Član
- Učlanjen(a)
- 08.10.2009
- Poruka
- 1.849
HILANDAR — OSAM VEKOVA SRPSKE DUŠE
Hodeći svetogorskim stazama i darivajući atonske manastire, ocu i sinu Svetom Simeonu i Svetom Savi, po Božjoj promisli, kako predanje kazuje, javi se neki čovek i reče im:
"Vi ne treba da se brinete samo za spasenje svoje duše, već da stvorite pribežište svom otačestvu, gde će i drugi ljudi iz vašeg plemena moći poći istim putem".
I tačno pre osam burnih vekova iz ruku vizantijskog cara Alekseja III Anđela, otac i sin, Sveti Simeon i Sveti Sava dobijaju hrisovulju (akt) kojom im se dodeljuje Hilandar i Mileja (oblast oko manastira) "Da Srbima bude na večni poklon".
Taj poklon je upravo početak našeg horizontalnog i vertikalnog trajanja.
Istorijski i duhovni.
Kolevka duše, i riznica srpskog pamćenja.
Večno kandilo Nebeske i kantar ovozemne Srbije. Mistična galerija tajni u čijim su svetim odajama pronašle spokoj sve srpske pobede i porazi. U Milutinovoj crkvi progledale su Stevanove oči i Vožd je celivao radovanjsku sekiru.
Tu su jedino svi Srbi pomireni, skladno kao u raju, uspavano a živo, motre i opominju.
Hilandar je jedina ovozemna stanica moćne Srbije. U njemu je i tuga nasmejana, a smrt uzvišena i lepršava.
Nebeska stanica na zemlji, stanište ka neprolaznom, kolevka naše svesti. Prva učionica. Prvi srpski univerzitet. Vekovima je svom otačestvu nedrio pisce, duhovnike, slikare, filosofe...
Hilandar najveći procvat doživljava u vreme Nemanjića. Broj monaha se stalno povećavao. Na Gori Antonskoj, u tom svetom vremenu, hiljade monaha sticalo je i prenosilo znanje, živeći u podvizima i osvetljavajući nepregledna prostranstva duše, za vaskoliku Vaseljenu. Skoro svi naši pisci srednjeg veka, od Svetog Save do Konstantina Filosofa, izašli su iz hilandarske škole i sve što su nam ostavili u nasleće, nosi neprocenjivi pečat tog nebeskog prostora.
Mnogi srpski srednjovekovni vladari uklesali su dušu u svete zidove hilandarske. Kralj Milutin, oko 1300. godine, na mestu stare tesne crkve, podiže novu sabornu crkvu, ukrašavajući je freskama i posvećujući Vavedeniju Bogorodice. Ona i danas, autentično, poput mnogih srpskih srednjovekovnih svetinja, svedoči o moći srpske srednjovekovne države. Osim crkve, kralj Milutin je podigao trpezariju sa mermernim stolovima, dogradio pirg Svetog Save, izgradio Hrusijski pirg sa pristaništem i nedaleko od obale, na putu za Hilandar, snažan pirg za odbranu do pirata s mora. Milutinov primer sledi i car Dušan, izgrađujući i utvrđujući manastir. Osamdesetak godina četrnaestog veka, najsvetiji srpski knez — Lazar dograđuje još jednu pripratu ispred saborne crkve.
Minulih vekova u manastiru je izgrađeno još 12 crkvica — paraklisa. Konaci su građeni i dograđivani, prepravljena je trpezarija, nicale cisterne za vodu, podizana kuhinja, ulaz u manastir...
Današnji oblik Hilandar dobija početkom devetnaestog veka, kada je u severnom delu, na mestu starog ekonomskog dvorišta, izgrađeno novo zdanje, a porta formirana kao jedinstveni prostor okružen konacima.
Danas Hilandar doživljava svoje veliko umivanje, radovi na sređivanju drevnog mu ruha, zahvaljujući otadžbinskim institucijama i dijaspori, teku velikom brzinom.
Ova izložba i katalog koji je prati, samo je mali pokušaj da naš nekada duhovni i kulturni centar, približimo najširim slojevima. Da ponovo Hilandar usečemo u srpske domove. Ovaj jubilej nije samo Hilandarski.
Ovo je veliki praznik naše duše i jedina tapija večnosti. Put, u ovom sluđenom i besprizornom vremenu.
