Humphrey Bogart

Član
Učlanjen(a)
05.09.2009
Poruka
7.315
600full-humphrey-bogart.jpg


Hamfri Bogart (engl. Humphrey DeForest Bogart, 25. decembar 1899. — 14. januar 1957.) je bio jedan od najpopularnijih američkih filmskih glumaca 1950ih godina. Dobitnik je „Oskara“ 1951. godine za film „Afrička kraljica“ a legendarnu popularnost je stekao u filmovima „Kazablanka“ i „Malteški soko“. Časopis Entertejnment vikli proglasio ga je najvećom filmskom legendom svih vremena. Američki filmski institut 1999. ga je proglasio najvećom muškom filmskom zvezdom. Nazvan je i kulturnom ikonom.

Nakon pokušaja s raznim poslovima, Bogart je 1921. počeo glumiti i postao redovni izvođač u brodvejskim produkcijama u dvadesetima i tridesetima. Nakon berzovnog kraha 1929. smanjila se potražnja za predstavama pa se Bogart okrenuo filmu. Njegov prvi značajniji uspjeh bila je uloga Djuka Mantija u filmu Okamenjena šuma. Dobio je pohvale za glumu u pozorišnoj predstavi pa se njegov prijatelj Lesli Hauard pobrinuo da je reprizira i u filmskoj verziji iz 1936. Uprkos sjajnim kritikama, za Bogartom se vukla etiketa gangstera iz B-filmova. Prekretnica se dogodila 1941. s filmovima Visoka Sijera (iako je i u njemu glumio kriminalca) i Malteški soko. Sledeće godine, njegova uloga Rika Blejna u Kazabalnki konačno ga je dovela na vrh glumačke profesije, a u isto vrijeme "zacementirala" njegovu prepoznatljivu filmsku osobnost, onu tvrdokornog cinika koji ponekad pokazuje svoju plemenitu stranu. Sledili su trijumfi s filmovima Duboki san (1946), Ostrvo Largo (1948), u kojem je nastupio sa svojom suprugom Loren Bakol, Blago Sijera Madre (1948), Afrička kraljica (1951), za koji je osvojio Oskara za najboljeg glumca, i Pobuna na Kejnu (1954). Pojavio se ukupno u 75 dugometražnih filmova.
Sahranjen je sa srebrnom zviždaljkom na kojoj je urezano: „Ako ti nešto treba, samo zvizni!“ u znak sećanja na njegove reči iz filma Imati i nemati.


Filmografija

1920. Life
1930. Up the River
1930. A Devil with Women
1931 Body and Soul
1931. The Bad Sister
1931. A Holy Terror
1932. Love Affair
1932 Big City Blues
1932. Three on a Match
1934. Midnight
1936. The Petrified Forest
1936 Bullets or Ballots
1936. Two Against the World
1936 China Clipper
1936 Isle of Fury
1937 Black Legion
1937 The Great O'Malley
1937 Marked Woman
1937 Kid Galahad
1937 San Quentin
1937 Dead End
1937 Stand-In
1938 Swing Your Lady
1938 Crime School
1938. Racket Busters
1938 Men Are Such Fools
1938 The Amazing Dr. Clitterhouse
1938. Angels with Dirty Faces
1939. King of Underworld
1939. The Oklahoma Kid
1939. Dark Victory
1939. You Can't Get Away with Murder
1939. The Roaring Twenties
1939. The Return of Doctor X
1939. Invisible Stripes
1940. Virginia City
1940. It All Came True
1940. Brother Orchid
1940. They Drive by Night
1941. High Sierra
1941. The Wagons Roll at Night
1941 The Maltese Falcon
1942. All Through the Night
1942. The Big Shot
1942. Across the Pacific
1942 Casablanca
1943. Action in the North Atlantic
1943. Thank Your Lucky Stars
1943. Sahara
1944. Passage to Marseille
1944. To Have and Have Not
1945. Conflict
1946. Two Guys from Milwaukee
1946 The Big Sleep
1947. Dead Reckoning
1947. The Two Mrs. Carrolls
1947. Dark Passage
1948. The Treasure of the Sierra Madre
1948. Always Together
1948. Key Largo
1949. Knock on Any Door
1949. Tokyo Joe
1950. Chain Lightning
1950. In a Lonely Place
1951. The Enforcer
1951. Sirocco
1951. The African Queen
1952. Deadline - U.S.A.
1953. Battle Circus
1953. Beat the Devil
1954. The Love Lottery
1954. The Caine Mutiny
1954 Sabrina
1954 The Barefoot Contessa
1955. We're No Angels
1955 The Left Hand of God
1955. The Desperate Hours
1956. The Harder They Fall


