijsku kompaniju kupio još multinacionalniji Dau kemikals. U Bopalu je još pod zemljom zatrpano na stotine tona otrova. Porodice mrtvih obeštećene su sa po 50.000 rupija po ugušenom članu domaćinstva. To je negde oko 700 evra.

A koliko još pre podne sedeo sam pored bazena hotela Novotel, u hajderabaškom kongresnom centru. To je superluksuzni hotel. Temperatura je oko 27 stepeni, u hladu. Kroz stakleni zid gledam u hol u čijem centralnom delu je od šarenog papira napravljen ogromni Deda Mraz, sa sve saonicama i irvasima. Najjeftinije prenoćište je oko 200 evra. Dobro došli u Indiju, zemlju kontrasta, velikog bogatstva i velike bede.

Moj sagovornik, zaljubljenik u svaku vrsta sporta, preko pivske čaše, dok gledamo kriket, na ovu moju opasku o kontrastima kaže da je to razlog što Indija nikada neće dobiti Olimpijske igre. Indija je bogata zemlja puna siromašnih ljudi.

ZEMLJA KONTRASTA: U pomenutom kongresnom centru koji danonoćno, kao i hotel, čuvaju vojska i policija, održava se četvorodnevni kongres Svetske asocijacije novinskih izdavača (WAN- IFRA) i Forum glavnih urednika. Odabran je Hajderabad, glavni grad pokrajine Andra Pradeš, jugoistočna Indija, centar ozbiljne izdavačke delatnosti i sajber siti, vodeći grad softverskog inžinjeringa u Indiji.

Ako su domaćini hteli da vidimo tu kontrastnu Indiju, onda izbor nije mogao biti bolji. Novog aerodroma "Radživ Gandi", u obližnjem Samšabadu, ne bi se postideo ni Dubai, ali posle dva kilometra vožnje u taksiju na putu ka hotelu, stižemo u onu drugu Indiju: polugoli ljudi leže kraj puta, saobraćaj je potpuno zagušen rikšama i mopedima. Vozači se oko prava prvenstva dogovaraju besomučnim pritiskanjem sirene, pešaci se ne osvrću na saobraćaj, idu sredinom ulice. Ali ni trotoara gotovo nigde nema, osim u strogom centru. U tu gužvu umešale su se i krave. Sa zadnjeg sedišta taksija toliko sam instinktivno kočio da me je zabolela desna noga i iz džepa mi je ispao mobilni telefon – koji nije nađen.


9702891974b294527114aa378618528_huge.jpg


Dvadesetak kilometara putovali smo gotovo dva sata, ja zapanjen, taksista smiren i koncentrisan na udaranje po sireni. Prvi utisak, a nisam ga promenio do kraja petodnevnog boravka – Hajderabad je grad u kom se toliko gradi da niko nema vremena da bilo šta popravlja. Zvanično ima oko četiri miliona stanovnika, ali sami žitelji to množe sa dva. Na bilbordima duž puta najviše se reklamira cement. Gradi se na sve strane. Kamion istovaruje pesak. Onda stotinu žena grabi taj pesak u neke lavore, diže ih na glavu i prenosi do gradilišta.

Naidu, vodeći softverski inženjer u jednoj kompaniji, zarađuje oko 200 dolara mesečno. Kaže da je zadovoljan. Da su to za Indiju dobre pare. Firma mu je dala automobil i plaća gorivo, stan je u njegovom vlasništvu. Sanja da ode u Švedsku. Tamo je, kaže, sve tiho i mirno. I hladno je. Posetio je još Švajcarsku i Sibir. I tamo je hladno. Za Srbiju nikad nije čuo, ali jeste za Novaka Đokovića.

Asfalta sumnjivog kvaliteta ima samo u glavnim ulicama. Čim se skrene levo ili desno, tlo je od nabijene zemlje koja se pod kišom pretvara u kaljugu. Čini mi se da svih osam miliona žitelja Hajderabada živi na ulici. Tu i dečaci igraju kriket. Iz kontejnera odmah pored hotela koji je izuzetno čist, vire tri dečije glave. Preturaju đubre i nešto traže. Sadržaj izbacuju direktno na ulicu. Psi se otimaju o ostatke hrane. Pet metara odatle je vila. Privatna hirurška ordinacija. Dvadeset metara dalje druga privatna klinika. U lepoj vili s plavim krovom, malo dalje niz ulicu, zubar. Saznajem posle da je to deo grada u kome je najviše klinika. Tu je i državna bolnica. S ulice gledam u dugačak taman hodnik, red koji se otegao. Tu je negde, shvatam s male table na kojoj je i tekst na engleskom, centar za fluorografisanje. Pod hodnika je pod vodom gotovo do gležnjeva.

Ali, ljudi su prijatni, gostoljubivi i spremni da pomognu. Odeća je živopisna. Trgovci u malenim radnjama nisu nametljivi i najčešće kažu – razgledanje je besplatno. Sto metara dalje od tog tradicionalnog bazara, radnji ne većih od par kvadrata, s ćepencima i nakrcanih najčešće tekstilom, možete naći čitav lanac prodavnica s brendiranom robom koja je isto toliko iz Diora koliko je i karlzberg indijsko pivo.

PODIZANJE RAMPE: Posle sat i po vožnje u saobraćaju na koji sam se koliko-toliko navikao, stižete u sasvim drugi svet. Kongresni centar je ograđen, dominira na jednom brdašcetu, sve je uređeno po evropskim standardima. Ali, da biste ušli u taj krug u kome je i već pominjani hotel Novotel, s bazenom u kome se gosti kupaju i posle izlažu prijatnom indijskom suncu i s Deda Mrazom u centralnom holu, morate prvo da prođete kontrolu.

