Guillaume Apollinaire

LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
Гијом Аполинер



250px-Guillaume_Apollinaire_1914.jpg



Гијом Аполинер (фр. Guillaume Apollinaire), (Рим 26. август 1880. — Париз 9. новембар 1918), легендарни и контроверзни француско-италијански писац и драматург, пољског порекла. Право име му је Вилхелм Аполинарис де Костровицки, али је променио име.
Мајка му је пољска грофица и авантуристкиња Агнес де Костровицки, а отац му је наводно италијанско-швајцарски дипломата који га никад није признао.
Ишао је у најбоље школе на Азурној обали и на другим местима. Учесник је свих покрета авангарде, јер се након завршетка школовања упутио у Париз, где постаје угледни члан заједнице боема на Монпарнасу. Учествовао је у Првом светском рату, где је погођен у главу. Послат је на опоравак, али је непрестано стварао, поставивши своју драму "Сиса Тиресијина". Писао је песме и прозу.
Најпознатији је као песник (збирке "Алкохол" и постхумно објављени "Калиграми" где текст прави слику оног што је тема песме), а такође и као аутор еротских романа "Једанаест хиљада буздована" (Les onzes milles verges) у којем се неколико пута појављују Срби -- оба пола -- као споредни карактери са којима јунак има секс и "Искуства младог Дон Жуана".
Првом до смрти није хтео да призна ауторство. Волео је да се елегантно облачи. Био је оптужен за крађу Мона Лизе, али је ослобођен оптужби. Умро је два дана пре краја Првог светског рата, са 38 година, у свом париском стану, од напада шпанске грознице.
Наследници су му Дејвид Херберт Лоренс и Хенри Милер.



( Википедијa )
 
Član
Učlanjen(a)
27.01.2011
Poruka
447
Lorelaj






U Bahari živela veštica jedna plava
Sve muško poče zbog nje da pati očajava

Sam biskup pozvavši je pred sudije svoje
Jer beše tako lepa oslobodio je

O Lorelaj prelepa alemastih zena
Čijim li si činima reči opčinjena

Život moj je pretežak uklete mi oči
Ko me gleda biskupe taj u propast kroči

Nisu mi od alema oči već od vatre
U vatru ih bacite da te čini zatre

Taj plam o Lorelaj žeže moje grudi
Ti si me opčinila nek ti drugi sudi

Ne smejte se biskupe već molite za me
Bog s vama a mene neka guta plamen

Moj je dragi otišo i tuđinom luta
Ništa mi se ne mili nek me plamen guta

Srce mi je bolesno pa moram da umrem
Ako sebe ugledam moraću da umrem

Srce mi je bolesno jer on nije ovde
Srce mi je bolesno otkada on ode

I biskup tri viteza pozva na presudu
U manastir vodite ovu ženu ludu

Idi Loro mahnita Loro vatrooka
Da ko duvna u crnom čekaš kraj svog roka

I evo sve četvoro sada cestom jezde
Lorelaj ih preklinje oči su joj zvezde

Pustite me vitezi na vrh one hridi
Da svoj lepi zamak još jedanput vidim

Da se još jedanput u reci ogledam
Pa se udovištvu manastirskom predam

Gore joj u vetru kose lepršahu
Lorelaj Lorelaj vitezovi zvahu

A dole se na Rajni u brodiću svome
Moj dragi pojavio Zove Video me

Dragi stiže donosi mir srcu i duši
Ona se tad saže i u Rajnu sruši

Gde Lorelaj prelepe lik joj otkrio se
Očiju boje Rajne i sunčane kose
 
LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
TRENUCI

Kada bih svoj život mogao ponovo da proživim,
pokušao bih u sledećem da napravim više grešaka,
ne bih se trudio da budem tako savršen,
opustio bih se više.


Bio bih gluplji nego što bejah, zaista,
vrlo malo stvari bih ozbiljno shvatio,
bio bih manji čistunac,
više bih se izlagao opasnostima,više putovao,
više sutona posmatrao,
na više planina popeo,
više reka preplivao.


Išao bih na još više mesta na koja nikad nisam otišao,
jeo manje boba a više sladoleda,
imao više stvarnih a manje izmišljenih problema.


Ja sam bio od onih što razumno
i plodno prožive svaki minut svog života,
imao sam, jasno, i časaka radosti.


Ali kad bih mogao nazad da se vratim,
težio bih samo dobrim trenucima.


Jer ako ne znate život je od toga sačinjen,
od trenova samo, nemoj propuštati sada.