(wikipedia.org)



 
Poslednja izmena od urednika:
Član
Učlanjen(a)
13.02.2010
Poruka
4.075
Jos malo nekih pojedinosti iz zivota Hemfrija Bogarta

Bogartov otac bio je liječnik, a majka Maude Humphrey bila je međunarodno priznata ilustratorica. Među njezinim najpoznatijim ilustracijama bila je slika Bogarta kako Bebe Melon. Naime, početkom stoljeća tvrtka Melon proizvodila je dječju hranu. Bogart je bio model koji su rabili na svojim proizvodima. Odrastao je kao tvrdoglav i buntovan mladić. Godine 1918. bio je udaljen s akademije Philips zbog, kako je on to nazivao mladenačke veselosti. Zatim je otišao u mornaricu, ali tu kratku karijeru obilježili su samo dugi boravci u brodskom zatvoru. Na kraju je odlučio raditi u kazalištu. Nakon 2. svjetskog rata započeo je karijeru preko obiteljskih veza. Susjed mu je bio kazališni producent, a njegova supruga glumica te su mu bili neka vrsta pristupnice. Počeo je s malim ulogama kao mladenački zavodnik. Prve kritike koje je dobio bile su prosječne i bolne po Bogarta.

Godine 1926. stupio je u brak s glumicom Helen Menken. Vjenčao ih je gluhonijemi župnik. Helen je tada bila velika filmska zvijezda. Brak je trajao manje od godinu dana. Dvije godine kasnije (1928.) oženio se s Mary Philips. Godine 1936. Bogart na Broadwayu glumi u predstavi Okamenjena šuma, a prema kojoj je kasnije snimljen film u kojem je Bogart igrao glavnu ulogu. To mu je pomoglo da se s 36 godina preseli u Hollywood gdje mu je Jack Warner (Warner Bros.) ponudio ugovor za 650 USD na tjedan. U studiju je ostao narednih 15 godina.

Uskoro ga je i druga supruga napustila, a Bogie (što mu je bio nadimak) se oženio još jednom i ovaj put opet glumicom - Mayo Meto. Taj brak je bio buran, bile su česte i tuče, a Mayo je u alkoholiziranom stanju čak nekoliko puta i pucala na supruga. U svojoj 43-oj godini susreće Lauren Bacall, 19-godišnju manekenku. Kada ju je upoznao još je bio u braku s Mayo. Godine 1945. rastavio se i nakon jedanaest dana vjenčao se s Lauren. Bio mu je to četvrti brak. Nakon četiri godine (1949.) Lauren ostaje u drugom stanju i rađa sina Stevena. Bogartov sin dobio je ime po ulozi koju je Bogart tumačio kada je upoznao Lauren u filmu Imati ili nemati. Tri godine kasnije (1952.) Bogie ponovo postaje otac - na svijet dolazi Leslie.

Godinu dana ranije (1951.) Bogart dobiva Oscara za ulogu u filmu Afrička kraljica. Pedesetih godina Humphrey osniva vlastitu tvrtku Santana pictures, a koja dobiva ime po Bogartovoj jahti. Bogie je volio more, četrdesetpet vikenda u godini provodio je na jahti. Godine 1956. dobio je rak i bolovao godinu dana. Preminuo je 14. siječnja 1957. godine. Pokopan je na groblju u Beverly Hillsu iako je izrazio želju da mu se pepeo prospe na moru gdje je bio njegov duhovni dom.

Posmrtni govor održao je Bogiejev prisni prijatelj John Houston: Imao je najveći mogući dar: talent. Cijeli svijet to priznaje. Dobio je sve što je tražio od života, i više. Ne treba ga žaliti. Nas treba žaliti jer smo ga izgubili. On je nezamjenjljiv. Nikad neće postojati netko kao on.


Izvor:Burek
 
Član
Učlanjen(a)
07.01.2010
Poruka
417
Humphrey Bogart: jedan od mojih najomiljenijih glumaca,i film Casablanca za koji kazu da je imao mozda i najbolji scenario svih vremena.Inace obozavam da gledam stare crno-bele filmove.

Izvor: TOTAL FILM
CASABLANCA (1942)
"Kazablanka"
Kako je ovaj klasik bolno posrtao do Hollywoodskog hola slavnih...


casablanca.jpg
Leto 1952. Humphrey Bogart je upravo stigao na Warner Bros-ovu pozornicu da završi snimanje scene za svoj novi film Casablanca. Do tog trenutka snimanje je bilo haotično mučenje. Bogey još uvek nije znao kako će se film završiti i nije bio siguran šta će se snimati tog dana.
Zakoračio je na scenu, "Rick's Cafe Americaine", noćnog kluba u vlasništvu šeretskog, uskoro klasičnog lika i Bogey-jevog najvećeg ostvarenja. Pogledao je upitno u svog režisera Michael-a Curtiz-a.