Dvojica prilaze sa ogledalima na dugačkim štapovima i pregledaju kola odozdo. Treći obavezno otvara gepek i s nekim uređajem za detekciju metala proverava sadržaj. Tek onda se rampa diže. I tako svaki dan. Po kongresnom centru šetaju policajci s psima obučenim da nanjuše eksploziv. Trećeg dana skupa goste novinarskog kongresa i foruma došla je da pozdravi indijska predsednica.

Noć uoči te posete duže sam se zadržao u kongresnom centru u svađi s nekim Amerikancem, arhitektom po osnovnoj profesiji, koji je glavni preduzetnik u poslovima kresanja troškova novinskih redakcija. Titula mu je: medijski konsultant. Objašnjavao mi je kako ide po svetu i racionalizuje troškove. To se svodi na otpuštanje ljudi. Pun je priče o svojim uspesima. Koliko sam shvatio, već ih je hiljade ispisao iz redova profesija na čiji je kongres došao. Kad sam mu rekao da je poenta u tome da se zarade pare, hladno mi je odgovorio da to nije njegova specijalnost i cinično dodao da je to posao za gospodu urednike. Dakle, izlazim te noći iz dobro čuvanog zdanja i vidim gotovo bataljon vojske koji se istovaruje iz autobusa. Malo dalje, farovi taksija na tren obasjavaju neki šumarak i kombi iz koga izlaze četiri civila u kožnim jaknama i sa snajperima u rukama.


6222005344b29452739def366069772_huge.jpg


Hajderabad je miran grad, kaže mi jedan od gradskih zvaničnika na jednoj od večera priređenih u čast gostiju. Negira da te mere obezbeđenja imaju neke veze s činjenicom da je polovina stanovništva muslimanske veroispovesti i kaže da nema osnova za strah od te vrste terorizma. Talibani su u Pakistanu, dodaje uz zagonetan smešak. Istina, policajci u gradu mahom su naoružani bambusovim štapovima.

Hrana je izuzetno ukusna, dobrim delom zahvaljujući i turskom uticaju, ako volite začinjeno i ljuto. Meni ne smeta, ako nije svaki dan. Od mesa se jede piletina, jagnjetina i riba. Sve je seckano na komadiće. Ali, tek posle otkrivate šta jedete, tek kad se probijete kroz gust fil začina kojim su komadići mesa omotani. Trećeg dana, kao i većina učesnika skupa s drugačijim navikama u ishrani, imao sam probleme sa stomakom i otišao sam uveče u hotel. Naručio sam da mi u sobu donesu parče piletine spremljene na roštilju, bez začina molim, parče hleba, a ako nema hleba onda pirinač, takođe bez začina molim. Za petnaest minuta, kaže onaj s druge strane telefonske žice. Vrtim televizijske kanale. Ima ih oko 200. Pronalazim neki bolivudski film. Uopšte ne morate da znate jezik da biste ga pratili. Glumci toliko izražajno glume patnju, zanos, sreću, ljubav, tugu i sve drugo da vam i nije potreban tekst da biste shvatili radnju. Uostalom, mahom se peva i igra. Donose mi hranu. Piletina jeste sa roštilja, ali je u nekom ljutom sosu, a pirinač je još ljući. Međutim, toliko je ukusno da sam sve pojeo. Ujutro silazim na doručak i žurim ka bokalu s mlekom da rashladim želudac koji me peče. I mleko je bilo ljuto. Stavljaju u njega neke travke i malo ga "posole" karijem. Poučen iskustvom od prošle noći nisam se usudio da tražim obično mleko.

UKUCAVANJE FLEKICA: Bliži se završno veče. Isplatilo se putovati autobusom gotovo dva sata s jednog kraja grada na drugi. Gosti smo na večeri za koju se ispostavilo da niko nije pažljivo pogledao najavu: Gala dinner and entertainment. S naglaskom na gala. Odražava se u Čovmahala dvorcu. To je jedno od onih arhitektonskih zdanja koja izgledaju kao ukras na torti. Samo što je ogromno. Bio je to dvorac sina nekog maharadže. Za ovu priliku potpuno je čarobno osvetljen a duž dugih staza, na svakih pet metara, upaljene su buktinje pobijene u zemlju. Kompleks je ogromnih razmera. Svedoči o bogatstvu i slavi. Postavljena je bina i oko nje fotelje za skoro 300 učesnika novinarskog okupljanja i gostiju. S bine opet – Bolivud. Izvodi se potpuri iz filmova od tridesetih godina, kada je začeta filmska industrija u Bombaju, do današnjih dana. Po izrazima oduševljenja na licima indijskih domaćina vidimo da u programu učestvuju prave zvezde. Sve vreme konobari nose hranu. Sve je, naravno, ljuto. I kad se program završio, do pune sitosti najedeni gosti pozvani su na tu gala večeru. Ispostavilo se da je ono bilo samo predjelo a da je onaj deo dvorca sa sve dvorištem tek nešto kao vratarska kućica, jer iza toga sledi još veći dvorac i dvorište u kome su na zemlju prostrti jastuci i postavljeni niski stolovi prepuni hrane. Znate već kakve.

Dugo putujemo do hotela. U autobusu prolazimo kroz noć ulicama van centra grada. Duž njih na goloj zemlji, na ono malo trotoara, spavaju ljudi pokriveni jutanim vrećama. To su ona četiri miliona neregistrovanih žitelja Hajderabada. U daljini svetli, kao kruna na teget plavom nebu, "Sajber kula" u koju će da se useli Majkrosoft.

