Član
- Učlanjen(a)
- 18.02.2010
- Poruka
- 4.679
JUTARNJI LIST
KNJIGA KOJA RAZOTKRIVA HRVATSKU GLAZBENU INDUSTRIJU (1)
99% Hrvata ne plaća glazbu koju skida interneta. Jesmo li baš svi lopovi?
Autor: Ozren Kanceljak
Ta briga struke počiva i na činjenici da s novim kanalima distribucije glazbenici mogu raditi nešto drugo, ili ništa, a cijelo vrijeme zarađivati
Glazba se svirala i prije izuma radija i fonograma, ali glazbene industrije nije bilo. I ne samo industrije. Nije bilo ni autorskih prava kakva danas poznajemo.
Revolucija
Izumom radija i fonograma, početkom prošlog stoljeća dogodila se apsolutna revolucija u slušanju i konzumiranju glazbe. Dalekosežna s revolucionarnom promjenom odnosa svih uključenih subjekata. Zauvijek.
Zahvaljujući radiju i fonografu, svatko je malo-pomalo mogao uživati u glazbi a da ne mora angažirati glazbenika. Dapače, moglo se slušati samo one glazbenike koje vjerojatno nikada ne biste ni vidjeli uživo. Kao i danas. Ako je netko zaželio slušati glazbu, mogao je otići do stroja i pustiti si upravo onu glazbu koju je želio, a ne onakvu u smislu kvalitete, vremena, mjesta, cijene i ugođaja kakvu je “uživo” imao na raspolaganju.
Zabluda struke
Vrhunski glazbenici načelno su dobili novi prostor za ekspanziju karijere. Drugi baš i ne. Neki su to shvatili kao prijetnju. U tom se smislu do danas malo toga promijenilo. Zato se razne sindikalne organizacije (nikako ne brkati s umjetničkim organizacijama, premda se muzičarski sindikati vole kititi posve pogrešnom umjetničkom atribucijom) po cijelom svijetu bore za razne kvote koje bi jamčile da će mediji svirati nečiju glazbu koju inače ne bi koristili zato što nemaju interesa, jer je ljudi ne žele slušati. Ta glazba slušatelje ne zadovoljava. Drugim riječima, uglavnom nije dovoljno dobra, pa ni profitabilna.
Nitko ne može zadržati neku publiku ako izvodi drugačiji program od onoga koji ta publika želi i očekuje. Kvote zapravo nalažu da se svira nešto protiv (ako su dobri gospodarstvenici) volje i želje slušatelja, pa samim time i zdrave poslovne logike. Da ne kažem pameti. Nikad nisam čuo da se neka glazbenička organizacija bori za kvotu dobre glazbe. Već samo domaće (svejedno je li francuske, hrvatske, slovenske ili ine). Čime zapravo i sami priznaju da ta glazba koju reprezentiraju i za čiju se kvotu bore nije dovoljno dobra, popularna ili isplativa.
Borba za dio kolača
No, i ta briga počiva na činjenici da su razvojem tehnike radiodifuzije, ali i snimanja i umnažanja te snimke, stvorene osnove za promet i naknadu, a da zapravo muzičari ostaju kod kuće i rade nešto drugo.
Tako su se prvo autori, još početkom prošlog stoljeća, a pedesetak godina poslije i izvođači, izborili za sudjelovanje u ekonomskom prometu radiodifuznih centara. Pojednostavljeno rečeno, kada se svira neka glazba, autor bi za to trebao dobiti neku naknadu i tako sudjelovati u ekonomskom uspjehu radiodifuznog projekta, kao i izvođač, pa i vlasnik snimke (kroz poslije priznata takozvana srodna prava).
Kao komunalije
No, nije se stalo samo na tome. Protiv tako napisanog i opisanog principa i modela nitko ne bi načelno mogao, pa ni smio imati ništa protiv. Možda jedino u pogledu podjele rizika. Naime, organizacije za zaštitu autorskih i srodnih prava izborile su se da uvijek moraju dobiti neku naknadu, iako organizacija za radiodifuziju ne zarađuje ništa. Poput struje, vode i odvoza smeća. To se uvijek treba platiti, pa se treba i ukalkulirati prije nego što se uđe u poslovni pothvat.