OSAM VEKOVA SRPSKE DUŠE
Priredio: Mišo Vujović
SVETA GORA SA ATOSA
MOLITVENI POGLED SA VRHA ATOSA
SRBIJA I HILANDAR
Ovde jeste srpski Rod i Kuća
tamo kući zače se Ognjište
Ovde jeste plamen žive Vatre
tamo Dah je što žišku ožive
Ovde jeste Sveća na trpezi
tamo Ruka što sveću prinese
Ovde jeste Videlo na putu
tamo zraka i svetli Istočnik
Ovde jeste u bašti Bosiljak
tamo neven-bosiljku Žilište
Ovde jeste Hleb i hlebno zrno
tamo kolač i slavsko Koljivo
Ovce jeste Vino za zdravicu
tamo vinom Pričesnik se celi
Ovde jeste Zvono kapa hrama
tamo zvono svetogorsko Nebo
Ovde jeste Ljuljka nasred kuće
tamo ljuljka Jasle vitlejemske
Ovde jeste Čedo krstonosno
tamo Sin je s krstom i vaskrso
Ovde jeste čovečica - Majka
tamo večna Deva trojeručna
Ovde jeste Narod pravoslavni
tamo temelj od svete Srbije
Ako svene Srbija na zemlji
njoj Hilandar spomen je i seme
Raša Perić, 1938.
Sveti Sava Srpski i sveti Simeon Srpski, oltar crkve Vavedenja Presvete Bogorodice, sredina XVII veka
PAKOST MANASTIRIMA SVETE GORE
Avaj meni, grehova mojih radi.
U to leto
prestavi se veliki daskal hilandarski Pahomije,
večna mu pamet...
I u to leto meseca dekemvrija,
u sedamnaesti dan,
uzvisiše se valovi morski
i mnogu pakost učiniše manastirima Svete Gore:
ovom lađe razbiše,
drugome čunove,
inima pristaništa rasturiše.
Avaj meni,
i dva patrijarha srpsku zemlju držahu.
Nepoznati Svetogorac (XVI vek)
Ikona Isus Hristos — prestona ikona
BOGORODICA TROJERUČICA
Ja ti ne dođoh, brza pomoćnice,
Da bi mi odsečenu šaku zamirila,
Niti da te nosim kući, Svemoćnice,
Da bi zavađenu braću izmirila...
Iščupane su mi ruke iz ramena,
Kuća raskućena, a braća poklana,
Pa siđoh do svog najdonjeg kamena
Da sebe tražim, Majko sa tri dlana.
Jedino ovde, Carice Nebesa,
Na mom jeziku se moli bez zastanka,
I ne laže ništa, i ne jede mesa,
I osam vekova posti bez prestanka.
I kad bi mi zemlju i jezik zbrisali,
Sve, sem ove stope na kojoj sad stojim,
Znam: još se iz ljudi nismo ispisali,
A cdk tebe ima da i ja postojim.
Matija Bećković, 1976.
Ikona Bogorodica Trojeručica
IKOS HILANDARSKI
A hram bi otkriven prevelik i čudan
Podigoše se pod njim ostrva i gore
Leteće svečanosti sluha
Stadoše na slobodnu nogu
I troruka devica metohe mu zaseja.
Spalismo vino i očešljasmo senke
I kada presta rika na Egejevom moru
Malo daleke tišine s pučine dođe u vetru
I drveće stade pod njom presvlačiti koru
A zvona odbrajati nam sate.
No ja ne poznah koja je noć u meni
Od noći mojih
Ni indiktion koji ni sat koji je.
A hram bi otkriven prevelik i čudan
Jednoga vaseljenstva i pupak i ključ
Nasledni vepar kome na leđima niču trave
I carsko vreme u maglama stoji.
No zemlja sebe u njemu otvrzla jest
I ribe po ulicama njegovim izvrgla u žuč
A ja srebrnu tišinu
Ostavih u dimu kandila i sveća
Otoke morske protrčah čun strave
I prestadoh motriti na snove tuđe u svojim
Od krugova nebeskih noći
Vihorni primajuć vetar.
No ne poznah koja je noć u meni
Od noći mojih
Ni indiktion koji ni čas koji je.
Hram je otkriven prevelik i čudan
I davno udov i prislužen pod zvezde
Knjigama svetim nahranjeni su hrti
A hrisovulje razgrnute pod kamenim daždom
I pod mirisima što kaplju ko suze.