Ujutro mog poslednjeg dana boravka u Hajderabadu budi me, s prvim zracima sunca, pevanje hodže iz obližnje džamije. Prethodnih jutara nisam ga čuo. Nije mi krivo što ustajem rano. Na doručku preskačem mleko. Krećem u oproštajnu šetnju po gradu koji sam na neki čudan način zavoleo.

Na ćošku, pedeset metara od hotela, obućar rasprostro ćebe, na njemu šusterski kalup, čekić i ekserčići. Zakiva pendžete i flekice. Dvadeset metara dalje radnja na točkovima. Primitivnom presom cedi se mango i na licu mesta pravi sok. U njega se dodaje voda iz kanistra. Otvaraju se i druge radnje. Prolazi autobus otvorenih vrata i ljudi uskaču. Hajderabad se budi. Posle duge šetnje stižem do jezera u centru grada. Voda ima težak ustajali miris i još nešto... Opet mi pada na pamet Bopal. Sa bilborda se smeši radnik koji u ruci veselo drži džakče cementa. Ispod njega prolaze žene s lavorima u rukama. Idu na gradilište. Otvara se radnja iz koje gazda iznosi i slaže na zidić ka ulici gipsana poprsja cele porodice Nehru. Ulazim u radnju. Glavna roba su bengalski tigrovi od gipsa u različitim dimenzijama.

Taj tigar je bio i zaštitni znak skupa zbog koga sam obišao ovaj krajičak Indije. Ali, o tome, o skupu, u idućem broju "Vremena".
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Droga, alkohol i boje pod punim mesecom

27. 02. 2010. 14:39h| Vestionline

Droga, alkohol i boje pod punim mesecom

Jedan od najburnijih Hindu festivala je Holi čiji je zadatak da isprati zimu i dočeka proleće veselošću boja kojima se učesnici ukrašavaju. Najčešće se proslavlja na severu Indije, a širom sveta je poznat kao Festival boja.
Tokom poslednjeg dana festivala ljudi na ulicama bacaju boje jedni na druge, a gradske vlasti postavljaju vodene topove koji ispaljuju obojenu vodu, dok deca kod kuće spremaju balone pune tečnosti kojima gađaju prolaznike.

Na posebnoj meti su posetioci, odnosno stranci, koji ne samo da se ne bune već dolaze u ovu udaljenu indijsku provinciju da bi uživali u jednodnevnoj uličnoj anarhiji i izigravali mete pomahnitaloj deci.
37885_festival-boja14_ig.jpg

37884_festival-boja13_ig.jpg

37878_festival-boja7_ig.jpg
37882_festival-boja11_ig.jpg

37876_festival-boja5_ig.jpg
37874_festival-boja3_ig.jpg
37873_festival-boja2_ig.jpg

37872_festival-boja1_ig.jpg

37879_festival-boja8_ig.jpg

37881_festival-boja10_ig.jpg

37883_festival-boja12_ig.jpg

37880_festival-boja9_ig.jpg

Iako traje tri dana, vrhunac događaja je poslednji dan svetkovine. Prethodnu noć se na velikim gradskim raskrsnicama postavljaju lomače i lutke koje predstavljaju demona Holiku, a koje se zatim spaljuju kako bi se simbolizovala pobeda dobrog nad zlim.

U Nepalu festival je poznat i kao Fagu i predstavlja mešavinu indijskog Holija i tajladskog Songkarna. Kako ovaj datum pada pri kraju sušne sezone u Nepalu kada je zemlja zagrejana do granica podnošljivosti, voda se prska po ulicama da bi podsetila stanovnike na hladnije monsunske dane koji će uskoro stići. Kao i u Indiji, i u Nepalu se ispuštaju voda i puderi raznih boja (posebno crvena), i ponovo su najzanimljiviji turisti.

[YOUTUBE]a_WLLswd9xM&feature[/YOUTUBE]

Pored toga što uživaju u istočnjačkoj raspuštenosti i neuobičajenoj karnevalskoj atmosferi, veliki broj turista sa zapada posećuje ovaj praznik i zbog sveopšte konzumacije alkohola i banga (droge koja se dobija iz kanabisa). Međutim, da li zbog preterane upotrebe raznih supstanci ili što se svetkovina odvija tokom tri noći punog meseca, stvari često znaju da izmaknu kontroli pa gradski zvaničnici preporučuju ženama da se tokom trajanja festivala same ne udaljavaju od turističkih četvrti i drže u grupi.



 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Zlatni trougao Indije

Zlatni trougao Indije

Press 09.03.2010 06:44



U drevnim vremenima Indija je bila mesto gde se razvijala jedna od najvećih civilizacija, centar trgovinskih puteva, religije i kulture. Od brojnih atrakcija izdvajamo gradove Delhi, Agru i Džajpur

Raskošna prošlost Indije, njena impresivna arhitektura, živopisni običaji i kultura krajnje su opčinjavajući. U drevnim vremenima bila je mesto gde se razvijala jedna od najvećih civilizacija, centar velikih trgovinskih puteva i velikih carevina. Tu su se razvile i tri velike religije: budizam, lamaizam i hinduizam, a islam je ostavio neizbrisiv trag. U njenim kraljevinama razvijale su se nauka, umetnost, literatura, matematika, astronomija i filozofija.
Oduvek je bila simbol izobilja kome su mnogi narodi težili. Stari Rimljani, egipatski faraoni i Aleksandar Makedonski kretali su u pohode na Indiju. Zbog nje je Kolumbo krenuo da na zapad kako bi stigao na istok, dok je Vasko da Gama oplovio Afriku kako bi stigao do zemlje začina. U 18. veku Indiju je kolonizovala Britanska imperija i proglasila Indijsko carstvo 1877. godine, pod svojim monarhom kao suverenom. Francuska i Portugal ostale su prisutne u manjoj meri. Posle duge borbe za nezavisnost, pod vođstvom Mahatme Gandija, Džavaharlala Nehrua, i drugih, Indija je 1947. godine postala nezavisna država. Danas je Indija jedna od najatraktivnijih turističkih destinacija koja privlači brojne putnike željne da osete njenu neverovatnu energiju i raznovrsnost.


