Apsolvent
LEGEND
Učlanjen(a)
03.03.2010
Poruka
1.439
Игорь Фёдорович Стравинский

436px-Igor_Stravinsky_LOC_32392u.jpg


Igor Stravinski

Biografski podaci
Rodno ime:
Igor Fjodorovič Stravinski
Datum rođenja: 17. jun 1882.
Mesto rođenja:
Lomonosov (Rusija)
Datum smrti:
6. april 1971.
Mesto smrti:
Njujork (
SAD)

Dela
Period: Modernizam, Neoklasicizam
Poznata dela: Petruška, Posvećenje proleća, Žar-ptica, Život razvratnika

Nagrade
Nagrada:
Gremi za životno delo 1987.
Muzička nagrada Léonie Sonning 1959.

Igor Fjodorovič Stravinski (rus. И́горь Фёдорович Страви́нский, Oranienbaum, 17. jun 1882 – Njujork, 6. april 1971), je bio ruski kompozitor, kojeg danas mnogi, i na zapadu i u njegovoj rodnoj domovini, smatraju jednim od najuticajnijih kompozitora XX veka. Od 1910 godine živio je u Švajcarskoj i Francuskoj, a od 1937 godine u SAD. Američki državljanin je postao 1945.

Bio je otelotvorenje kosmoplitskog Rusa kojeg je Tajm naveo kao jednog od najuticajnijih ljudi XX veka. Pored priznanja koja je dobio za svoje kompozicije, stekao je slavu i kao dirigent i kao pijanista, najčešće na premijerama vlastitih dela. Godine 1939. i 1940. predavao je muzičku estetiku na Harvard univerzitetu u Bostonu (predavanja objavljena pod naslovom Muzička poetika 1942).

Odlikuje se velikom raznovrsnošću muzičkog izraza i stilske orjentacije. U prvoj fazi je spajao ruske folklorne elemente sa impresionizmom, zatim je bio ekspresionista sa čestim oslanjanjem na džez, a kasnije je primenio neoklasični stil. U poslednjoj fazi je koristio principe dodekafonije. Imao je veliki uticaj na svoje mlađe savremenike u mnogim zemljama.

Međunarodnu slavu prvo je stekao sa svoja tri baleta, koja je naručio Sergej Dijagilev, a čiji ih je Bale ruse i premijerno izveo. Ta tri baleta su Žar-ptica (1910), Petruška (1911) i Posvećenje proleća (1913). Posvećenje proleća, čija je premijera izazvala pobunu publike i javnosti, preobrazila je način na koji su kasniji kompozitori gledali na ritmičku strukturu. I danas, njegova vizija poganskih rituala oživljenih u imaginarnoj predistorijskoj Rusiji očarava i oduševljava publiku.

Nakon ruske faze, za vreme 1920-ih Stravinski se okreće neoklasicizmu. U delima iz ovog perioda, namera je bila upotreba tradicionalnih muzičkih formi (koncert, groso, fuga, simfonija), često sakrivajući plašt intenzivnih emocija ispod površine koja je ostavljala utisak odvojenosti i jednostavnosti i često je odavala počast muzici ranijih majstora kao što su Johan Sebastijan Bah, Đuzepe Verdi, Petar Iljič Čajkovski i drugi.

Tokom 1950-ih je adaptirao serijske postupke, koristeći nove tehnike tokom poslednjih 20 godina svog života da napiše dela koja su kraća i više ritmična, harmonična i strukturalno kompleksnija od njegove ranije muzike. Uprkos njihovoj kompleksnosti, ova dela dele karakteristike sa svim prethodnim djelima Igora Stravinskog. Ritmička energija, konstrukcija proširenih melodičkih ideja iz malih struktura kompromirajući samo dvije ili tri note, te čistoća forme, instrumentacije i ekspresije.

Stravinski je bio i pisac, i sačinio je, uz pomoć Aleksisa Rolanda-Manuela, teorijsko delo Poetika muzike, u kojem je izrekao poznatu rečenicu da je muzika nesposobna da „izrazi išta drugo osim same sebe“. Mnogi intervjui u kojima je Stravinski razgovarao sa Robertom Kraftom izdati su kao knjiga pod naslovom Razgovori sa Igorom Stravinskim. Njih dvojica sarađivali su na još 5 izdanja tokom narednih decenija.




Biografija


Rusija

160px-Stravinsky_Nijiinsky.jpg


Mladi Stravinski sa Vaclavom Nižinskim.

Igor Fjodorovič Stravinski rođen je 17. juna 1882. u Oranienbaumu (od 1948. Lomonosov), a detinjstvo je proveo u Sankt Peterburgu. Njegovo detinjstvo, kako piše u svojoj autobiografiji, nije bilo bajno: „Nikad nisam sreo nikoga ko je stvarno nešto osećao prema meni.“ Njegov otac, Fjodor Stravinski, bio je bas pevač u Marijinskom teatru, pa je mladi Igor rano započeo sa časovima klavira, a kasnije je učio muzičku teoriju i oprobao se u komponovanju. Godine 1890. Stravinski je gledao izvođenje Uspavane lepotice Petra Iljiča Čajkovskog u Marijinskom. Izvođenje, koje je ujedno bilo i njegov prvi susret sa orkestrom, potpuno ga je očaralo. Sa 14 godina je usavršio Mendelsonov koncert za klavir u G-molu, a sledeće godine je završio skraćenu, klavirsku verziju jednog gudačkog kvarteta Aleksandra Glazunova.

300px-Stravinsky_rimsky-korsakov.jpg


Stravinski (prvi levo) i Nikolaj Rimski-Korsakov (prvi do Stravinskog) sa još 3 osobe 1908.

Uprkos svom entuzijazmu za muziku, njegovi roditelji su od mladog Stravinskog očekivali da postane advokat. Stravinski je upisao pravo u Sankt Peterburgu, ali mu je profesija bila dosadna, te je u 4 godine studija prisustvovao na manje od 50 predavanja. Nakon smrti oca 1902, Stravinski je sve više pažnje posvećivao svojim muzičkim studijama. Stravinski je diplomu na pravnom fakultetu dobio 1907. i nakon toga je mogao sve svoje vreme posvetiti muziki. Na savet Nikolaja Rimski-Korsakova, koji je tada verovatno bio vodeći ruski kompozitor, odlučio je da se ne upiše na Sankt Peterburški konzervatorijum. Umesto toga, 1905. je započeo privatno učenje (dva puta nedeljno) kod Rimski-Korsakova, koji mu je postao kao drugi otac.

Te iste godine, verio se sa svojom rođakom Katerinom Nosenko, koju je poznavao od ranog detinjstva. Venčali su se 23. januara 1906, i u roku od dve godine su dobili dvoje dece — sina Fjodora (1907) i kći Ljudmilu (1908).

Godine 1909, njegov Vatromet je izveden u Sankt Peterburgu, gde ga je čuo Sergej Dijagilev, šef Bale rusea u Parizu. Dijagilev je bio dovoljno impresioniran delom da je odmah angažovao Stravinskog da mu napiše orkestracije, a kasnije i celovečernji balet — Žar-pticu.

