Indija

Član
Učlanjen(a)
03.02.2009
Poruka
164
Benares: grad stariji od istorije

Benares: grad stariji od istorije



Malo je verovatno da bilo gde u svetu danas postoji grad koji bi bio toliko bogat istorijom, kulturom, naukom i verskom raznoliko�?u kao �to je to slu?aj s Benaresom. Malo je gradova i u samoj Indiji koji na jednom mestu spajaju dve velike filozofije koje je ova zemlja iznedrila - hinduizam u raznim njegovim formama i budizam, a od svih naj�ivopisniji je ba� Benares, najsvetiji grad Indije. Naj�ivopisnije i najbolje je u njega do?i vozom, i usput videti Agru s Tad� Mahalom (simbol velike ljubavi mogulskog vladara �aha D�ahana prema njegovoj prerano preminuloj supruzi Mumtaz, koji je sagra?en 1643. godine) i Alahabad, grad poznat po verskim sve?anostima kumbha melhama. Grad se naziva jo� i Varanasi i Ka�i (Kashi) i najstariji je "�ivi" grad na svetu. Ne zna se koliko je ovaj grad u stvari star, iako istori?ari procenjuju da je mogao biti osnovan 1000. godine pre Hrista. Posle posete gradu krajem 19. veka Mark Tven je zapisao slede?e: "Benares je stariji nego istorija, stariji od tradicije, stariji ?ak i od legendi, a izgleda dva puta stariji od svega toga zajedno."

Samo ime grada na hindu jeziku ozna?ava u stvari u�e podru?je grada koje je na severu ome?eno rekom Varana, a na jugu rekom Asi, pa odatle poti?e i ime grada - Varanasi. Grad je sme�ten u indijskoj saveznoj dr�avi Utar Prade� i danas ima preko milion stanovnika, a pominje se jo� u drevnim upani�adskim tekstovima, gde ga Jahala upani�ada opisuje kao boravi�te bogova i sedi�te bramana. Braman se ovde ne sme shvatiti u teisti?kom kontekstu, ve? je to pojam koji u filozofiji advaita vedante, koja je vekovima bila dominantna u Indiji, ozna?ava vrhovno na?elo, koje je sveprisutno i sveop�te prihva?eno.

Zbog te ?injenice zasnovane u vedskim spisima smrt u Varanasiju je dobrodo�la, sveta i uzvi�ena. Ljudi iz cele Indije dolaze da umru ba� tu - u Ka�iju, "gradu svetlosti", kako ga nazivaju Indijci. Smrt u Benaresu je razlog za slavlje, �alosti tu nema mesta, jer se veruje da se onaj ko tu umre nikada vi�e ne ra?a. Uz reku Gang, u Varanasiju postoje dva mesta na kojima se izvodi ritualno kremiranje - na Manikarnika gatu i na Harish Chandra gatu. Uz mesta za kremiranje mogu se sresti berberi, ?iji je zadatak ritualno brijanje udovica, �to simbolizuje �alost za pokojnikom. Loma?e na kojima se spaljuju mrtvi u Varanasiju gore danono?no i miris spaljenih tela me�a se s mirisima bezbrojnih mirisnih �tapi?a koji se �ire iz brojnih hramova ovoga drevnog grada. Na prvi pogled grad zadivljuje i oduzima dah svima onima koji ga posete, ali to je i grad protivre?nosti, grad �ivota i smrti, grad bogatih i siroma�nih, putuju?ih asketa i u�urbanih ?inovnika.

Benares je, veruju Indijci, sedi�te boga �ive na zemlji. Grad je zbog te ?injenice svetiji i od Vrindavana, koji je prema vai�navitima sedi�te boga Kri�ne ovde na zemlji. Zbog te verske ?injenice Benares je prepun hramova; veruje se da ih tu ima preko 2.000, a kipova koji se po�tuju i vi�e od pola miliona. Grad je poznat i po �iva lingamima, koji su neka vrsta manjih spomenika podignutih u ?ast �ive, iako neki istori?ari tvrde da oni poti?u iz budisti?kog razdoblja i manja su forma budisti?kih stepenika. Benares se uz to ponosi i mnogobrojnim kipovima Gane�e, boga izobilja i plodnosti, zatim Hanumana, majmunolikog boga iz hinduisti?kog panteona. Jedan od najpoznatijih gradskih hramova svakako je Vishwanath Mandir, posve?en bogu �ivi, a star je koliko i sam grad. Ovaj hram je uni�ten tokom mogulske vladavine Indijom, a ponovno je sagra?en 1750. godine, da bi ga maharad�a Rad�it Sing 1853. godine spolja opto?io zlatom, pa je danas uz Dasaswamedh gat naj?e�?e odredi�te velikog broja hodo?asnika. Benares je i grad verskih festivala. U njemu se svake godine odr�e ?ak 563 verske svetkovine.
 
Poslednja izmena od urednika:
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Delhi - Čudesan grad suprotnosti

Večernje novosti




Ako bi se za neki grad moglo reći da je jedinstven i neponovljiv, onda je to Delhi! Čudesan, prostran, neukrotiv, ispisivan vekovima i namirisan tajnom

Delhi je grad suprotnosti, istovremeno hirovito bogat i dramatično siromašan, nedokučiv i blizak, opasan i umiljat.

Dobronamernom gostu, spremnom da prihvati toliku različitost, otvoriće dušu. Za površnog posmatrača, zbunjenog njegovim suprotnostima i običajima, ostaće večita tajna.
Ekonomski, poslovni i kulturni centar severne Indije, smestio se na obali reke Juma (ili Jamuna), na prelazu iz doline Inda u dolinu Ganga. Na zapadnoj obali reke leži zagađeni Stari deo gde su mogulski i muslimanski vladari sagradili nekoliko arhitektonskih čuda, poput Masdžid džamije i Crvene tvrđave. Dalje, ka jugu, je Novi Delhi, grad neslućenog prostranstva, oslonjen na široke bulevare uokvirene gustim drvoredima. U modernom delu grada, koji blista u betonu i čeliku, smeštene su ambasade, predstavništva najvećih svetskih kompanija, rezidencije i vile bogatih Indusa.
Za moderni Delhi kažu da je uspomena Britanaca. Ima u toj odrednici dosta istine, ali i čemera, jer koliko god je svojom energijom, znanjem i moći britanska imperija pokrenula usnulu i pokorenu Indiju, utisnula je i pečat savremenosti, nekada tako nespojiv s tradicijom i drevnim običajima ove zemlje i njenih ljudi.
Legenda govori da je Delhi zapravo Indraprašta iz epa o Mahabharati, što istoričare vraća na 5.000. godinu pre nove ere. Prestonica delhijskog sultanata i još šest carstava ima oko 60 hiljada sačuvanih spomenika, a Shahjahanabad, stari deo grada, sa misterioznim iskopinama iz 11. veka, vekovna je inspiracija putopisaca i istraživača.
Humajunova grobnica koju je žena indijskog mogula podigla svom preminulom mužu, ukras je Delhija. Tvrđava zidana od kamena neobične crvene boje simbol je bračne privrženosti koju potencira i religija, ali i savremeni život. U mnoštvu indijskih rituala, neponovljivih i jedinstvenih, venčanje je svetkovina koja supružnicima trasira ovozemaljski i nebeski put. Zato se ljubav, kao mera života, u Indiji vekovima veliča i slavi.
Zbog neponovljive lepote UNESKO je pod svoju zaštitu stavio većinu indijskih spomenika kulture, između ostalih mamutski minaret Kutub minar. U 12. veku, kada je napravljen, ovaj 72 metra visok kompleks bio je najviša građevina na svetu. Na veličanstvenom stubu nalaze se stihovi iz Kurana, što simbolizuje period islamske vladavine. U središtu je sačuvan Gvozdeni stub, sedam metara visok, podignut 400. godina p.n.e., za koji se vezuje verovanje da će onome ko uspe da ga obuhvati okrenut leđima biti ispunjena svaka želja.
Delhi je od svog postanka imao strateški položaj, a zbog trgovačkih puteva koji su se sa severozapada prostirali do doline Ganga, naglo je rastao. Ekonomski prosperitet donosio mu je i nevolje, pa su ga i carevi i vojske pustošili i razarali. Ovo je jedini grad u svetu koji je 11 puta razaran. Posle najezde Persijanaca, 1739, bio je gotovo uništen.
U sastav Britanske Indije Delhi je dospeo 1857, ali je tek 1947. postao glavni grad. Savremeni izgled Delhiju dali su britanski kolonizatori koji su 1912. godine grad zidali po evropskim urbanističkim pravilima.
Grad izbija na reku, simbol života. Zbog čestih monsunskih kiša koje Indiji daruju, ali često i uzimaju život, voda u Indiji ima posebnu simboliku. U reci se krste, na njenim obalama žive, u njoj se kupaju i po njoj posipaju pepeo. Zbog teške klime koja je usud i indijska sudbina, s prvim kapima kiše ljudi ulaze u Jumu da se okupaju i zahvale svom božanstvu. U ritualnom kupanju spiraju se gresi, a posebno je svečano tokom festivala Maha Kumb Mela, kada se masovno ulazi u svetu reku po kojoj je posuto cveće. Simboli su odavno utkani u najdublje sfere života u Indiji.
Niko precizno ne može da kaže koliko je bogova kojima se ovaj drevni narod moli. Hinduizam je čvrsto isprepletan sa istorijom Indije, tako da neki smatraju da je on savez kultova i običaja, kolaž ideja i duhovnih težnji. On obuhvata mnogo različitih verovanja u kojima se prožimaju i mešaju brojne indijske kulture. Hram Lotos je simbol religiozne tolerancije i primer moderne indijske arhitekture. Najveća je Masdžid džamija, ali većina hinduista posećuje Birla Mandir, hram posvećen boginji bogatstva. Hinduisti veruju u seobu duša i u reinkarnaciju, zbog čega je razumljiv mir i tolerancija sirotinje na ogromno bogatstvo maharadža koje im se odvija pred očima.
Šetnja delhijskim bazarom Chandni Chaukom, u kojem su četiri veka stari dućani, neponovljiv je doživljaj. U energiji koja pršti od povika, glasova, reči, poziva prodavaca, prodaju se i kupuju začini, antikviteti, sariji, suveniri, nakit od poludragog kamenja, slonovače, zlata i srebra. Cene su simboličan poziv na cenkanje.
Nigde kao u Indiji ne može se okusiti toliko raznolikog voća i povrća. Većina neobičnih vrsta, posebnog ukusa i boja, uspeva jedino na ovom prostranstvu. Indijci su dobri kuvari i trude se da u tom daru gosti uživaju. U luksuznijim hotelima zadovoljstvo je posmatrati nepreglednu aranžiranu "kaskadu" neobičnih ukusnih kreacija. Iz religijskih razloga govedina i svinjetina se ne jedu. Hrana je prilično začinjena, teška, a specijalitet je piletina pržena u dubokom zemljanom loncu i servirana uz tanke hlepčiće koje virtuozni majstori mese u vazduhu, pridržavajući testo koje se vrti samo jednim prstom.

TADŽ MAHAL
Put od Delhija do Agre dugačak je oko 200 kilometara, a zbog velike gužve prelazi se za oko pet časova. Ali svaki napor je neuporediv sa utiskom koji, kada se otvore široke kapije, ostavlja ovaj jedinstveni hram ljubavi!
Sazdan je od belog mermera koji se u suton preliva u najlepše nijanse crvene, žute ili roze boje.
Palatu, jedno od svetskih čuda, podigao je maharadža Šah Jahan svojoj ženi, persijskoj princezi Mumtaz Mahal.
Kraljica je umrla na porođaju rađajući njihovo četrnaesto dete, ne sačekavši da uživa u njenoj lepoti. Neposredno pred smrt Mumtaz je zamolila Šaha da joj sagradi palatu kakvu svet do tada nije video.
Palatu za čiju se gradnju vezuje šahov bol, 22 godine zidalo je 20 hiljada ljudi. Završena je 1648. Simetrična je, a u osnovi je osmougao. Građevina je postavljena na ogromnom platou čije su stranice oko 60 metara. U dve centralne odaje neobičnog oblika su dva sarkofaga, obložena draguljima, jedan za kralja, drugi za kraljicu. Tu su i njihovi posmrtni ostaci. Zidovi su ukrašeni kaligrafskim šarama, sa umetnutim poludragim kamenjem. Četiri minareta se uzdižu iznad četiri ugla, koji se nenamerno naginju ka spoljašnosti palate.
Tadž Mahal nalazi se južno od gradskih zidina Agre, u kojem je Babur, osnivač mogulske dinastije, prvi izgradio rajske vrtove uz zapadni deo reke Jamune. U vreme kada je šah Jahan došao u Agru, ona je bila centar trgovačke i ekonomske moći.
Građevina leži na širokoj, masivnoj crvenoj platformi od peščara koji prizvodi neobjašnjiv plutajući efekat. Ispred su bazeni i bašte sa fontanama i vodoskocima koji dodatno krase hram.
Spomenik maharadžinoj ljubavi smatra se najlepšim iz doba mogula, muslimanskih vladara Indije.

 
Poslednja izmena:
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Beleške s puta: INDIJA

Vozom i autobusom po Kerali

Prava je avantura putovati lokalnim prevoznim sredstvima, u kojima su i udobnost i higijena na veoma niskom nivou, ali ljubaznost, srdačnost i pozitivna energija tamošnjih ljudi sasvim potisnu sve neprijatnosti

indija1.jpg



Poznati film „Milioner iz blata” koji je požnjeo toliko svetskih nagrada video sam tek poslesvog poslednjeg boravka u Indiji. Nekome ko nije upoznao ovu zemlju izbliza i imao prilike da uroni u njenu opojnu i očaravajuću lepotu film može izgledati kao preterivanje ili povlađivanje ukusu bioskopske publike. No, Indija upravo jeste ono što film tako lepo dočarava: zemlja neviđenih kontrasta, zemlja siromaštva, surove borbe za život, ali i mistike, duboko ukorenjene filozofije, obične ljudske topline, i zemlja nade i vere u bolju budućnost.
Otputovati do Indije nije nimalo jednostavno, kao što nije jednostavno ni odlučiti se u koji deo ogromne zemlje otići. Put preko Istanbula uz korišćenje jeftinih letova „Er Arabije” činio mi se logičnim i jednostavnim rešenjem koje je obradovalo i moj ograničeni budžet. Uz to, čvrsto sam odlučio da za smeštaj koristim mnogobrojne privatne kuće u kojima se soba ili dve izdaju turistima kako bi se dopunili kućni prihodi. Cene takvog smeštaja Evropljanima su relativno niske– do 10, najviše 15 evra,dok su Indijcima, od kojih polovina živi sa manje od jednog evra na dan, to su itekako značajni iznosi. A što se tiče dela zemlje: topli jug pored Indijskog okeana bio je potpuno logičan izbor dok je Evropom harala hladnoća.