Kada bih ponovo mogao da živim,
s’proleća bih počeo bosonog da hodam,
i tako išao do kraja jeseni.


Više bih se na vrtešci okretao,
više sutona posmatrao i sa više dece igrao,
kada bih život ponovo pred sobom imao…



MOST MIRABO


Ispod mosta Mirabo teče Sena
I ljubav naša
Zar je sve uspomena
Patnja uvek radošću beše ispraćena
Sve nose dani osim mene
Nek sat izbija i noć krene
Sve nose dani osim mene


Licem u lice za ruke se držeći
Stojimo dok ispod
Mosta od ruku prolazeći
Val teče umoran od pogleda večnih


Nek sat izbija i noć krene
Sve nose dani osim mene


Ljubav nam odlazi s vodom sto mrmori
Odlazi ljubav
O živote spori
A naša se nada razbuktava gori


Nek sat izbija i noć krene
Sve nose dani osim mene


Protiču dani protiču vremena
Proslost je mrtva
Ljubav neoživljena
Ispod mosta Mirabo teče Sena


Nek sat izbija i noć krene
Sve nose dani osim mene



LJUBAV, PREZIR, NADANJE


Privinuo sam te na svoje grudi kao golubicu
što je devojčica i ne sluteći guši
Privinuo sam te sa svom tvojom lepotom
s tvojom lepotom bogatijom no što su bila
sva nalazišta zlata Kalifornije u doba
zlatne groznice
I ispunio sam svu želju tvojim osmehom
tvojim pogledima i tvojim treperenjem
I savladao sam šta više zavladao sam tvojim ponosom
Dok te držah tako privijenu i dok si ti podnosila nad
sobom moju moć i moje vladanje
I već sam poverovao kako te svu stekoh ali to
je bila sam obmana
I sad živim sličan Iksionu što je milovao avet
oblaka oblikovanu na sliku i priliku one
što je zovu Herom ili još bolje nevidljivom Junonom
Jer ko može da uhvati ko može da obumji oblak
ko može svoju ruku staviti na prikazu
I kako se duboko vara onaj što još uvek misli
da je svoje ruke ispunio nebeskim plavetnilom
Već sam poverovao kako ti oduzeh svu tvoju lepotu
a stekao sam samo tvoje telo
Ali tvoje telo - jao! nije večito
I zatim telo je tek za uživanje
no ono je bez ljubavi
I sad eto uzalud pokušavam
da dotaknem tvoju nevidljivu dušu
Jer ona beži i svuda mi izmiče
kao klupko guja
što se raspliće
 
Član
Učlanjen(a)
28.06.2010
Poruka
1.095
Znak

Potčinjen sam Vođi Znaka jesenjega
Stoga volim plodove a rugam se cvetu
Kad god dadem poljubac zažalim zbog njega
Ko omlaćeni orah što se jada vtru

Moja večna jeseni o duha moje doba
Rukama davnih dragana tvoj kraj je obasut
Jedna me supruga sledi ta moja senka kobna
Večeras golubice uzleću zadnji put





 
LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
Lula

Staza je što do zvezda vodi
Čista ni senčena ni svetla
Hodah no nigde ni pokreta
Što tome Mlečnom Putu škodi

Često zbog pertle na sandali
Ili zbog zemnog cveta nekog
Od smisla zvezdanog daleko
Moji bi saputnici stali

A stada porfirogeneta
Klečahu kao bezazleni
Hor od svetaca i poeta

Što su u svodu izgubljeni
No sova beše vodič meni
I ja sam bio nepokretan
 
Član
Učlanjen(a)
28.06.2010
Poruka
1.095
Veze

Strune sačinjene od jauka

Brujanja zvona kroz Evropu
Obešenih vekova

O vi šine sto čvrsto vežete narode

Svega nas je dvojica ili trojica ljudi
Oslobođenih od svih veza
Pružimo jedni drugima ruku

Žestoka kiša koja raščešljava zanosne
Te žice
Žice izatkane
Podmorski kablovi
Vavilonske kule pretvorene u mostove
Pauci - prvosveštenici
Svi zaljubljeni koje je samo jedna veza vezala

Od drugih veza najtanja
Beli zraci svetlosti
Veze i Savezi

Ovo pišem samo zato da vas oduševim
O čula o čula draga
Neprijatelji uspomene
Neprijatelji želje

Neprijatelji željenja
Neprijatelji suza
Neprijatelji svega što još volim
 
Natrag
Top