Hamlet

[Torrent Maniak]

Viljem Šekspir je teme i fabule, između ostalog, nalazio
u već postojećim djelima koja su raspaljivala maštu i budila znatižellju
slušalaca i gledlaca. Slično i drugim djelima koja je napisao, i drama Hamlet
svoj pretekst ima u nekim izvorima koji mu predhode.Siže za ovo djelo Šekspir je
našao u staroj holandskoj priči o Amletu,koju je, kasnije, danski pisac istorije
Sakso Gramatik unio u svoju knjigu Danska istorija, objavjenu u
Parizu1516.
Međutim, o Hamletu je
postojala, prije Šekspirovog djela, druga engleska drama, čiji je pisac bio
tragičar Tomas Kid, poznat po djelu Španska tragedija. Treći izvor njegove
inspiracije sadržan je u savremenoj istoriji, u onome šta se dešavalo na
kraljevskom dvoru u vidu intriga i borbi za vlast.Dakle, okvir, atmosfera i lik
glavnog junaka bili su unaprijed uslovljeni raspoloženjem pjesnika,
društveno-političkim prilikama i pozajmljenom bajkom, odnosno ranijom dramom o
Hamletu. Prema tome, svi elementi dati su unaprijed: ubistvo, preljuba, pojava
duha ubijenog koji vapi da bude osvećen, politička i ljubavna intriga,
simulirano i pravo ludilo, još smrti i ubistava, i samoubistvo, i, najzad,
krvava osveta i smrt osvetnika. Drama Hamlet prvi put je prikazana u Londonu
1602. gdine, a prvi put je štampana naredne, 1603. godine. Djelo je pisano u
stihu, mada ima u njemu i proznih mjesta. Sastoji se iz pet činova. Lica u
komadu su mnogobrojna: danski kraljević Hamlet, sin danskog ubijenog kralja
Hamleta, kraljica Gertruda, Hamletova majka, i kralj Klaudije, njen muž i brat
ubijenog kralja; prijatelj Horacio, oficiri Macelo i Bernardo; kraljev savjetnik
Polonije, njegova kći Ofelija i sin Leart i nekoliko sporednih likova. Siže
drame je dosta složen i njena kompozicija je izuzetno bogata promjenama
mjesta(dvadeset puta), temama i situacijama. Ima dosta labavih epizoda, koje su
više u funkciji Šekspirove filozofije poimanja čovjeka i života a manje u
funkciji pokretanja događaja na kojima se gradi i razvija sama radnja. Do ovog
djela u književnosti nije bilo takve pojave da da jedno djelo sa dosta
jednostavnom pričom o kralju ''koji je ubio svog brata da bi došao na presto, s
njegovih osam mrtvih, jednim duhom, jednom poludjelom i jednim koji se pravi
lud'' može izazvati toliko pažnje i oprečnih sudova kroz čitav niz književnih
epoha. U pitanju je, izvjesno, neki univerzalni smisao sadržan u pojavi
kraljevića Hamleta i njegovoj tzv. hamletovštini, u njegovoj mnogoznačnoj i
često kontradiktornoj prirodi, koja pruža mogućnosti za različita
tumačenja.


Kraljević Hamlet ima trideset godina, i
u tih trideset godina postoje dva razdoblja: prvo obuhvata godine njegovog
života do definitivnog povratka iz Vitemberga, gdje je studirao (ovo razdoblje
nije poetizovano u djelu, ali se da naslutiti na osnovu iskaza drugih o njemu);
drugo razdoblje počinje od smrti oca pod dosta nejasnim okolnostima. Prema tome
očeva smrt je prelomna tačka od dvostukog značaja: ona dijeli Hamletov život na
onaj prije i onaj poslije i ona je žižno mjesto na kome se gradi cijeli konflikt
u biću, povod za unutrašnju dilemu, za promjenu mišljenja o svijetu i čovjeku i
osnovni razlog za tragičen ishod drame.