Švajcarska

Stravinski je 1910. otputovao u Pariz kako bi gledao premijeru Žar-ptice. Nedugo zatim pridružila mu se i njegova porodica, te su odlučili da jedno vreme ostanu na zapadu. Preselio se u Švajcarsku, gde je ostao do 1920, i to, naizmenično, u Klaransu kraj Montrea i Lozani. U tom periodu, komponovao je još 3 dela za Bale ruse - Petrušku (1911), napisanog u Lozani, Posvećenje proleća (1913) i Pulčinelu, oba napisana u Klaransu.

Dok je porodica Stravinski boravila u Švajcarskoj, rođen je njihov drugi sin, Soulima (1910), i njihova druga kći, Marija Milena (1913). Tokom zadnje trudnoće, otkriveno je da Katerina boluje od tuberkuloze, te je smeštena u švajcarski sanatorijum na negu. Nakon kratkog povratka u Rusiju u julu 1914. da pokupi materijale za Venčanje, Stravinski je napustio svoju domovinu i vratio se u Švajcarsku tik pred početak Prvog svetskog rata. U Rusiju se nije vratio skoro celih 50 godina.

Francuska

Godine 1920. preselio se u Francusku. Nakon kratkog boravka u blizini Pariza, on i njegova porodica su se preselili na jug Francuske gde su ostali do 1934, kada se ponovo vraćaju u Pariz, gde se smeštaju u ulicu Fabur Sen-Onore. Stravinski je kasnije rekao da mu je to bila poslednja i najtužnija evropska adresa na kojoj je boravio. Dok je tu boravio, tuberkuloza njegove supruge prešla je na njegovu najstariju kći Ljudmilu i na njega samoga. Ljudmila je preminula 1938, a Katerina sledeće godine. Dok je Stravinski boravio u bolnici, gde je lečen 5 meseci, preminula mu je i majka. Stravinski je već tada imao kontakte u SAD-u. Tada je radio na simfoniji u C-molu za Čikaški simfonijski orkestar i pristao je predavati na Harvardu tijekom školske godine 1939/40. Kada je u septembru izbio Drugi svetski rat, otputovao je u SAD. Na početku je živeo u Holivudu, ali se 1969. seli u Njujork.

Sjedinjene Američke Države

Stravinski je nastavio sa životom u SAD od 1939. pa sve do smrti 1971. Državljanstvo je dobio 1945. Priča kako ga je dobio dosta je zanimljiva. Kada je sa 58 godina došao u SAD i otišao u kancelariju za dobijanje državljanstva, službenik ga je pitao za prezime. Stravinski je rekao da se preziva Stra-vin-ski pazeći na naglasak svakog sloga. Kada je službenik zapisao prezime, nasmešio se i rekao: Znate, mogli biste i da ga promenite. Stravinski se navikao na život u Francuskoj, ali je preseljenje u SAD sa 58 godina starosti bila velika promena. Jedno vreme je očuvao krug prijatelja emigranata iz Rusije, ali je kasnije shvatio da to neće biti dovoljno da podrži njegov intelektualni i profesionalni život u SAD. Kada je planirao da napiše operu sa Vistenom Hjuom Odenom, potreba da se bolje upozna sa engleskim jezikom poklopila se sa njegovim susretom sa dirigentom i muzičarom Robertom Kraftom. Kraft je živeo sa Stravinskim sve do kompozitoreve smrti, i pomagao mu kao interpretator, hroničar, pomoćni dirigent i pomagač u mnogim muzičkim i socijalnim poduhvatima.

Godine 1962, Stravinski je prihvatio poziv da se vrati u rodnu Rusiju kako bi održao seriju koncerata, ali je ostao emigrant čvrsto baziran na Zapadu.

358px-Stravinskygrave.jpg


Grob Igora Stravinskog na groblju San Mikele.

Igor Fjodorovič Stravinski je preminuo 6. aprila 1971. u Njujorku u 88. godini života, a pokopan je na venecijskom groblju San Mikele. Njegov grob nalazi se u blizini groba njegovog dugogodišnjeg saradnika Sergeja Dijagileva. Život Igora Stravinskog obuhvatio je većinu XX veka, uključujući i mnoge njegove moderne stilove klasične muzike, a sam Stravinski je uticao na mnoge kompozitore tokom svog života, ali i nakon njega. Stravinski ima zvijezdu na Holivudskoj stazi slavnih na 6340 Holivud aveniji, a posthumno je dobio Gremi nagradu za životno delo 1987.


Ličnost

Stravinski je pokazivao neiscrpnu želju da istražuje umetnost, književnost i život. Ta želja se manifestovala u dosta njegovih pariskih saradnji. Ne samo da je bio glavni kompozitor za Dijagiljevljev Bale ruse, nego je sarađivao i sa umetnicima kao što su Pablo Pikaso (Pulčinela), Žan Kokto (Edipus reks) i Džordž Balančin (Apolon).

Relativno niskog rasta i ne baš posebno zgodan, Stravinski je svejedno bio fotogeničan, kako mnoge slike pokazuju. Iako je njegov brak sa Katerinom izdržao 33 godine, njegova prava ljubav koja je ostala s njim do njegove smrti, i sa kojom s oženio nakon Katerinine smrti je Vera de Bose. Iako je bio zloglasni ženskaroš (čak se govori da je imao afere sa osobama iz visokog društva kao što je Koko Šanel), Stravinski je bio i porodični čovek koji je dosta svog vremena posvetio svojim sinovima i kćerkama. Jedan od njegovih sinova, Soulima Stravinski, je takođe kompozitor, ali je malo poznat u poređenju sa svojim ocem.

Kada je Stravinski upoznao Veru za vreme 1920-ih, ona je bila u braku sa slikarom i dizajnerom Sergejom Sudejkinom, ali su ona i Stravinski ubrzo započeli aferu što je dovelo do toga da Vera napusti svog supruga. Od tada pa do smrti svoje supruge Katerine uzrokovane rakom 1939, Stravinski je vodio dvostruki život, provodeći deo svog vremena sa porodicom, a ostatak slobodnog vremena sa Verom. Nakon Katerinine smrti, Stravinski se venčao sa Verom u Bedfordu 9. marta 1940. Za to vreme, oboje su napustili Francusku i otišli u SAD kako bi se sakrili od Drugog svetskog rata. Stravinski se odselio 1939, a Vera 1940.

Publika nikada nije bila predaleko. Za ranih 1920-ih, Leopold Stokovski, je omogućio Stravinskom podršku kroz pseudonimnog „donatora“. Stravinski je takođe bio u mogućnosti da privuče naknade: većina njegovih dela nakon Žar-ptice napisana su za posebne prigode i dobro su plaćena.

Jurij_Blixen_%26_Stravinskij.jpg


Igor Stravinski i Jurij Moskvitin (sredina) u pratnji Karen Bliksen/Isak Dinesen (desno)
u Kopenhagenu tokom 1950-ih.