Duh iščezlog sveta


6319d6fc4bf4ff2a412c9ac987e6e1fc.jpg

Kutub Minar, Delhi

Brojne atrakcije krase Indiju. Među njima se izdvaja čudesni Delhi. Veruje se da je ovaj grad osnovan oko 5000. godine p. n. e, ali najstariji araheološki nalazi datiraju iz perioda Murijskog carstva (300. g. p. n. e). Bio je prestonica nekoliko imperija i svaki novi osvajač je njime bio na čudan način zaveden.

Delhi se danas sastoji od starog i novog dela (Nju Delhija), kojeg su britanski kolonizatori sagradili godine 1912. godine po evropskim urbanističkim principima. Stari Delhi na prvi pogled deluje haotično, oronulo, siromašno i prljavo. Ali bez obzira na to, poseduje specifičan duh i čuva uspomenu na jedan iščezli svet. Njegov najekstravagantniji deo je čuvena ulica i bazar Čandni Čauk (srebrni trg pod mesečinom), oko kojeg se nalazi gusti lavirint zakrčenih uličica, bazara zlata, srebra i začina, malih tradicionalnih radnji i restorana.
U blizini se nalazi i legendarna Crvena tvrđava (Lal Qila), simbol uspona i pada mogulske imperije, a danas simbol indijske nacije. Upravo na tom mestu 15. avgusta 1947. godine, tačno u ponoć, Nehru je u svom nezaboravnom govoru proglasio nezavisnost Indije. Na brdu u blizini Crvene tvrđave nalazi se i Džami Masdžid, najveća džamija u Indiji koja datira iz 17. veka. Biser starog Delhija je i Kutub Minara, toranj iz 12. veka, koji je sagrađen kao simbol pobede islama nad hindu religijom. Izuzetan primer arhitekture ranog Mogulskog cartva je i Humajunov mauzolej iz 16. veka, čiji je dizajn poslužio kasnije kao model za najpoznatiji indijski spomenik Tadž Mahal.
Razlika između starog i novog Delhija je dramatična. Dok u starom Delhiju stalno vlada gužva na njegovim prenatrpanim uličicama, Nju Delhi je elegantan i miran. Krase ga široke avenije, prostrani parkovi i grandiozne kolonijalne građevine. Nju Delhi je zapravo delo britanskog arhitekte ser Edvina Latjuns, koji ga je osmislio kada je glavni grad britanske kolonije premešten iz Kalkute u Delhi 1911. godine. Najlepši primer kolonijalne arhitekture u ovom delu grada je predsednička palata, nekadašnja rezidencije britanskog vicekralja, kao i zgrada parlamenta, čiji je kružni oblik bio tema mnogih kritika pošto je sagrađena 1927. godine. Danas ove građevine predstavljaju uspomenu na prošla vremena, kada je Nju Delhi bio važan centar moćne britanske imperije i poseban dragulj u njenoj kruni.


Ružičasti grad


ea753dd390e3402eb3d7e641f6f4b067.jpg

Tvrđava Amber, Džajpur

Pored Delhija i Agre, grad Džajpur jedan je od najlepših atrakcija Indije. Sagradio ga je maharadža Džaj Sing II, vladar dinastije Kačvaha Radžput. Za razliku od drugih gradova, Džajpur poseduje elegantni urbanistički plan jer se maharadža pridržavao principa hindu teorije arhitekture. Povodom posete britanskog princa Alfreda 1853. sve građevine su obojene u crveno (srećnu boju u hindu kulturi), međutim vremenom je boja izbledela pa je ovaj deo poznat kao „ružičasti grad".

U njegovom centru nalazi se veličanstvena Gradska palata, okružena sa osam visokih zidova između kojih se nalaze prostrane bašte i vrtovi. Otkada je Džai sagradio 1728. godine, bila je rezidencija maharadža Džajpura. Ovaj neverovatni kompleks ostao je očuvan do danas i pretvoren je u muzej sa izuzetnom kolekcijom koja čuva uspomenu na dane slave Džajpura.
Druga atrakcija je Palata vetrova, izgrađena 1799. Izgrađena je kao skrovito mesto, sa koga su dvorske dame mogle da posmatraju bazar. U blizini je impozantna tvrđava Amber. Veliki deo zdanja zatvoren je za javnost, ali posetioci mogu da zavire u maharadžinu spavaću sobu, koja je pomoću tajnih prolaza bila povezana sa odajama njegovih brojnih žena i konkubina.
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Tadž Mahal - Vizija raja

Tadž Mahal - Vizija raja

Press 15.03.2010 07:44


Tadž Mahal, neimarsko remek-delo, privlači svojom magičnom lepotom, ali i čudesnom pričom o ljubavi jednog čoveka prema svojoj ženi