Hamlet je, nasuprot varvarskoj prirodi kralja
Klaudija i dvorana, bio otmjenog duha. Znanje je sticao u Vitenbergu, na
Luterovom univerzitetu. Ovaj duh je bogatio pozorišnim predstavama, čitanjem
poezije, izučavanjem filozofije; bio je dobar mačevalac, odjevao se po modi , a
odlikovali su ga i trezvenost, čistota, mladost i ljepota. Živeći na dvoru,
okružen pažnjom i sjajem, o svijetu je nosio idealnu sliku. Bio je uvjeren da
svijet počiva na besprijekornoj ravnoteži dobra i zla i da njegovom ustrojstvu
nema šta da se doda niti oduzme. Vjerujući u harmoniju spoljašnjeg svijeta, i
sam je osjećao zadovoljstvo, bezbrižnost , polet, neki unutrašnji sklad. U
takvim okolnostima življenja, on nije znao za napor ovladavanja problemaima i
nevoljama što ih običan život nudi, pa zato nije vježbao volju da se istrajava,
brzo odlučuje i stupa u akciju. Njegova moć zapažanja i kritičkog promišljanja
pojava, stvari i odnosa u društvu zaista su impresivni, ali je lišen nečeg
drugog - praktičnih koraka i vještine snalaženja u okruženju koje nastanjuje
licimjerje, brutalnost, zločini, nemoral, podaništvo i laž.
Prve Hamletove sumnje u istinu i ispravnost
svijeta dolaze sa smrti njegovog oca pod još nerazjašnjenim okolnostima. Svijet
i ljudi odjednom su mu se ukazali u svoj svojoj složenosti i nepredvidivosti:
ljudi nisu ino za šta se izdaju, a svijet nije ono što mi mislimo da jeste.
Počeo je da otkriva oko sebe egoizam, gramzivost, dvoličnost i nemoral.
Hamletovo biće biva istraumatizovano u svojoj moralnoj čistoći, zatečenosti i
nemoći da bilo šta učini. Dolazi do potpunog zaokreta u njemu: počinje
povlačenje u sebe, promišljanje i sebe i ljudi oko sebe. Postaje introvertna
ličnost: tajanstvena, nepristupačna i nepovjerljiva. On je sada onaj koji svijet
posmatra iz prikrajka, sa nespokojstvom i velikim razočaranjem. I ukoliko više
raste sumnja u istinitost očeve smrti, utoliko više jača predstava o vlastitoj
suvišnosti u tom svijetu, utoliko je veći intenzitet drame u njegovoj
duši.
Kad duh zatraži osvetu, Hamlet, pun mržnje
prema kralju i kraljici izriče zakletvu da će osvetiti svog oca. Njegove
predstave o svijetu, saznanjem da je ''vrijeme izašlo iz zgloba'', biva sasvim
srušeno jer uviđa da je taj isti svijet pun laži, prevara i nedjela i da je - u
odnosu na sve to - nemoćan da bilo šta preduzme i vrati ga u pređašnju sliku.
Već je ovdje počelo njegovo oklijevanje, sumnja u smisao osvete i odlaganje same
osvete, pod izgovorom da su potrebni novi dokazi.
Da bi došao do novih dokaza o ubistvu oca,
Hamlet, vrlo uman i dobar poznavalac glume i njenog funkcionisanja, uzima ludilo
za masku. Uživljen u ulogu ludaka, on iz korijena mijenja izgled, pokret, izraz
lica, odjevanje i jezik. Riječ i jezik nisu više izraz mudrosti i znanja, već
sredstvo osmišljenog ludila. Sa ''ludilom'' Hamlet može slobodno da se kreće, da
sluša, da stupa u dijaloge, da provocira. Tu uspješnu promjenu na Hamletu
najbolje opisuju riječi kralja Klaudija: ''...Ni unutrašnji čovijek, niti
spoljni, ne liči više na ono što beše''.