Mora se moći kupiti
Ipak, postoji nekoliko popriličnih anomalija. Kao prvo, izvođačima ne slijedi uvijek naknada ako se koristi snimka s njihovom izvedbom. Ona stiže samo ako je snimka stara do 50 godina od nastanka. Kod vlasnika snimki (dakle načelno onih koji su tu snimku financirali) diskriminacija je još drastičnija u odnosu na nositelje autorskih prava (namjerno ne kažem autore - jer su nositelji i nakladnici, ali i razni potomci koji direktno s djelom nemaju ama baš nikakve veze).
Nije svaka snimka zaštićena nego samo ona koja je objavljena kao “komercijalni fonogram”. Naravno da je to arhaičan jezik, jer prave fonograme više nitko ne izdaje, ali se zadržao u pravnoj terminologiji koja obrađuje autorska i srodna prava. Nije dovoljno emitirati, slušati, pa čak i lijepiti reklamu uz nju. Mora postojati način da se ta snimka može kupiti. Snimke koje su napravljene, primjerice, za filmove, serije, a nisu samostalno objavljene i izdane na nosačima zvuka, ostaju bez naknade za tzv. sekundarna prava. To u pojedinim sredinama ide još dalje, pa i u Hrvatskoj.
Teški uvjeti
ZAPRAF (to je agencija koja u Hrvatskoj administrira naknade vlasnicima snimki) nevoljko isplaćuje onim vlasnicima koji su, recimo, snimke stavili u promet samo preko naplatnih download servisa (npr. Cedeterije ili Fonoteke tportala). Moraju izdati CD, premda to nigdje u zakonu ne piše. Ali takva je praksa. Dakle, kao što je još Miroslav Krleža rekao: “Ni med cvetjem ni pravice”. Pa tako ni među glazbenicima. Ima ih jednakih i jednakijih.
KNJIGA KOJA RAZOTKRIVA HRVATSKU GLAZBENU INDUSTRIJU (1)
99% Hrvata ne plaća glazbu koju skida interneta. Jesmo li baš svi lopovi?
-
Cropix
Neja Markičević / CROPIX
Autor: Ozren Kanceljak
Ta briga struke počiva i na činjenici da s novim kanalima distribucije glazbenici mogu raditi nešto drugo, ili ništa, a cijelo vrijeme zarađivati
Glazba se svirala i prije izuma radija i fonograma, ali glazbene industrije nije bilo. I ne samo industrije. Nije bilo ni autorskih prava kakva danas poznajemo.
Revolucija
Izumom radija i fonograma, početkom prošlog stoljeća dogodila se apsolutna revolucija u slušanju i konzumiranju glazbe. Dalekosežna s revolucionarnom promjenom odnosa svih uključenih subjekata. Zauvijek.
Zahvaljujući radiju i fonografu, svatko je malo-pomalo mogao uživati u glazbi a da ne mora angažirati glazbenika. Dapače, moglo se slušati samo one glazbenike koje vjerojatno nikada ne biste ni vidjeli uživo. Kao i danas. Ako je netko zaželio slušati glazbu, mogao je otići do stroja i pustiti si upravo onu glazbu koju je želio, a ne onakvu u smislu kvalitete, vremena, mjesta, cijene i ugođaja kakvu je “uživo” imao na raspolaganju.
Zabluda struke
Vrhunski glazbenici načelno su dobili novi prostor za ekspanziju karijere. Drugi baš i ne. Neki su to shvatili kao prijetnju. U tom se smislu do danas malo toga promijenilo. Zato se razne sindikalne organizacije (nikako ne brkati s umjetničkim organizacijama, premda se muzičarski sindikati vole kititi posve pogrešnom umjetničkom atribucijom) po cijelom svijetu bore za razne kvote koje bi jamčile da će mediji svirati nečiju glazbu koju inače ne bi koristili zato što nemaju interesa, jer je ljudi ne žele slušati. Ta glazba slušatelje ne zadovoljava. Drugim riječima, uglavnom nije dovoljno dobra, pa ni profitabilna.