Režiser, Mađar, rođen kao Mihalj Kertes (da, da...), čuven po svojoj nervozi i histeriji i po hitovima Captain Blood i The Adventures of Robin Hood, rekao je Bogart-u da klimne glavom ka praznoj Sali. Glumac je pitao: "Da klimnem kome? Kome to klimam glavom?"
"Nemoj da postavljaš toliko pitanja", zarežao je Curtiz. "Stani tu i klimni glavom. Onda idi kući!"
Tek par meseci kasnije, kada je Bogart prvi put video montiran materijal, glumac je shvatio zašto Rick klima glavom. To je signal za orkestar u klubu da zasvira "Le Marseillaise" i zagluši bukačko izvođenje nemačke himne. Ovo je najvažnija i najemocionalnija scena filma Casablanca. Na mnogo načina, snimanje Casablance, od neuredne koncepcije do njenog izdanja, bilo je tipično za "studijski sistem" ranih četrdesetih. "Bilo je to sastavljanje kao na proizvodnoj traci", kaže Leslie Epstein (sin i bratanac ko-scenarista Phil-a i Julius-a), u predvečerje proslave 60 godina od prvog prikazivanja filma.
"Isti stari, elegantni shit", to je fraza koju je Julius Epstein upotrebljavao. Prema još jednom od scenarista, Howard-u Koch-u, to je bila i "trka izmedu kamera i olovaka".
casablanca1.jpg
Casablanca je ugledala svetlost dana kao drama Everybody Comes to Rick's, koju su napisali Murray Burnett i Joan Allison u leto 1940. godine. Iako je bila zasnovana na određenim ubeđenjima i donekle činjenicama, u prvo vreme bila je u pitanju, jer je Amerika strogo vodila računa o svojoj tadašnjoj neutralnosti. Naravno, šanse da od ove drame nastane film promenile su se preko noći kada je rukopis predat studiju Warner Bros. 8. decembra 1941. godine, dan posle japanskog napada na Pearl Harbor.
Rukopis je ocenjen kao "odlična melodrama", "sofisticirana zavrzlama" i "hit kao stvoren za Bogart-a, Cagney-ja ili Raft-a".
Dramu je otkupio šef studija Jack Warner i za producenta je odredio svoju "desnu ruku" Hal-a Wallis-a, a Michael Curtiz je izabran da režira. Warner je toliko verovao u potencijal ovog filma da je lako platio 20.000 dolara za prava za snimanje, rekordnu sumu u to vreme.
Iako je studio Warner Bros. podmetnuo priču u magazinu The Hollywood Reporter špekulišući da su glavne uloge dodeljene Ronald-u Reggan-u i Ann Sheridan, ovo je bila zavera da bi oči javnosti skrenula sa zakulisanih radnji.
Uprkos glasinama, Casablanca je bila Bogart-ov film od samog početka. Bilo je priča, neko kratko vreme, da se naslovna uloga ponudi George-u Raft-u, ali ovo je veoma brzo okončalo Wallis. Bogey je bio ustoličen. Wallis-u je sada trebao samo scenario i ostatak ekipe.
casablanca2.jpg
Ingrid Bergman se nevoljno pridružila 24. aprila kao Ilsa, žena zatočena kao izbeglica u marokanskom gradu i između dva muškarca: Bogart-ovog ciničnog Amerikanca i Paul Henreid-ovog češkog vođe pokreta otpora Victor-a Laszlo-a. Pored njenih, razumljivih nedoumica oko nedovršenog scenarija, glumica je gajila nadu o svom učešcu (kao glavne ženske glumice) u filmu Za kim zvona zvone. Kada je tu ulogu dobila balerina Vera Zorina, Bergman-ovoj nije preostalo ništa drugo. Njen ugovor je bio u rukama šefa rivalskog studija David-a O'Selznick-a, koji pristao da je "pozajmi" Warner Bros-u pod dva uslova: prvi da mu Warner "pozajmi" Oliviu de Havilland zauzvrat i drugi, da mu pošalju scenario na čitanje da bi ga odobrio.
Kada im je Wallis ovo saopštio, Epstain-ovi su se zabrinuli. "Rekao nam je, Selznick hoće da čuje priču pre no što nam pozajmi Bergman-ovu", seća se Julius. "Mi smo odgovorili, 'Kakvu priču? Još je nismo smislili!' Onda je on rekao, 'Izmislite je.'" I izmislili su je, dok je Selznick pročitao bez nekog naročitog interesovanja. Nešto što su rekli je upalilo, jer su usluge Bergman-ove osigurane, na tada zavidnih 25.000 dolara.