Noć u sablasnom gradu
Indijska država Kerala, jedna je od najrazvijenijih u ovoj ogromnoj zemlji, a po mnogim parametrima kvaliteta života uporediva čak i sa visokorazvijenim zemljama sveta.
U Kočin, jedan od većih gradova Kerale, sleteo sam nakon 30 sati napornog puta. Sačekali su me vruće vreme, vlaga, i taksista kome se nimalo nije žurilo: odmah nakon što me ukrcao stao je sa strane, ugasio svetla i na miru počeo svoj beskrajno dugi telefonski razgovor, ni najmanje se ne obazirući na mene. Tek posle nekih dvadesetak minuta krenuli smo put grada udaljenog skoro sat vožnje. Noću, u skoro potpunom mraku, sablasno prazan grad se doimao nekako zastrašujuće. Ni krajnje skromna soba – sa minijaturnim, potpuno zabravljenim prozorčićem, prastarim nameštajem i klaustrofobično niskim plafonom – nije popravila prvi utisak.



indija2.jpg


Ono što je sutradan usledilo bilo je potpuno drugačije: ukusni doručak na velikoj terasi u prijatnom ambijentu bujne vegetacije, i potom obilazak grada tuk-tukom, motorom sa tri točka i kabinom pozadi, tradicionalnom u ovom delu sveta, učinili su čudo.
Uz to moj je vozač – kao što ću kasnije utvrditi kao pravilo za skoro sve Indijce s kojima sam narednih dana dolazio u kontakt – bio je krajnje ljubazan i drag. Njegov široki, blistavi osmeh učinio je da se uprkos vrućini, neudobnom vozilu i na sve strane jasno vidljivom siromaštvu čovek oseća prijatno i opušteno.
Improvizovana pijaca ribe, sa čudnim mrežama koje vise iznad vode – zovu ih „kineske mreže” – bilaje prvo što smo posetili, zatim skladišta začina – ovaj je deo sveta bio centar za izvoz začina u Evropu. Skladišta su bila ogromna, stara i prepuna najraznovrsnijih začina koji su se nalazili u velikim vrećama razbacanim na sve strane. Kakvo bogatstvo mirisa!

Kao na ringišpilu
Po Kerali sam putovao lokalnim prevozom, indijskim vozovima poznatim po pretrpanosti, ali i autobusima koji izgledaju kao da su sišli pravo sa razglednica iz sredine 20. veka. Železnička stanica sa koje sam krenuo je bila ogromna, puna prosjaka, dugačke kompozicije su već stajale na peronima, a ja sam sa svim svojim prtljagom morao da se nekolikoputa popnem i siđem uz i niz bezbrojne stepenice pošto se kretanje s jednog na drugi peron obavlja preko visokih nadvožnjaka.
Vagoni su i u prvoj klasi bili ne baš najviših higijenskih standarda, sa pokvarenim ventilatorima na plafonu, i potpuno izlizanim i pocrnelim podom. Povremeno su između sedišta prolazili prodavci nudeći hranu i piće. Odbijao sam i da pomislim da bilo šta od ponuđenog kupim, no onda me u toj mojoj opreznosti potpuno razoružao bračni par Engleza sa malim detetom koje je krenulo da baulja po podu vagona stavljajući sve na šta bi naišlo direktno u usta, dok se otac mirno udubio u novine i – poručio čaj.



indija3.jpg


Možda još interesantnije bilo je putovanje nekidan kasnije. Koristio sam lokalni autobus da odem u Munar, deo Kerale gde se gaji čaj, brdsku oblast udaljenu kojih stotinak kilometra od obale koje sam se do tada držao.
Vožnja indijskim ulicama prepuna je svih mogućih opasnosti, ali vozači autobusa su u toj priči posebni žongleri, pošto svoje mahom prastare mašine voze sa takvom žestinom da bi im na tome pozavideo svaki vozač relija.
Sedišta su tvrda i neudobna, amortizeri propali, a vozač savladava serpentine tako da u krivini da puni gas i okrene volan kompletno u stranu, pa vožnja liči na ringišpil koji se svako pola minuta okreće u suprotnom smeru (što je za posledicu imali to da su Indijci sasuli sadržaje svojih stomaka na okolnu vegetaciju). Put od Alepeja do Munara, gde sam se zaputio, trajao je oko šest tegobnih sati, ali je vredelo videti Munar! Brdoviti predeli sa slikovitim plantažama čaja na kojima su žene vredno radile sekući listove ove biljke, i prelepa jezera i doline kojima kraj obiluje bili su zaista impresivni.
Na kraju ove avanture shvatio sam da svakom doživljaju Indije treba pridodati neverovatnu pozitivnu energiju koja – uprkos očiglednom nemaštini – izbija iz tamošnjih ljudi. Zato i iza priče o prevozu – kao uostalom i o bilo čemu drugom – uvek treba zamisliti nasmejana tamnoputa lica i blistavo bele zube. To je,pre svega ostalog,ono što Indiju čini tako privlačnom i neponovljivom – njeni ljudi i njihovo filozofsko gledanje na teške okolnosti u kojima žive.
Dimitrije Stanković
-----------------------------------------------------
Ukusna, ali opasna hrana
Hraniti se u Indiji jeste poseban izazov. Indijska kuhinja je priznata i poznata u svetu, ima bezbroj varijacija istih ili sličnih dobro začinjenih i ukusnih jela. Ono što, međutim, stvara dilemu jeste: kako pomiriti radoznalost da se što više toga proba, sa opreznošću da se izbegne moguće trovanje zbog evidentnog pomanjkanja higijene. Moje je iskustvo na tom planu bilo odlično mada su, u nedostatku boljih, mesta u kojima sam ponekad morao da jedem inače vrlo ukusnu hranu – bila često krajnje sumnjiva. Različite vrste karija, tradicionalni birjani, korma, tandori – sva je hrana uglavnom bazirana na pirinču koji je ili sastojak jela ili je njegov glavni prilog. Izuzetak je ukusni hleb nan – tanka i hrskava lepinjica koja ponekad bude zamena pirinču.


[objavljeno: 29/11/2009]
Politika magazin
 
Poslednja izmena:
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Agra, Utar Pradeš, Indija

Tekst i fotografije: Miroslav Golubovi
ć

Jedan od najposećenijih gradova Indije je Agra, grad koji se nalazi u državi Utar Pradeš (Uttar Pradesh). Najjednostavnije je sa stanice New Delhi stići jutarnjim vozom za dva sata i istog dana se vratiti u Delhi. Poseta Tadžu nikoga ne može da ostavi ravnodušnim. Najpoznatiji spomenik posvećen ljubavi od belog mermera spada u jedno od sedam svetskih čuda.
IMG_0052.JPG

Tadž Mahal

Zbog blokade puteva između Džaipura i Agre, iz glavnog grada države Radžastan sam morao da prvo odem do Delhija, prespavam te da sledećeg jutra vozom stignem do grada u kome se nalazi najlepši spomenik ljubavi. Znao sam da postoji posebna kancelarija za turiste na prvom spratu železničke stanice Novi Delhi. Jedan čovek mi je prišao i rekao da kancelarija ne radi iako ga ništa nisam pitao. Nisam ga poslušao već sam pratio putokaze. Morao sam da preskočim nekoliko porodica koje su spavale na podu hola stanice. Kancelarija se nalazi na prvom spratu. Tu se mogu izvršiti i razne reklamacije ako dođe do bilo kakvih problema. Popunio sam formular i dobio kartu. Sa železničke stanice Nju Delhi ima puno polazaka Agru. Nameravao sam da prespavam jednu noć kako bih imao dovoljno vremena da posetim i Fatepur Sikri, gradić udaljen 40-ak kilometara od Agre..
IMG_9841.JPG

Železnička stanica New Delhi

U hotelu Rak Internešnl, u kome sam odseo u Delhiju sam ostavio kofer na čuvanje. Dnevna renta košta deset rupija i dobio sam potvrdu da sam ga ostavio. Ispred železničke stanice u Delhiju je u svako doba dana ili noći totalno ludilo. Prevaranta ima mnogo. Nikome nemojte da verujete osim sopstvenim očima i umu. U stanju su sve da urade samo da uzmu pare od vas, na ovaj ili onaj način. U stanju su da vam kažu da elektronska karta kupljena preko sajta železnice nije validna i da je oni mogu regulisati za samo 100$.
IMG_9876.JPG

IMG_9874_1.jpg


Voz za Agru
Pacov....

Došao sam na peron 20 minuta pre polaska voza. Nije bilo vozova u okolini već samo nekoliko stotina putnika koji su smireno čekali svoj polazak. Osetio sam nesnosan, nezamisliv smrad. Shvatio sam da dolazi sa šina. U svakom vozu je okačeno obaveštenje u kome se putnici mole da ne koriste toalete dok je voz u stanici ali to niko ne poštuje. Ljudi čak bacaju hranu na peron kako bi namerno ili ne namerno hranili pacove kojih ima na desetine. Ponekad se po neki odvaži pa prodefiluje peronom. A mučna scena je tek usledila. Deca su sišla na prugu kako bi pokupili bačenu hranu. Nešto su uspeli da uzmu, između svih onih g.... a nešto su preoteli pacovi. Srećom, voz se pojavio u daljini te su se konačno sklonili sa pruge.....
Ispred vagona sam upoznao holanđanku. Putovala je do Mumbaja. Imali smo sedišta u istom kupeu. Gužva u vagonu je bila prevelika te smo zamolili konduktera da putnici koji nemaju karte za sedišta promene kupe. Voz je u startu kasnio 40 minuta ali je kasnije zaostatak nadoknađen. Šira mi je rekla da studira u Mumbaju od prošlog septembra. Oduševljena je hranom i kulturom. Indija je prva zemlja van Starog kontinenta u koju je potpuno sama otišla. Putuje radije vozom jer su avionske karte značajno poslkupele zbog povećanja cene nafte na svetskom tržištu. Dobila je dokument sa kojim plaća ulaz za sve spomenike i hramove isto koliko i indijci, najčešće ništa. Nekoliko puta je imala problema ali ih je uvek uspešno rešavala.
IMG_9877.JPG

Agra Fort

Železnička stanica u Agri je velika. Znao sam da svi koriste popularnost koji ovaj grad ima zbog Tadž Mahala i da turiste najblaže rečeno deru. Gradska vlast se vidno trudi da maksimalno suzbije prevare. Tako je i u Agri na železničkoj stanici omogućeno plaćanje rikši unapred, pre vožnje. Ima nekoliko destinacija. Tako sam uzeo vožnju do Agra Forta za samo 30 rupija a da nisam znao za tu mogućnost verovatno bih morao da platim deset puta skuplje. Planirao sam da se posle posete Agra Fort-u prošetam do Tadž Mahala, prespavam u hotelu koji se nalazi u njegovoj blizini, sutradan posetim čuvenu grobnicu, odem do Fatepur Sikrija i uveče se vozom vratim u Delhi..
IMG_9880.JPG

Kapija Amar Sing

Vozač rikše je tražio da mu odmah dam priznanicu ali sam odbio jer bi u tom slučaju mogao da me odveze do prvog ćoška i izbaci napolje. Vožnja je trajala 10 minuta. Ulice su nedavno asvaltirane ali ima svuda đubreta. Iznad svake raskrsnice su velike table sa pravcima ka određenim spomenicima tako da je snalaženje maksimalno olakšano. Pred sam kraj vožnje mi je vozač ponudio da me kasnije vozi do Tadž Mahala. Naveo je da do Tadža ima pet-šest kilometara a onda sam ugledao tablu na kojoj piše da ima 1,8km. Pokazao sam prstom u pravcu table. Samo se nasmejao i otišao.
Ulaz u tvrđavu je 300 rupija osim petkom, kada je 250. Želeo sam da sa nekim strancem podelim trošak za vodiča. Upitao sam jedan par i oni su mi rekli da već imaju vodiča koga su unajmili za ceo dan. Vodič je sam rekao da nema ništa protiv da se priključim njima. Prošli smo kroz ogromnu kapiju do koje vodi most te smo prešli poduže uzvišenje koje nas je dovelo do ogromnog platoa.
IMG_9996.JPG

Džehangir palata

Imperator Akbar je 1565 godine počeo gradnju palate na obali reke Jamuna (Yamuna). Kasnije nadogradnje izvršio je njegov unuk Šah Džahan (Shah Jahan). Mnoge zidove palate je prekrio belim mermerom. On je takođe promenio namenu, te se palata više nije koristila u vojne svrhe. Ulaz za posetioce je Amar Singh kapija koja izgleda fenomenalno. Napravljena je zamka za one koji uspeju da je preskoče. Vodič je rekao da su uz reku bili pušteni lavovi kako bi odbranili palatu sa te strane.
IMG_9982.JPG

Predpostavlja se da je Džehangir palatu napravio Akbar za njegovog sina Džeangira (Jehangir). Detalji na zidovima su nestvarni. Khas Mahal je prelepa sala obložena belim mermerom u kojoj je Šah Džahan bio zatvoren osam godina,odnosno do njegove smrti 1666.godine. Zatvorio ga je rođeni sin. Pogled na Tadž Mahal je divan. Odatle je Šah Džahan mogao samo da gleda na fantastičnu grobncu koju je napravio za svoju najveću ljubav. Bilo je oblačno vreme te su sivi oblaci napravili utisak da je Tadž Mahal neka lebdeća nebeska palata koja je plod naše halucinacije. Možda i jeste.
IMG_9977.JPG

Agra
Fort


Divan i Am je prostorija koju je Šah Džahan koristio za sklapanje poslova unutar zemlje. Ogromna je. Ulaz je ukrašen neverovatnim figurama.
IMG_9984.JPG

Pogled na Tadž Mahal

Divai i Khas je pak korišćena za sklapanje poslova sa inostranstvu. Svaki delić palate je neverovatan. Nisam mogao da prestanem da se divim. Vodič je bio interesantan. Pun je bio priča iz života vladara koji je neslavno završio. Nekoliko puta su nas u obilasku prekidale čitave porodice koje su želele da se slikaju sa nama.
IMG_9909.JPG

Agra
Fort


Moti Masdžid (Džamija perla) je zatvorena za javnost ali je dovoljno videti je i oduševiti se. Napravljena je 1635.godine za žene. Malo dalje je mesto gde su se one okupljale kako bi vladar izabrao jednu. Bilo je jako puno posetilaca, Indijaca. Žene su bilo obučene u prelepo koloritne sarije.
Put do Tadž Mahala sam brzo prepešačio. Iz nekog razloga nije bilo dozvoljeno motornim vozilima da prolaze već samo kravama, pešacima i biciklistima. Uspeo sam da nađem ulicu, u delu grada koji se zove Tadž Gandž (Taj Ganj) u kojoj ima nekoliko hotela. Moj je izgledao pristojno. Prvo sam želeo da vidim sobu, za svaki slučaj. Hotel sem zgrade, koja je vidljiva sa ulice, ima drugu koja se nalazi 30 metara dalje. Prolazi se pored naseljenih baraka koje su užasno prljave. U jednoj žive ljudi a u drugoj je neka radionica za remont motora pa je motorno ulje svuda unaokolo. Soba je bila pristojna, sa kupatilom i tv-om. Iznad kreveta je ogroman poster Golden Gejta i panorame San Franciska. Shvatio sam da sam od prilike u isto vreme godinu dana ranije bio baš na tom mostu. No, platih 300 rupija sobu. Sa krova hotela se pruža pogled na Tadž ali mi restoran nije ulivao poverenje. Ugledah u daljini jedan u kome je sedelo nekoliko stranaca pa sam se uputio ka njemu. Hrana je bila korektna. Upoznao sam amerikance. Bili su zanimljivi.... prošetao sam se do okolne džamije. Majmuni su se međusobno tukli na krovu napuštene zgrade.
IMG_0005.JPG

Slikanje.....