Stravinski se pokazao podobnim za igranje uloge „svetskog čoveka“, razvivši izoštren instinkt za biznis i nastupajući hladnokorvno i opušteno u mnogim velikim svetskim gradovima. Pariz, Venecija, Berlin, London i Njujork su ugostili Stravinskog i kao pijanistu i kao dirigenta. Većina ljudi koji su ga poznavali kroz poslovne dogovore oko izvođenja tvrdili su da je bio pristojan, obziran i spreman da pomogne. Na primer, Oto Klemperer, koji je dobro poznavao Arnolda Šenberga, je rekao da je Stravinski uvek bio bolji i lakši za saradnju. U isto vreme, Stravinski je imao primetno nepoštovanje prema onima za koje je smatrao da su bili socijalno ispod njega: Robert Kraft se sramio njegovog običaja da lupa kašikom o staklo i viče u restoranu zahtevajući pažnju.

Ukus Stravinskog u književnosti bio je velik, i uvek je težio ka nečemu novom. Tekstovi i književni izvori za njegova dela započeli su periodom interesovanja za ruski folklor, pa za klasične autore i latinsku liturgiju, sa kojih je prešao na svoje francuske savremenike (Andre Žid u Persefoni) i na kraju na engleske književnike kao što su Visten Hju Oden i Tomas Sterns Eliot i srednjovekovnu englesku književnost. Na kraju svog života, u svoje delo Abraham i Isak ubacio je i hebrejsku skripturu.



Stilistički periodi

Većina dela Igora Stravinskog se može svrstati u tri stilistička perioda u koje se njegova karijera može podeliti.

Ruski period

Prvi od značajnijih stilskih perioda Igora Stravinskog (isključujući neka manja ranija dela) obeležila su tri baleta koje je napisao za Sergeja Dijagiljeva. Ovi baleti imaju dosta sličnih karakteristika: napisani su za jako veliki orkestar, koriste ruske narodne teme i motive i nose znakove imaginativnih nota i instrumentacije Rimski-Korsakova. Uprkos ovome, pokazuju znatan stilistički razvoj: od stliskih nacrta Rimski-Korsakova iz Žar-ptice, pa do važnosti bitonalnosti u Petruški, te sve do brutalnih polifonskih disonanci u Posvećenju proleća.

Prvi od ovih baleta, Žar-ptica, je značajan po svom neobičnom uvodu (12/8 takt u nižim basovima) i velikoj orkestraciji. I Petruška je distinktivnno napisana, i prvi je balet Stravinskog koji se bazira na narodnoj mitologiji. Ali tek je treći balet, Posvećenje proleća, smatran apoteozom „ruskog perioda“ Stravinskog. U baletu, Stravinski se osvrće na brutalnost paganske Rusije, reflektirajući te utiske u grubo nacrtanim, bockajućim motivima koji se ponavljaju u celom delu. Delo ima podosta poznatih prelaza, ali su dva posebno važna: uvodna tema koju svira fagot sa svojim najvišim notama i veliki, osmonotni motiv koji sviraju gudala uz pratnju roga.

Kako je Stravinski rekao na premijerama, njegova namera je bila da ih sve „pošalje do đavola“. U tome je i uspeo: godine 1913, premijera Posvećenja proleća izazvala je najpoznatiju pobunu publike u istoriji muzike.

Ostala važnija dela iz ovog perioda su: Le rosinjol, Renard (1916), Vojnikova priča (1918) i Venčanje (1923).

Neoklasični period

Sledeća faza u karijeri Stravinskog obeležena je sa dva dela: Pulčinela (1920) i Oktet za duvačke instrumente (1923). Oba dela sadrže ono što je postao glavni kvalitet ovog perioda, tj. povratak Stravinskog na klasicističku muziku Mocarta, Baca i njihovih savremenika. Taj „neoklasicistički“ stil uključivao je napuštanje velikih orkestara koje su zahtevali baleti. U tim delima, napisanim u periodu od 1920-ih pa do 1950-ih, Stravinski se uglavnom okreće duvačkim instrumentima, klaviru, te vokalnoj i kamernoj muzici. Simfonije duvačkih instrumenata i Simfonija psalama su među najboljim delima napisanim za duvače.

I druga dela, kao oratorijum Edipus reks (1927), Apolon (1928) koncert Dumbartonski hrastovi (1937–38), nastavljaju ovaj trend.

Neka veća dela iz ovog perioda su 3 simfonije: Simfonija psalama (1930), Simfonija u C (1940) i Simfonija u tri stava (1945). Apolon, Persefona (1933) i Orfej (1947) takođe označavaju zabrinutost Stravinskog, tokom ovog perioda, o vraćanju ne samo na klasicističku muziku, nego i na klasicističke teme: u ovim delima, mitoligiju antičkih Grka.

Vrhunac ovog perioda je opera Život razvratnika. Završena je 1951, i nakon izvedbi u Metropolitenu 1953, skoro je ignorisana. Izvedena je u Santafeškoj operi u godini njenog otvaranja (1957), sa samim Stravinskim prisutnim. To izvođenje obeležilo je kompozitorovu dugogodišnju saradnju sa operskom kućom. Ova opera, napisana prema libretu Vistena Hjua Odena i temljena na djelima Vilijama Hogarta, kondenzuje sve što je Stravinski usvaršio u poslednjih 20 godina. Muzika je neposredna, ali čudna. Pozajmljuje elemente klasicističke tonalne harmonije, ali upliće i iznenađujuće disonance. Ona sadrži neritmički zaštitni znak Stravinskog i vraća se na opere i teme Klaudija Monteverdija, Kristofa Vilibalda Gluka i Volfganga Amadeusa Mocarta.

Nakon završetka opere, Stravinski nikad više nije napisao nijedno neoklasično delo, nego je radio na delima koja će obeležiti njegov poslednji stilistički period.

Serijski period

Tek nakon smrti Arnolda Šenberga 1951. Stravinski počinje da koristi dodekafoniju, sistem od 12 tonova, koji je Šenberg razvio u svojim djelima. Stravinski je imao pomoć u razumevanju i prebacivanju na dodekafoniju od strane svog saradnika i prijatelja Roberta Krafta, koji se već davno zalagao za ovaj prelaz. Sledećih 15 godina provedeno je u pisanju dela tim stilom.

Stravinski je sa dodekafonijom prvi put ekspermentisao u manjim vokalnim delima kao što su Kantata (1952), Tri pjesme iz Šekspira (1953) i In memorijam Dajlan Tomas (1954). Kantikum sakrum (1955) je njegovo prvo delo u kojem je koristio tonske redove u celom djelu. Stravinski je kasnije proširio upotrebu dodekafonije na dela bazirana uglavnom na biblijskom tekstovima, kao što su Treni (1958), Propoved, pripovest i molitva (1961) i Poplava (1962).

Važno tranzicijsko delo iz ovog perioda je zapravo povratak Igora Stravinskog na ono što mu je donijelo svetsku slavu — balet. Agon je balet za 12 plesača koji je Stravinski pisao između 1954. i 1957. Neki delovi Agona ponovno sakupljaju „bledi“ tonalitet neoklasičnog perioda, dok drugi (npr. Bransle veseli) izlažu njegovu jedinstvenu reinterpretaciju serijskog perioda. Taj balet je kao mala enciklopedija Igora Stravinskog, koji sadrži mnoge njegove zaštitne znake koji se provlače kroz mnoga njegova dela, bila ona primitivistička, naoklasicistička ili serijska. Ti znakovi su: ritmička odstupanja i eksperimentisanje, harmonička domišljatost i školovano uho za majstorsku orkestraciju. Ove karakterisike su ono što delo Igora Stravinskog čini jedinstvnim u poređenju sa delom njegovih savremenika na pordučju serijske muzike.