Nitko ne može zadržati neku publiku ako izvodi drugačiji program od onoga koji ta publika želi i očekuje. Kvote zapravo nalažu da se svira nešto protiv (ako su dobri gospodarstvenici) volje i želje slušatelja, pa samim time i zdrave poslovne logike. Da ne kažem pameti. Nikad nisam čuo da se neka glazbenička organizacija bori za kvotu dobre glazbe. Već samo domaće (svejedno je li francuske, hrvatske, slovenske ili ine). Čime zapravo i sami priznaju da ta glazba koju reprezentiraju i za čiju se kvotu bore nije dovoljno dobra, popularna ili isplativa.
Borba za dio kolača
No, i ta briga počiva na činjenici da su razvojem tehnike radiodifuzije, ali i snimanja i umnažanja te snimke, stvorene osnove za promet i naknadu, a da zapravo muzičari ostaju kod kuće i rade nešto drugo.
Tako su se prvo autori, još početkom prošlog stoljeća, a pedesetak godina poslije i izvođači, izborili za sudjelovanje u ekonomskom prometu radiodifuznih centara. Pojednostavljeno rečeno, kada se svira neka glazba, autor bi za to trebao dobiti neku naknadu i tako sudjelovati u ekonomskom uspjehu radiodifuznog projekta, kao i izvođač, pa i vlasnik snimke (kroz poslije priznata takozvana srodna prava).
Kao komunalije
No, nije se stalo samo na tome. Protiv tako napisanog i opisanog principa i modela nitko ne bi načelno mogao, pa ni smio imati ništa protiv. Možda jedino u pogledu podjele rizika. Naime, organizacije za zaštitu autorskih i srodnih prava izborile su se da uvijek moraju dobiti neku naknadu, iako organizacija za radiodifuziju ne zarađuje ništa. Poput struje, vode i odvoza smeća. To se uvijek treba platiti, pa se treba i ukalkulirati prije nego što se uđe u poslovni pothvat.
Mora se moći kupiti
Ipak, postoji nekoliko popriličnih anomalija. Kao prvo, izvođačima ne slijedi uvijek naknada ako se koristi snimka s njihovom izvedbom. Ona stiže samo ako je snimka stara do 50 godina od nastanka. Kod vlasnika snimki (dakle načelno onih koji su tu snimku financirali) diskriminacija je još drastičnija u odnosu na nositelje autorskih prava (namjerno ne kažem autore - jer su nositelji i nakladnici, ali i razni potomci koji direktno s djelom nemaju ama baš nikakve veze).
Nije svaka snimka zaštićena nego samo ona koja je objavljena kao “komercijalni fonogram”. Naravno da je to arhaičan jezik, jer prave fonograme više nitko ne izdaje, ali se zadržao u pravnoj terminologiji koja obrađuje autorska i srodna prava. Nije dovoljno emitirati, slušati, pa čak i lijepiti reklamu uz nju. Mora postojati način da se ta snimka može kupiti. Snimke koje su napravljene, primjerice, za filmove, serije, a nisu samostalno objavljene i izdane na nosačima zvuka, ostaju bez naknade za tzv. sekundarna prava. To u pojedinim sredinama ide još dalje, pa i u Hrvatskoj.
Teški uvjeti
ZAPRAF (to je agencija koja u Hrvatskoj administrira naknade vlasnicima snimki) nevoljko isplaćuje onim vlasnicima koji su, recimo, snimke stavili u promet samo preko naplatnih download servisa (npr. Cedeterije ili Fonoteke tportala). Moraju izdati CD, premda to nigdje u zakonu ne piše. Ali takva je praksa. Dakle, kao što je još Miroslav Krleža rekao: “Ni med cvetjem ni pravice”. Pa tako ni među glazbenicima. Ima ih jednakih i jednakijih.
Poslednja izmena od urednika: