Šta je novo?
SerbianForum

Dobrodošli na SerbianForum.org, mjesto na kojem možete pronaći apsolutno sve, mjesto druženja i odlične zabave!

Grupa 220

  • Začetnik teme crvendac_011
  • Datum pokretanja
crvendac_011

crvendac_011

Always a lady
MODERATOR
GRUPA 220
(Zagreb)

220.jpg

Inicijativu za osnivanje Grupe 220 pokrenuli su leta 1966. godine Vojko Sabolović i Ranko Balen koji su sa grupom Ehosi sezonski svirali na hotelskoj terasi u Opatiji. U Rijeci su nastupale Jutarnje zvijezde i Drago Mlinarec koji se povremeno priključivao Ehosima pevajući Dilenove ili svoje pesme. Dogovor o zajedničkom radu realizuju iste jeseni u Zagrebu i Grupa 220 prvi put nastupa 15. oktobra 1966., godine u dvorani Vrbik u postavi: Drago Mlinarec, usna harmonika, gitara i vokal, Vojko Sabolović, gitara, Ranko Balen, bubnjevi i Mišo Tatalović, bas.. Polovinom decembra snimaju Mlinarčevu pesmu "Osmijeh", koju je komponovao još kao član Jutarnjih zvijezda. Pesma preko noći postiže ogromnu popularnost i postaje prvi autorski hit domaće rock muzike, Tokom zime i proleća, redovno sviraju igranke u novootvorenoj dvorani na Vrbiku.

Prvi singl snimaju marta 1967. godine u mono tehnici. Na njemu se pored pesme "Osmijeh" nalaze još dve Dragine "Kad ostanem sam", "Grad" i obrada polke "Večer na Robleku". Ploča se prodaje u odličnom tiražu od 50 000 primeraka, a grupa postaje jedna od najpopularnijih u tadašnjoj Jugoslaviji, Veoma neobičnog izgleda za to vreme, dugokosi, u cvetnim košuljama, oni predstavljaju pravi odgovor na flower pow-generaciju koja u svetu doživljava svoje zvezdane trenutke, Za jedan koncert na Vrbiku publiku upućuju da umesto ulaznice kupi cvet u obližnjoj cvećari. Zatim učestvuju na Festivalu šansona u Zagrebu sa pesmama "Košulja s cvjetićima" Stipice Kalodere i "Zaboravite što sam vam rekao" Alfi Kabilja. U jesen 1967. godine reditelj Fadil Hadžić za film "Protest" koristi pesmu "Grad". Za Hadžićev sledeći film "Tri sata za ljubav", sninnljen 1968. godine, Mlinarec piše muziku, a grupa se pojavljuje u filmu. Na sledećem singlu su se našle četiri Mlinarčeve kompozicije u kojima se nije trudio da po svaku cenu ponovi uspešnost hita "Osmijeh". Tu je i minijatura "To već i vrapci fućkaju" Alfi Kabilja. Zatim su učestvovali na festivalu Zagreb 68 sa pesmom "Kamo vodi sve to? Ivice Krajača i prošli bez nagrade. Maja 1968. godine pristupa im Dragin drug iz grupe Jutarnje zvijezde, Brane Lambert Živković, orguljaš i flautista. Na poziv Arsena Dedića grupa nastupa na festivalu Split 68 sa Arsenovom pesmom "Razgovaram s morem" Na scenu je sa grupom izašao i Arsen, on i Drago su zajedno pevali i svirali flaute, ali su opet prošli bez nagrade. Zatim sa Mlinarčevim pesmama "Prolazi jesen" (nastala pod uticajem tada aktuelnog psihodeličnog rocka) i "Plavi svijet" učestvuju na Prvom festivalu pop muzike održanom u Zagrebu 3. septembra 1968. godine.

Debi album "Naši dani" (prvi LP domaćeg rocka) grupa snima uoči Mlinarčevog odlaska u Rijeku na odsluženje vojnog roka novembra 1968„ godine. Ploča sadrži jedanaest kompozicija, tri je potpisao Vojko Sabolović, jednu su komponovali Mlinarec i Živković zajedno, a ostatak Mlinarec. Sabolović se bavio ležernim ljubavnim temama dok je Drago radio na komplikovanijim formama, u duhu tadašnjeg vremena. Ploča je objavljena u vreme kada je Mlinarec bio u vojsci. Tada dolazi i do prvih trzavica među članovima grupe, a Drago je tokom vojnog roka rešio da se po Povratku profesionaln posveti muzici, ali i da izbegne sve negativne predznake koje publicitet nosi. Tokom njegovog vojnog roka, grupa je stagnirala.