Uticaj i doprinos

Stravinsky_and_Fulwaagder_at_piano.jpg


Igor Stravinski i Fulwaagder za klavirom

Delo Igora Stravinskog obuhvata mnoge kompozicijske stilove, revolucioniziranu orkestraciju, mnoge muzičke žanrove, praktično renoviranu baletnu formu i kombinaciju mnogih kultura, jezika i književnosti. Zbog svega ovoga, njegov uticaj na kompozitore i za njegova života i nakon njegove smrti bio je, i i dalje je, značajan.

Kompozitorske inovacije

270px-L%C3%A9on_Bakst_001.jpg

Žar-ptica — kostim balerine koja tumači žar-pticu u istoimenom baletu Stravinskog
koji je dizajnirao Leon Bakst.


Stravinski je počeo da razmišlja o ponovnom korišćenju motiva i ostinata već u Žar-ptici, ali je korišćenje tih elementa procvetalo tek u Posvećenju proleća.

Motivski razvoj, tj. korišćenje određene muzičke fraze koja je kasnije promenjena i razvijena tokom dela, vuče svoje korene iz sonatne forme iz Mocartovog vremena. Prvi veliki inovator ove metode bio je Ludvig van Betoven. Poznati „sudbinski motiv“ koji otvara 5. simfoniju i ponavlja se u delu u iznenađujućim i osvježavajućim mutacijama je klasičan primer. No, korišćenje motivskog razvoja od strane Stravinskog je jedinstveno po načinu na koji je on mutirao svoje motive. U Posvećenju proleća predstavlja aditivne mutacije, to jest, oduzimanje ili dodavanje note motivu bez žaljenja zbog promena u taktu.

Isti balet je značajan i zbog svog intezivnog korišćenja ostinata. Poznati prelaz, kako je gore napisano, je osmonostni ostinato za gudala uz pratnju osam rogova koji se događa u odlomku Plesovi mladih djevojaka. Ovo je možda prvi događaj u muzici u kojem prošireni ostinato nije korišćen ni za varijaciju, ni kao popratna melodija. U drugim vremenima, Stravinski u delu okomi dva ostinata jedan protiv drugog ne mareći za harmoniju i tempo, stvorivši pastiš, neku vrstu muzičkog ekvivalenta kubističke slike. Ovi prelazi nisu značajni samo zbog svog pastišnog kvaliteta, nego iz zbog dužine: Stravinski ih tretira kao cela i kompletna muzička dela.

Ovakve tehnike su na nekoliko decenija zasenile minimalistička dela kompozitora kao što su Teri Rajli i Stiv Rajh.

Neoklasicizam

Stravinski nije bio prvi zagovornik neoklasicizma. Nemački kompozitor Rihard Štraus je jedan od ranijih primera, (komponovao je mocartovsku operu Der rozenkavalir 1910, kada je Stravinski tek započinjao sa svojim ruskim periodom, a zanimljivo je da su noviji proučavatelji Štrausa negirali da je Rozenkavalir neoklasično delo) dok su drugi, kao Maks Reger, komponovali u Bahovom stilu puno pre nego što je Stravinski počeo da komponuje u tom stilu. Neoklasični stil će kasnije biti adaptiran od strane mnogih kompozitora kao nešto drugačije od Darijusa Miloa i Arona Koplanda. Sergej Prokofjev je jednom kritikovao Stravinskog zbog njegovih neoklasičnih manirizama, iako saosećajno, jer je i sam Prokofjev koristio takav stil u svojoj 1. klasičnoj simfoniji iz 1916/17.

Stravinski je korištenje novog stila najavio 1923. sa svojim Oktetom za duvače. Čiste harmonije vraćaju slušaoca natrag u klasični stil Mocarta i Baha, a jednostavnije kombinacije ritma i melodije bile su direktan odgovor namjrnim kompleksnostima Druge bečke škole. Moguće je da su, pre Stravinskog, drugi kompozitori, kao Erik Sati, koristili slične ili iste metode, ali je Stravinski bio puno uticajniji. Aron Kopland, na primer, je komponovao svoj balet Apalačijan spring po uzoru na Stravinskog.

Do kasnih 1920-ih i 1930-ih, neoklasicizam je postao naširoko prihvaćeni moderni žanr muzike. Ironično je da je sam Stravinski uticao na pad popularnosti naoklasicizma sa svojom operom Nemoralnikov napredak, dovršenom 1951. Napisan putpuno u klasičnom stilu, muzički jezik opere je široko kritikovan da je previše staromodan, čak i od strane onih koji su samo tri decenija prije naveliko hvalili neoklasicizam.

Citati i pastiš

Kako korištenje muzičkih citata nije ni na koji način bilo novo, Stravinski je komponovao dela koja predstavljaju razvoj pojedinih dela ranijih kompozitora. Primer ovoga je njegova Pulčinela iz 1920, u kojoj je kao izvorni materijal koristio muziku Đovanija Batiste Pergolesija, delom je izvorno citirajući, a delom je menjajući. Tu tehniku je usavršio 1928. u baletu Vilin poljubac, koja je zasnovana (najviše na klavirskim deonicama) Petra Iljiča Čajkovskog.

Među kasnijim primerima muzičkih aranžmana su i korišćenje Šubertove Cirkus polke (1942) i pesme Srećan rođendan ti u Prijateljskom prelidu (1955)

Korišćenje narodnog materijala

U XX veku postojali su kompozitori koji su sakupljali i uvećavali narodnu muziku i koristili je u svojim delima. Istaknutiji primeri su Bela Bartok i Zoltan Kodaj. Ali u Posvećenju proleća vidimo da Stravinski ponovo doprinosi u svom korišćenju narodnih materijala. On te materijale skida do njihovih najosnovnijih obrisnih linija, samo melodija, i često ih izobliči do neprepoznatljivosti sa dodatnim notama, inverzijama, diminucijama i drugim tehnikama. To je učinio tako dobro, da su tek u novijim studijama, kao što je Stravinski i ruske stradicije Ričarda Taraskina, analitičari otkrili izvorni materijal za neke delove muzike iz Posvećenja proleća.

Orkestarske inovacije

Kasni XIX i rani XX vek su bili idealno vreme za orkestarske inovacije. Kompozitori kao Anton Brukner i Gustav Maler su već uveliko hvaljeni. Na njih je uticalo proširenje tradicionalnog klasičnog orkestra od strane Riharda Vagnera kroz njegovo korišćenje velikih sila i neobičnih instrumenata.