Sa zvučnika postavljenih na banderama je dolazila muzika kvaliteta grand parade koja je iritirala ne samo mene nego i ostale posetioce ali nismo mogli ništa da uradim povodom toga. Uličice su užasno štrokave kao i svi lokali koji prodaju hranu. Međutim, postoji internet kafe sa novim kompjuterima. Pogodio sam se za cenu od samo 20 rupija. U međuvremnu je pao mrak te se puno ljudi slilo na ulice. Pronašao sam restoran u kome su radili otac i sin od deset godina. Krišom su mi ponudili pivo i govedinu! No najviše mi se na maniju svideo falafel. Siguran sam da nisam pogrešio što nisam bacio pogled u kuhinju. Sigurno bih se onesvestio. Nekoliko ljudi je večeralo ali su imali samo jedan slanik, bocu sa začinima i slično. Čaše su bile toliko prljave da sam pio pepsi iz flaše. Bez obzira na te uslove večera je bila ukusna ali sam tokom noći imao manjih problema sa stomakom. Izbor kanala je bio dobar. Odgledao sam čak utakmicu evropskog prvenstva koje je bilo u toku.
IMG_0011.JPG

Džamija u Tandž Gandžu

Sledećeg jutra sam se brzo spakovao i u uputio u Tadž Mahal. Otišao sam na zapadni ulaz jer su mi ljudi iz hotela rekli da je u toku prepodneva tu najmanja gužva. Sve torbe moraju da se ostave u prostoriji koja se nalazi preko puta biletarnice. Bila su formirana dva reda, za muškarce i žene. Preporučljivo je da se dođe što ranije jer se tokom dana stvaraju ogromne gužve. Posle kraćeg čekanja sam ušao u dvorište. Iako me je cena od 750 rupija (oko 12 evra) iznervirala bez obzira što sam znao koliko košta, zaboravio sam na sav gnev kada sam ugledao Tadž. Možda sam očekivao, na prvi pogled da je veći ali sam odmah zaboravio na svu nervozu. Gomila turista iz Indije i ostatka sveta se slikala na svim mogućim platoima kako bi imali iz svih uglova možda najveći spomenik ljubavi na svetu.
Obavezno na biletarnici tražite presvlaku za obuću, u suprotnom ćete morati da se izujete pred Tadžom. Prolazi se kroz korito sa nekom dezinfikacionom vodom ali bez obzira na to mogu se "zaraditi" razne gljivice koje mogu da naprave veliki problem. Unutrašnjost Tadža je neverovatna kao i čitava grobnica. Sama činjenica da je sagrađen pre nešto više od trista godina bez ikakvih savremenih mašina ostavlja bez daha.
IMG_0024.JPG

Ulaz u Tadž

Povod za izgradnju Tadž Mahala je inspirisan tragedijom. Mumtaz Mahal je preminula na rođenju 14. deteta. Njen suprug Šah Džahan (Shah Jahan je toliko bio slomljen da je preko noći osedeo, ) je odlučio da za nju napravi grobnicu. Bilo je potrebno 22 godine da 20 000 radnika iz svih krajeva Azije završe najlepšu grobnicu posvećenu ljubavi na svetu. Tvorac Tadža nije imao mogućnost da živ uđe objekat nakon završetka. Njega je njegov sin Aurangzeb zatvorio u Agra fort, prostoriju iz koje se vidi grobnica koju je napravio za svoju suprugu. Jedan od povoda, kako navode vodiči je taj da je Šah Džahan hteo da napravi još jednu potpuno indentičnu grobnicu sa druge strane Jamuna reke za sebe ali od crnog mermera. Preminuo je 1666.godine. Sahranjen je pored svoje toliko voljene supruge.
Napuštajući Tadž pored mene je prošao momak koji se jedva kretao uz pomoć svoje devojke. Rekli su mi da moraju da nađu doktora jer ga je ujeo škorpion na platou ispred grobnice. Jedva smo našli "ordinaciju". Pojavio se doktor koji izgleda kao prosjak te ih je odveo u bolnicu. Uzeo sam rikšu kako bih sa autobuske stanice otišao u Fatepur Sikri.
IMG_0063.JPG

Tadž Mahal

U Agru sam se, iz Fatepur Sikrija, vratio tri sata pre polaska voza. Sišao sam sa autobusa blizu dela grada koji se zove Sadar Bazar. Jedna od glavnih ulica je sređena onako kako to zaslužuju sve ulice u gradu u kome se nalazi jedno od sedam svetskih čuda. Po preporuci Lonely Planeta sam ručao u restoranu Park. Hrana je bila odlična. Krenuo sam peške ka železničkoj stanici jer sam imao dovoljno vremena. Ulice su široke i prilično čiste u ovom delu grada. Jedna je međutim bila poplavljena jer su se slivnici zapušili. Deca su izvukla najveću korist jer su se igrali, prskali. Ne treba raspravljati o čistoći te vode.....
IMG_0151.JPG

Tadž Mahal

Jedan traktorista mi je ponudio da me poveze do železničke stanice. Traktori su potpuno isti ako IMT-ovi koji se i dan danas koriste kod nas. Seo sam na krilo ali se ubrzo pokvario pa sam morao da put nastavim peške. Uhvatio me je jak pljusak te mi kišobran nije bio od velike pomoći. Pobegao sam u portirnicu vojnog objekta. Vojnici su mi rekli da služenje vojske u Indiji nije obavezno ali da postoji ozbiljna komisija koja vrši selekciju i procenjuje sposobnost. Bili su toliko dobri da su zaustavili jednu rikšu. Rekli su mi da vožnja košta oko 5 rupija do stanice ali je vozač, kada je video da sam stranac tražio 100. To je starno bilo ružno ali ne i iznenađujuće. Tih poslednjih osamsto metara sam prepešačio za pet minuta. Moj voz je kasnio pola sata pa sam odlučio da se presvučem. Nisam tražio svlačionicu jer po pravilu u njih i ne može da se uđe od ljudi koji spavaju na podu te sam promenio majcu na kraju koloseka. Ipak me je nekoliko ljudi gledalo čudno ali mi je bilo važnije zdravlje.
IMG_0161_1.jpg

Nestala je struja na stanici i nastao je haos. Kašnjenje se produžilo na 90 minuta. Upoznao sam nekoliko amerikanki koje nisu znale u koj voz da uđu jer su isti svakim kolosekom prolazili na deset minuta . Ipak su se nekako snašle.
U vozu sam opet morao da intrvenišem ne zato što je bilo previše ljudi nego zato što je jedan od putnika spavao i zauzeo dva sedišta. Ubrzo smo rešili problem. Porodica koja je sedela preko puta mene nije govorila engleski ali su mi ponudili kolače. Neko od prethodnih putnika je ostavio sportski žurnal na engleskom jeziku. Na pet strana sa tri celostrane slike je objavljen intervju sa Anom Ivanović, pobednicom Roland Garosa. Bilo mi je lakše kasnijih dana da predstavljam svoju zemlju. Bilo je dovoljno da pomenem njeno ime i svi su klimali glavom. U Delhi sam stigao sa dva i po sata zakašnjenja. Nisam imao nikakvih planova za sledeći dan te mi to kašnjenje nije stvorilo probleme.
Teško se može reći da je Agra lep grad. Prijatelji koji su bili opre nekoliko godina su mi rekli da je to najružniji i najprljaviji grad u Indiji. U međuvremenu su se stvari promenile na bolje ali i dalje je užasno prljavo. Ipak, Tadž Mahal i Red Fort se ne smeju zaobići ukoliko se nađete u Delhiju ili Džaipuru. Najbolja kombinacije za posetu Agri iz Delhija je brzi voz koji sa železničke stanice kreće u 06:20h. Retko kasni i potrebno mu je samo dva sata. Povratak uveče je oko 20h.
 
Poslednja izmena:
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Delhi, Delhi, Indija

Delhi, Delhi, Indija

Tekst i fotografije: Miroslav Golubovi
ć

U Delhiju živi oko 13 miliona stanovnika. Grad zauzima teritoriju od 1480km2 što je tri pute više od Mumbaja. Odmah se vidi uticaj Evropljana odnosno britanaca koji su imali značajnu ulogu u stvaranju infrastrukture grada ali i velelepnih objekata. Teško, naporno ali i skupo je videti sve značajne turističke atrakcije jer nisu skoncentrisane u jednom delu grada već na suprotnim krajevima tako da je planiranje unapred neophodno.
Zbog blokade puta između Džipura i Agre, bio sam prinuđen da prvo dođem u Delhi prespavam i sledećeg dana po planu stignem u Agru. Karta za bus Džaipur Delhi je preskupa, čak 260 rupija. To je zbog činjenice da veliki broj turista koristi ovu liniju. Bus je krenuo na vreme sa štrokave stanice u Džaipuru. Stao je na neku perifernu stanicu kako bi primio još putnika. Za tih pet minuta je ispod mog prozora prosila Indijka terajući decu da se deru i plaču kako bih im dao novac. To je bila prilično mučna scena.
Autoput po Indijskim standardima, sem neobeleženih kamiona, poluispravnih automobila, motocikala, rikši, bicikala, podrazumeva i krave kao ravnopravne učesnike u saobraćaju ali sa prvenstvom prolaza. Ukoliko žele da se odmore na sred puta one će to učini i stvoriti kolone automobila. Malo je falilo da se autobus zakuca u traktor sa prikolicom jer se ovaj uključio na autoput, direktno u brzu traku. Neko, međutim, nije bio te sreće. Prošli smo pored nesreće u trenutku kada su ljudi uklanjali ljudske organe sa asvalta. To me nije ni malo iznenadilo, pa čak ni dotaklo. Čak sam radoznalo gledao kako bih utvrdio da li je to želudac, deo ruke ili šta već.... eto kako je boravak u Indiji uticao na mene. Bizarno....

IMG_9838.JPG

Autobuska stanica u Džaipuru
Autobus je prolazio sat vremena kroz Delhi a da nije bilo zastoja. Prošli smo pored naselja novih stambenih zgrada veličine tri Nova Beograda. Put ide uz samu pistu Internacinalnog aerodroma Indira Gandi.
Prvi utisak o Delhiju je bio veoma pozitivan iako sam se našao u ogromnom gradu. Učinilo mi se da u Delhiju postoji neki red. Zamislite, posle 28 dana provedenih u Indiji sam ugledao komunalno vozilo kako pere ulice. E to je bio šok! Poslednja stanica autobusa je blizu India Gate-a. Oduševio sam se veličinom kapije ali i zelenim površinama odnosno parkom oko nje. Do Pahargandža su rikšisti tražili 150 rupija. Uspeo sam da spustim na 60 a realna cena je 25.... Oduševio sam se prostranim bulevarima bez velikih gužvi. Ima mesta za sve! Preko Konaut skvera (Connaught Place) smo stigli do Pahargandža dela grada gde na jednom mestu skoncentrisano puno jeftinih hotela ali i prodavnica.
Glavna ulica često biva zakrčena dostavnim vozilima a nekad kravama. Uglavnom, njihovog izmeta ima na svakom koraku. Vlasnici radnji očiste tako što samo poguraju smeće na komšijinu teritoriju tako da je đubre uvek tu.... Našao sam Hotel Rak Internaional koji sam telefonom rezervisao nekoliko dana pre dolaska. Nalazi se u jednoj sporednoj uličici izolovanoj od buke, 50 metara od Nehruovog bazara (Nehru Bazaar). Dobio sam čistu i prostranu sobu sa TV-om i kupatilom za 350 rupija (oko 5 eura). Hotel je bio pun što me je izuzetno obradovalo. Kroz prozor sam ugledao čopor majmuna koji su se nešto svađali na susednom krovu.

IMG_0456.JPG

Bazar u Pahargandžu
Na kraju ulice Pahargandž koja je dovoljno široka da se dva vozila pri maloj brzini obiđu uvek ima na desetine rikši pa nije teško postići realnu cenu. Doduše, svi oni imaju taksimetre ali, ili ne žele da ih uključe ili vozaju zaobilaznim putevima kako bi krajnja cena bila visoka. Nije loše da imate kartu grada u ruci i da pratite(makar i da blefirate) rutu po kojoj vas vozi. Užasno me je nerviralo to konstatno cenkanje ali sam se pomirio sa tim. Za samo 25 rupija sam stigao do Indija gejta. Posle samo 200 metara se ne čuje buka. Pošto je bila subota skupilo se mnogo ljudi, uglavnom porodica. Kapija je se po veličini može porediti sa Trijumfalnom visinom od 42 metra. Napraveljena je u čast poginulim vojnicima tokom Prvog Svetskog rata te se smatra najvećim memorijalnim spomenikom posvećenom žrtvama rata. Na zidovima su ispisana imena poginulih vojnika.

IMG_9853.JPG

Kapija Indije (India gate)
Situacija je bila drugačija kada sam želeo da se vratim u hotel. Prvo sam odpešačio do obližnjih muzeja. Vozači rikše su mi tražili 100 rupija a došao sam za 25. Niko nije hteo da popusti pa ni ja. Krenuo sam samouvereno pešice. Preprešačio sam trećinu puta i ugovorio vožnju za 40 rupija. Kao što i sami predpostavljate nije stvar u novcu. Tolika drskost je nedopustiva. Toliko su se bahato ponašali da su me razbesneli. Šetao sam se ulicom u kojoj je hotel. Pahargandž ulicom motorna vozila nisu mogla da prolaze jer je bilo previše ljudi. Pazio sam svoje stvari svakog trenutka. Primetio sam da ima mnogo stranaca. U jednom trenutku nas je bilo više nego indijaca. Našao sam povoljnu bakalnicu, kupio piće i hranu i uputio se u sobu. Izbor kablovskih kanala je bio odličan. Iprak gledao sam vesti na engleskom, evropsko prvenstvo u fudbalu i filmove na HBO-u. Sledeća dva dana sam proveo u Agri. Hotel u kome sam odseo nudi uslugu čuvanja stvari po ceni od 20 rupija po danu.
Posle dva dana ništa nije falilo koferu.

IMG_0432.JPG

Konaut plejs
Bilo je oblačno. Uputio sam se peške do Konaut plejsa. Negde na pola puta me je uhvatio pljusak. Svi stanovnici Delhija koji su se odmarali na ulicama su pohrlili pod najbliže sklonište. Našao sam se pod istim drvetom sa njima. Delovali su mi kao fini, normalni ljudi koji jednostavno nisu imali sreće da bolje prođu u životu. Kiša je bila toliko uporna da uskoro nije bilo nikakvog efekta biti pod drvetom niti stajati pod kišobranom. Za 15-ak minuta sam se osušio. Na Konaut plejsu našao sam turističku kancelariju Indije u kojoj sam dobio sve potrebne savete za obilazak grada. Uputio sam se u metro. Cena zavisi od broja stanica. Za tri stanice platio sam 8 rupija (10 dinara)prvo sam otišao do Džantar Mantara ali je bio zatvoren.

IMG_0181.JPG


IMG_0191.JPG

Zgrada ministarstva

Zgrada ministarstva

Želeo sam da vidim Zgradu parlamenta koja se nalazi u delu grada koji nosi naziv Radžpat (Rajapath). Rezidencnija predsednika Indije nalazi se u zgradi Rastrapati Bavan (Rashtrapati Bhavan) iz 1929.godine. Sa leve i desne strane gledano ka Indijskoj kapiji su dve simetrične zgrade (Sektretarijat building) u kojima su smeštena razna ministarstva vlade Indije. Pošto je kiša padala nije bilo pametno da se šetam. Platio sam rikšu 30 rupija da obiđem te zgrade pa sam odvežen do Nacionalnog muzeja. Vozač mi je ponudio da me čeka za samo 20 rupija ali mi je bio sumnjiv. Priznao je da je računao da me vodi u razne šoping centre u kojima ima proviziju kada dovede mušterije.
Prilikom ulaska u dvorište muzeja primetio sam sklonište napravljeno od džakova peska. Često dolazi do nereda pa se posebno čuvaju zgrade od nacionalnog značaja. Ukoliko ne želite da plaćate 300 rupija za fotografisanje muzeja pored cene od 300 rupija, ostavite aparat u prostoriji koja sa nalazi van muzeja. Veoma je rigorozna kontrola prilikom ulaska ali i izlaska iz muzeja. Oduševio sam se izloženim kolekcija skulptura, tekstila, novčića, nakita.... potrebno je makar tri sata da bi se sve prostorije obišle.

IMG_0205.JPG

Mahatma Gandi
Bez velikog cenjkanja sam za samo 10 rupija stigao do Gandi Smriti, mesta gde je izvršen atentan na "oca nacije". Na zidovima rezidencije u kojoj je živeo su postavljeni njegovi najvažniji govori i rečenice koje su postavile temelje Indijske demokratije. Mahatma Gandi je najzaslužniji za dogovor koji je postignut sa britancima. Bez i jednog ispaljenog metka su prepustili vlast i okončali dugogodišnje okupiranje Indije. Međutim jedan Hinduistički fanatik je jednog običnog dana ubio Gandija ispred kuće. Obeleženi su njegovi poslednji koraci. Vrt je uređen sa puno cveća. Ulaz je besplatan.
Na samo 1500 metara je kuća Indire Gandi. U celom kraju su prostrani bulevari sa malim brojem vozila, kuća i ljudi. Šetnja je bila fantastična terapija. Ušuškana u rastinju četinara i zimzelenog drveća je rezidencija Indire Gandi. Ona je postala i ostala jedina predstavnica lepšeg pola koja je bila premijer Indije ne samo jedan već četiri mandata sve do svirepog atentana u vrtu njene rezidencije. Kuća u kojoj je živela pretvorena je u memorijalni centar. Bila je veoma moćna i uticajna žena svetske politike dugi niz godina. Godine 1984. atentat na nju je izvršio jedan od njenih telohranitelja koji je pripadnik Sikija.

IMG_0236.JPG

Mesto na kome je izvršen atentat na Indiru Gandi
Moja sledeća stanica bila je Safdardžangs tomb (Safdarjang's tomb). Naime Navab Avadh je napravio impozantnu grobnicu za svog oca Safdardžanga sredinom osamnaestog veka. Građevina je jedna od poslednjih napravljenih u stilu Mugalske arhitekture. Isped grobnice je velika fontana koja nije u funkciji. Kiša je padala ceo dan te je natopila pesak koji je posut na staze koje vode do grobnice. Untrašnjost i fasada su sačuvane. Kroz lavirint prostorija se dolazi do centralne u kojoj se nalazi grob Safdardžanga. Ulaz je 100 rupija za strance te preporučujem posetu.

IMG_0242.JPG

Safdardžangsov grob
Uzeo sam rikšu do sledećeg i za taj dan poslednjeg spomenika. Praktično sam nabolje ostavio za kraj iako je teško reći da su prethodne rezidencije za podcenjivanje. Humajunsov grob (Humayun's tomb) je jedan od najposećenijih spomenika u Delhiju. Ulaz za strance je 300 rupija. Sa leve strane, po ulasku u kompleks je osmougaona grobnica Isa Khan-a. Moguće je da se veoma uskim i visokim stepenicama popnete do vrha grobnice i sa nje vidite čitav kompleks.

IMG_0267.JPG


IMG_0292.JPG

Predivne indijke
Porodica....

IMG_0268.JPG

Humajanov grob

IMG_0275.JPG


IMG_0300.JPG

Druženje....

I ja zaslužujem odmor....

Impresivna građevina koja predstavlja grobnicu je napravljena sredinom 16.veka za posmrtne ostatke imperatora Humajuna. Izgradnju je inicirala njegova udovica 1562.godine a završena je osam godina kasnije. Po izgledu podseća na Tadž Mahal.
Po napuštanju kompleksa sam opet bio suočen sa vozačima rikše koji su želeli da me oderu. No, odlučio sam da odem na glavni put gde je izbor veći. Pratio sam grupu indijaca koji su znali prečicu. Svi su se bez ikakvog problema provukli kroz rupu na ogradi a ja nisam mogao ni glavu da provučem a kamoli telo. Počele su da se smeju pa mi je jedan pomogao da preskočim ogradu što sam i učinio. Međutim, vozači mi nisu bili tako blagonakloni te su mi tražili 150 rupija. Zainatio sam se pa sam krenuo peške. Ubrzo je naišao jedan mladić koji je pristao da me vozi za 60 rupija do Konaut skvera. Oduševio me je i oraspoložio svojim pričama jer sam bio prilično iznerviran ponašanjem njegovih kolega.
U parku, na Konaute skveru bilo je barem hiljadu ljudi i najmanje toliko primeraka raznog đubreta. Na kante za smeće je ispisan slogan «Use me» ali su one prazne. Svi su se bili okupili oko fontane. Spustio sam se u podzemni tržni centar koji ima nekoliko krugova. Cene su više nego povoljne. Ne treba očekivati kvalitet ali su sve stvari solidne. Gužva je bila ogromna kao i broj policajaca jer je početkom godine eksplodirala bomba. Na svim ulazima je obezbeđenje koje pretresa torbe. Ni ujednom trenutku se nisam osetio nebezbedno s tim što se mora voditi računa jer ima mnogo džeparoša. Izašo sam na površinu i naleteo na uličnu prodaju pantalona, košulja i razne druge odeće duplo jeftinije nego u prethodnom centru. Jedini problem predstavlja činjenica da nema velikih brojeva.... jedan od saveta u svim vodičima za Delhije da se pazi gde se kupuje hrana.
Bio sam željan piletine ali uopšte mesa pa sam svratio u KFC koji sam "odmerio" istog jutra. Uveče mi je bilo znatno teže da nađem taj restoran jer su skoro sve zgrade iste. Hrana je bila odlična. Upoznao sam putnice iz Kine. Sem običnih stolova za nekoliko osoba, postavljene su dugačke klupe na koje može da sedne desetak ljudi. Tako su se turisti spontano okupili. Tri amerikanca su bili na nekom sportskom takmičenju. Jedan je sve vreme igrao igrice na iPhone-u...
Ulice koje vode do Pahargandža, kraja u kome se nalazi hotel u kome sam odseo, su bile prepune vozila i ljudi. Prošao sam pored bolnice koja izgleda katastrofalno. Duž zidova koje ograđuju čitav objekat je na desetine prosjaka, invalida koji spavaju na mokroj zemlji, jedu ili vrše nuždu. Naleteo sam na leš uginulog psa koji se verovatno otrovao. Na samo stotinak metara je neverovatan hram čija je izgradnja koštala barem milion dolara. Malo dalje su "kisoci za hranu" od kojih su verovatno i pacovi pobegli.
Javni WC je priča za sebe. Pored njega je parkirano nekoliko autobusa koji takođe služe za uriniranje. Mislim da čak i kada bi stotinu čistača konstantno dežuralo da bi ulice i dalje bile prljave. Kupio sam jeftino voće i večerao u jednom pristojnom restoranu. Veče sam proveo gledajući zabavne emisije na televiziji.

IMG_0325.JPG


IMG_0324.JPG

Hram Birla Mandir

Park iza hrama

Sledeći dan je ponovo padala dosadna kiša. Malko sam se pogubio na Konaut plejsu dok sam našao ulicu koja vodi do Birla Mandir, izuzetnog hrama. Uz put sam morao da hodam ulicom jer je trotoar bio zatvoren zbog gradnje nove linije metroa koja će spojiti centar grada sa aerodromom. Posetio sam Crkvu Svete Marije koja je prelepa. U blizini je Birla Mandir poznatiji i kao Lakšmi Narajan Templ (Lakshmi Narayan Temple). Ulaz je besplatan ali postoji posebna prostorija sa kasetama za strane turiste. Hram je završen 1938. godine a pre nekoliko godina je renoviran! Iza hrama je park koji preporučujem da posetite. Na samom ulazu je istaknuta tabla koja obaveštava posetioce da će mokrenje, pljuvanje ili bilo kakvo narušavanje izgleda parka biti kažnjeno. Verovatno je zbog toga park čist.

IMG_0342.JPG

Džantar Mantar
Kiša je sve vreme padala ali me to nije omelo da se prošetam do Džantar Mantar parka (Jantar Mantar). Znatno je manji od parka sa istim nazivom koji sam nekoliko dana ranije posetio u Džaipuru. No, svrha i namena je ista. Maharadža Džai Sing Drugi (Maharaja Jai Singh II) je napravio observatoriju 1752.godine. Od neke vrste betona su izgrađeni instrumenti za izračunavanje položaja zvezda visoki i do 20 metara. Metro u Delhiju je odličan iako ima samo tri linije. Cena karte zavisi od broja stanica. Tako sam vožnju do železničke stanice u starom delu Delhija (Chandi Chowk) platio samo osam rupija. Dobije se plastični žeton koji otvara kapiju za prilaz pruzi. Isti mora da se čuva jer se samo sa njim posle može izaći. Policajci vrše pretres putnika na samom ulazu.

IMG_0400.JPG

Stanica metroa
Sve metro stanice izgledaju veoma dobro. Na žalost, tvrđava je bila zatvorena ali sam se prošetao štrokavim ulicama starog dela grada (Old Delhi). To je zapravo prava Indija. Ima bezbroj zanatskih radnji. Posetio sam Džama Masdžid (Jama Masjid), najveću džamiju u Indiji. Gradnja je trajale 14 godina te je završena 1658. Postoje tri kapije, četiri ugaone kule i dva minareta visine od 40 metara. Dvorište džamije može da primi i do 25 000 vernika. Ulaz je besplatan ali se plaća unošenje fotoaparata 300 rupija. Čuvar na ulazu mi nije ulivao poverenje pa sam aparat dao brazilkama koje su čekale svoje drugare. Mogao sam i tako da ostanem bez aparata ali sam ovaj put dobro procenio. One su bile polaznice letnje škole koja se održavala u Hong Kongu te su svratili u Delhi da posete prijatelje. Razne scene se mogu videti na ulicama. Čovek od nekih pedesetak kila vukao je prikolicu na kojoj je bila roba teška barem 200 kila. Zaista težak posao.....
U povratku sam metroom išao de železničke stanice New Delhi koja je udaljena kilometar od Pahargandža. Morao sam da prepešačim celu stanicu koja ima barem 30 koloseka. Svi su bili prepuni ljudima i robom.

IMG_0372.JPG

Stari deo grada Old Delhi
Šetajući glavnom Main bazar ulicom čuo sam rečenicu «Beži, bre, budalo jedna». Okrenuo sam se i video ženu srednjih godina kako se raspravlja sa nekim prodavce. Ispostavilo se da je iz Beograda i da je u Delhi došla poslovno. Trguje tekstilom. Ispričala mi je niz doživljaja sa klijentima. Uglavnom nema nikakvih problema jer, kako kaže, sa Indijcima se sve može dogovoriti. Jedino joj je problem jezik. Ne govori engleski pa se nekako sporazumevaju na ruskom. Svi su zadovoljni. Savetovala mi je da sledećeg dana posetim Akšardam hram i Lotus templ.
Recepcionar hotela me je upozorio da vožnja rikšom do Lotus templa može da košta oko 150 rupija. Prethodne večeri sam shvatio da na samo 200 metara od hotela je stanica metroa. Završen je pre nekoliko godina. Otišao sam do Konaut plejsa. Usput su mi "rikšisti" nudili po gore pomenutoj ceni vožnju. Pronašao sam kiosk na kome piše «Pre paid rikša». Cena do mog odredišta je 55 rupija. Vožnja je trajala više od pola sata.
Lotus hram ili Bahai House of Worship je završen 1986.godine i predstavlja jedan od simbola Delhija. Zamišljen je da bude hram koji objedinjuje sve vere. Svi se mogu moliti na jednom mestu. Bilo kakav razgovor unutar hrama je zabranjen.

IMG_0417.JPG

Hram Lotus
Mislio sam da ću imati problem da nađem rikšu po povoljnoj ceni. Međutim uspeo sam da se pogodim da za 60 rupija stignem do Akšambar hrama ali sa jednim obilaskom radnje. Morao sam da pristanem jer nije bilo opcije. Radnja je bila ogromna, površine barem 400 kvadrata. Cene suvenira su bile više u proseku šest puta. Bilo je dosta turista koji su kupovali bez cenjkanja. Izbor robe je ogroman ali sam uspeo i pored veoma upornih prodavaca da ništa ne kupim. Vozač je dobio svoj litar petrola a ja cenu koju sam pogodio. Vožnja je dugo trajala. Pomislio sam da me vozač vozi u pogrešnom pravcu ali sam ubrzo ugledao deo hrama koji je virio iza ogromnih zidina oivičenih bodljikavom žicom. Vozač je pokušao da mi ne vrati kusur. Nisam hteo da napustim rikšu dok mi nije dao poslednji rupi. Čak je pokušao da me obmane iznosom koji je pisao na taksimetru. Od prethodne vožnje nije bio restartovan. Na razne načine pokušavaju da prevare turiste.
Ispred ulaza u hram je parking za nekoliko stotina vozila. Kao i za istoimeni hram u Gandinagaru, i za ovaj hram, Akšardam važe ista pravila. Sve torbe i tehnički uređaji moraju da se ostave u predviđenoj prostoriji kao i da se popuni mali formular. Detaljan pretres je brzo obavljen. Ostao sam bez daha ugledavši hram. Iako je gotov pre pet godina, takoreći nov, urađen je sa toliko detalja i na fasadi ali i u unutrašnjost da me je više oduševio od Tadž Mahala.
Na izlasku sa parkinga, sa leve strane je kućica na kojoj piše "pre-paid rikša". Platio sam 50 rupija do Konaut plejsa. Naredna dva sata sam se šetao okolnim ulicama. Prošao sam pored Britanskog centra i mnogih predstavništava svetskih kompanija. Svi parkinzi i za automobile i motocikle su bili popunjeni do poslednjeg milimetra. Ljudi su se oko 17h vraćali sa posla pa je gužva bila prilična. Crveno svetlo traje čitavu večnost. Na raskrsnicama velikih bulevara se zaustavi stotinak vozila. Motociklisti koriste trenutak da se provuku između vozila. Kada se upali zeleno nastaje trka. Svi odjednom krenu u svom pravcu kao kada mrave pustite iz kutije.....
Posetio sam nekoliko šoping centara koji niti po ponudi najvećih brendova niti po izgledu poslovnog prostora zaostaju za Cirihom ili Parizom. Jedino su cene malo niže. Dopešačio sam do pijace, marketa, koji se nalazi blizu mog hotela. U jednoj sporednoj uličici je mladić izložio desetak vreća sa začinima.

IMG_0384.JPG

Prodavac začina i "začina"
Prodaje ih na meru. Sve bi bilo u redu da ceo dan nije padala kiša te je razvodnjila zemljui kravlji izmet pa kada neko prođe malko obogati začine. Takvih scena je bezbroj. Povrće je užasno je jeftino. Kilogram krompira košta 3 dinara, paradajz 10. U šopovima ima odličnih pantalona, torbi, sandala i raznih mogućih poklona. Treba niti obazriv kod cenjkanja. Internet je veoma jeftin pa zbog velike konkurencije košta samo 20 rupija. Upoznao sam Džona iz Arizone. Predložio sam mu smeštaj za Kairo te smo se nekoliko dana kasnije sreli u istom hotelu.
Uveče sam se šetao uskim uličicama i kupovao suvenire. Treba biti obazriv. Blizu mog hotela RAK Internacional sam našao zavučenu prodavnicu u kojoj su cene veoma niske. Tako sam na jednom mestu kupio suvenire za sve svoje prijatelje. Nikada nisam bio u mogućnosti da sa prethodnih putovanjima donesem poklone baš svima ali sam zbog niskih cena kupio divne figurice od drveta u bliku slonova, kamila, sova ali i hindu bogova Ganeše i Šive.
Poslednjeg dana sam posetio Crvenu tvrđavu (Red Fort) u starom delu Delhija. Ulaz je 150 rupija. Zidovi tvrđave se dugi dva kilometara. Dostižu visinu od čak 33 metara. Šah Džahan (Shah Jahan) je počeo gradnju 1638.godine. Završena je 1648. ali se on nikada nije tu preselio jer ga je zatvorio svoj sin Aurungzeb u Agri.