Razbaštiniše nas horugvonosce
Što u preizobilnoj tišini
Praznovasmo na konjma gospu nam ognjenih skuta
I gospu preseljenih smrti.
Njenoga rasutog hrama nosimo imena u zdeli
I gradimo im hramove duž puta
A ja poznah koja je noć u meni
Od noći mojih
I indiktion koji i čas koji je.
Milorad Pavić (1929)
Ikona Bogorodica Odigritija
DESET OBRAĆANJA BOGORODICI
TROJERUČICI HILANDARSKOJ
Majko Slova i Spasa, Trojeručice,
neka naše čamce u blage luke
iz gustih oluja s pučine dovedu
ptice, izletele iz Tvoje treće ruke!
Trojeručice, katance, brave i vrata,
braću u kazanu olova koje ključa,
sve što su bezbrojne ruke zaključale,
neka nam Tvoja treća ruka otključa!
Trojeručice, dok nas love i mere
metrom, litrom, kantarom, tegom i vrećom,
Ti, dveju ruku sklopljenih pred kantardžijom,
izmeri nas, i pomiluj nas, trećom!
Dok kišu protkiva susnežica, i vuk,
riba i vrana kreću na nas, u lov,
beskućnima u vejavici, Trojeručice,
Tvoj treći dlan neka nam bude krov!
Dok se zatvaraju sve kapije, svi kapci,
pred smradom naših grehova i rana,
Trojeručice, nek nam se otvori crkva na
Tvojoj trećoj ruci sazidana!
Gole, mlaćene motkama, sekirama,
oborene pod noge, i dotučene
u podnožju brda uz koje smo se peli,
trećom nas rukom, Trojeručice, isceli!
I uzvisi, trećom rukom, Trojeručice,
sve one koji su, stotinama ruku,
stotinama godina, iz žetvenih slama,
bacani na dno kazana i jama!
U ovom svetu neslanih mora i jela,
dok nam se broje poslednji trenuci,
nek zasvetli, nek nas osoli, Trojeručice,
so suza, skupljena u Tvojoj trećoj ruci!
Trojeručice, luko i uteho,
majko čokotu kog raspinju i tuku,
smiluj nam se, grešnim i ubogim, i primi
duše naše u Tvoju treću ruku!
Dvema rukama sahranjene, Trojeručice,
u ovu zemlju, ispunjenu mukom,
nek nas iz ove crne zemlje u oblak
ponese hrast, zasađen trećom rukom!
Ljubomir Simović (1935)
Mozaička ikona Bogorodica iz 1260.
Sveti jevanđelist Marko, treća četvrtina XIV veka
VIZANTIJA VIII ILI HILANDAR
Jedini put vodi kroz rascvetane masline,
Starije od ponekog grada ili istine;
U retkom sedom lišću more je udaljeno
I plavo kao oko kamere:
Ako je snimak uspeo, na njemu je ostala
I moja sumnja u čudo, pomerena u osmeh,
Neoštra, skoro sablasna —
Jer čudo se zaista događa iza sledeće okuke,
Čudo je grad sa jednom jedinom kapijom
Gde lozinku treba prećutati bez pogreške,
Ući u dobar čas, i pun ljubavi
Za vidljivo:
za kamen, ćerpič, olovo,
Kule, doksate, kubeta,
Foliju srebra popodnevnog sunca
Na tankom staklu prozora, za senku što se penje
Uspravno, kao ulje uz fitilj, uz kiparis
U dvorištu, kamenom popločanom
I divljim slezom —
Jer u vidljivom je granica radosti
Sa druge strane; razmer zadanoga,
Jedina mogućnost da se preračuna
Nedohvat, i da se slike razvenčane
Sretnu: zato se čuda potvrđuju
U neumitnom prostoru vidljivog, gde stoji
Purpurni plač na slovima, i vetar rastura
Igle lastavica po naborima vazduha
Nad Savinim pirgom
I mahovina jede munju, zaraslu
U severni zid Hilandara, gde u sobi,
Uveče, staklo moje petrolejke ima oblik srca
I uz taj plamen pišem —
A pišem o ruži i breskvi u dvorištu,
O milosrdnim očima u zlatu,
I mislim o Protomajstoru ljubavi, nagnutom
Nad savršeni crtež čuda.