U Tadž Mahal se zaljubite u prvoj sekundi kad ga ugledate! Nažalost, teško je opisati njegovu magiju. Ne znam je li ona u tome što se poklapa s vizijama raja, u tome što izgleda kao dvorac iz bajke satkan od najlepše čipke ili u neverovatnoj simetričnosti objekta koja se može skoro fizički osetiti...
U obilazak je najbolje otići pre izlaska sunca, zato što prvi jutarnji zraci najintenzivnije izvode predstavu za oči posmatrača: po kupoli građevine počinju da se razlivaju nežne boje - od bele, roze, žute, zelene, pa sve do tirkiznoplave.
Do kapije Tadž Mahala ne može da se dođe kolima, već isključivo peške, rikšom ili električnim vozilom namenjenim za golf terene. Naime, indijska vlada je još pre nekoliko decenija uvela strogu zabranu kretanja automobila u prečniku od nekoliko kilometara, da izduvni gasovi iz auspuha ne bi nagrizali građevinu, zbog čega je zatvorena i premeštena i obližnja rafinerija nafte. Ulaznica za strance košta 10 evra, dok je za Induse mnogo jeftinija. Ali, i jedne i druge detaljno pretresaju pre ulaska u kompleks.
Ako već pre dolaska niste angažovali vodiča, na samom ulasku naći ćete mnogo željnih da zarade koju rupiju više. Cena njihove usluge, kao i sve drugo u Indiji, zavisiće isključivo od vaše sposobnosti da se cenkate. Naravno, možete u avanturu da se upustite i sami, ali „lokalci" uvek znaju koju tajnu više. Ono jedino što nismo hteli da čujemo kada nam je vodič skrenuo pažnju na desetometarsku kupolu je da je ona nekad bila od zlata, ali da su je Britanci, zajedno s vrhom, skinuli i odneli.


Mauzolej ljubavi

Tadž Mahal je jedno od sedam opšteprihvaćenih svetskih čuda koje se nalazi u Agri, gradu u najmnogoljudnijoj indijskoj državi Utar Pradeš. Izgradio ga je muslimanski mogulski osvajač i car Šah Jahan, kao spomenik svojoj rano preminuloj četvrtoj ženi Mumtaz Mahal. Unesko je 1983. godine Tadž Mahal proglasio za spomenik svetske baštine, nazivajući ga „draguljem islamske umetnosti i jednim od univerzalno priznatih remek-dela svetskog nasleđa". U istorijskim svedočanstvima o vladavini Šaha Jahana stoji da je imao tri žene, ali da nije imao dece. A onda je jednog dana na bazaru upoznao prelepu devojku, Persijku Mumtaz Mahal, koja nije nimalo bila impresionirana njegovom ratničkom slavom i vladarskom moći. Oženio se sa njom i nije se od nje odvajao čak ni tokom ratnih pohoda. Za 15 godina braka rodila mu je 13-oro dece, da bi tokom jednog pohoda 1631. godine, na porođaju sa 14. detetom, umrla na Šah Jahanovim rukama. Pre nego što je izdahnula, tražila je da joj obeća da neće više imati dece, te da joj kao znak ljubavi napravi spomenik „kakav svet još nije video". Šah Jahan je prekinuo ratni pohod u kojem se nalazio, vratio se u Indiju, sahranio svoju Mumtaz na privremenu lokaciju, ne izlazeći zbog tuge mesecima iz svojih odaja.
Gradnja Tadž Mahala započeta je 1632. godine. Trajala je 22 godine, a u izgradnji je učestvovalo 22.000 ljudi. Građen je od najfinijeg belog mermera, dopremljenog s dalekih lokacija, u koji su utiskivani najskuplji drago kamenje i zlato. Više od 1.000 slonova korišćeno je za prenošenje blistavog mermera iz Radžastana, jaspisa iz Pandžaba, žada i kristala iz Kine, tirkiza s Tibeta, lapisa iz Avganistana, safira iz Šri Lanke, karneola iz Arabije... Sve ukupno, 28 vrsta različitog dragog i poludragog kamenja utkano je u Tadž Mahal. O gradnji su brinuli i vajari iz Buhare, kaligrafi iz Sirije i Irana, zidari iz južne Indije, kamenoresci iz Baludžistana, lokalni majstori za izgradnju tornjeva...
Spomenik je građen na obali reke Jamune, južno od gradskih zidina Agre. Zemljište je mogulskom vladaru ustupio maharadža Džai Sing, u zamenu za veliku palatu u centru Agre. Rampa od nabijene zemlje, dužine 15 kilometara, izgrađena je za transport mermera i drugih materijala. Povorke od 20 do 30 volova su vukle kamene blokove duž rampe na posebno konstruisanim vagonima. Gradnja podnožja i grobnice trajala je 12 godina, a u narednih 10 dovršeni su i minareti, džamija, džavab i Velika vrata. Različite su procene i proračuni troškova izgradnje, ali se veruje da troškovi tadašnjih 32 miliona rupija predstavljaju ekvivalent današnjim milijardama dolara.