casablanca3.jpg
Izbor glumaca za preostale uloge se sveo na uobičajen posao ere studjskog sistema. Za ulogu Victor-a Laszlo-a nametnula su se dva glumca, Philie Doren (koji je već glumio vođu pokreta otpora u filmu Underground 1941.) i zvezda u usponu, Paul Henreid. Doren je imao ugovor sa MGM-om i nije bio dostupan. Henreid-u se uloga nije dopala, ali ga je Wallis ubedio, obećavši određene izmene i dobru platu.
Pošto su razmatrali razne opcije (Ella Fitzgerald i Lena Horne su razmatrane za ulogu Sam), izvršena je zamena pola i Sam je postao bubnjar Dooley Wilson uprkos činjenici da nije znao da svira klavir. Zamenili su ga muzičari Greenstreet i Peter Lorre, koji su se jednostavno javili na oglas i otišli na muzički set broj osam.
Snimanje je počelo 25. maja 1942. godine sa 65 stranica odobrenog scenarija (nešto oko polovine ukupne priče)... Ukupno je sedam pisaca radilo na pisanju scenarija za Casablancu. Epstain-ovi su morali u Washington na snimanje Why We Fight Franc-a Capre, pošto su napisali deo do scene sa flashbackom o okupaciji Pariza. Dužnost scenariste je preuzeo mladi Howard Koch, koji se proslavio Orson Welles-ovom radijskom serijom War of the Worlds.
casablanca4.jpg
"Sve što sam hteo, a mislim da su to hteli i Epstein-ovi pre mene, je da ne podbacim u bilo kom smislu", kaže Koch, "Ponekad je kamera bila veoma blizu nas. Sećam se, jednog dana, Ingrid Bergman mi je prišla na setu i pitala me kako da odigra ljubavnu scenu kada ne zna sa kojim od te dvojice ljudi će završiti. To je bila situacija sa kojom smo se suočavali."
Dok je scenario bio prilično izmenljiv kroz čitavo snimanje, raspored je bio zacrtan i odlagan, zbog zauzetosti glumaca, ali i setova. Henreid i Claude Rains, koji je glumio ciničnog kapetana Louis-a Renault-a su istovremeno snimali Now, Voyager, a železnička stanica, crna berza i Blue Parrot Caffe su izgrađeni (samim tim i korišćeni) i za druge produkcije.
Stvari nije nimalo olakšala ni ledena atmosfera na samom setu. Dok su Bogart i Bergman-ova izgarali pred kamerama, njihov pravi odnos je bio veoma hladan. "Ljubila sam ga, ali ga nisam upoznala", govorila je Bergman-ova kasnije. I to sa dobrim razlogom. Bogartova žena, Mayo Methat, bila je ubeđena da njen muž ima aferu sa glavnom glumicom. Zbog toga mu je zagorčavala život za vreme snimanja, čak je pretila da će ga ubiti ako se dokaže da je to istina.
Bogey je ovo zadržao za sebe, ostavivši Bergman-ovu da tek po projekciji Malteškog sokola razume čoveka koji igra ulogu koji njen lik treba da voli.
casablanca5.jpg
Režiser Michael Curtiz se pokazao kao veoma nadahnut u svojim veštinama van samog snimanja. Oženjen čovek i ozloglašeni ženskaroš, organizovao je privatne "kastinge" za mlađe glumice pune nade i snova o uspehu, za vreme njegovih pauza za ručak. Najmanje jedna od tih seansi je postala javna za ekipu filma kada je Peter Lorre, tajno ubacio mikrofon u režiserovu prikolicu...
Kada se nije bavio devojkama, Curtiz je često gunio kontrolu nad svojim temperamentom. Pošto je jedna od scena Ingrid Bergman slučajno prekinuta bukom koji je pravila ekipa, Curtiz je napao svog tonca, Francis-a Scheid-a.
"Kada bi pobesneo, iskočile bi mu vene na ćeli, a oči bi mu se iskolačile", kaže Scheid. "Uneo mi se u lice urlajući, 'Dođavola sa vama, gospodine! Proklet bio glupi, glupi idiote, budalo! Uništavaš moj film! Ti si glup, glup, glup!' Pokušao sam da mu objasnim, ali on je nastavio da viče, 'Umukni! Dođavola sa tobom!' Ja sam mu uzvratio: 'Dođavola sa vama, gospodine!' Svi su zaćutali. Mogli ste da čujete muvu kako leti."
Tenzija je rasla. Sa dve trećine snimljenog filma, Koch, uz Epstein-ove, je počeo da donosi stranice sa dijalozima na set na dan kada je i trebalo da se snime. Ponekad bi dijaloge davali glumcima momenat pre nego stanu pred kamere.