Stravinski je nastavio sa svojim romantičarskim pisanjem za velike orkestralne sile, posebno u ranijim baletima. No, kada se sve više udaljavao od ove tendencije, počeo je sa predstavljanjem jedinstvenih kombinacija za instrumente. Na primer, u Vojnikovoj priči, korišćene sile su klarinet, fagot, kornet, trombon, kontrabas i udaraljke. Ta kombinacija je u ono vreme (1918) bila izuzetno šokantna. To kombinovanje distinktnih boja zvuka će skoro postati kliše u klasičnoj muzici nakon Drugog svetskog rata. Stravinski je bio jedan od prvih kompozitora koji je komponovao za dva fagota, i to među velikom orkestarskom paletom Posvećenja proleća.

Još jedna značajna inovacija orkestralne tehnike koja se delimično može pripisati Stravinskom je iskorišćavanje najekstremnijih mogućnosti instrumenata. Najpoznatiji prelaz je uvod Posvećenja proleća, gde Stravinski koristi najekstremnije mogućnosti fagota da bi simulirao simbolično „buđenje“ prolećnog jutra.

Važno je spomenuti da su i kompozitori kao Anton Veber, Alban Berg i Arnold Šenberg proučavali neke od ovih orkestralnih i instrumentalnih tehnika na početku XX veka. Ipak, uticaj Igora Stravinskog bio je jednak, ako ne i veći od njihovog.

Kritike

200px-Popiersie_Igor_Strawi%C5%84ski_ssj_20060914.jpg


Poprsje Igora Stravinskog u aleji poznatih u Poljskoj.

Erik Sati je napisao članak o Stravinskom koji je 1922. izašao u časopisu Vaniti fer. Sati je Stravinskog prvi put upoznao 1910. Satijevo ponašanje prema Stravinskom obeleženo je poštovanjem, kako se može videti iz pisama koje mu je pisao 1922, pripremajući se za članak za Vaniti fer. Sa malim dodatkom ironije, završio je jedno pismo ovako: „Ja vam se divim: zar vi niste Veliki Stravinski ? Ja sam samo mali Erik Sati.“ U članku, Sati je tvrdio da je merenje „veličine“ nekog umetnika u poređenju sa drugim umetnicima, ako se govori o nekoj „istini“, iluzija: svaki muzički komad treba da se procenjuje prema sopstvenoj vrednosti, a ne da se upoređuje sa delima drugih kompozitora. To je upravo učinio Žan Kokto, kada je nezadovoljno komentarisao o Stravinskom o njegovom delu Harlekinski petao iz 1918.

„Svi znakovi upućuju na snažnu reakciju protiv noćne more buke i ekcentričnosti koji su bili jedni od zaostavština rata... Šta je postalo od dela koja su sačinjavala program koncerta Stravinskog koji je stvarao takve emocije par godina ranije? Praktično sve to je već na polici, i tamo će i ostati sve dok par neurotika ne dobiju potrebu da se nahrane pepelom i napune svoj trbuh istočnim vetrom.“ - (Mjuzikal tajms, London, oktobar 1923, citirano u: Slonimski, 1953)

Kompozitor Konstant Lambert je 1936. procenio da dela kao što su Vojnikova priča sadrže „esencijalno hladnokrvnu apstrakciju“. Nastavlja, govreći da su „melodični fragmenti iz Vojnikove priče sami kompletno beznačajni. Oni su samo niz nota koje se konvencionalno mogu podeliti u grupe od tri, pet ili sedam i ponovno sastaviti prema drugim matematičkim grupama“, a kadenca za solo bubanj je „muzička čistoća... postignuta raznim vrstama muzičke kastracije.“. Poredio je izbor „najbleđih i najbeznačajnijih fraza“ od strane Stravinskog, sa rečenicom Džertrud Stajn: „Svaki dan su bili veseli, svaki dan su redovno bili veseli“, („Helen Fer i Džordžin Skin“, 1922), „čiji su efekat jednako cenile i osobe koje engleski jezik uopšte ne razumeju.“

U svojoj knjizi Filozofija moderne muzike (1948), Teodor Adorno naziva Stravinskog akrobatom, civilnim službenikom, krojačevom lutkom, zrelim, psihotičnim, detinjastim, fašistom i čovekom žednim zarade. Deo kompozitoreve greške, kako Adorno kaže, je bio njegov neoklasicizam, ali ponajviše njegov „pseudomorfizam slikarstva“, svirajući le temps espace (prostor), a ne le temps durée (duracija) Henrija Bergsona. „Jedan trik karakterističan je za sve formalne pokušaje Stravinskog: trud njegove muzike je da prikaže vreme kao na cikruskom panou i da prikaže vremenske komplekse kao da su prostorni. No, taj trik se ubrzo sam iscrpi.“ Njegove „ritmičke procedure blisko liče na shemu transnih stanja. U određenim šizofrenijama, proces kod kojeg motor postaje nezavisan vodi do beskrajnog ponavljanja gestova ili reči, iza kojeg sledi truljenje ega.“


Snimci

Stravinski je snimke smatrao vrlo praktičnim i korisnim sredstvima za čuvanje svojih misli o interpretaciji sopstvene muzike. Kao dirigent vlastite muzike, uglavnom je snimao za Kolumbija rekords, počevši 1928. sa izvedbom originalne svite iz Žar-ptice i završavajući 1967. svitom iz 1945. iz istog baleta. Za vreme 1940-ih napravio je par snimaka za Ar-Si-Ej rekords u Los Anđelesu.


Izabrana dela

Iako je Stravinski najpoznatiji po svojim scenskim delima, tačnije baletima, njegov stvarateljski opus obuhvata sve muzičke vrste.

Baleti:

  • Žar-ptica (1910)
  • Petruška (1911)
  • Posvećenje proleća (1913)
  • Pulčinela (1920)
  • Orfej (1947)
  • Agon (1953-1957)
Melodrame:

  • Priča o vojniku (1918)
  • Persefona (1934)
Opere:

  • Slavuj (1914)
  • Mavra (1922)
  • Život razvratnika (1951)

Izvor: Vikipedija
 
Poslednja izmena:
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Posvećenje proljeća

Posvećenje proljeća

posvecenje proleca.jpg



Posvećenje proljeća (fracuski Le Sacre du printemps, ruski Весна священная, Vesna svjaščennaja) je balet Igora Stravinskog iz 1913. Dok prijevod sa ruskog doslvno znači Sveto proljeće, srpskohrvatski kao i engleski naziv izveden je iz francuskog naslova pod kojim je prvi put izveden. Balet je podnaslovljen kao Slike iz poganske Rusije (francuski Tableaux de la Russie païenne).

Balet je premijerno prikazan u Parizu 29. maja 1913. godine - u koreografiji Vaslava Nižinjskog i produkciji Sergeja Djagiljeva - izazvao neuobičajeno burne reakcije publike koji su prerasli u najpoznatije nerede u historiji klasične muzike.


Teme

Posvećenje proljeća je serija epizoda koje prikazuju divlji poganski proljetni ritual, kako je rekao sam Stravinski.