Neuništiva lepota

Podaci o glavnim projektantima Tadž Mahala prilično su magloviti, jer su običaji tadašnjeg islamskog sveta nalagali da se zasluge za projektovanje pripišu mecenama izgradnje objekata, a ne arhitektima i neimarima. Ali, postoje izvori prema kojima je Šah Jahan lično učestvovao u projektovanju i nadzoru gradnje, kao nijedan drugi mogulski vladar u istoriji. Ipak, ostala su zabeležena imena Ustada Ahmada Lahaurija i Mir Abdul Karima, kao glavnih arhitekata. Kompleks do danas izvanredno očuvanog Tadž Mahala prostire se na zemljištu dužine 896 i širine 300 metara. Sastoji se od pet celina: terase uz obalu reke (koja uključuje grobnicu, džamiju i džavab), Čarbag vrtova s paviljonima, Jilaukana - dela za smeštaj posetioca grobnice, Tadž Gandžija - bazara i odmorišta, do danas sačuvanog samo u delovima i Vrta mesečine, koji se u terasama spušta do reke.
Ni nakon završetka gradnje Tadž Mahala, Šah Jahan nije prestajao da pati za svojom ljubljenom Mumtaz. Pošto je njene ostatke preneo u grobnicu u centralnu građevinu kompleksa, odlučio je da na drugoj strani reke Jamune napravi repliku Tadža od crnog mermera, u kojoj će on biti sahranjen. Ali, ideja se, ponajviše zbog ogromnih troškova gradnje koji su ozbiljno uzdrmali carstvo, nije dopala njegovom sinu, koji ga je zbacio s trona i bacio u kućni pritvor. Da bi pokazao koliko je ozbiljan u svojim namerama da preuzme presto, utamničenom ocu na tacni šalje glavu drugog sina, svog mlađeg brata. Skrhan tugom i ljubavlju za svojom Mumtaz, Šah Jahan ubrzo umire, a okrutni naslednik mu se sveti i mrtvom: daje da ga sahrane u grobnicu manje veličine pored Mumtaz, čime remeti neopisivi sklad i simetriju zdanja. Ipak, neke stvari su neuništive, a jedna od njih je i lepota Tadž Mahala. Čuveni pesnik Tagore najbolje ga je opisao, nazivajući ga „suzom na licu večnosti". Izgleda da ljubav, ipak, stvara najveća čuda!

 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
"Maharadža ekspres" - najluksuzniji voz na svetu

24. 03. 2010. 11:23h | Tanjug

"Maharadža ekspres" - najluksuzniji voz na svetu

U Indiji je pušten u saobraćaj najskuplji ali i najluksuzniji voz na svtu. Namenjen je pre svega bogatim turistima koji su spremni da za jednu noć u spavaćim kolima luksuznog voza plate 800 dolara (oko 600 evra).
Voz nazvan "Maharadža ekspres" koji može da primi samo 84 putnika, na prvo puotvanje između Kalkute i Nju Delhija krenuo je ovog vikenda.

46564_me10_ig.jpg

46561_me7_ig.jpg

46565_me11_ig.jpg

46560_me6_ig.jpg

46562_me8_ig.jpg

46566_me12_ig.jpg

46563_me9_ig.jpg

46559_me5_ig.jpg

46558_me4_ig.jpg

46554_me13_ig.jpg

46555_me1_ig.jpg

46556_me2_ig.jpg

46557_me3_ig.jpg


Svaki putnik raspolaže kabinom nalik pravom apartmanu sa sopstvnim kupatilom, klimom i televizorom sa ravnim ekranom. Putnicima su na raspolaganju dva restorana u kojima se služi najraznovrsnija hrana, a mogu da se opuste u salonu za odmor opremljenom stolovima za igru.


"Putovanje ovim vozom dostojno je kraljevske porodice. Putnici su zaista tretirani kao kraljevi" izjavio je promoter voza Tomas Totatil povodom njegovog puštanja u saobraćaj.

Najjeftinija kabina košta 800 dolara za noć, dok predsednički apartman koji podrazumeva dve kabine košta 2.500 dolara za noć. Putovanje od Kalkute do Nju Delhija traje oko nedelju dana.

Širom Indije saobraća još nekoliko sličnih luksuznih vozova poput "Palate na točkovima" i "Zlatne kočije", preneli su strani mediji.

 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Заробљени драгуљ

БЕЛЕШКЕ С ПУТА: ЛАДАК

Заробљени драгуљ


Језеро Панонг, које се налази у малој индијској провинцији подсећа на сафир, који је на дивљи крајолик Хималаја пао из небеских висина





Колико сам се радовала одласку до језера Панонг, толико сам била и забринута, јер на путу до њега ваљало је прећи Чанг Лапас, који са висином од 5599 метара слови за трећи највиши планински прелаз на свету. До пред сам полазак било је неизвесно да ли ћемо уопште кренути у авантуру, јер само два дана пред наш долазак у Лех, после дуге зиме, пут до језера пуштен је у саобраћај. Језеро је од Леха, главног града Ладака, удаљено више од 200 километара али, услед лошег стања на путевима и конфигурације терена, предстојала нам је вишечасовна вожња, по рупама и џомбама хималајских висија.