Maja 1969. godine otišao je Brane Živković i priključio se Zlatnim akordima. Novi orguljaš postao je Davor Štern (ex Zlatni akordi). Potom iz grupe odlazi Vojko Sabolović, koji započinje karijeru solo pevača, a tokom 1971. godine svira gitaru u grupi Pro arte. Kada je početkom 1970. godine Miša Tatalović otišao u vojsku Grupa 220 je prestala sa radom.

Po povratku iz vojske Mlinarec je uradio demo snimke novih pesama, ali diskografske kuće nisu bile zainteresovane za njihovo objavljivanje. Jedno vreme je nastupao sa sastavom Nautilus koji su činili Vedran Božić, Brane Živković, Rajmond Ruić i Ratko Divjak. Potom je osnivao grupu Džet Scorpion u kojoj su Miša Tatalović i bivši članovi Add Banda, gitarista Darko Šonc, klavijaturista i pevač Hrvoje Marjanović i bubnjar Rade Begović. Nastupali su uglavnom na igrankama i izvodili noviji Mlinarčev materijal Na zahtev publike menjaju ime u Grupa 220 pod kojim rade do januara 1971. godine Već sledećeg meseca Mlinarec pokreće novu postavu Grupe 220 sa anonimnim mladim muzičarima: Duško Žutić (klavir i ritam gitara), Nenad Zubak (bas), Ivan Piko Stančić (bubnjevi), a povremeno je sa njima radio Brane Živković. U početku je sa njima svirao gitarista Darko Šonc, ali je ubrzo odustao. Objavljuju singl sa pesmama "Povratak" i "Prva ljubav", koje ih približavaju staroj slavi.
Na festivalu Zagreb 71. na večeri na kojoj se predstavljaju rock grupe, izvode pesmu "Posmrtna posveta" pojačani zvukom čela. Zatim snimaju sledeći singl, sa pesmama "Do viđenja, vještice" i "Sivilo perona". U to vreme grupu napušta Duško Žutić, a novi član je gitarista Husein Hasanefendić Hus koji je pre toga 1968. godine sa Stančićem i Zubakom već bio u grupi Ab Ovo. Tokom leta sa ostalim domaćim grupama sviraju na turneji Adriatic show. Na koncertima sastava Marmelade, Status Quo i Mungo Jerry, u delu njihovih jugoslovenskih svirki, nastupaju kao predgrupa.
Vremenom, grupa se okreće čvršćem zvuku, što ne odgovara Draginim ambicijama. Za vreme snimanja albuma "A ti se ne daj" (Jugoton 1971.) odlučeno je da ta ploča izađe kao Mlinarčeva, što je bila najava njegove plodne samostalne karijere. Početkom 1972. godine snimaju prvi singl bez Mlinareca na kome je Husova pesma "Kiši i malo je hladno". Grupa 220 nastupa na festivalu BOOM 73 koji je održan 20 i 21. aprila 1972. godine u Ljubljani i njihovo izvođenje pesme "Pop pjevač" biva zabeleženo na duplom koncertnom albumu. Tokom sledećih godina stekli su reputaciju uigrane reproduktivne grupe koja je repertoar bazirala na hitovima sastava Rolling Stones, Free, Status Quo. Početkom 1974, godine pristupa im gitarista Jurica Pađen (ex Spectrum, Hobo). Sviraju na BOOM 74 festivalu održanom 10 i 11. maja u ljubljanskoj hali Tivoli, a koncertna verzija pesme "Čovek bubanj" objavljena je na duplom LP-u sa te smotre. Godine 1975. snimili su album "Slike" koji je predstavljao razočarenje u odnosu na njihovu koncertnu eksplozivnost. Deo te atmosfere zabeležili su u pesmama "Čovjek-bubanj" i "Marija". Kao gost, u jednoj pesmi pevao je Janez Bončina.
Posle učešća na BOOM 75 festivalu održanom u Zagrebu 31.. maja u grupu dolazi novi pevač Aki Rahimovski (ex Tor). Zatim nastupaju na beogradskoj Hit paradi sa Husovim pesmama koje će se pojaviti na njihovom poslednjem singlu. Oktobra 1975 godine napuštaju ih Stančić i Zubak koji prelaze u sastav Time. Ostatak grupe, uz basistu Zlatka Miksića i bubnjara Srećka Antoniolija (ex Zlatni akordi), pokrenuo je sastav Parni valjak.
Dvadesetogodišnjica osnivanja Grupe 220, obeležena je 21. februara 1987.godine koncertom u Vrbiku a povodom toga je objavljen album "Originali 67 / 68" na kome su najveći hitovi iz perioda rada sa Mlinarecom.
Diskografija
Singlovi
"Osmijeh" / "Kad ostanem sam"/ "Grad" / "Večer na Robleku" (Jugoton 1967.)
"Kad bih bio Petar Pan"/"Sreća"/"Ljubav je kao cvijet"/"Dobro došla, draga"/ "To već i vrapci fućkaju" (Jugoton 1967.)
"Prolazi jesen"/ "Plavi svijet" (Jugoton 1968.)
"Povratak"/"Prva ljubav" (Jugoton 1971.)
"Do viđenja, vještice"/"Sivilo perona" (Jugoton 1971.)
"Kiši i malo je hladno" / "Dubi du-di, dubi du-da" (Jugoton 1972.)
"Balada o djevojci sa sela" / "Ponovno na putu" (PGP RTB 1975.)