Dio I: Divljenje Zemlji

  • Uvod
  • Negovještaoci proljeća (Plesovi mladih djevojaka) (Les augures printaniers, Danses des adolescentes)
  • Ritual otimanja (Jeu du rapt)
  • Proljetna kola (kolo) (Rondes printanières)
  • Ritual rivalitetnih plemena (Jeu des cités rivales)
  • Procesija mudraca (Cortège du sage)
  • Mudrac (Divljenje Zemlji) (Le sage)
  • Zemljin ples (Danse de la terre)

Dio II: Žrtva

  • Uvod
  • Mistični krugovi mladih djevojaka (Cercles mystérieux des adolescentes)
  • Glorifikacija Izabranog (Glorification de l'Élue)
  • Reinkarnacija predaka (Évocation des ancêtres)
  • Ritual predaka (Action rituelle des ancêtres)
  • Žrtveni ples (Izabrani) (Danse sacrale (l'Élue))

Instrumentacija

Posvećenje proljeća napisano je za neobično velik orkestar. Orkestar se satoji od pikola, 3 flaute, alto flaute, 4 oboe, engleskog roga, klarineta u D ili Es, 3 klarineta u A ili B, bas klarineta, 4 fagota, 2 kontrafagota, 8 rogova (7.-8. i na tenor Wagnerovim tubama), pikolo trube, 4 trube, bas trube, 3 trombona, 2 bas tube, timpani, bas bubanj, trokut, tamburin, tam-tam, güiro, krotali, činele i gudala.

Izvor: Vikipedija





 
Poslednja izmena od urednika:
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Petruška

Petruška

Petruska.jpg



Petruška je balet u četiri slike I.Stravinskog, na scenarij Fokina (Pariz, 1911). Nesumnjivo najčuvenije delo modernog baleta i najpopularniji opus svog autora. Muzikom Petruške Stravinski nagoveštava novo doba smelih harmonskih kombinacija i ritmova, utičući decenijama na generacije muzičkih stvaralaca.
Na ruskom vašaru komeša se narod i predstavljači, sve dok vlasnik pozorišta lutaka ne započne predstavu. Radnja baleta ulazi dalje u život lutaka: Petruška, smešni i sentimentalni pajac, voli lepu lutku Balerinu. Ali njenu pažnju privlači lutka Arapin, koji na kraju, istrči za Petruškom iz šatre i ubije ga na trgu. Uzbunu smiruje vlasnik pozorišta lutaka, pokazujući svima da je reč o krpenom lutku. Kada se svi raziđu, na vrhu šatre javlja se pod bledim mesečevim svetlom, duh Petruške koji preti svojim mučiteljima.

Izvor: Enciklopedijski leksikon Mozaik znanja - Muzika



 
Poslednja izmena od urednika:
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Pulčinela

Pulčinela

BRBPulcinella.jpg



Pulčinela je balet u jednom činu I.Stravinskog, na scenarij Masina (Pariz, 1920). Delo je napisano kao prerada jedne pronađene partiture Pergolezija, ali ima vrfednost originalnog savremenog dela.
Pulčinela je veseljak koga vole sve žene u starom Napulju. Zavidnici hoće da ga ubiju, i on odglumi smrt. Lutki, koju prave od njegova odela, Pulčinela čarolijom udahne život, ali se ne osvećuje svojim neprijateljima, nego im pomogne da sklope brakove, dok sam uzima svoju Pimpinelu.

Izvor: Enciklopedijski leksikon Mozaik znanja - Muzika



 
Poslednja izmena od urednika:
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Život razvratnika

Život razvratnika

Zivot razvratnika.jpg



Život razvratnika je opera u tri čina I.Stravinskog na tekst Odena i Kalmana prema gravirama Hogarta (Venecija, 1951). Najuspelije operno delo velikog kompozitora XX veka, u kome se parafrazira opera mocartovskog tipa, ali progovara savremenim muzičkim jezikom.
Tom Reikvel, lenj da radi, treba da uzme za ženu Trulou, ali želi pre toga da dođe do novca. Javlja mu se u službu Nik Šedou (đavo) s vestima o iznenadnom bogatom nasledstvu i vodi ga u London. Tamo Nik uplete Toma u lak život javnih kuća, navede ga na brak s bizarnom bradatom Turkinjom iz cirkusa i na kraju dovede do bankrota Tomovu zamisao o produkciji mašine koja će kamen pretvarati u hleb. Kad prođe godina dana, Nik u liku đavola traži Tomovu dušu, ali mu daje šansu igrom karata u kojoj Tom, i pored Nikova varanja, uspeva da pobedi. Đavo propada u zemlju, ali za osvetu baca Toma u ludilo. Pre njegove smrti u ludnici ga posećuje En. U epilogu interpretatori daju publici pouku: za besposlene, đavo će uvek naći posla.

Izvor: Enciklopedijski leksikon Mozaik znanja - Muzika



 
Poslednja izmena od urednika:
Član
Učlanjen(a)
02.07.2009
Poruka
2.908
Ostala mi je u glavi urezana jedna rečenica sa muzičkog o Stravinskom: "Od pića je voleo najviše vino i viski, a za vodu je govorio da služi jedino za pranje nogu." :mrgreen:
 
Poslednja izmena:
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Kralj Edip

Igor Stravinski: ''Kralj Edip'', sinopsis

16.jpg
(Igor Stravinsky: ''Oedipus rex'', opera-oratorio)

Stravinski (1882-1971) je veoma uticajna figura 20. veka; najveći kosmopolita među ruskim kompozitorima, za koga se najmanje od svih može reći da je sazreo po merilima svoga podneblja kao ''tipičan'' ruski kasnoromantičarski kompozitor. Znatan deo života proveo je u raznim gradovima zapadne Evrope i Amerike, nadahnjujući se različitim kulturama i literaturom, koja je imala značajnog uticaja. Isto tako šaroliko je njegovo polje inspiracije muzičkom tradicijom i stilovi koji su preovladavali u njegovim delima.

''Kralj Edip'' pripada njegovom neoklasicističkom periodu. Literarni uzor i predložak je Sofoklova tragedija, a narator u uvodu kaže da su ovde prikazani samo određeni monumentalni aspekti različitih scena. Naznaka u podnaslovu znači da se delo ne može sasvim podvesti pod žanr opere. Elementi koji čine sličnim oratorijum i operu su libreto i izvestan stepen razvijanja radnje. Međutim, oratorijumu nedostaje dramski, teatralni momenat; prilikom izvođenja hor i solisti stoje poređani na sceni, bez značajne interakcije. Sve je sračunato na to da istakne važnost teksta (pored muzike), koji je obično uzet iz crkvene, biblijske problematike. Tako da su možda najvažnije razlike između ova dva srodna žanra upravo dinamičnost i tematika. Ilustrativne su primedbe koje je Stravinski davao u vezi sa postavkom dela: želeo je minimalno delovanje na sceni i glumce-pevače koji liče na govoreće statue; u svojim kostimima i maskama stoje mirno, pokrećući samo ruke i glavu. Hor sedi u prvom redu, sakrivenih lica, a akteri stoje na platformama različite visine.

Libreto za ''Kralja Edipa'' napisao je poznati nadrealistički pisac i dramaturg Žan Kokto; u svrhu izvođenja tekst je preveden na latinski, čime dobija izvesnu dogmatičku težinu i doprinosi ozbiljnosti pristupa.