casablanca6.jpg
Koch se žalio zbog beskrajnih izmena u scenariju koje su uništavale samu logičnu nit filma. "Ne brini ti o logičnom", kazao mu je Curtiz. "Ja činim da se sve odvija brzo, a niko to i ne primećuje!" Njegova uputstva Bergman-ovoj bila su još manje određena. "Odigraj to...između", rekao joj je, kasnije se požalivši ekipi, "Glumci! Hoće da saznaju sve!"
Još uvek je postojao problem, kako okončati celu stvar. U originalnom komadu Burnett-a i Sllison-ove, Rick se jednostavno preda nacistima. Wallis se ovome protivio od početka, filmska publika bi po njemu spalila bioskop. Razmatrana su i druga rešenja: Ilsa odlazi sa Rick-om, Ilsa ostaje sa Rick-om, Rick gine pomažući Laszlo-u i Ilsi da pobegnu...
Epstain-ovi su konačno smislili i predali legendarni kraj filma 15. jula 1942. (samo 19 dana pre utvrđenog roka za kraj snimanja). "Zaglavili smo se u saobraćajnoj gužvi na Sunset Bulevaru", kaže Julius. "Pogledali smo se i rekli u isti mah, 'Postrojite dežurne krivce!' Da bi izbegli nesrećni slučaj, okrenuli smo na Beverly Glenu i krenuli ka Mulholand Driveu da bi stigli do doline i Warnera... Znali smo da imamo kraj. Zbog čega bi postrojili dežurne krivce? Zbog ubistva. Ko je najistaknutiji kandidat za ubistvo? Major Strasser. Ko bi mogao da ga upuca? Rick."
Konačno, bitka se približila. Kompozitor Max Steiner, koji je oduvek mrzeo 'As Time Goes By', pesmu iz 1931. koja je u filmu bitna za Ilsu i Ricka.
casablanca7.jpg
Steiner se zgrozio idejom da zasnuje celokupni muzički score na toj temi (što bi zahtevalo ponovno snimanje nekih scena Bergman-ove). Umesto neodlučnih Curtiz-a i Wallis-a, odluku je donela Bergman-ova. Očekujući ulogu Marije u filmu Za kim zvona zvone, konačno je dobila odgovor 1. avgusta. Odmah je odletela da zamenu Veru Zorinu. Skratila je i kosu (veoma kratko), što je onemogućilo eventualno dodatno snimanje. 8. Novembra 1942. godine saveznici su se iskrcali u severnoj Africi, oslobodivši Alžir, Oran, Casablancu. Osamnaest dana kasnije, Warner Bros. je izbacio prvu kopiju, onoga što će postati jedan od najpopularnijih filmova. Premijera je održana u New Yorku u bioskopu Hollywood. Iskoristivši iznenadnu obaveštenost publike o malom marokanskom gradu, Casablanca je zaživela sedam meseci pre plana. Prvi prijem je bio poprilično uzdržan. Kritičar New Yorkera, David Lardner je opisao Bogartov najnoviji film kao "prilično podnošljiv", ali "ni prineti filmu Across The Pacific".
Prve nedelje, ovu ratnu ljubavnu priču videlo je 32.000 ljudi, do kraja 1943. godine, film je doneo 3,7 miliona dolara. Osvojio je 3 Oskara, za Najbolji film, Najboljeg režisera i Najbolji scenario.
casablanca8.jpg
"Kada je počelo prikazivanje, pitao sam se čemu toliko uzbuđenje", seća se Koch. "Bio sam još uvek nesvestan vrlina filma i video sam samo ono što sam smatrao greškama. Kada je godinu dana kasnije film dobio Oskara, bio sam zapanjen." Od tada ne prestaju polemike. Kritičar Pauline Kael je jednom rekla, "to je film koji demonstrira koliko zabavan može biti loš film".
Julius Epstein se i sam slaže: "Ima tu puno gluposti... ali ako gluposti funkcionišu, onda je to sasvim u redu."
Šezdeset godina po snimanju, Casablanca je postala filmski gigant, čiji uticaj je potpuno zasenio problematično poreklo. Popularna romansa, danas predstavlja biser zlatne ere Hollywooda.
"Ima mnogo razloga zašto popularnost ovog filma toliko traje", kaže Epstein. "Mislim da niko ne zna tačno. Možda zbog glumaca: Bogart, Bergman-ova, Henreid... Ljubav prema Casablanci je nostalgija za filmovima kakvi su nekad bili..."
Izvor: TOTAL FILM
 
LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
Drugi život Hemfrija Bogarta


Nova biografija najveće muške legende u istoriji filma


Kao pojava nije bio ni naočit, ni na uobičajeni, holivudski način, zgodan, a kao glumac nije bio naročito svestran. Kad je postao zvezda, u svojih 40 godina, bio je, i po ondašnjim i po današnjim merilima, već star. Pa ipak, Američki institut za film ga je proglasio najvećom muškom zvezdom u istoriji kinematografije. Drugi tvrde da je glumac koji ima najviše imitatora u svom esnafu.

Hemfri Bogart. Od njegove smrti prošlo je već više od pola veka, ali fascinacija njim se obnavlja sa svakom novom generacijom. Šta je učinilo da njegov drugi, posmrtni život bude na neki način plodniji od prvog? Ko je u stvari bio Hemfri Bogart i zašto je stekao kultni status koji, kako se čini, nikad neće proći, pokušao je u novoj biografiji legende Holivuda da objasni Stefan Kanfer (nekadašnji filmski kritičar „Tajma”, koji se pokazao kao biograf i drugih zvezda, Marlona Branda i Gruča Marksa), u knjizi „Čvrst bez pištolja: život i izuzetan posmrtni život Hemfri Bogarta” (TOUGH WITHOUT A GUN: THE LIFE AND EXTRAORDINARY AFTERLIFE OF HUMPHREY BOGART).

Knjiga na 304 strane (sa izuzetno bogatim indeksom) zasniva se na građi koja je već objavljivana u drugim Bogartovim biografijama, ali to ne smeta, pre svega zato što nudi izvanrednu naraciju jednog života, od početka (1899) pa do kraja, smrti od kancera (1957). Po tome i po posmrtnom prisustvu u svakodnevici filmske umetnosti, Bogartov životopis obuhvata čak tri veka. Nešto slično se može reći još samo za Čarlija Čaplina (rođen 1889) , koji je, međutim, pored glumca, bio i režiser, ili Freda Astera (takođe 1899). koji je na prvom mestu bio plesač, pa tek onda glumac.

Priča o Bogartu nije inače još jedan ostvareni „američki san”, uspon sa samog dna do vrha. Rođen je „sa srebrnom kašikom u ustima” (otac mu je bio poznati lekar, majka uspešna ilustratorka knjiga), imali su kuću na imanju od 20 hektara sa jezerom, išao je u najskuplje škole. Nije ni priča o glumcu koji oduvek želeo da baš to bude. Bogart je nekako zalutao u taj svet. Prve pare zaradio je kao menadžer scene na Brodveju, prva pozorišna uloga sastojala se samo od jedne izgovorene rečenice, prve kritike njegovih nešto dužih pojavljivanja na sceni bile su katastrofalne.

Kad je, posle Velike depresije tridesetih godina prošlog veka sreću okušao u Holivudu, za njega u prvih desetak godina nije bilo drugih uloga sem onih sporednih, i to u filmovima „B” kategorije. Pa čak i prva koja je pokazala šta ume, glavni lik u „Visokim Sijerama” (1941), zapala mu je slučajno, pošto se onome kome je prvobitno bila namenjena nije dopala. A onda je (1942) došla „Kazablanka”, koja je sve promenila. („Afrička kraljica”, devet godina kasnije, koja mu je donela jedinog „Oskara”, bila je potom logična kruna.)

Čini se, međutim, da je Kanferova knjiga vrednija u uvodnoj analizi njegovog drugog života, odnosno „Bogi fenomena”, mada je zaista zanimljiv i kao vremeplov u tridesete, kada stasavaju veliki holivudski studiji. Bogartov život, sa četiri braka (skrasio se tek sa Loren Bekol), sa ulogama u kojima se u početku, kako je sam jednom izjavio, „češće grčio u samrtnim ropcima na podu nego što je glumio stojeći” (u svoja prva 34 filma – a tokom trodecenijske karijere glumio je u ukupno 75 – od metka je poginuo u 12, obešen ili ubijen strujom u osam, a u ostalima bi nastradao od bombe, jednom ga je pojeo lav, a jednom su mu meksički razbojnici odsekli glavu) – bio je u svakom slučaju više nego dobar materijal za uzbudljivo štivo.

Zašto je Bogart „besmrtan”? Po Kanferu, razlozi za to su „mnogi i nepromenljivi”. „S jedne strane filmovi nisu više u centru američke kulture, pažnju su odvukli ’Tviter’, ’Fejsbuk’, ’Jutjub’, ’ajfon’ i ’ajped’... Sa druge, slom sistema velikih studija tokom šezdesetih stvorio je okolnosti u kojima glumac ne može više da sporo sazreva.”