Albumi
"Naši dani" (Jugoton 1968.)
"Slike" (Suzy 1975.)
"Originali 67 / 68" (Jugoton 1987. kompilacija)

Izvor: Džuboks

Još jedan divan bend koji je kratko potrajao. Drago Mlinarec je uradio još nešto solo, što je isto tako bilo skroz slatko. Uživajte... :)






 
Poslednja izmena od urednika:
Eric Cantona

Eric Cantona

Član
Crvendać, čestitam ti na kreativnosti i produktivnosti. Neviđeno koliko si toga danas "izbacila". Svaka čast.
Jedna od mojih najdražih grupa iz "klinačkih" dana. Osnovna škola, prvi rođendani, Grupa 220. Drago Mlinarec, najlošiji pjevač po meni na tadašnjoj sceni, ali to nije smetalo da pjesme zvuče čarobno. Posebno je važno napomenuti da su "Naši dani" prva autorska LP ploča na području Jugoslavije.




 
Poslednja izmena od urednika:
crvendac_011

crvendac_011

Always a lady
MODERATOR
Hvala, Eric. :)
Ja zaista uživam puneći ove nove podforume, i to se vidi. :)

Drago Mlinarec jest' da nije neki pevač, ali toliko je divne i pozitivno obojene muzike uradio. Nemam Bogznašta, jer sam stvarno bila isuviše mala u ono vreme, ali mi je negde iz '80-tih ostao njegov solo album "Pomaknuto", u kome i danas uživam.
Da te podsetim, to je ovaj album:

cover_1653141452009.jpg
 
Torrent Maniak

Torrent Maniak

MODERATOR
Drago Mlinarec












Drago Mlinarec (Zagreb, 14. prosinca 1942.), hrvatski je glazbenik, tekstopisac i skladatelj.

Glazbenu karijeru počinje 1962.g. u sastavu "Jutarnje zvijezde". Nakon toga osniva "Grupu 220" koja uskoro postaje najpopularniji rock sastav na području bivše Jugoslavije. U prosincu 1966. snimaju skladbu "Osmijeh", koju je Mlinarec napisao još u Jutarnjim zvijezdama, skladba postiže veliki uspjeh i postaje prvi autorski hit domaće rock glazbe. Mlinarec je u svom dugogodišnjem glazbeno radu dobi mnoga priznanja, a neka od njih su; Vjesnikova nagrada "Josip Štolcer Slavenski", "Stari mačak" za doprinos hrvatskoj rock glazbi i nagradu "Porin" za životno djelo




„Najveće priznanje koje sam dobio u životu jest to što su me, premda nemam nikakve škole, zaposlili u "Croatia recordsu" kao vanjskog suradnika, i što se danas kao free lancer mogu baviti računalima i sudjelovati u izradi multimedijskih projekata.“


Drago Mlinarec rođen je 14. prosinca 1942.g. u Zagrebu. U jesen 1962. sa svojim prijateljem klavijaturistom Braneom Lambertom osniva sastav "Sputnjici" ali mu ubrzo mijenjaju naziv u "Vampir" i na kraju u "Jutarnje zvijezde". U tom vremenu Drago Mlinarec radi kao kemijski tehničar, studira i bavi se glazbom.