Ne vidi se iz ove opere čitav mit o Edipu, već samo njegov kulminativni deo. Kako objašnjava narator (koji stalno uvodi u zbivanje), u Tebi se zacarila kuga, i Edip, kralj koji je to postao pobedivši čuvenu Sfingu na još čuveniji način, trudi se da dozna uzrok pošasti. Kreont, brat njegove žene Jokaste, vraća se iz Delfijskog proročišta i prenosi građanima da je krivac za bolest ubica kralja Laja (prethodnog kralja i Jokastinog muža). Edip, iskreno želeći da otkrije ubicu, pita proroka Tiresiju; ovaj isprva odbija da da odgovor, ali kad ga Edip optužuje da je on ubica, progovara: kraljev ubica je kralj. Pometen, Edip izvodi zaključak da Tiresija radi u korist Kreonta, koji polaže prava na presto. Pojavljuje se Jokasta.

Jokasta tvrdi da proroci lažu: njoj samoj bilo je lažno prorečeno da će Laja ubiti njihov sin pa se oženiti njome, a zapravo Laja je ubio neki bandit na raskršću sa koga vode tri puta. Ovo Edipa nimalo ne umiruje, naprotiv: sam se priseća da je jednom ubio nekog starca upravo na takvom raskršću, pre nego što je došao u Tebu. Glasnik iz Korinta obaveštava ga da je umro kralj Polib, koji nije Edipov otac (kako je ovaj verovao), već samo staratelj, pošto ga je davno našao ostavljenog u planini. Dolazi još i stari pastir koji potvrđuje: Edip je nahoče koje je upravo on našao i odneo Polibu. Jokasta shvata da je Edip njen sin za koga je mislila da je još kao novorođenče ubijen i beži. Glasnik i pastir izjavljuju kobnu istinu pred svima: Edip je sin Laja i Jokaste, ubica svoga oca i muž svoje majke. Jokasta je pronađena u svojim odajama, obešena, a Edip uzima iglu kojom je pričvršćivala haljinu (ironizovano, jer je tu iglu dotle uzimao sa potpuno drugačijim namerama) i bode svoje oči, kao kaznu što je čitavog života bio duhovno slep.

Izvor: Volim-operu.blogspot.com



 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Najveće ljubavi: Koko Šanel i Igor Stravinski

Najveće ljubavi: Koko Šanel i Igor Stravinski

Kada je Stravinski posle revolucije postao izbeglica Koko je njegovoj porodici ponudila da žive u njenom domu iako je bio oženjen i imao četvoro dece. Romansa sa Koko bila je neizbežna, burna, brza, strastvena

1.jpg

Koko Šanel (1883-1971), poznata francuska dizajnerka, osnivač modne kompanije i svetski poznate marke Šanel, smatra se najznačajnijom pojavom modnog dizajna u 20. veku. Pionirka u modnom svetu, inovativna, drugačija, smela, genijalna... veličanstvena umetnica koja je svojim kreacijama ženu želela da učini slobodnom, oslobodi je stega i krutih pravila i u odevanju i u životu. Borila se za ženska prava, isticala ih u svojim modelima, promenila manir da je žena lepa samo u uskim korsetima i predugačkim, glomaznim suknjama.

Koko nikada nije pravila skice, modele je smišljala na licu mesta, dok je gledala žensko telo i dobijala inspiraciju da ga učini lepšim i veličanstvenijim. Blagi seksepil, elegancija i glamur odisali su njenim kreacijama, osećali se u čuvenoj "maloj crnoj haljini", kratkim kaputima, uskim sakoima, ravnim suknjama do kolena, udobnim kostimima od tvida i žerseje, šeširima i torbicama sa tankim, prefinjenim kaiševima...
Bela i crna postale su neprikosnovene boje, a biseri i parfem neizbežni detalji za ženu od stila. Koko je volela da kaže da
"ne pravi modu, već stil, jer moda izlazi iz mode, stil nikada".
Njen život bio je sve samo ne jednostavan, ukalupljen i prosečan.
Rođena je 19. avgusta 1883. godine u malom mestu Saumuru. Nije imala srećno detinjstvo, bila je neželjeno, vanbračno dete. Kada joj je majka umrla, Koko, odnosno Gabrijel, kako joj je bilo pravo ime, imala je samo 12 godina. Otac je ostavio u sirotištu pa su o njoj brinule časne sestre. I baš kao u bajci, siromašna i nesrećna devojčica uspela je da upornošću, borbom i talentom, stigne do bogatstva i slave.

2.jpg

Kada se proslavila, postala priznata i poznata, često je govorila da nije mogla da shvati postupke svog oca i nije želela javno da govori o svom detinjstvu. Tvrdila je da su upravo taj niz nesrećnih događaja, ponašanje njenog oca i njegova bezobzirnost načinili trajnu štetu na njenoj duši, jer je izrasla u strogu i neosetljivu ženu, nesposobnu da zaista odano i duboko voli. Ali, izrasla je još i u snažnu, energičnu i strastvenu, fatalnu ženu koja je imala oštrinu, privlačnost i jak intelekt. Čvrsto je verovala u svoje ideje, snove, ciljeve. I nikada nije odustajala.
Možda je i sudbina htela da ode u samostan, jer je baš tamo zavolela šivenje i stekla veliku želju da napravi nešto od svog života. Krojačka veština, igla i konac postali su njena strast, život, uspeh, doveli su je do statusa, novca, istorije. Još u samostanu bila je neuhvatiljivog duha, impulsivna, samostalna. Čim je mogla napustila je okrilje časnih sestara i osamostalila se. Radila je kao pevačica i plesačica, nastupala je u kabareima, ali nije imala glas koji osvaja, samo harizmu, otmenost i neverovatnu sposobnost da privlači muškarce. Lako je privlačila pažnju uticajnih i bogatih ljudi, što je itekako umela da iskoristi. U to vreme je Gabrijel postala Koko (ljubimica), nadimak koji je dobila kada bi je oduševljeni moćnici zvali da se vrati na scenu.
Presudnu ulogu u njenoj karijeri imao je francuski milioner Etjen Balzan, njen ljubavnik, ali i finansijer. Sa njim je živela bajku koju je propustila u detinjstvu, a život na visokoj nozi i luksuz doneli su joj i poslovno korisna poznanstva, koje je vrlo dobro umela da iskoristi. Počela je da dizajnira šešire, koji su u to vreme bilo obavezan modni detalj svih važnih Francuskinja. Brzo se proslavila i već 1909. godine, otvorila prvu prodavnicu šešira. Malo po malo u nju je ubacivala i kostime i haljine, a njene ideje i kreacije izazivale su oduševljenje. Za samo godinu dana prodavnica je od skromne sobice postala prestižan butik, premešten na najskuplju lokaciju u Parizu.