Razočaran u ljude oko sebe i ustrojstvo
društva o kojem traje, Hamlet će u susretu sa ''prijateljima'' svijet nazvati
tamnicom, jer je zemlja nastanjena zločincima, prevarama i svakojakim
podlostima. Iskustvo mu je donijelo razočaranje ne samo u egzistenciju već i u
čovjeka, zbog ljudi kao što su Klaudije, Polonije, Rozenkranc... Svi oni su
ništitelji ljudske čistote, istine i plemenitosti i, kao takvi, korov ovog
svijeta. U monologu koji potpunije oslikava Hamletovu dilemu i unutrašnji
rascijep ličnosti, on izgovara svoje poznato: ''Biti ili ne biti, pitanje je
sad?''. Biti treba da znači: postojati pa makar i trpjeti, samo da se bude ili,
pak, - druga je mogućnost - pobuniti se protiv ponižavajućeg statusa i svih
bijeda. U tom kontekstu, postavlja se pitanje da li je i postojanje po svako
cijenu ono pravo biti u vrijednosnom smislu (biti čovjek, svoj) ili je, pak, to
odricanje od sebe. Nemoćan za akciju da mijenja svijet i da nađe rješenje za
svoje psihološke tjeskobe i nesanice, Hamlet bi da potone u san, dubok i trajan,
što i nije ništa drugo do bjekstvo od surove stvarnosti, od problema i vlastitog
mučenja.
Hamletovo razočaranje se sve više širi. Prvo
razočaranje u majku, strica i Polonija, a zatim i u Ofeliju što je pristala da
bude predmet manipulacije oca i kralja, pa onda razočaranje i dotad vjerne i
tobož iskrane prijatelje. Na kraju, došlo je razočaranje u sve ljude koji su, po
njemu, potencijalni grešnici. Iskren i okrenut istini, Hamlet nije poštedeo ni
sebe. I u sebi je otkrio poroke, iako ih čitalac mnogo i ne zapaže. Oholost je
crta njegovog bića: ismijava Polonija, grobara naziva lupežom i sebe gospodaem
Danske. Njegova osvetoljubivost, takođe, nalazi mjesta u gestovima i postupcima
koje čini u odnosu na Ofeliju koju voli, u odnosu na njenog oca i prema svojo
majci. U smrt šalje ''prijatelje'' jer mrzi u njima poslušnost i podaništvo. U
početku ga muči i častoljublje, prosto pati što mora jesti ''vazduh kljukan
obećanjima''; žali se Horaciju na Klaudija što mu je uništio nadu da će doći na
preszo. Međutim, do kraja drame, sve će to nestati i on će biti čovjek
vrlina.
Hamletova upustva glumcima izraz su njegove
široke renesansne kulture, visokog obrazovanja i izvrsnog poznavanja prirode
pozorišta. Počev od saznanja da mu je namjenjena smrt, Hamlet počinje da se
mijenja - oslobađa se poznatih kolebanja: da li da ubije kralja ili ne. Postaje
odlučniji, dostojanstveniji, hladniji i misaoniji. Hamlet je sada spreman da
postupa ''savršeno po savijesti''. Uništavati korov (Polonije, Klaudije) postaje
zadatak njegove savijesti, ali bez novih dilema i lomova u njemu. Njegova borba
više nije samo izraz ličnih obračuna, ono više nije pitanje sujete i časti, nego
postaje čin etičkog djelanja i akcije koja poprima humanistički smisao. To više
nije borba protiv kralja već borba protiv svih sličnih njemu, tj. Protiv zla
koje ruži lice na tijelu društva, cijele ljudske zajednice. Da bi akcija dobila
univerzalni smisao, Hamlet je morao u sebi da pobijedi poroke, o kojima je sam
govorio: osvetoljubivost (sebičnu i ličnu), oholost, slavoljublje.