Sa višegodišnjim glazbenim iskustvom 1966. osniva sastav "Grupa 220". Uspjeh su postigli vrlo brzo, kada su dva mjeseca nakon utemeljenja izdali skladbu "Osmijeh", koja je postala veliki hit na području bivše Jugoslavije. Nakon toga objavljuju singl "Petar Pan", koji dolazi na drugo mjesto jugoslavenskih Top lista između "The Last Waltz" od Engelberta Humperdincka i "Hello, Goodbye" od The Beatlesa. Sa Grupom 220 ostaje sve do 1971.g., kada počinje solo karijeru. Objavljuje svoj prvi solo album A ti se ne daj, koji je prvo trebao biti materijal sastava 220, ali se tijekom snimanja odlučilo da izađe kao prvijenac Drage Mlinarca. Na snimanju albuma sudjelovali su Husein "Hus" Hasanefendić, Ivan "Piko" Stančić, Nenad Zubak i Brane Živković, dok je producent bio Fran Potočnjak. Materijal za album Mlinarec je pisao od 1966. - 1970., a na ploči se našla tema "Posmrtna osveta", koju je napisao davne 1888. Rikard Katalinić Jeretov. Na albumu se nalazi obnovljena verzija skladbe "Grad" od sastava Grupa 220, a najbolje kod publike prolaze skladbe "Ja sam feniks" i "Pop pjevač". Nakon odsluženja vojnog roka (1968.-1970. JNA), krajem 1971.g., Mlinarec počinje raditi u kazalištu za koji će vezati veći dio svoje buduće glazbene karijere. Sudjeluje u dječjoj predstavi "Bajka o kneževiću Sveboru", gdje je autor glazbe i glumi putujućeg glazbenika. Kao autor glazbe, Mlinarec sudjeluje u još mnogim kazališnim produkcijama od kojih su neke; "Život je san", "Hvarkinja", "Vrtuljak ljubavi", "Robinja", "Pozdravi", "Klitemnestra", "Kako je Odisej susreo Kiklopa", "Povratak Arlequina" i druge[SUP][3][/SUP]. Najčešće je nastupao s kazališnom skupinom "Pozdravi" Ivice Boban, s kojom je gostovao po čitavom teritoriju bivše Jugoslavije, Europe i Južnoj Americi.

U predstavi "Magbet", zagrebačkog dramskog kazališta Gavella, izvode Shakespearov sonet "Sit svega toga" za monodramu "Gospođe Glembajeve". U sarajevskom Narodnom kazalištu snimaju skladbu "Naše je je kao kuća stara" po tekstu Miroslava Krleže i glazbi Pere Gotovca. U ljeto 1973. piše glazbu i sudjeluje u predstavi "Hvarkinja", koja je odigrana u starom hvarskom kazalištu. Zajedno s Ibricom Jusićem sudjeluje na dubrovačkim ljetnim igrama u predstavi "Kristofor Kolumbo" od Krleže. Za tu priliku okupljen je sastav kojeg uz Mlinarca čine još i Ivica Kiš, Jadranko Budić i članovi sastava "Spektar". Istog ljeta nanovo sa Jusićem sudjeluje u predstavama "Soneti Williama Shakespeara" i "Edvard II kralj Engleske".