Današnji filmovi, uglavnom začinjeni digitalnim specijalnim efektima, poprimaju karakter video-igrica u kojima sve uvek može da krene ispočetka. U Bogartovim filmovima, zapaža Kanfer, utisak je sasvim suprotan: sve je, u krajnjem ishodu sudbina, u većoj ili manjoj meri okrutna. On je bio glumac koji u svakom momentu gledaoca može da ubedi da je lik koji igra od velike važnosti, jer je u svoje vreme bio deo nečega što je publici bilo zaista važno.

Bogartov čuveni osmeh je otkrivao čoveka u isto vreme i opasnog i simpatičnog... Njegov integritet, stoicizam, seksualna harizma praćena hladnom ravnodušnošću prema ženama – nikad nisu demodirani kad je na ekranu, a on je još sve vreme na ekranu, zaključuje Kanfer, zapažajući da s vremena na vreme kritičari nekog mladog glumca proglašavaju novim Klerkom Geblom, novim Džimijem Stjuartom ili Marlonom Brandom – ali da niko još nije otkrio novog Hemfrija Bogarta.

Veliku transformaciju koju je ovaj glumac doživljavao u svojim ulogama, možda je najbolje, sugeriše njegov najnoviji biograf, zapazio Džon Hjuston. „Bio je čovek srednjeg stasa, ne naročito impresivan izvan ekrana. Ali kad stane ispred kamere, svetla i senke ga pretvore u sasvim drugu, uzvišenu i herojsku ličnost.”

Na svoj način, razloge za impresioniranost i ove generacije Bogartom u knjizi iznosi jedna studentkinja: po njoj, za razliku od današnjih mladih glumaca poput Kijanu Rivsa ili Leonarda di Kaprija, „metroseksualaca” – „Bogi je direktan i iskren. On ulazi u veze sa svojim ženama, ali ne prolazi svakih pet minuta kroz krizu identiteta”.

Otkuda rečenica u naslovu knjige? „Bogart može da bude čvrst i bez pištolja”, prokomentarisao je svojevremeno Rejmond Čandler odluku producenata da Hemfri Bogart tumači njegovog junaka Filipa Marloa. Stefan Kanfer je u biografiji velikog glumca pokazao da je on zaista bio poseban i, kako je vreme već dokazalo, neponovljiv.

Politika
 
Član
Učlanjen(a)
06.08.2010
Poruka
169
Bogi je stvarno bio veliki glumac. Šteta što je u scenama gdje mora veoma brzo izgovoriti 5-10 rečenica (a što je nekada bilo popularno) izgledao malo bezlično i netalentovano.

p. s. svima koji su gledali film Veliki san preporučujem da pročitaju istoimeni roman Rejmonda Čendlera jer je u filmu roman unakažen.
 
Član
Učlanjen(a)
05.09.2009
Poruka
7.315
Holivudska legenda Hemfri Bogart mislio da je homoseksualac

Holivudska legenda Hemfri Bogart je godinama mislio da je homoseksualac iako je bio sa više od hiljadu žena pre nego što se 1945. godine oženio glumicom Lorin Bekol, proizilazi iz najnovije biografije zvezde "Kazablanke".

Seksualno nezasit i sklon neverstvu, Bogart je imao tri braka pre nego što je sreo "ljubav svog života", Lorin Bekol. Pre toga je bio u vezi sa oko 1.000 žena, uključijujući Bet Dejvis, Džin Harlou, Marlen Ditrih i Ingrid Bergman, ali uprkos tome stalno je bio u strahu da je zapravo gej, tvrdi autor knjige, Darvin Porter, američki novinar koji je 60-ih godina radio u Holivudu.
U knjizi "Humphry Bogart: The Making of a Legend" (Hemfri Bogart: Nastanak legende), zasnovanoj na neobjavljenim memoarima i intervjuima sa Bogartovim savremenicima, Porter navodi da su glumčeve slutnje bile posledica nesretnog detinjsta i straha od nasilnog oca, hirurga, koji mu je jednom prilikom razrezao usnu pesnicom da bi je potom nespretno zašio tako da je "Bogiju" ostala njegova čuvena govorna mana.
Bežeći od oca, Bogart odlazi u Njujork, gde 1921. godine počinje da glumi na Brodveju i ubrzo stiče slavu i bogatstvo, ali započinje i svoj neverovatni katalog seksualnih osvajanja.
"Bio je zgodan, simpatičan, a u doba kada je Brodvej imao oko 120 pozorišta, bilo je četiri glumice na jednog glumca. Niko nije napravio računicu, ali je vrlo verovatno da je Bogart spavao sa hiljadu žena", piše Porter, ističući da su to uglavnom bile kratke veze.