IMG_0471.JPG


IMG_0465.JPG

Red Fort

Red Fort

Aurungzeb je bio prvi i poslednji vođa Mugalske imperije koji je vladao i živeo u tvrđavi u Delhiju. Prolaskom kroz kapiju Lahore sam stigao u Bazar (Chatta Chowk) pun prodavnica sa suvenirima. Put dalje vodi u Kuću sa bubnjevima (Naubat Khana) iz koje su muzičari svirali za svog vođu. Danas se na spratu nalazi mali muzej pod nazivom Indian War Memorial Museum.
Kao i u palati u Fatepur Sikriju i u ovoj tvrđavi postoji Diwan-i-Am prostor za javna okupljanja i Diwan-i-Khas, prostor za privatne sastanke napravljen od belog mermera. U blizini je kraljevsko kupatilo (Hammams) koje se sastoji iz tri velike sobe.
Šahi Burdž (Shahi Burj) je trospratni osmougaoni toranj u kome je bio radni prostor za Šah Džahana. Ceo kompleks je sačuvan te predlažem da odvojite barem nekoliko sati za posetu svim objektima.

IMG_0478.JPG

Vožnja ciklo-rikšom....
Vratio sam se u hotel, uzeo stvari i taksijem otišao na aerodrom. Taksi sam rezervisao dan ranije za termin koji mi je odgovarao. Vozač me je sačekao ispred hotela. Nije bilo velike gužve na ulicama. Stigli smo do aerodroma za pola sata. Nisam mogao odmah da uđem u terminal. Pričao sam sa momkom iz obezbeđenja dok sam čekao da se pojavi moj let na monitoru što znači da mogu da uđem u zgradu. Rekao mi je da se trenutno gradi novi terminal. Nabrojao mi je sve avio kompanije i gradove u koje lete avioni za Evropu. Rekao mi je da mu je san da napusti zemlju i da ode u Holandiju. Čekirao sam se bez ikakvih problema te otišao do čekaonice koja gleda na pistu. Avioni su stalno sletali i poletali a ja sam ih neprestano posmatrao kao malo dete…
Šta reći posle skoro pet nedelja provedenih u Indiji? Bilo mi je divno. Imao sam problema sa dosadnim prosjacima i prodavcima koji su želeli, ne samo mene, nego i ostale turiste da opljačkaju. I pored ogromne nemaštine u kojoj se živi Indija je neverovatna. Mogu slobodna da kažem da je Indija isto što i život, prepuna i lepih i ružnih trenutaka, čudnih sudbina ali snažnih ljudi. Osmeh i pozitivna energija im daju snagu da napreduju i da izađu iz začaranog kruga problema. Verujem da će jednog dana uspeti a vama, dragi čitaoci i posetioci sajta preporučujem da je posetite. Ipak, zvanični slogan turističke organizacije glasi "Incredible India!". I zaista jeste. U svakom smislu te reči!
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Goa: o moru i ljudima

Goa: o moru i ljudima

Nedelja sviće posebno tiha. Tog jutra nema ribara, svi su sa porodicama na jutarnjoj misi. Kao da je i more mirnije.

Piše Olivera Burgess

B92


1480255258459408d9f36f1880596486_extreme.jpg


Taman kad prohladna magla u Delhiju obuhvati sve i pokvari raspoloženje, vreme je za put na jug. Tako, svakog decembra isto putovanje, isti komadić plaže, isti domaćini i ona stara dobra opuštena atmosfera.

U rana jutra, budi me grmljavina talasa koji se obrušavaju po nepreglednoj peščanoj obali. Prvo odlazim do susedne taksi stanice, tik uz plažu, gde Rejmond već godinama pravi najbolji čaj u ovom delu Goe. Jer, moram priznati, ovde nisu baš nešto vični da naprave onaj pravi indijski masala-čaj, mlečan, sladak, začinjen đumbirom ili kardamomom. Ali to im je jedina mana. Pošto je pristavio vodu, Rejmond stavlja svežu ogrlicu od cveća oko Isusovog lika u sjajnom plastičnom ramu i pali tamjan čiji jak miris me vraća kući. Njegova žena iznosi pitice od lisnatog testa punjene teletinom, kao neke male bureke koji se ujutru puše i mame svojim miomirisom. Pod plastičnim krovom ove improvizovane čajdžinice ujutru se skupljaju ribari da po završenom poslu pojedu vreo dal (sočivo) i podgreju se fenijem, lokalnom rakijom od indijskog oraha. Posmatram ih: mršavi mišićavi muškarci golih tela, osim jedne krpice obavijene oko kukova, i sa zlatnim krstićima oko vrata - to im je, valjda, svo blago. Teško im je odrediti godine, ali su zasigurno mlađi nego što im to odaju izborana lica ispucana od sunca i soli. Proveli su noć na drvenim čamcima, šireći velike mreže koje su prethodnog dana njihove žene krpile u selu. U zoru se vraćaju na obalu, polako i teško izvlače ta drvena čudovišta napolje, dok izvikuju ritmične stihove uz svaki pokret tela. Potom iz plićaka izvlače mreže, teške od solidnog ulova. Stigle su i žene da im pomognu oko ribe: razvrstavaju ulov i prebacuju u manjim mrežama i korpama do kamiona koji će ih odvesti na lokalnu pijacu u Margao (Madgaon). Tu je i middle man, sumnjiva debeljuškasta figura koja ribare plaća samo delić novca koji će sam od njihove ribe zaraditi. Ali, tako se radilo vekovima i tako će ostati.



2010266744459408da76d29477039829_extreme.jpg


Šetam dalje uz plažu dok se život polako budi. Otvaraju se trščane kolibice - restorani, prolaze šetači, džogeri, rani jutarnji plivači koji se bore sa velikim talasima. Nema više onih upornih devojaka koje su po plaži prodavale raznobojne saronge, nakit i voće – kažu, zabranili su tu vrstu aktivnosti, jer su se turisti žalili. Ko je stariji, koka ili jaje... Doduše, ne daju se one: po neka se još uvek krije u obližnjem šipražju i na trenutke izleti da ponudi svoje proizvode. Danju, plaža je kao svaka egzotična azijska plaža – nepregledna, oivičena visokim palmama, sa belim prah-peskom i toplim morem. Samo, nema gužve, nema aktivnosti, sve je nekako sporo, lenjo, a oko podneva vrelina kao da zaustavlja svako kretanje. Čak i sumnjičavi psi lutalice napuštaju čopore i skrivaju se u senci ponekog suncobrana i pod ležaljkama kojih jedva da ima. Jedino se talasi neumorno ruše, a plima i oseka su sve izraženije kako se bliži noć punog meseca.

Čudnovata moć punog meseca verovatno je najvidljivija uz okean. Te noći more se dramatično podiže i talasi dolaze do ivica trščanih kolibica. Svaki talas je nešto veći i nešto jači - konačno počinju da zapljuskuju stolove za kojima parovi večeraju uz sveće. U neko doba i ribari izlaze na plažu da velike drvene čamce gurnu malo dublje u kopno ne bi li ih osigurali. Turisti su zabrinuti, a domaćini se smeškaju – tako je uvek jednom u mesecu, more je moćno ali i predvidljivo. Te noći san ne dolazi lako, možda zbog punog meseca, a možda zbog razarajuće buke ogromnih talasa. Još jedna pomisao na cunami i pomalo ironična uteha da je to viša sila od koje ionako nema spasa.



2038520742459408db3584f826795178_extreme.jpg


Nedelja sviće posebno tiha. Tog jutra nema ribara, svi su sa porodicama na jutarnjoj misi. Kao da je i more mirnije. Ovde je vera više od tradicije, sa hrišćanskim vrednostima koje su duboko ukorenjene u svakodnevnom životu ovih skromnih ali emancipovanih ljudi. Po tome se, čini mi se, Goanci razlikuju od ostatka Indije - po visoko uzdignutoj glavi, po stavu da smo svi jednaki pred svevišnjim, po suštinskom oslobođenju duha od hindu okova kaste, darme i karme.

Jedan od najstarijih restorana u kraju, Furtado's, puni se u vreme nedeljnog ručka. Gosti su uglavnom domaći, lokalni. Pristižu i mladi i stari, porodice uže i šire, okupljaju se bučno i veselo. Žene i muškarci ravnopravno jedu, piju, smeju se i raspravljaju, i pogled na njih pravo je osveženje posle silovitog mačo-orjentisanog društva severne Indije. Iznose se neodoljivi goanski specijaliteti: fish-curry-rice, beef xacuti, morski plodovi, sve u moru kokosovog mleka i ljute čili paprike. Miris morske soli i kokosa draži i uzbuđuje.



559939947459408db9f96b984743392_extreme.jpg


U pozadini, iza plaže, vodi se jedan sasvim drugačiji život, nekako realniji, ali ne manje privlačan. Izlet u staru Gou dobar je izgovor za romantičnu vožnju kroz gusto tropsko rastinje koje je osvojilo sela i gradiće. Svaki put kad ovuda prolazim otkrivam poneku novu staru portugalsku vilu. Te mediteranske vile, koje su Portugalci napustili šezdesetih godina kada su konačno oterani iz Indije, nekako su još lepše u ovom prirodnom i ljudskom okruženju. Neke su napuštene i propale, neke oronule – očigledno nastanjene sirotinjom, a neke veličanstvene u svojoj novoj odeždi. Svaka živi na svoj način, ne ometajući druge, ukazujući još jednom na ravnopravnost ljudi bogatih i siromašnih, pismenih i nepismenih, tako retko viđenu u ovoj zemlji.


722274640459408dbc13e5647241053_extreme.jpg


Ulazak u staru Gou obično daje utisak ulaska u grad duhova. Rim Istoka, kako su je nekad zvali dok je bila centar portugalske imperije na istoku, u današnje vreme samo je skup beživotnih očuvanih zdanja, katedrala i ulica. Ipak, ove godine sve je življe i aktivnije. U decembru čitava Goa slavi 500 godina od rođenja Svetog Fransisa Ksavijea (St. Francis Xavier), za ovo podneblje najznačajnijeg sveca. Sveti Fransis čudotvorac, osnivač jezuitskog reda, bio je najveći misionar katoličke crkve u Aziji. Pokrstio je desetine hiljada ljudi od Indije do Kine, gde je i umro. Činio čuda, lečio bolesne i oživljavao mrtve. Njegovo čudom očuvano telo izloženo je baš ovde u staroj Goi, u katedrali Bom Jesus, i svakih deset godina iznosi se da mu se vernici poklone. Pridružujem se kilometarskom redu hodočasnika koji strpljivo čekaju da prođu pored njegovog sarkofaga. Porodice sa decom obučenom u jedina svečana odela od debelog štofa i haljinice od pliša, pognute glave prolaze pored sveca. Ostavljaju priloge i idu napolje, gde se pod svečanim šarenim tendama vodi misa na lokalnom konkani jeziku. Sitni sveštenici odišu strogošću i autoritativnošću pred masama sa pognutim glavama. Ovde ljudi iskreno veruju.

Vraćam se na plažu na vreme da uhvatim još jedan lirski zalazak sunca. Nebo, more i palme kupaju se u narandžastoj boji, i još jedna graciozna ženska prilika nesvesna svoje lepote na trenutak zaklanja užarenu kuglu, noseći naramak drva na glavi.
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Hram pacova - Dešnok, Indija

28. avgust 2008.

Hram pacova - Dešnok, Indija


Oko 20 000 pacova nastanjeno je u hramu Karni Mata, i ljudi ih tretiraju sa posebnim poštovanjem. To kao zatvorena zajednica, koja se ne meša sa pacovima iz spoljašnjeg sveta, a čiji se broj kontinuirano održava. Pored toga što nemaju potrebe da izlaze izvan hrama, oni su i zaštićeni mrežom razapetom nad dvorištem, koja sprečava ptice grabljivice da im se približe. Jedino je golubovima omogućen pristup

Piše: Konstantin Novaković
Izvor:
Travel Magazin

207435668248b4f94ad344c217854590_extreme.jpg

Photo: marcos aguero


Pacovi, životinje koje kod većine ljudi izazivaju strah i gađenje, u ovom neobičnom, neki bi rekli i bizarnom indijskom hramu tretiraju se sa posebnim poštovanjem. Smatra se da su oni inkarnacija Čarana, plemena kome je i sama Karni Mata pripadala, kao i da su svi današnji pripadnici ove kaste, pre nego što su došli na svet u ljudskoj formi bili sveti pacovi, a u čije će se obličje ponovo vratiti po okončanju života

Na severozapadu Radžastana, u Gradiću Dešnok (Deshnok) nalazi se hram Karni Mate poznat i kao Hram pacova. Iako ne spada u grupu najstarijih, niti najlepših sakralnih građevina ovog dela Indije, ovo zabačeno sveto mesto, na obodu pustinje Tar (Thar), svakodnevno posećuju stotine hodočasnika iz mnogih delova zemlje, kao i po koji radoznali putnik ili turista.


112575956448b4f94b2de7f633061380_extreme.jpg

Photo: ClarenceK


Ukoliko vas put nanese u Radžastan, severozapadnu indijsku državu, sa najizraženijom kulturnom i religioznom raznovrsnošću, u kojoj se na svakom koraku možete susresti sa tradicionalnim načinom života, kakav se malo gde još na svetu očuvao, prava bi šteta bila ne obići i hram Karni Mate, koji se nalazi nedaleko od Bikanira (Bikaner). Sam Bikanir živopisni je pustinjski grad, kojim dominira Džunagar (Junagarh), tvrđava radže Raj Singa iz 16. veka, a u kome paralelno egzistiraju elementi ruralnog i modernog života. Kako je smešten na putu za Pendžab (Punjab) na severu, nalazi se na "standardnoj" radžastanskoj ruti svakog putnika. Štaviše, zbog svog položaja i blizine pustinje Tar, Bikanir u poslednje vreme počinje da preuzima ulogu Džaisalmera (Jaisalmer), postaje baza za safari na kamilama, veoma popularnu zabavu među turistima.

Dakle, kada se smestite u nekom od jeftinih bikanirskih hotela pokraj železničke stanice, relativno lako ćete naći prevoz do hrama Karni Mate, bilo nekim od brojnih lokalnih autobusa ili auto-rikšom. Nakom četrdesetak minuta vožnje drumom kroz granični pustinjski predeo, sa retkom vegetacijom i tek po kojim drvetom, skreće se na prašnjavi put koji vodi do sela Dešnok. Samo mesto je iznenađujuće nezanimljivo i praktično jedina znamenitost, radi koje svi u njega i dolaze je hram posvećen Karni Mati, odnosno majci Karni. Sam hram je po svojim arhitektonskim osobenostima relativno skroman, tako da ga zbunjeni zapadni posetioci često "traže", tumarajući unaokolo i ne verujući da je neugledno zdanje pred njima čuveno hodočasničko mesto, centar kulta Karni Mate.


98324497248b4f94b5b3c8239659511_extreme.jpg

Photo: Jules1405


Pred glavnim ulazom u hram nalazi se mali trg, na kome vlada tipična atmosfera malog indijskog mesta: svuda blato i prašina, balege, krave, svinje i psi lutalice, i po koje dete koje vas moli da mu nešto date. Naspram samog ulaza je mali, prašnjavi muzej, sa 22 slike na kojima je ilustrovan život ove svetice. Na samom trgu nalazi se nekoliko štandova na kojima se prodaje "prasad", vegetarijanska hrana koju hodočasnici kupuju i ostavljaju svetim pacovima - kabama (što na lokalnom dijalektu znači "dečica"), a u vidu kokosovih oraha, mleka i raznih slatkiša. Sledi priča o Karni Mati, centralnoj ličnosti veoma rasprostranjenog kulta u ovom delu Indije, i svetim pacovima.