U proljeće 1972. novi rock sastav "Time", poziva Mlinareca da nastupi zajedno sa njima na zagrebačkom koncertu. On prihvaća poziv i na sceni se pojavljuje kao akustičar, a prati ga Ivica Kiš, koji je pisao tekstove za "Grupu 220" i predvodio sastav "Legija strasti". Tijekom 1970-ih Drago Mlinarec bio je jedan od najangažiranijih pojedinačnih glazbenika rock scene toga desetljeća. U travnju 1972.g. zajedno sa Tomažom Domiceljom i Ivicom Kišom sudjeluje na "BOOM" festivalu u Ljubljani. Na festivalu pored ostalih izvode Mlinarčevu skladbu "Skladište tišine" i Kišovu "Kaj god blues". Obje snimke nalaze se na uživo albumu BOOM 72. Nedugo nakon toga sklada glazbenu temu za emisiju "Serija koje nema" beogradske TV kuće, a tom prilikom premijerno izvodi skladbu "Kule od riječi". Ljeto 1972. provodi u planinama gdje piše većinu svoga sljedećeg albuma Pjesme s planine, kojeg objavljuje iste godine. Materijal snimaju uz Dragu Mlinareca (vokal, akustična gitara, usna harmonika), još i Nenad Zubak (bas gitara), Srecko Zubak (klavijature), Jadranko Budić (električna gitara, prateći vokali) i Ivan "Piko" Stančić (bubnjevi). U skladu sa stilom progresivnog rocka, naslovna skladba traje deset minuta, dok "Dijete zvijezda" traje gotovo dvanaest minuta. Album glazbenim stilom podsjeća na sastav "Time" ali isto sa svojim elektronskim fazama na kvartet "Crosby, Stills & Nash (and Young)". Promociju albuma ima na "BOOM" festivalu 1973.g., gdje ga prate na gitarama Jadranko Budić i Veselin Oršolić, Mladen Baraković na bas gitari na orguljama Julije Njikoš i bubnjevi Peco Petej. U narednom periodu zajedno sa Ivicom Kišom redovno nastupa po raznim klubovima i nastavlja rad u kazalištu. Za predstavu "Pozdravi" Eugenea Ionesca piše glazbu i dodaje nešto teksta. U jesen 1974. nastupa po studentskim domovima sa glazbenicima Nevenom Frangešom, Davorom Rokom i Draganom Brčićem, pod nazivom "Dijete Zvijezda". Sa ovim sastavom i uz pomoć Husa, Nenada Zubka i Jurice Pađena, snima svoj treći LP Rođenje, koji izlazi u ožujku 1975. Materijal na albumu se sastoji od nekih njegovih ključnih skladbi "Helena lijepa i ja u kiši", "Pjesma o djetinjstvu" i "Kule od riječi". Skladba "Jur nijedna na svit vila" dolazi iz predstave "Hvarkinja", a nastaje po tekstu pjesnika Hanibala Lucića. Na ploči se također nalazi tema iz predstave "Pozdravi". Ovim albumom Mlinarec započinje suradnju sa Nevenom Frangešom, koja će se nastaviti i na sljedećem izdanju. Nakon objavljivanja albuma pokreće turneju zajedno sa "Pozdravima", kada nakon završetka predstave održava koncert. Mlinarec, Tomaž Domicelj, Ivica Percl i Srđan Marjanović u jesen 1975. odlaze na kraću turneju pod nazivom "Četvorica za mir". Nakon toga Mlinarec zajedno sa "Pozdravima" odlazi na svjetsku turneju, a nastupaju po Italiji, Francuskoj, Španjolskoj, Poljskoj, bivšem SSSR-u, Venezueli, Kolumbiji, Panami, Gvatemali i Meksiku.