У близини манастира Хемиш и реке Индус, са главног пута скренули смо на узани пут који је преко голих стрмина вијугао, чини се, незнано куд. Осим што је разлокан, пут је на хладовитим местима још увек био покривен снегом и ледом. Преко небројених серпентина и рупчага пуних отопљеног снега и шљунка, пењали смо се све више и више остављајући за собом ретка села. Сваки поглед низ сиво-браон планинске обронке, без и једног јединог дрвета или жбуна, ледио ми је крв у жилама. Над овом нестварном сликом налик на површину удаљене планете, бдело је кристално плаво небо, по коме се шепурио златни сунчев диск. Учинило ми се да се сунце кикоће и наслађује мојим страхом да се не стрмоглавимо низ неку падину. Да бих одагнала страх, замолила сам возача да пусти неку музику. Рекао ми је да радио овде нема домет и да има касете само са домаћом музиком. Пусти било шта, рекох му, само да бих одагнала црне мисли. И пустио је домаћу цигу-лигу и цинцилинци музику! Због близине са кинеском границом присуство војске и војних постаја је нешто што овде не може да прође непримећено. Тако смо усред планинског крша у једној удолини наишли на чек поинт. Док смо чекали да се обаве пасошке формалности, због велике количине воде коју је на овим висинама препоручљиво пити, сишла сам низ падину до пољског тоалета. За овдашње прилике тоалет је представљао прави луксуз. Од таласастог лима, нахерен и смрдљив, ипак је штитио од погледа радозналих војника и намргођених црних стена и литица боје индига. После контроле и олакшања, настављамо пут ка превоју Чанг Ла. На путу су се поново смењивале рупе, локве, одрони, снег, лед, каљуге и шљунак који је под точковима прштао на све стране. Доживели смо и „чешање” са аутобусом који се као дух појавио из супротног смера. Брекћући преко влажне узбрдице, наш теренац најзад је избио на превој Чанг Ла, на коме се налази чек поинт, војници који су нам се веома обрадовали, неколико барака и насред прелаза, камени обелиск. На обелиску је писало да висина превоја износи 17800 стопа, а при дну, на месту где се налази застава Индије, исписана је добродошлица на превој Чанг Ла. Лево и десно од обелиска разнобојне молитвене заставице вијориле су се на ветру увесељавајући суровост предела, а околне падине покривене снегом блистале су на сунцу. Слаб, али леден и оштар ветар увлачио ми се под одећу, но оно што је било битније на овој висини је да ми се нису појавили симптоми висинске болести. Значи да је тело после тегоба у Непалу, препознало како да се понаша и избори са недостатком кисеоника! Само су ми ноге биле као да су од олова и дисала сам „на кратко”, али моја усхићеност лепотом крајолика и снежних врхова који су се беласали у даљини, надјачала је те „мале” тегобе. Спуштајући се од превоја Чанг Ла ка језеру Панонг, пролазили смо кроз невероватно дивље пределе. Ипак ова пуста сува земља беше на свој начин и лепа. Брда без биљног покривача и тамноружичасте литице што су се издизале увис, биле су величанствене. Да није све јалово уверила нас је долина кроз коју је жуборио плитак поток. Нехајно је клокотао напајајући бистром водом земљу, жуту траву и бусење. Недалеко од пута били су разапети шатори пастира номада, чија су стада јакова, оваца и коза мирно пасла наоколо. Са извесне удаљености будним очима на стада мотрили су пси. Осим домаћих животиња по падинама су се повремено кретали и симпатични хималајски мрмоти. Њихова мимикрија била је савршена, јер се крзно плашљивих глодара уопште није разликовало од боје земље. Испред шатора, на импровизованом огњишту млада жена припремала је храну. Из земљаног ћупа у тучану таву сипала је уље, а када се загрејало додала је семенке кардамома у љусци, каранфилић и ловор. Какав избор зачина у овој пустари, помислих! Онда је додала комаде јагњетине коју је спретно пржила окрећући је металном хватаљком. Затим је додала поврће, воду, со, масалу, бибер и поклопила таву. Док се курма кувала и ширила миомирисе који су голицали чула, замесила је тесто за сомуне. Храна је брзо била готова, а да није, мислим да бих свисла од глади. Дуго нисам тако слатко јела и никад у оваквом амбијенту. Умакала сам комаде топлог сомуна у таву и уживала у сваком залогају. Себично сам оглодала сваку кошчицу, заборављајући да и пси треба нешто да поједу. Да бих употпунила хедонистички ужитак, напила сам се воде из клокотавог потока. Недостајало је само да прилегнем и дремнем у шатору, али за то више није било времена.
На десетак километара од језера, посетили смо село Дарбук, у коме се налази меморијални споменик војницима погинулим у индо-кинеском сукобу 1962. године, а онда смо кренули ка језеру и убрзо наишли на обелиск на коме је писало да се са овог места може бацити први поглед на светски познато језеро Панонг. И заиста, стешњен између ружичастих брда избразданих вододеринама, појавио се плави троугао који се сјактио у даљини.
Када смо изашли на чистину, пред нама се прострло азурно језеро. Опточено ружичастим брдима, са снежним капама на врху, личило је на плави заробљени драгуљ, који је овамо пао из небеских висина. Можда се због тога језеро и зове Панонг, што значи опточено удубљење. Језеро се налази на 4350 метара надморске висине, дугачко је 144, широко пет-шест километара, а највећа дубина износи 40 метара. Вода је изузетно чиста и прозирна, али слана, па у њему нема риба. Попевши се на једно узвишење, препустила сам се топлим зрацима сунца и апсолутној тишини, коју скоро да сам могла да опипам.
Преда мном се простирао бајковити призор: сиромашан и го, а очаравајуће леп. Изгледало је као да су се све нијансе плаве боје слиле у језеро, па чак и небо, по коме су пловили свилени облаци. Ни сунце није могло да одоли изазову, па је уткало златне зраке у плави драгуљ. На жалост, увек када је лепо, време пролази брзо. Глас водича нас је упозорио да морамо назад, јер нас чека дуг пут до Леха. На оваквом путу, богу иза ногу, заиста не би било добро да нас затекне мрак! Хитајући ка западу, сунце је зашло за брда и захладило је, а наш караван кретао се веома споро ради одрона који су настали током дана. На једном делу пута одрон је блокирао пут, па смо морали да чекамо на булдожер који га је отклонио. Дан је већ био на измаку, а небо се бојило у окер, када смо стигли у Лех. Пре него што сам утонула у сан, кроз главу ми је, као филм, прошао данашњи дан. И овог пута, јединствена природа Хималаја оставила је на мене незабораван утисак. Схватила сам и због чега људи баш овде достижу виши степен у спиритуалности коју је данас тешко наћи на неком другом месту. После доласка из хаотичног света у коме живимо, Ладак се с правом може описати као оаза мира и мелем за душу.