Ivan V. Lalić (1931—1996)
Ikona Sv. Luka
Hilandar, severni deo manastira
izvor:riznicasrpska
Hodeći svetogorskim stazama i darivajući atonske manastire, ocu i sinu Svetom Simeonu i Svetom Savi, po Božjoj promisli, kako predanje kazuje, javi se neki čovek i reče im:
"Vi ne treba da se brinete samo za spasenje svoje duše, već da stvorite pribežište svom otačestvu, gde će i drugi ljudi iz vašeg plemena moći poći istim putem".
I tačno pre osam burnih vekova iz ruku vizantijskog cara Alekseja III Anđela, otac i sin, Sveti Simeon i Sveti Sava dobijaju hrisovulju (akt) kojom im se dodeljuje Hilandar i Mileja (oblast oko manastira) "Da Srbima bude na večni poklon".
Taj poklon je upravo početak našeg horizontalnog i vertikalnog trajanja.
Istorijski i duhovni.
Kolevka duše, i riznica srpskog pamćenja.
Večno kandilo Nebeske i kantar ovozemne Srbije. Mistična galerija tajni u čijim su svetim odajama pronašle spokoj sve srpske pobede i porazi. U Milutinovoj crkvi progledale su Stevanove oči i Vožd je celivao radovanjsku sekiru.
Tu su jedino svi Srbi pomireni, skladno kao u raju, uspavano a živo, motre i opominju.
Hilandar je jedina ovozemna stanica moćne Srbije. U njemu je i tuga nasmejana, a smrt uzvišena i lepršava.
Nebeska stanica na zemlji, stanište ka neprolaznom, kolevka naše svesti. Prva učionica. Prvi srpski univerzitet. Vekovima je svom otačestvu nedrio pisce, duhovnike, slikare, filosofe...
Hilandar najveći procvat doživljava u vreme Nemanjića. Broj monaha se stalno povećavao. Na Gori Antonskoj, u tom svetom vremenu, hiljade monaha sticalo je i prenosilo znanje, živeći u podvizima i osvetljavajući nepregledna prostranstva duše, za vaskoliku Vaseljenu. Skoro svi naši pisci srednjeg veka, od Svetog Save do Konstantina Filosofa, izašli su iz hilandarske škole i sve što su nam ostavili u nasleće, nosi neprocenjivi pečat tog nebeskog prostora.
Mnogi srpski srednjovekovni vladari uklesali su dušu u svete zidove hilandarske. Kralj Milutin, oko 1300. godine, na mestu stare tesne crkve, podiže novu sabornu crkvu, ukrašavajući je freskama i posvećujući Vavedeniju Bogorodice. Ona i danas, autentično, poput mnogih srpskih srednjovekovnih svetinja, svedoči o moći srpske srednjovekovne države. Osim crkve, kralj Milutin je podigao trpezariju sa mermernim stolovima, dogradio pirg Svetog Save, izgradio Hrusijski pirg sa pristaništem i nedaleko od obale, na putu za Hilandar, snažan pirg za odbranu do pirata s mora. Milutinov primer sledi i car Dušan, izgrađujući i utvrđujući manastir. Osamdesetak godina četrnaestog veka, najsvetiji srpski knez — Lazar dograđuje još jednu pripratu ispred saborne crkve.
Minulih vekova u manastiru je izgrađeno još 12 crkvica — paraklisa. Konaci su građeni i dograđivani, prepravljena je trpezarija, nicale cisterne za vodu, podizana kuhinja, ulaz u manastir...
Današnji oblik Hilandar dobija početkom devetnaestog veka, kada je u severnom delu, na mestu starog ekonomskog dvorišta, izgrađeno novo zdanje, a porta formirana kao jedinstveni prostor okružen konacima.
Danas Hilandar doživljava svoje veliko umivanje, radovi na sređivanju drevnog mu ruha, zahvaljujući otadžbinskim institucijama i dijaspori, teku velikom brzinom.
Ova izložba i katalog koji je prati, samo je mali pokušaj da naš nekada duhovni i kulturni centar, približimo najširim slojevima. Da ponovo Hilandar usečemo u srpske domove. Ovaj jubilej nije samo Hilandarski.
Ovo je veliki praznik naše duše i jedina tapija večnosti. Put, u ovom sluđenom i besprizornom vremenu.