Karni Mata i legenda o pacovima

Karni Mata ili Karnidži, sveta žena, asketa, mudrac i čudotvorac, kojoj je hram posvećen, istorijska je ličnost. Takođe, za nju se veruje da je inkarnacija Durge, boginje moći i pobede, a zahvaljujući vekovima negovanom kultu, danas Karni Mata uživa status boginje. Poznato je da je rođena kao Ridu Bai, 28. septembra 1387. godine, u selu Suvap, nedaleko od Džodpura. U snu koji je njena majka Dival Bai usnila pred sam porođaj, pojavila se Durga, nagovestivši joj svoju skoru inkarnaciju u telu njene ćerke. Nekoliko godina niko ovo nije uzimao za ozbiljno, ali kada je devojčica počela da čini čuda isceljujući ljude u selu, prekrstili su je u Karni, što u prevodu znači "ona koja će činiti čuda na zemlji".

Roditelji su je naterali da se uda u 27. godini života, ali se ubrzo razvela, nagovorivši svog muža da se oženi njenom sestrom, jer je smatrala da je njena jedina dužnost da tokom života pomaže unesrećenima. Nastavila je da, čineči čuda pomaže ljudima, a 1443. nastanila se u kolibi u Dešnoku, u kojoj je svakodnevno meditirala. Postala je veoma poštovana, čak i među mogulskim vladarima, a svoj uticaj je koristila kako bi smanjila iskorišćavanje hindu žena, običaja koji je do tada među njima bio veoma raširen. Od trenutka kada je Rao Bika, osnivač Bikanira, došao kod nje po blagoslov, ona postaje i patron svih budućih vladara ovoga grada. Prema jednoj od legendi, kamene temeljce tvrđava u Džodpuru i Bikaniru postavila je Karni Mata lično.


133914615148b4f94b8d92e469071610_extreme.jpg

Photo: Cottonfields


Legenda o tome kako su obični pacovi postali svete Kabe glasila bi otprilike ovako: Karni Mata je bezuspešno pokušavala da mrtvo dete jednog pripadnika svoje kaste vrati u život, ali nije joj pošlo za rukom jer je Jama, bog smrti već prihvatio njegovu dušu, inkarnirajući je telu drugog čoveka. Tada je Karnidži, poznata po svojoj burnoj naravi, u naletu besa razglasila da nijedan pripadnik njenog plemena neće više pasti u Jamine ruke, već će nakon smrti, svako od njih privremeno naseliti telo pacova, pre nego što se u narednom životu reinkarnira u ljudskom obličju. Od tada, ovi pacovi uživaju poseban tretman, jer se veruje da u svakome od njih živi duša jednog od Čarana.

Pacovi hrama Karni Mate

Ovi glodari, koji u ostatku sveta predstavljaju sinonim za nečistoću, kugu i razne druge bolesti, u Indiji su oduvek imali drugačiji tretman. Svakako, najznačajniji razlog za to leži duboko ukorenjen u psihi većine stanovnika ove zemlje, jer pacovi, pored mnogih drugih životinja zauzimaju značajno mesto u hindu mitologiji. Naime, prema njihovom verovanju, hindu božanstva mogu menjati najrazličitije oblike svog materijalnog postojanja, pa se tako mogu inkarnirati i u obliku pacova. Inače, sam ciklus reinkarnacije i prelaska u telo drugog čoveka ili životinje nakon smrti, se u hinduizmu, džainizmu, sikizmu i budizmu naziva Samsara.

Svakako je najpoznatiji primer ovoga predstavljanje Ganeša (boga mudrosti, znanja i novog početka), sina boginje Durge, kako jaše ogromnog pacova zvanog Mušika. I pored toga što postoje neka plemena u Tamilu, na jugozapadu i Biharu na severoistoku Indije, koji tradicionalno love pacove i njima se hrane, pripremajući takozvani Mušhahar, većina Indijaca će pre uhvatiti pacova i pustiti ga u prirodu nego ga ubiti. U stvari, većina hindusa smatra da je ubistvo pacova "božijeg saputnika" veliki greh. Uglavnom se smatraju prijateljskim, simpatičnim životinjama, poput veverica na zapadu, koje simbolišu mudrost, moć i čulo mirisa. Ukoliko neko, ipak, slučajno zgazi, i pri tom ubije nekog od ovih svetih Kaba, jedini način da se iskupi je da hramu pokloni skulpturicu pacova u realnoj veličini, načinjenu od čistog zlata.

Najbolje vreme za posetu hramu je rano ujutru ili tokom popodneva ili večeri, jer je tokom dana većina pacova sakrivena u svojim "odajama" - tunelima specijalno za njih izgrađenim, a koji se prostiru u vidu stotinama metara dugačke mreže u zidovima i ispod dvorišta hrama. Tokom dana, napolju se nalazi samo mali broj pacova, obično faličnih - povređenih, starih, nemoćnih i bolesnih, koje su ostali pacovi izbacili iz tunela da napolju provedu svoje poslednje trenutke, tako da posetilac, dolazeći tada u posetu hramu može steći potpuno pogrešnu sliku. Kažu da se Hram pacova najbolje doživljava kasno uveče, kada se pacovi pokazuju u svom "punom sjaju" i kada su podovi hrama bukvalno prekriveni hiljadama ovih životinja koje jurišaju u svim mogućim pravcima u potrazi za hranom.


40709784748b4f94baf7e0661640768_extreme.jpg

Photo: owenstache


Smatra se da populacija pacova nastanjenih u hramu broji oko 20.000. To je zatvorena zajednica, koja se ne meša sa pacovima iz "spoljašnjeg sveta", a čiji se broj kontinuirano održava. Pored toga što nemaju potrebe da izlaze izvan hrama, oni su i zaštićeni mrežom razapetom nad dvorištem, koja sprečava ptice grabljivice da im se približe. Jedino je golubovima omogućen pristup, kao i konzumiranje hrane. Ipak, mortalitet ovih pacova je dosta veliki, verovatno zbog velike količine šećera koju sadrži prasad, to jest za njih neprirodne hrane koju u velikim količinama jedu, kao i zbog stalnog kontakta sa ljudima koji za njih, ipak, predstavlja veliki stres. Jedan od čuvara hrama, po tradiciji pripadnik kaste Čarana, zadužen je da svakodnevno van hrama iznosi kofe pune mrtvih pacova.

Smatra se da će vas pratiti sreća ukoliko vam pacov preskoči preko stopala. Zanimljivo je da nikada nije zabeležen nijedan slučaj da je neki od ovih svetih kaba nekoga ujeo, što je pravo čudo s obzirom na pacovsku prirodu, a što poštovaoci kulta koriste kao još jedan od argumenata koliko su ove životinje svete. Takođe, ukoliko uspete da vidite nekog od retkih belih pacova, možete se smatrati veoma srećnim, jer njih ima svega nekoliko, a smatra se da su inkarnacija same Karni Mate.

Prasad, hrana u obliku mleka, vode, kokosovih oraha i raznih slatkiša ostavlja se pacovima na više mesta u hramu, u odgovarajućim posudama. Ostaci ove hrane koju pacovi ne pojedu, a za koju se veruje da ima čudotvorne moći pošto je pomešana sa njihovom pljuvačkom, daje se vernicima. Ipak, većina Zapadnjaka se, iz sasvim razumljivih razloga uglavnom ne usudi da proba prasad i lično se u ovo uveri. Poznato je da su tokom velike epidemije kuge, koja je zahvatila delove Gudžarata tokom devedesetih godina prošlog veka, u hram dolazili brojni hodočasnici upravo iz tih delova zemlje, kako bi, konzumirajući ovu svetu vodu, mleko i slatkiše, koji su prethodno bili u kontaktu sa Kabama iz hrama, stekli imunitet.

U hramu svetih životinja…

Ovaj hindu hram, poznat među lokalnim stanovništvom i kao Mad, poput svih ostalih sakralnih građevina posvećenih boginji Durgi, naziv čije je značenje povezano sa imenima "majka" i "gospođa", spada u grupu relativno mladih sakralnih građevina hindu kulta. Izgrađen je voljom bikanirskog maharadže Ganga Singa, poštovaoca kulta ove svetice, krajem 19. i početkom 20. veka. Ipak, određeni delovi hrama, poput samog svetilišta sa statuom Karni Mate, nastajali su mnogo ranije, još tokom 16. i 17. veka.

Spolja, ova građevina pravougaone osnove, čiji se krajevi završavaju malim kulama, više podseća na tvrđavu nego na hinduistički hram. Napravljen je od peščara, belog i sivog mermera, s tim što tokom gradnje nije korišćen malter, kako bi se pacovi mogli uvlačiti u svaki prorez između kamenih blokova. Osim toga, za njih je namenski izgrađena i mreža tunela koja se prostire ispod dvorišta i unutar zidova u dužini od nekoliko stotina metara. Takoreći svi elementi hrama predstavljaju fino izbalansiranu kombinaciju geometrizovanog mogulskog, originalno islamskog stila sa svim neophodnim elementima koji određuju jedno hinduističko svetilište, što je najuočljivije na ornamentalno bogato dekorisanom velikom portalu u okviru kojeg se nalazi i glavni ulaz u hram sa velikim vratima optočenim srebrom.


120447000748b4f94bcb5c4528080989_extreme.jpg

Photo: Natmandu


Na ulazu u hram, svi turisti sa fotoaparatima i kamerama moraju da plate ulaznicu, koja je, doduše, simbolična. Ukoliko unutra uspete da prebrodite prvih nekoliko minuta, izbegavajući da zgazite pacove, dok vam neki od njih povremeno pretrči preko noge, možete smatrati svoju posetu uspelom. Pored ovoga, ono što svakako nikome neće prijati je i pod, lepljiv od ostataka hrane i pacovskog izmeta, a po kojem ćete morati da hodate bosi. Ponekad, posmatranje reakcija zapadnih turista sa grimasama gađenja na licima, koji trče i skakuću po dvorištu izbegavajući svete Kabe, može biti najzabavniji deo posete.

U centru dvorišta nalazi se manja građevina, nešto poput kapele, koja je najsvetiji deo kompleksa, jer se u njoj nalazi sam oltar, odnosno Sanctum Sanctorum. Unutar njega je mala prostorija sa vratima od zlata, u kojoj je smeštena statua Karni Mate, ofarbana u svetu, jarkonarandžastu boju, kojom se po pravilu, farbaju skulptoralne predstave hindu božanstava. Samo vernici imaju pristup ovom delu hrama. U njemu se odvijaju svi rituali koji su u vezi sa poštovanjem kulta majke Karni: uobičajeno je da hodočasnici, pošto su prethodno prineli prasad, pevajući ulaze u oltarski prostor gde prvo zazvone u zvono, a zatim repetitivno dodirujući pod, zlatna vratanca i statuu Karni Mate, obiđu pun krug oko oltara u pravcu kazaljke na satu. Takođe, novorođena deca se dovode u ovaj prostor kako bi ih Karnidži blagoslovila.

O hramu se brinu isključivo pripadnici lokalne kaste Čarana, koji su direktni potomci Karni Mate i za koje se veruje da se nakon smrti i pre rođenja inkarniraju u tela Kaba. Biti sveštenik ili čuvar ovoga hrama predstavlja za njih najveću čast. Svakodnevno, pre izlaska sunca sveštenik vrši Manglu Ki Arti, jutarnju službu, dok se uveče obavlja ritual u kome se pred sam oltar unosi baklja načinjena od neke vrste butera, pred koju se razapinje komad muslina na kome se zatim, uz pratnju muzike gledaju siluete pacova koji tuda prolaze.

Posetu ovom neobičnom hramu nikako ne bi trebalo zaobići, ukoliko ste već planirali obilazak ovog dela Indije. Vredna je sa više aspekata - kao jedna malo kome pristupačna atrakcija ruralnog Radžastana, ali i kao svojevrsno spiritualno iskustvo, koje se uvek doživljava na ovako svetim mestima, makar ono nama bilo tako strano i tako daleko kao što je to hram Karni Mate u Dešnoku.
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Indija, mistična zemlja mog detinjstva

4. maj 2009.

Indija, mistična zemlja mog detinjstva


Krajem aprila urednik Dana je proveo 16, kako tvrdi, najuzbudljivijih dana svog života obilazeći Mumbai, Jodhpur, Delhi, Agru, Jaipur i Gou. U ovom broju donosimo prvi dio njegovog nadahnutog teksta