3.jpg

Koko, neosporno talentovana, inovativna i predana svom radu, nije mogla bez pomoći, pa se može reći i da je engleski aristokrata Artur Kapel, inače prijatelj njenog prethodnog ljubavnika, bio važna stepenica ka uspehu. Zvali su ga "dečko", bio je harizmatičan, uticajan i moćan, verovao je da će njene kreacije pomeriti granice i nepovratno uticati na svetsku modu. I zaista jesu, prvi put ljubiteljima mode ponuđeno je nešto jednostavno, svedeno, ali u isto vreme i otmeno, elegantno i udobno. Znao je da proceni kuda će ići njen rad, ali ne i kuda njihova ljubav. Ostavila ga je čim je stala "na svoje noge", ali su se povremeno viđali. Artur se oženio, povremeno bio u paralelnoj vezi sa Koko, koja je, uprkos tome što ga nije trajno želela za sebe, bila prlično uzdrmana kada je poginuo u automobilskoj nesreći nekoliko godina kasnije. Lečila se ljubavnicima, kratkotrajnim i strastvenim vezama. Ali, njen izbor nikada nije bio bilo ko, uvek je želela poznate, priznate, slavne, bogate, izuzetne muškarce. Ni njeni najintimniji prijatelji, ni mnoga istraživanja biografa nisu uspela da dovedu do tačnog broja njenih ljubavnika. Koko je bila puna tajni, niko je nije zaista znao.
Imala je mnogo ljubavnika i prosaca, ali se nikada nije udavala. U njenom krevetu bili su ruski knez Dimitri Pavlovič, vojvoda od Vestminstera, navodno i Pikaso i Dali, ali i čuveni kompozitor Igor Stravinski.

Slavni ruski kompozitor, Igor Fjodorovič Stravinski (1882— 1971), bio je jedan od najuticajnijih umetnika 20. veka. Inteligentan, širokouman, kosmopolitskog duha, slavu je, pored priznanja koja je dobio za svoje kompozicije, stekao i kao dirigent i pijanista. Njegov muzički izraz bio je izuzetno raznolik, spajao je nespojivo, elemnete ruskog folklora sa impresionizmom, džez i eskpresionizmom i nepovrtano je uticao na rusku i svetsku muzku.
Slavu je stekao baletima, Žar ptica (1910), Petruška (1911) i Posvećenje proleća (1913). Koko je gledala njegov poslednji balet, koji je zbog tendencioznog napada na buržoaski ukus propraćen zvižducima publike i zgražavanjem kritike, i - oduševila se.
U Stravinskom je prepoznala srodnu dušu, čoveka koji podjednako široko gleda. Ali nisu se spojili tada, upoznao ih je veliki baletski umetnik Sergej Đagiljev. Igor Stravinski je posle revolucije izbegao iz Rusije, postao izbeglica koji živi u egzilu u Parizu.
Koko se obogatila tokom Prvog svestkog rata i nije mnogo razmišljala da li da pomogne slavnom kompozitoru. Ponudila mu je da živi u njenom domu. Stravinski je imao ženu i četvoro dece, ali romansa sa Koko jednostavno se dogodila. Osećali su izuzetnu fizičku privlačnost koja se mešala sa njegovom odanošću prema ženi i porodici. Sve je bilo burno, brzo i eksplozivno. Iako su bili zajedno svega nekoliko meseci, od leta do zime 1920. godine, to je imalo ogroman uticaj na njihovo stavralaštvo.
Dok su bili zajedno Koko je stvorila "Šanel 5", legendarni parfem čiju slavu je teško prevazići, dok je Stravinski napravio revolucionarnu stilsku promenu i sa modernizma prešao na neo-klasicizam. Biografi su pisali da je Koko Stravinskog seksualno oslobodila, što se automatski prenelo na sve segmente njegovog života, dovelo do eksplozije ideja koje su bile skrivene u njemu.
Ona je bila sve ono o čemu je sanjao, žena kakvu nikada pre nije upoznao i imao, podsticaj da sazri i kao muškarac i kao umetnik. Ipak, odanost prema porodici i osećaj krivice bili su jači i Koko i Igor su se rastali. A možda je i znao da nikada neće moći da je ukroti, da ona nije žena za jednog čoveka. Umrli su iste godine, ona već u devedesetim, dok je spremala oproštajnu kolekciju. Poslednje godine provela je u Lozani, a umrla je u Parizu, u hotelu Ric, 10. februara 1971. u 88. godini. Tamo je i sahranjena, a oko njenog groba postavljeno je pet kamenih lavova, koji simbolizuju snagu ove neverovatne žene. Posle mnogo brobi za vlast nad njenom modnom imperijom na čelo Šanel kuće došao je Karl Lagerfeld.

4.jpg

Za sobom je ostavila neizbrisiv trag, utucala na mnogo života, na umetnost, na modu. Revolucionarna, inovativna i drugačija, davala je ženama lekciju iz smelosti, hrabrosti i stava, generacije je naučila šta su otmenost i stil. A Andre Malro, francuski pisac, revolucionar, teoretičar kulture i vrsni poznavalac umetničkog i političkog života Francuske davno je predvideo: „Od Francuske u 20. veku ostaće upamćena samo tri imena: de Gol, Pikaso i Koko Šanel“.

JEDNOSTAVNOST KLJUČ ELEGANCIJE

Tri njena najupečatljivija dela su parfem Šanel 5, lansiran 1923. godine, Šanel kostimi, odnosno svedeni sakoi i uske suknje do kolena, kao i mala crna haljina koju je popularisala slavna glumica Odri Hepbern.
Mala crna haljina do danas je ostala simbol prefinjenosti i ženstvenosti i komad koji svaka žena mora da ima, jer se od večernje toalete pretvara u dnevnu kombinaciju samo jednostavnim detaljima.
Od kako je Koko obogatila modni svet suknje su postale imperativ, obavezno žensko oružje i adut. Uvek je govorila da je jednostavnost ključe istinske elegancije.

Zauvek je promenila tok istorije mode, oslobodila ženu šablona i pravila! Jedna, jedina Koko, menjala je svet, pa zamislite šta je mogla sa muškim srcem.

FLERT SA NACIZMOM

Pred Drugi svetski rat, kada je bila na vrhuncu slave i stvaralaštva, Koko je zatvorila sve svoje butike. Mislila je da rat nije dobro vreme za modu. Ratne godine donele su joj još jednu strastvenu ljubav sa nemačkim oficirom, što je za posledicu imalo sumnju da je bila nacistički sipmatizer, špijun, antisemitski raspoložena. Zbog toga je i uhapšena, ali je intervencijom engleske kraljevske porodice oslobođena. Ipak, morala je da ode, preselila se u Švajcarsku koja je bila neutralna. Ali, vratila se u zemlju u kojoj je uspela, u sedmoj deceniji života, ali još jača i rešena da ponovo promeni modu. Tada je rekla da "nije više mogla da gleda šta su sa pariskom visokom modom uradili dizajneri poput Diora!". Dizajnirala je novu kolekciju koja nije izazvala oduševljenje, ali ne zato što nije bila sjajna i prefinjena kao i sve ranije, već zato što Francuzi nisu mogli da joj oproste ljubav sa nacistom. Ali, ona nije stala, prenela je svoju kolekciju u Ameriku i ponovo postala obožavana.

Izvor: Večernje novosti
 
Natrag
Top