OSAM VEKOVA SRPSKE DUŠE
Priredio: Mišo Vujović
SVETA GORA SA ATOSA
MOLITVENI POGLED SA VRHA ATOSA
SRBIJA I HILANDAR
Ovde jeste srpski Rod i Kuća
tamo kući zače se Ognjište
Ovde jeste plamen žive Vatre
tamo Dah je što žišku ožive
Ovde jeste Sveća na trpezi
tamo Ruka što sveću prinese
Ovde jeste Videlo na putu
tamo zraka i svetli Istočnik
Ovde jeste u bašti Bosiljak
tamo neven-bosiljku Žilište
Ovde jeste Hleb i hlebno zrno
tamo kolač i slavsko Koljivo
Ovce jeste Vino za zdravicu
tamo vinom Pričesnik se celi
Ovde jeste Zvono kapa hrama
tamo zvono svetogorsko Nebo
Ovde jeste Ljuljka nasred kuće
tamo ljuljka Jasle vitlejemske
Ovde jeste Čedo krstonosno
tamo Sin je s krstom i vaskrso
Ovde jeste čovečica - Majka
tamo večna Deva trojeručna
Ovde jeste Narod pravoslavni
tamo temelj od svete Srbije
Ako svene Srbija na zemlji
njoj Hilandar spomen je i seme
Raša Perić, 1938.
Sveti Sava Srpski i sveti Simeon Srpski, oltar crkve Vavedenja Presvete Bogorodice, sredina XVII veka
PAKOST MANASTIRIMA SVETE GORE
Avaj meni, grehova mojih radi.
U to leto
prestavi se veliki daskal hilandarski Pahomije,
večna mu pamet...
I u to leto meseca dekemvrija,
u sedamnaesti dan,
uzvisiše se valovi morski
i mnogu pakost učiniše manastirima Svete Gore:
ovom lađe razbiše,
drugome čunove,
inima pristaništa rasturiše.
Avaj meni,
i dva patrijarha srpsku zemlju držahu.
Nepoznati Svetogorac (XVI vek)
Ikona Isus Hristos — prestona ikona
BOGORODICA TROJERUČICA
Ja ti ne dođoh, brza pomoćnice,
Da bi mi odsečenu šaku zamirila,
Niti da te nosim kući, Svemoćnice,
Da bi zavađenu braću izmirila...
Iščupane su mi ruke iz ramena,
Kuća raskućena, a braća poklana,
Pa siđoh do svog najdonjeg kamena
Da sebe tražim, Majko sa tri dlana.
Jedino ovde, Carice Nebesa,
Na mom jeziku se moli bez zastanka,
I ne laže ništa, i ne jede mesa,
I osam vekova posti bez prestanka.
I kad bi mi zemlju i jezik zbrisali,
Sve, sem ove stope na kojoj sad stojim,
Znam: još se iz ljudi nismo ispisali,
A cdk tebe ima da i ja postojim.
Matija Bećković, 1976.
Ikona Bogorodica Trojeručica
IKOS HILANDARSKI
A hram bi otkriven prevelik i čudan
Podigoše se pod njim ostrva i gore
Leteće svečanosti sluha
Stadoše na slobodnu nogu
I troruka devica metohe mu zaseja.
Spalismo vino i očešljasmo senke
I kada presta rika na Egejevom moru
Malo daleke tišine s pučine dođe u vetru
I drveće stade pod njom presvlačiti koru
A zvona odbrajati nam sate.
No ja ne poznah koja je noć u meni
Od noći mojih
Ni indiktion koji ni sat koji je.
A hram bi otkriven prevelik i čudan
Jednoga vaseljenstva i pupak i ključ
Nasledni vepar kome na leđima niču trave
I carsko vreme u maglama stoji.
No zemlja sebe u njemu otvrzla jest
I ribe po ulicama njegovim izvrgla u žuč
A ja srebrnu tišinu
Ostavih u dimu kandila i sveća
Otoke morske protrčah čun strave
I prestadoh motriti na snove tuđe u svojim
Od krugova nebeskih noći
Vihorni primajuć vetar.
No ne poznah koja je noć u meni
Od noći mojih
Ni indiktion koji ni čas koji je.
Hram je otkriven prevelik i čudan
I davno udov i prislužen pod zvezde
Knjigama svetim nahranjeni su hrti
A hrisovulje razgrnute pod kamenim daždom
I pod mirisima što kaplju ko suze.