Autor: Senad Pećanin
Izvor: Dani


110610080849fe1b81e0051234204671_extreme.jpg


Za Indiju me vežu sjećanja na rano djetinjstvo. Moju bjelopoljsku Gornju Mahalu svakih nekoliko dana pohodio je Rom s velikom platnenom vrećom na leđima, niko mu nije znao ime niti bio siguran u njegovu dob, ali je čitav grad znao za Ćelu. Bio je dobrodušan, nenasilan, nikada nije prosio, a ni majkama nije mogao služiti za plašenje nemirne djece. Obilazio bi sokak po sokak, dolazeći i do zidića ispred moje kuće na kojem bi se odmarao. Majka i druge žene iz komšiluka iznosile bi mu hranu, staru odjeću, obuću, pokvarene pegle, tranzistore... koje je trpao u vreću. Ja i moji vršnjaci smo ga voljeli, nije nas od njega bilo strah, iako je bio "veliki". Posebna draž svih naših razgovora sa Ćelom, mene i mojih vršnjaka iz sokačića, bila je u "zabranjenom voću" koje smo s njim doticali, a što bi psiholozi možda nazvali - seksualnom inicijacijom. Naime, svaki put smo od Ćele tražili da nam pjeva svoju verziju poznate bjelopoljske sevdalinke Sjela Hajra kraj bunara. Činili smo to zbog njegove interpretacije drugog stiha ove predivne pjesme ( ... Veze jorgan od behara), koji je u Ćelinoj izvedbi glasio: "Mjeri p... je l' duboka..." Mi smo se svaki put smijuljili, osjećali smo se važnim što slušamo o nečemu o čemu nemamo pojma ali znamo da ne smijemo spominjati, a što tako pali dječiju maštu. Pored zahtjeva da nam pjeva, Ćelu bi svaki put pitali i odakle je. On je odgovarao da je iz Indije. Tako je misticizam daleke Ćeline "domovine" zanavijek ušao u sferu mog interesa, pojačan školskim gradivom i TV emisijama o velikoj prijateljici Jugoslavije Indiri Gandhi. Dugo godina niko me nije mogao uvjeriti da ona nije kćerka Mahatme Gandhija, te da ona i druga velika nesvrstana prijateljica Sirimavo Bandaranaike iz Šri Lanke nisu posebne prijateljice našeg druga Tita.
Ima sigurno i 30 godina otkako je Ćelo poginuo na magistrali prilikom neopreznog prelaska ulice nakon izlaska iz autobusa. Nisam ga se sjetio sve do prije nekoliko sedmica, kada smo supruga i ja već počeli pakovati stvari za dugo sanjani put u Indiju. Naime, nakon što sam iza ponoći odgledao Slumdog Millionairea i ostao fasciniran filmom, sjetio sam se poziva od prije nekoliko mjeseci, kad me sarajevska prijateljica koja radi za jednu veliku međunarodnu organizaciju u Mumbaiju (Bombaju), pozvala da budem njen gost. Poslao sam joj odmah e-mail da provjerim je li mislila ozbiljno kad me pozvala i nakon što mi je ujutro telefonirala i rekla da se ne razbacuje pozivima, ali da smo mi dobrodošli, naše putovanje, mjereno mojim uzbuđenjem Indijom, je već počelo.
Avioni iz Evrope u Indiju slijeću u ranim jutarnjim satima. U četiri ujutro dočekalo nas je mumbaijskih 30 stepeni i automobil moje prijateljice s vozačem. Već prve rečenice razgovora s njim, kao i prethodnih nekoliko sa carinskim službenicima, otkrile su mi fascinantnu stvar: svi mnogobrojni Indijci s kojima sam razgovarao tokom šesnaestodnevnog boravka engleski jezik govore s potpuno istim, karakterističnim akcentom s kojim svi "jugoslavenski" Romi govore naš jezik. No, to nije i jedina veza naših Roma s prapostojbinom svog nesretnog naroda. Nekoliko dana prije odlaska na put čuo sam zanimljivu priču: književnica Vesna Krmpotić je godinama živjela u Indiji i dio vremena je posvetila i učenju hindu jezika; jednog dana, po povratku u Beograd, na vrata njenog stana pozvonila je Romkinja; odlučila je da joj se obrati na hinduu, na šta joj je zapanjena Romkinja odgovorila: "Otkud ti znaš naš jezik?!"
Cesta od aerodroma prema gradu vodi pored jednog od više od hiljadu slumova koji postoje u Mumbaiju. Dovoljno je i stotinjak metara vožnje paralelno sa slumom da odmah shvatim ono na šta su me upozoravali prijatelji koji su bili u Indiji. Radi se o tome da je siromaštvo u kojem živi skoro 800 miliona ljudi, od ukupno 1,1 milijarde stanovnika koliko ima Indija, apsolutno nezamislivo za zapadnjake, te nemjerljivo s bilo kojim standardima siromaštva o kojem mi govorimo. Prevedeno u brojke to izgleda ovako: oko 400 miliona Indijaca živi s prihodom manjim od jednog dolara dnevno, dok drugih 400 miliona građana živi s manje od dva dolara dnevno. Uporedi li se ova činjenica s podatkom da je svaka krava u državama Evropske unije subvencionirana s tri dolara dnevno, apsurdnost današnje civilizacije postaje bjelodana.
Doduše, za razliku od ogromne većine stanovništva, krave u Indiji se ne mogu požaliti na svoj položaj. Naime, i prije dolaska sam znao da su krave u Indiji svete životinje, ali da su baš toliko svete... Položaj krave je usko vezan s tradicijom hinduizma, po mnogo čemu jedinstvene religije kojoj pripada 800 miliona današnjih stanovnika Indije. Naime, krava je još od najstarijih religijskih knjiga iz perioda prije nove ere povezivana s nekoliko ideja: nenasiljem, čistoćom, prečišćavanjem, dobrotom, materinstvom... U prvim vijekovima hinduizma i krave i žene su smatrane boginjama, ali su već stoljećima takav status uspjele zadržati samo krave. Teško je i pomisliti šta bi se desilo nekoj ženi da odluči da se odmori i prilegne na sred ulica ili autoputeva prenakrcanih automobilima i rikšama. S nevjericom sam svaki put gledao isti prizor na ulicama Mumbaija, Delhija, Jaipura, Agre, Jodhpura, Goe: odvažno četveronožno božanstvo izvali se nasred ceste, momentalno izazivajući pravi saobraćajni haos. No, nikome od vozača ne pada na pamet ni da pokuša da umilostivi kravu da se makar malo pomjeri: ako ima više saobraćajnih traka, promet se sliva u one koje krava nije blokirala; ako je ulica uska, traže se alternativne ceste. Gledajući nervozno te velike, bezobrazne krave zbog kojih se paralizira saobraćaj na +40 stepeni, često su mi na pamet padali poznati sarajevski mesari Brajlovići - ako je Nedžad Branković mogao doktorirati i postati profesor na Saobraćajnom fakultetu, oni bi u Indiji, samo da je na vlasti SDA, mogli postati eksperti za regulaciju saobraćaja.
U Mumbaiju sam vidio na hiljade ljudi i porodica koje žive na pločnicima. Sva njihova imovina sastoji se od odjeće koju imaju na sebi i nekoliko naslaganih kartonskih kutija na kojima spavaju. Ne mogu ni da pomislim u šta se te "kuće" pretvore za vrijeme kišne sezone, koja se poklapa s ljetnim mjesecima. Osamdeset procenata Indijaca nema pristupa vodovodu. Kupaju se skupljenom kišnicom ili u barama, rijekama i moru. Na obalama ili pored cesta svakodnevno je moguće vidjeti u pravilne vrste raspoređene muškarce, žene i djecu kako vrše veliku ili malu nuždu.
Već na ovom mjestu hvatam sebe da s velikom nelagodom pišem o Indiji i onom što sam vidio, ali ne zbog toga što mi fali "materijala" (kojeg sam pokupio više nego u pedesetak država na pet kontinenata u kojima sam prethodno boravio). Sad mi je jasno zašto već mjesec dana odlažem pisanje reportaže koju sam obećao kolegama u redakciji. Naime, bojim se da se svako onaj ko pokuša čitaocima da dočara Indiju nakon nekoliko dana, sedmica ili mjeseci boravka u njoj, izlaže ogromnom riziku ili nedopustive neznalačke ignorancije ili oholog voajera onoga što bi se na Zapadu nazvalo neizmjernom ljudskom patnjom. Radi se o tome da se u Indiji kao rijetko gdje na svijetu čovjek uvjeri da je ključni moment u onome što određuje sudbinu svakog ljudskog bića ono na što uopće nema ni najmanjeg utjecaja - sredina, društvo ili država u kojoj je rođen/a. Američki multimilijarder, mag berzanskih investicija Warren Buffet, ovo na šta mislim je nazvao "ovarian lottery" - jajčanom lutrijom. I, zaista, može neko biti i sto puta talentiraniji i sposobniji od, recimo, Billa Gatesa ili Dine Mustafića, ali činjenica da je rođen u slumu Dharawi, u kojem sam proveo tri nezaboravna sata i u kojem je sniman Slumdog Millionaire, njegovu sudbinu čini tragično i predvidljivo izvjesnom.
Otkrio sam bezbroj nevjerovatnih stvari koje stranca u Indiji mogu šokirati ili fascinirati. Jedna od meni najupečatljivijih je neopisiva mirnoća s kojom stotine miliona ljudi prihvata očajne uslove u kojima žive decenijama i koji se, sasvim je izvjesno, za njih do smrti neće promijeniti. Iz razgovora s Indijcima, kao i knjiga koje sam čitao, otkrio sam uzrok tog, meni neshvatljivog, mirenja sa sudbinom. Radi se o fenomenu kojem sam svjedočio tokom rata u Sarajevu, gdje sam se uvjerio da iskreni vjernici puno lakše podnose smrti svojih najbližih, uključujući i ubistva vlastite djece, od onih nevjerujućih. Dakle, objašnjenje zašto stotine miliona ljudi pristaje da živi u neljudskim uslovima, a pri tom ne pljačkaju i ne ubijaju na stotine dolarskih milijardera ili na hiljade korumpiranih političara pored kojih žive, leži u religiji. Radi se o hinduizmu.
I nakon nekoliko pročitanih knjiga o hinduizmu, ne usuđujem se detaljnije ga opisivati. Ono po čemu mi se hinduizam čini najupečatljivijim je vjerovanje u kontinuitet života i nakon ovozemaljske smrti. Ovo uvjerenje je čvrsto ukorijenjeno kroz termin koji nije poznat samo hindusima: karma je vjerovanje da će sve što činimo u ovom životu imati odraza u narednom, a život koji sada živimo jeste rezultat "minulog rada" u prošlom. Izgleda da baš u ovom principu hinduizma leži odgonetka savršene mirnoće hindusa i spremnosti da žive u ponižavajućim uslovima i umiru od gladi dok pored njih braća Ambani u Mumbaiju grade neboder od milijardu dolara za potrebe svog stanovanja. Dakle, otprilike ovako: hinduska sirotinja drži da je njihov bijedan položaj posljedica njihove loše karme u prethodnom životu, za razliku od Ambanijevih, što sve može biti promijenjeno već u narednom životu. Po mirenju s beskrupuloznim privilegijama koje su sebi osigurali nacionalni lideri i političari, izgleda mi da ogromna većina ojađenih Bosanaca i Hercegovaca već godinama upražnjava hinduizam a da toga nije ni svjesna.

Položaj žene u Indiji - Gori nego u nekadašnjoj Crnoj Gori
Uh, kako su lijepe Indijke! To se ne da opisati, njih se jednostavno mora makar i nepristojno zapadnjački dugo gledati, čak i uz rizik supruginog lakta u vlastitim slabinama. Neke žene koje nisu fizički lijepe imaju čudnu unutarnju ljepotu kojom zrače; neke fizički lijepe žene zrače nekom unutarnjom hladnoćom koja odbija; ali meni nigdje kao kod Indijki nije moguće tako često sresti raskoš fizičke ljepote u punom skladu sa zračećom unutarnjom mistikom. Da ste samo vidjeli oči recepcionerke u delhijskom hotelu Park!
Nažalost, položaj žena u tradicionalnom, a to znači i danas vladajućem, indijskom društvu daleko je od njihove ljepote. Prvo, položaj udatih žena u muževljevoj kući, u kojoj po pravilu žive s muževljevim roditeljima, njegovom braćom i porodicama braće ukoliko su oni oženjeni, umnogome zavisi od toga da li rađaju sinove ili kćerke. Ženskoj djeci se niko ne raduje i zbog toga se godišnje u Indiji izvrši preko pet miliona ilegalnih abortusa, mahom nad ženskim fetusima.
"Praktične" razloge ove tradicije objasnio nam je razgovorljivi vozač Avisovog rent-a-cara koji smo koristili od Agre do Jaipura (u svakom gradu koji smo posjetili čekao nas je ugodno rashlađeni automobil s uniformiranim vozačem: cijena 24-satnog iznajmljivanja - 20 dolara!). Elem, Dharim nam je prvo objasnio da brakove u Indiji dogovaraju porodice supružnika, pri čemu je mladoženjina porodica u puno boljoj poziciji od porodice djevojke koju valja udati. Naime, pod uslovom da obje porodice pripadaju istoj kasti, prvo se pregovara o mirazu koji mlada donosi i svoti novca kojim će platiti raskošnu svadbenu ceremoniju i troškove slavlja koje ne traje kraće od tri dana. Troškovi udaje kćeri milione indijskih porodica tjeraju u pravo dužničko ropstvo. Ukoliko, pak, porodica udavače nakon vjenčanja ne ispoštuje dogovor o mirazu, u preko pola miliona slučajeva godišnje mlada svojim životom plaća odmazdu. Dharim ponosno priča da ima dva sina i da za starijeg, dvadesetogodišnjaka, već ima ponude iz dobrih porodica iz njegove kaste koje imaju kćerke za udaju. Sa smiješkom dodaje da je njegov brat u puno lošijoj situaciji od njega - ima četiri kćerke, a još nijednu nije udao. Pitamo ga da li će njegov sin imati ikakvog utjecaja na izbor buduće supruge. "Neće. Ženu ćemo mu odabrati moj otac i ja, pri čemu zadnju riječ u odluci ima moj otac. I ja sam prvi put svoju suprugu vidio nakon svadbe, kad smo išli na bračno putovanje." Na pitanje šta ako se djevojka ne dopada ili ne odgovara sinu, odgovara: "Otac i ja najbolje znamo kakva djevojka njemu odgovara, čitav život živi s nama. On zna da ćemo mi odabrati najbolju." A šta ako u braku iskrsnu problemi? "Ako se pojavi neki problem između njih, pozvat će mene i ja ću riješiti problem. Ko je od oca pozvaniji da riješi problem? Ne može postojati problem koji otac ne može riješiti. Zahvaljujući tome u Indiji je najmanji broj razvoda brakova na svijetu."
U mnogim dijelovima Indije još uvijek se prakticira ritualno (samo?)spaljivanje udovica na istoj lomači na kojoj gori tijelo preminulog supruga. Unatoč tome što se indijske vlasti, i zakonom koji je na snazi još od 1829. godine, bore protiv ove tradicije koja se zove sati, ona je i danas prisutna. Sati se prvi put spominje u hindu religijskim knjigama kada se supruga božanstva Shive spalila na lomači na kojoj je gorio njen suprug, nezadovoljna respektom koji je prema smrti njenog muža pokazao njen otac. Prije spaljivanja molila se da i u novoj reinkarnaciji bude Shivina supruga, molba joj je uslišana i u svetim hindu knjigama u svom novom životu poznata je pod imenom Parvati. Druga čuvena sati žena u hindu literaturi bila je Savitri. Kad je po dušu Savitrinog supruga Satyavana došao bog smrti Yama, ona ga je preklinjala da oživi Satyavana a zauzvrat uzme njoj život. On je odbio, ali ga je ona uporno pratila. Kad je primijetio da njega i njenog mrtvog muža Savitri i dalje uporno prati, unatoč tome što je već bila iscrpljena, Yama joj je ponudio da učini za nju bilo šta osim da joj oživi muža. Savitri je tražila da ima djecu sa Satyavanom i Yama nije imao kud i vratio joj je muža u život. U hinduskoj mitologiji ove dvije žene imaju posebno mjesto i simboliziraju privrženost indijskih žena muževima i spremnost na bezgraničnu žrtvu. No, preovladava uvjerenje da sati nije vezan za religijske običaje, već za socijalne uslove života indijskih žena. Po jednoj teoriji, porijeklo satija se veže za efikasan metod sprečavanja udovica da naslijede muževo bogatstvo i udaju se za ljubavnika. Po drugoj, porijeklo satija potječe od ljubomorne kraljice koja je čula da umrle kraljeve u raju dočekuju stotine lijepih žena, te je njena smrt bila prepreka rajskoj nevjeri supruga. Bilo kako bilo, sati se i danas prakticira, a porodice žena koje ga izvrše stječu dugotrajno uvažavanje sredine u kojoj žive.
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Varanasi, vreme uživanja

6. maj 2009.

Varanasi, vreme uživanja


Prema legendi, Varanasi ili Benares, kako su ga davno nekada zvali, osnovao je bog Šiva, jednog ponedeljka, pre mnogo hiljada godina, a Buda je u predgrađu tog magičnog Grada svetlosti na Gangu, održao svoju prvu propoved posle prosvetljenja.

Autorka: Jelica Stojančić
Izvor: Vreme


10508676744a00b6b35346a113106980_huge.jpg


Prema legendi, Varanasi ili Benares, kako su ga davno nekada zvali, osnovao je bog Šiva, jednog ponedeljka, pre mnogo hiljada godina, a Buda je u predgrađu tog magičnog Grada svetlosti na Gangu, održao svoju prvu propoved posle prosvetljenja. U Varanasi ljudi dolaze da se rode, da žive i da umru. Varanasi je jedan od najstarijih živućih gradova na svetu, star koliko Jerusalim, Atina, Peking, uzbudljiv jednako kao egipatske piramide, Kineski zid, kambodžanski dragulj Angkor Vat! Čitav moj put u Indiju je bio zbog Varanasija i Ganga.

Izgleda kao da je vreme rođeno u Varanasiju i da to nije grad nego stanje duha.

"Benares je stariji od istorije, stariji od tradicije, stariji čak i od legende, i izgleda dva puta starije nego sve to zajedno", zapisao je američki književnik Mark Tven o svetom mestu na severoistoku Indije.