Većina žena s kojima je bio znala je za njegovu reputaciju. "Rajsferšlus je izmišljen 1926. i Bogi je tražio da se prišije na sve njegove pantalone, jer je na taj način seks bio brži", ispričala je Porteru jedna od Bogartovih bivših ljubavnica, preneli su lokalni mediji.
U svoju seksualnu orijentaciju, Bogart je počeo ozbiljno da sumnja tokom braka sa glumicom Meri Filips s kojom se oženio 1928, godinu dana nakon razvoda od svoje prve supruge Helen Menken koju je "bio glas da je lezbejka".
Filipsova je otvoreno održavala vezu sa svojim bivšim ljubavnicima, što je Bogarta izluđivalo. Postao je nesiguran i počeo da preispituje svoju seksualnost, pa čak i da razmišlja o samoubistvu.
U svojoj knjizi Porter navodi da se čuveni glumac u to vreme poverio jednom prijatelju: "Kada Meri ne bi stvari činila još gorim. Kad god zakažem ona me ismeva".
Drugom prijatelju je priznao da je pomišljao na samoubistvo, ali da nikada nije smogao snage da to sprovede u delo.
Nakon još jednog neuspelog braka, Bogart je napokon pronašao svoju "pravu ljubav", kako ju je tadašnja holivudska štampa nazvala, kada je 1944. godine upoznao Lorin Bekol na snimanju filma "Imati i nemati".
S njom je ostao do kraja života mada je i nju prevario sa svojom frizerkom Veritom Peterson s kojom je bio nekoliko godina.
Bogart je umro od raka 1957. u 57. godini.


(blic.rs)


Bogi šmeker yes3

 
Poslednja izmena od urednika:
Član
Učlanjen(a)
05.09.2009
Poruka
7.315
Humphrey Bogart – Šmeker za sva vremena

sjff_03_img0965.jpg


Ono što mlađe generacije znaju o Hemfri Bogartu, uglavnom se svodi na par isečaka iz Kazablanke provučenih u nekom spotu, reklami ili filmskom pregledu. Ipak, oni malo stariji, sećaju se Hemfrija iz dana kada je imao status ultimativnog šmekera, koji mu je doneo slavu za sva vremena – i kao glumcu i kao zavodniku. Istina, nema biceps kao Arnold, stajling kao Kluni, niti Bredovu dečačku lepotu, ali upravo zato on i jeste Hemfri Bogart, jedan i jedini – šmeker za sva vremena.

Kao prvo, Hemfri je pokazao da ime ne čini slavu. Priznaćete, njegovo nije bog zna kako zvučno. I upravo zbog toga svrstali smo ga među ikone stila za sva vremena. Za razliku od današnjih zvezda oko čijeg brendiranja radi čitava mala kompanija stilista, menadžera i savetnika kako bi se u modnim rubrikama uz njihovo ime i prezime pojavila ona čuvena konstatacija – čovek od stila, zvezde starog kova su bile STIL. I nije im bio potreban niko da im to objasni niti potvrdi.

Glavna stavka Bogartovog stila svakako je bilo njegovo samopouzdanje. Činjenica je da šta god obukli i kako god se ponašali, to neće biti to, ako ne verujete u sebe, i ako u svakom trenutku pogledom čvrstim kao čelik ne možete skrenuti pažnju sa odeće na sebe. Samopouzdanje je najbolji komad odeće koji možete obući, sve drugo će se idealno slagati uz njega. Uostalom, Hemfri je u svojim filmovima najčešće nosio francuski mantil, poštarsku torbu i cigaretu. Mislite li da bi neka od današnjih filmskih zvezda uspela da izgradi imidž ikone stila uz pomoć ovo troje? Teško… Ali zato i jeste jedan Hemfri Bogart.

Ako želiš da naučiš nešto od pravog šmekera, a ne ovih današnjih pešovana, onda uči od Hemfrija. Nije važno odelo, već čovek koji ga nosi. U ovom slučaju to je mantil. Možda nije pravo vreme za savete o kišnim mantilima, ali pošto će jesen svakako doći, ti je dočekaj spreman u Bogart fazonu. Idealna dužina mantila bi trebala da bude tek malo iznad kolena, ali mantil iako bitan nije i najvažniji deo Hemfri Bogart stajlinga. Najvažniji je da znaš ko si, u šta veruješ i šta želiš od života. Jednom rečju to se zove STAV, a uz pravi stav svaki stajling će poručivati – to je šmeker za sva vremena!

imgHumphrey-Bogart4.jpg

humphrey_bogart-2-713487.jpg

Hemfri-Bogart.jpg

Hemfri-Bogart-1.jpg


(muskimagazin.com)

 
Natrag
Top