Текст и фотографије: Соња Лапатанов
објављено: 24/10/2010
Извор: Политика



 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Indijska bajka u slikama

Indijska bajka u slikama

15. 09. 2010

Zemlja u kojoj je smešteno svetsko čudo Tadž Mahal impresionira i prirodnim i kulturnim bogatstvom - dok vas nestvarni predeli odvode u svet mašte, istorijska zdanja zrače neopisivom smirenošću

1.jpg


Iskusni svetski putnici posavetovaće vas da se kompletna i sadržajna slika čarobne Indije može dobiti tek ako posetite nekoliko njenih gradova. „Otkrivanje" indijskog poluostrva gotovo je nemoguće bez posete glavnom gradu Delhiju, koji se ističe sjajnom kolonijalnom arhitekturom, čiji su najlepši primeri zgrada Parlamenta, Predsednička palata, masivna kapija Indije i zgrada Ministarstva. U gradu koji broji oko 11 miliona stanovnika najimpresivnije arhitektonske celine su ipak Crvena tvrđava, jedan od bisera mogulske umetnosti srednjeg veka, i najveća džamija Indije - Džami Masdžid. U ovom gradu se nalazi i Radž gata, mesto na kome je kremiran Mahatma Gandi, kao i dva spomenika, sveta svedočanstva prošlosti grada - Kutub Minar iz 12. veka, sagrađen kao simbol pobede islama nad hindu religijom, i Humajunov mauzolej iz 16. veka, za koji kažu da je služio kao model za izgradnju Tadž Mahala.

3.jpg


Sajam kamila
Puškar je oaza u pustinji u kojoj ljudi spavaju po šatorima. Uverenje da se jedan grad najbolje može upoznati ako se poseti njegova pijaca ovde takođe važi, ali umesto pijace to se odnosi na sajam kamila. Pregovori koji se vode oko prodaje kamile i ono što se za njih nudi najbolje opisuju karakter Indijaca. Vašar se održava svake godine meseca Kartika i jedna je od najvažnijih manifestacija u čitavoj Indiji, koja je postala atrakcija za brojne turiste iz celog sveta. Kažu da je u to vreme Puškar mali Radžastan pod jednim krovom, izložba cele njegove kulture koja vrvi od ljudi. Svi su svečano obučeni, muškarci nose elegantne turbane, a žene su u sarijima, ukrašenim bogatim nakitom. Poseta sajmu je nezaboravna avantura jer se na njemu održavaju i razna takmičenja, od kojih je možda najinteresantnija trka svečano dekorisanih kamila.

4.jpg


Oko tri sata vožnje od Puškara nalazi se Džajpur, jedan od najlepših gradova Indije, poznat i kao „ružičasti grad". On očarava izuzetno zanimljivom atmosferom, a krase ga čuvena opservatorija Džantar Mantar iz 1726. g. i prelepa Palata vetrova. Velelepni štit grada, tvrđava Amber, nalazi se na brdu udaljenom 11 km od centra grada i predstavlja najlepši primer Radžput arhitekture. Njena unutrašnjost je bogato ukrašena slonovačom, ogledalima, staklom i skupocenim slikama. Iz Džajpura je nemoguće zaobići Agru, grad-svetilište čuven po jednom od najpoznatijih spomenika na svetu Tadž Mahalu, remek-delu arhitekture Mogula.

5.jpg


Svetsko čudo
Za Tadž Mahal vam ni jedan ceo dan neće biti dovoljan da u potpunosti doživite uzvišenost ovog indijskog svetilišta. To je veličanstveni mauzolej sav u mermeru, simbol besmrtne ljubavi koji je u 17. veku Šah Džahan podigao svojoj voljenoj Muntaz Mahal. Bile su potrebne 22 godine i 22.000 ljudi da se ovaj hram završi. Tadž Mahal je čudo novog sveta, a njegova mističnost se ogleda u nijansama njegovih zidova koje variraju iz sata u sat, u zavisnosti od sunčevog osvetljenja. U njemu su vidljivi uplivi mnogih umetničkih stilova tipičnih za hindu, persijsku, mogulsku i islamsku arhitekturu. Obilazak Tadž Mahala treba da završite u njegovom predvorju. Kažu da sedenje pokraj vode na platou ispred Tadž Mahala može, u samo jednom danu, da vrati čoveka u blagostanje. Iako je Tadž Mahal simbol Indije, jake impresije budi i monumentalna tvrđava Agra, u kojoj je nesrećni Šah proveo poslednje dane svoga života u zatočeništvu. Zanimljiva je priča da je njegova postelja bila postavljena tako da danonoćno može da posmatra Tadž Mahal - večnu kuću voljene žene.

6.jpg


U indijsko putešestvije treba uvrstiti i nacionalne parkove Bandavgar i Kana u državi Madija Pradeš, utočištu kraljevskog bengalskog tigra, a za kraj treba ostaviti zadivljujući Mumbaj, modernu metropolu i međunarodnu kapiju Južne Indije.



 
Natrag
Top