Ne bih da preterujem u egzaltaciji. Varanasi kao takav jeste čudo nad čudima, pesma nad pesmama, ali pod uslovom da svesno apstrahuješ neugodnosti koje do njega vode i koje ti se dešavaju kad si u njemu. U Indiji vole da te dotaknu, da ti pošto-poto prodaju nešto i da te vijaju po prašnjavim ulicama dok ne popustiš ili dok im ne dojadi tvoja nezainteresovanost. Ali, čim te jedni ostave na miru, dohvate te drugi. Do Ganga moraš rikšom ili peške ili autobusom donekle, pa onda kako ispadne. Naravno, pričam o putnicima namernicima, turistima, a ne o hodočasnicima i žiteljima Varanasija. Vodič nas je upozorio na lake na prstima i savetovao da čuvamo stvari. Mada, osećaš se bezbedno, bez obzira što kradljivci i prevaranti odasvuda dolaze da kupanjem u Gangu skinu teret greha sa sebe i čisti uđu u novu etapu ovozemaljskih laži i prevara. Gang prašta i oslobađa. Od onih koji dolaze zavisi da li će biti turistička atrakcija ili svetilište i čistilište.

Ako ti se posreći da umreš u Varanasiju i tvoj prah i pepeo odnese Gang, čiste duše letiš direktno u nebo, među bogove, da tamo ostaneš zauvek. Ne moraš dušu da maltretiraš neprestanim reinkarnacijama koje bi je uporno vraćale na Zemlju, kako bi se tek posle dugih lutanja uznela na nebesa.

Varanasi živi opušteno sa smrću i jedino se stranci ukoče kad kroz gomilu svetine prolaze povorke sa lešom na nosilima, zamotanim u tkaninu i posutim cvećem, na svom poslednjem putu za sveti Gang. Iza nosila ide duga ili kratka povorka ucveljene familije, a na začelju nosači drveta za potpalu. Uglavnom na rame ili pod mišku uprte skupocenu sandalovinu, da se vidi da se ima i da pokojnik nije bio siromah. Život i smrt igraju se žmurke u Varanasiju i ne mogu da kažem da se navikneš na njihov čudni ples, ali kako dani prolaze, prihvatiš defile pokojnika kao deo folklora. U drugim delovima Indije, kažu, nisu do te mere intimni sa smrću. Plaše je se i ne vole ni da pomisle na nju. Krematorijumi se nalaze van grada i lomače gore isključivo do zalaska sunca.

U Varanasiju, na obali Ganga, obišli smo dva najprestižnija indijska mesta za kremaciju – Manikarnika i Hariščandra Gat – koja rade 24 sata! Videli smo i pse koji su posle vatrenog obreda preturali po pepelu tražeći za večeru kosku i malo pečene čovetine, ženetine, ljudetine ili već kako... Ne bih da priča liči na pamflet i preterivanje, ali ta slika mi se urezala u sećanje. Ne progoni me, nego se kao medaljon uglavila u mozaik o Varanasiju koji njome nije izgubio ništa od savršenstva, naprotiv. Varanasi je i sjaj i beda, obe strane medalje, nedodirljiv u svojoj uzvišenosti, ne može mu niko nauditi. I kroz istoriju su ga palili i uvek nanovo gradili, a on za napade nije mario.

Da se razumemo, Varanasi nije isključivo Šivin grad, deli ga sa 330 miliona hindu bogova i božanstava! Bogovi su nepogrešivo znali gde da nađu stan ili kuću, ili bar letnjikovac. U gradu pored široke reke. Gang je bio nebeska reka, bela kao Mlečni put, pa se na molbu bogova upleo u Šivinu kosu i elegantno spustio na zemlju. Prvo na Himalaje pa nastavio prema Varanasiju. Nije ni važno kako je sve počelo, važno je da je počelo i da grad i reka ne mogu jedno bez drugog. Bogovi znaju sebi da ugode, a ljudi da izaberu...
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Mumbai, kreativni centar sveta

10. maj 2009.

Mumbai, kreativni centar sveta


Mumbai je među 10 najjačih gospodarskih centara i sedmi na popisu gradova s najviše milijardera, toliko specifičan da ima i svoj vlastiti jezik, a od napada islamskih terorista na naj-popularnija okupljališta mafije i zvijezda

Autor: Jasmin Boko
Izvor: Jutarnji.hr


15823905864a060008dbeb9790416721_huge.jpg


Neočekivani svjetski uspjeh filma “Slumdog Millionaire”, koji je iznenadio čak i producente, skrenuo je pažnju na jedan od najuzbudljivijih svjetskih gradova na početku novog milenija. Bombay, odnosno Mumbai, kako je poznat od 1996. kad je gradu vraćeno staro, tradicionalno ime, već je godinama jedan od onih svjetskih gradova koji Indijcima, nažalost samo onima koji pripadaju dobrostojećoj srednjoj klasi, i sve brojnijim turistima nudi pustolovinu grada koji diše punim plućima. S dvadesetak milijuna stanovnika koji nastanjuju gradsko područje Mumbai je jedan od najvećih gradova svijeta i zasigurno jedan od najegzotičnijih. Jer, nigdje kao u Mumbaiju ne miješa se toliko bogatstvo s onima koji žive na ljudskom dnu, na što je podsjetio i film “Slumdog Millionaire”.

Priča filma u režiji Dannyja Boylea po scenariju Simona Beaufoya (zapamćenog po scenariju filma “Skidajte se do kraja”) govori o marginalcu Jamalu, odraslom u Dharavi slamu, najvećem improviziranom naselju u Aziji sklepanom od dasaka i kartona, koji dolazi do finalnog pitanja u poznatom kvizu “Tko želi biti milijunaš”. Put do finala vodi ga u flash-back kroz djetinjstvo i odrastanje s bratom Salimom u slamu, ubojstvo majke u napadu Hindusa i upoznavanje djevojčice Latike koja će mu postati životna ljubav.

Elitni restorani i prosjaci

Dharavi slam, milijunski “grad” u samom centru Mumbaija, improvizirano je naselje beskućnika od kartona, komada ukradenog drva, dio grada koji policija ne može kontrolirati i u koji nerado ulazi. Dharavi je samo jedan od slamova Mumbaija, grada u kojem više od polovice stanovnika živi u ovakvim naseljima bez vode, struje i kanalizacije, u svakom slučaju najpoznatiji i najveći predstavnik takve azijske svakodnevice.


11472962864a06000905442632557723_huge.jpg


Enormne socijalne razlike i danas se u Mumbaiju osjećaju na svakom koraku. Na pločnicima uz elitne restorane u kojima za ručak treba izdvojiti iznos koji je ravan šestomjesečnoj plaći nekog manje sretnog stanovnika grada spavaju beskućnici, a na izlazu iz Insomnije, najpoznatijeg indijskog noćnog kluba, ravnog bilo kojem europskom klubu ovakvoga tipa, čekaju vas obogaljeni prosjaci, gladna djeca i ljudi koji doslovno umiru od gladi ili neke egzotične bolesti, primjerice gube. S jedne strane gradski elitni restorani i okupljališta puna su uspješnih poslovnjaka i bollywoodskih zvijezda, koje u Indiji imaju status božanstva i izazivaju pravi stampedo obožavatelja kad god se pojave, dok na ulicama neposredno iza njih žive i umiru oni kojima je sreća bila manje sklona, koji preživljavaju na ostacima hrane koja preostane na bogataškim tanjurima. Od svakovečernjih lokalnih fešti na plaži Chowpati preko neizdržljivog smrada slamova, kojeg bezuspješno pokušavaju opisati mnogi zapadni pisci, pa do elitnih vila na Nariman Pointu, Mumbai je šareni, ponekad veseo, često vrlo tužan kaleidoskop šarenih boja, mirisa i doživljaja, što su mnogi stranci koji su iskusili lošije strane ovoga grada spremni zvati traumama.

Grad koji spada u deset najjačih gospodarskih svjetskih centara sedmi je na popisu gradova u kojima živi najviše milijardera, pa je istovremeno postao meka za indijsku sirotinju koja ilegalno dolazi iz cijele Indije kako bi preživjela na ostacima bogatih, jer je čak i to često znatno više nego što nudi neko selo ili manji grad. Grad je toliko svoj i specifičan da čak ima i svoj jezik - mumbaiya, mješavinu marathija, jezika države Maharashtra, hindija, indijskog engleskog i sasvim originalnih kovanica.

Nova senzacija

Nije onda nikakvo čudo da su islamski teroristi zbog važnosti grada u više navrata napadali samo srce Mumbaija, koji im je očito u njihovoj borbi svim sredstvima značajniji nego glavni grad New Delhi. Posljednji teroristički napad potkraj prošloga studenoga na Mumbai koji je iza sebe ostavio više od 200 mrtvih ciljan je upravo na Colabu, srce Mumbaija, i ne slučajno bio je usmjeren na najpopularnija okupljališta dobrostojećih građana i stranih gostiju. Hotel Taj Mahal i restoran Leopold bili su glavni ciljevi, jer je prvi najpoznatiji hotel u kojem rado odsjedaju bogati, dok je Leopold najpopularniji restoran u gradu, mjesto okupljanja turista, čak i onih koji ne spadaju u bogate nego su obični putnici, ali i lokalne mafije i biznisa, gdje se sklapaju mnogi poslovi. Restoran je dodatno dobio na popularnosti 2005., nakon objavljivanja najvažnijeg romana o Mumbaiju, “Shantaram”, Gregoryja Davida Robertsa, Australca koji je pobjegao iz najstrože čuvanog zatvora u Australiji i deset se godina skrivao u Mumbaiju, obavljajući razne poslove, od priučenog liječnika u slamu u kojem je živio pa do poslova egzekutora za lokalnu mafiju. Iz boljih dijelova Mumbaija potekao je i Salman Rushdie, kojem je ovaj grad poprište događanja u nekima od najboljih njegovih romana.

Vrtoglavi uspjeh filma “Slumdog Millionaire” skrenut će dodatnu pažnju na Mumbai i učiniti ga još omiljenijom destinacijom, a nema sumnje da će i “Shantaram”, najživlja slika suvremenoga Mumbaija, dobiti na svjetskoj popularnosti zahvaljujući uspjehu filma. Premda je izložen epidemijama kolere u slamovima, udarima mafije, kriminalu raznih vrsta, čak i terorizmu, Mumbai kao da iz svakoga ovog iskustva izrasta jači i uspješniji. Paradoksalno, umjesto da ga turisti, indijski i strani, izbjegavaju nakon posljednjega terorističkog napada, grad je samo postao još popularniji. Kad sam, boraveći potkraj siječnja po n-ti put u ovom gradu kojim sam i sam zaražen, otišao pogledati što se dogodilo s hotelom Taj Mahal, do njega se nisam mogao probiti od indijskih turističkih grupa kojima je on postao nova senzacija; skupu sobu u njemu sada treba rezervirati mjesecima unaprijed. U Leopoldu slična priča: u restoranu u kojem ni prije nije bilo lako naći mjesto sad se čeka na red za ručak ili pivo, kao da su teroristi ovim mjestima samo napravili dodatnu reklamu.

Sve za pravi iznos

Ovaj kozmopolitski grad i nakon terorističkih udara ostao je prožet duhom zajedništva, premda nad svim lebdi orwelijanski duh Velikog brata, osnovana je organizacija “Oči i uši”, koja se posvuda reklamira sloganom “Budite oči i uši našega grada”, prijavite sve što je sumnjivo na besplatni telefon, što stotine ljudi dnevno i rade. Zamjeri vam se susjed i eto vam prilike prijaviti ga za sumnjivo ponašanje. No uza svu pojačanu prisutnost vojske i policije, život u gradu i dalje je opušten, bez tenzija, živi svojim za Indiju neobično brzim ritmom. Dostavljači leda na svojim volovskim zapregama mimoilaze se na ulici s limuzinama, prodavači svega i svačega i prosjaci dodiruju se ramenima s bollywudskim zvijezdama skrivenima iza sunčanih naočala koji pokušavaju doći do omiljenog restorana, a ponuda hašiša ili nečeg jačeg jednako je česta kao dozivanje taksista, koji će vas u svoje vozilo ugurati čak i ako niste imali namjeru negdje otići.

“Slumdog Millionaire” gledao sam krajem siječnja, dan nakon indijske premijere koja je bila puna indijskih celebrityja, bollywoodskih zvijezda, političara i uglednih članova lokalne mafije. Potonji jako dobro surađuju s policijom, ipak je riječ o zemlji u kojoj je korupcija i dalje glavni izvor preživljavanja državnim službenicima, političarima i policiji, ali i mnogi drugi funkcioniraju na principu mita, pa je tako moguće dobiti baš sve što vam treba, nema veze koliko tako nešto izgledalo nedohvatno, pod uvjetom da u pravu ruku stavite pravi iznos novca. Sljedećih dana projekcije filma nisu bile previše popunjene, dijelom jer je 11 kuna, koliko u pristojnoj kinodvorani u centru košta ulaznica, iznos kojim će se prosječna mumbaijska obitelj hraniti nekoliko dana, a još više jer su film, koji se i prije nedavne američke premijere počeo ovdje prodavati na ulici kao piratski DVD, zapravo svi već vidjeli.

Brza adaptacija grada

Poseban je doživljaj gledati film u dvorani koja se nalazi u neposrednoj blizini slama Dharavi o kojem govori, a kao i uvijek u indijskim kinima projekcija počinje nakon intoniranja nacionalne himne. Naravno, slika Mumbaija iz “Slumdog Millionairea” nije privlačna tamošnjim stanovnicima, a film je izazvao i prosvjede, prije svega stanovnika slama, ali i brojnih Hindusa koji su uvrijeđeni načinom na koji je predstavljen bog Rama. No, ta činjenica djeci iz slama ne smeta da pred kinom trguju, prose, nude se kao vodiči ili vam pokušavaju prodati hašiš. Muslimani, o kojima film govori, nisu se oglasili, ali da se njihova oglašavanja posebno boje indijske vlasti govori i činjenica da policija vrlo pažljivo kontrolira torbe na ulazu i da nitko ne smije napustiti dvoranu prije kraja filma.

Film koji je koštao 15 milijuna dolara zaradio je dosad gotovo 200 milijuna, a deset nominacija za Oscara jamči mu siguran daljnji uspjeh. Paradoksalno, kad su vidjeli film, producenti su se preplašili za svoj novac, pa su čak planirali izbjeći distribuciju filma po kinima, te ga plasirati ravno na DVD. Nakon što je film osvojio 4 Zlatna globusa, sedam BAFTA-inih priznanja i pet Critics Choice nagrada, a čeka ga po svoj prilici i lijepa žetva Oscara, producenti su naglo promijenili mišljenje. Što se tiče DVD-a, zahvaljujući efikasnoj indijskoj piratskoj industriji film je odavno na ulici.

Scenarij je inače nastao po sjajnoj knjizi “Q and A” (2005.) Vikasa Swarupa, indijskoga pisca i diplomata , a Englezi su bili brži od Indijaca u kupnji filmskih prava. Tri dana nakon indijske premijere filma kupio sam novo izdanje romana od uličnog prodavača i knjiga se sada zove po filmu. Indijci, ako su i izgubili prava na film, što je vjerojatno korisno za njegovu uspješnost, očito imaju nos za trgovinu.

Mumbai je još jednom pokazao da je spreman na brzu adaptaciju: turističke agencije tri dana nakon terorističkog napada već su počele voditi ture u obilazak hotela Taj Mahal, a ovih su se dana pojavile s novom ponudom koja je postala hit: paket-aranžman po Dharavi slamu koji uključuje ručak i susret s malim protagonistima filma! Mumbai, ma što mu se dogodilo, ide dalje!
 
Natrag
Top