Razbaštiniše nas horugvonosce
Što u preizobilnoj tišini
Praznovasmo na konjma gospu nam ognjenih skuta
I gospu preseljenih smrti.
Njenoga rasutog hrama nosimo imena u zdeli
I gradimo im hramove duž puta
A ja poznah koja je noć u meni
Od noći mojih
I indiktion koji i čas koji je.
Milorad Pavić (1929)
Ikona Bogorodica Odigritija
DESET OBRAĆANJA BOGORODICI
TROJERUČICI HILANDARSKOJ
Majko Slova i Spasa, Trojeručice,
neka naše čamce u blage luke
iz gustih oluja s pučine dovedu
ptice, izletele iz Tvoje treće ruke!
Trojeručice, katance, brave i vrata,
braću u kazanu olova koje ključa,
sve što su bezbrojne ruke zaključale,
neka nam Tvoja treća ruka otključa!
Trojeručice, dok nas love i mere
metrom, litrom, kantarom, tegom i vrećom,
Ti, dveju ruku sklopljenih pred kantardžijom,
izmeri nas, i pomiluj nas, trećom!
Dok kišu protkiva susnežica, i vuk,
riba i vrana kreću na nas, u lov,
beskućnima u vejavici, Trojeručice,
Tvoj treći dlan neka nam bude krov!
Dok se zatvaraju sve kapije, svi kapci,
pred smradom naših grehova i rana,
Trojeručice, nek nam se otvori crkva na
Tvojoj trećoj ruci sazidana!
Gole, mlaćene motkama, sekirama,
oborene pod noge, i dotučene
u podnožju brda uz koje smo se peli,
trećom nas rukom, Trojeručice, isceli!
I uzvisi, trećom rukom, Trojeručice,
sve one koji su, stotinama ruku,
stotinama godina, iz žetvenih slama,
bacani na dno kazana i jama!
U ovom svetu neslanih mora i jela,
dok nam se broje poslednji trenuci,
nek zasvetli, nek nas osoli, Trojeručice,
so suza, skupljena u Tvojoj trećoj ruci!
Trojeručice, luko i uteho,
majko čokotu kog raspinju i tuku,
smiluj nam se, grešnim i ubogim, i primi
duše naše u Tvoju treću ruku!
Dvema rukama sahranjene, Trojeručice,
u ovu zemlju, ispunjenu mukom,
nek nas iz ove crne zemlje u oblak
ponese hrast, zasađen trećom rukom!
Ljubomir Simović (1935)
Mozaička ikona Bogorodica iz 1260.
Sveti jevanđelist Marko, treća četvrtina XIV veka
VIZANTIJA VIII ILI HILANDAR
Jedini put vodi kroz rascvetane masline,
Starije od ponekog grada ili istine;
U retkom sedom lišću more je udaljeno
I plavo kao oko kamere:
Ako je snimak uspeo, na njemu je ostala
I moja sumnja u čudo, pomerena u osmeh,
Neoštra, skoro sablasna —
Jer čudo se zaista događa iza sledeće okuke,
Čudo je grad sa jednom jedinom kapijom
Gde lozinku treba prećutati bez pogreške,
Ući u dobar čas, i pun ljubavi
Za vidljivo:
za kamen, ćerpič, olovo,
Kule, doksate, kubeta,
Foliju srebra popodnevnog sunca
Na tankom staklu prozora, za senku što se penje
Uspravno, kao ulje uz fitilj, uz kiparis
U dvorištu, kamenom popločanom
I divljim slezom —
Jer u vidljivom je granica radosti
Sa druge strane; razmer zadanoga,
Jedina mogućnost da se preračuna
Nedohvat, i da se slike razvenčane
Sretnu: zato se čuda potvrđuju
U neumitnom prostoru vidljivog, gde stoji
Purpurni plač na slovima, i vetar rastura
Igle lastavica po naborima vazduha
Nad Savinim pirgom
I mahovina jede munju, zaraslu
U severni zid Hilandara, gde u sobi,
Uveče, staklo moje petrolejke ima oblik srca
I uz taj plamen pišem —
A pišem o ruži i breskvi u dvorištu,
O milosrdnim očima u zlatu,
I mislim o Protomajstoru ljubavi, nagnutom
Nad savršeni crtež čuda.
Ivan V. Lalić (1931—1996)
Ikona Sv. Luka
Hilandar, severni deo manastira
izvor:riznicasrpska