Godine 1976. piše glazbu za predstave "Povratak Arlequina", "Kako je Odisej susreo Kiklopa" i "Klitemnestra". Bavi se skladanjem glazbe za dječje filmove "Zec" i "Pričamo priču". Iste godine u jesen kreće na seriju koncerata po zagrebačkim sveučilištima, a pred kraj godine sudjeluje na festivalu revolucionarnih i rodoljubnih pjesama, na kojemu izvodi skladbu "Domovina" po tekstu Janeza Menarta i Zvonimira Goloba i glazbe Arsena Dedića.
U travnju 1977.g. organizira samostalni koncert u zagrebačkoj dvorani Lisinski, na kojemu gostuje i Arsen Dedić. Već sljedećeg dana isti koncert ponavlja u novosadskom studiju "M" i tom priliko snima skladbu "Dijete zvijezda". Skaldba je objavljena na dvostrukom uživo albumu Randevu s muzikom (Jugoton 1977.), koji izlazi povodom dvadeset godina istoimene radio emisije iz Novog Sada.
Iste godine izdaje svoj sljedeći album Negdje postoji netko, kojega objavljuje diskografska kuća Jugoton. Producent je Neven Frangeš, a čitavi album realizira ekipa stalnih glazbenih suradnika. Ovim albumu Mlinarec pravi glazbeni prijelaz svoje dotadašnje karijere sa skladbama "Polja", "Zelen k'o zelena trava" kojom razmišlja o budućnosti i latino hitu "Caracas", koji je nastao pod utiskom putovanja po Latinskoj Americi.
Sljedeći LP izlazi 1978.g. pod nazivom Sve je u redu, a izdaje ga diskografska kuća Jugoton. Produkciju radi sam sa Nevenom Frangešom, a album se sastoji od osam skladbi od kojih se neke zapaženije "Mora da sam bio mlad", "Svi sve znaju" i "Glas s broja 514 913".
Seriju izdavanja albuma nastavlja 1979. kada objavljuje novi LP Tako lako, kojeg snima u Švedskoj u koprodukciji sa Tini Vargom. Ovim albumom vraća se u cijelosti rock žanru, a na materijalu uz švedske glazbenike sudjeluju Eduard Matešić (gitara), Hrvoje Marjanović (klavijature) i Tini Varga (bas gitara i većena gitara). LP se sastoji od njegovih osobnih priča u skladbama "Stranac", "San", "Nostalgija" i "Ovce". Prije objavljivanja albuma Mlinarec je napravio seriju koncerata, a pratili su ga Tin Varga, Nenad Zubak, Eduard Matešić i Vojmir Roša. Sa Tinom Vargom realizira i osobnu antologiju na kompilacijskom albumu Sabrano, koji izlazi 1980.g.



Početkom '80-ih Mlinarec radi na produkciji debi albuma zagrebačkog rock sastava Azra, zbog čega je dobio brojne negativne kritike. Nakon toga radi na produkciji debi albuma Na krivom mjestu (Suzy 1984.), sastava "Mali Ašov" i Pravovjerni plesač (Suzy 1986.) sastava "Zvijezde".

U ljeto 1982.g. snima svoj sljedeći album Pomaknuto u Švedskoj, a objavljuje ga početkom sljedeće godine. Produkciju nanovo radi Tini Varga, a na snimanju sudjeluju švedski glazbenici i Josip Kraš (klavijature), dok je Mlinarec svirao bas gitaru. Ovim albumom Mlinarec je prvi puta zvučao odsutno i glazbeno hladan.
Nakon duže pauze, glazbeno počinje djelovati 1986. kada nastupa sa članovima sastava "Le Cinema". Početkom 1987.g. u Vrbiku se održava koncert "Grupe 220", povodom dvadeset godina od njihovog osnivanja i tom prilikom izdaju kompilacijsku album Originali 1967/68 sa njihovim najboljim hitovima. U to vrijeme Mlinarec se seli u dolinu Sutle u Bijelu Goricui polako se povlače iz javnog života. 1987.g. dobiva Vjesnikovu nagradu "Josip Štolcer Slavenski" za kompletan glazbeni doprinos.


1992.g. snima skladbu "Sjećanje", koja je kasnije dodana na projekt Rock za Hrvatsku.Mlinarec se u glazbeni svijet na kratko vraća 1994.g., kada izdaje kazetu Analog.Materijal je snimio zajedno sa Aldom Ivančićem iz sastava "Borghesia". A-strana albuma donosi instrumentalnu glazbu, dok se na B-strani nalaze tri akustične skladbe koje kao da su nastale u vrijeme njegove rane glazbene karijere. Dvije skladbe je skladao po tekstu Miroslava Krleže.

1996.g. objavljuje svoj kompilacijski albumKrhotine, koji sa šesnaest skladbi pokriva čitavu njegovu glazbenu karijeru. Ovaj box set, inače je i prvo izdanje Drage Mlinarca koje izlazi na CD-u. Na kompilaciji se nalazi koncertna verzija skladbe "Kaj god blues", koja je snimljena u Koprivnici 20. veljače 1992.g. Na tom koncertu sa njim sviraju Saša Novak Radulović - Sale (gitara), Marino Pelajić (bas gitara) i Ivan "Piko" Stančić (bubnjevi). Album Krhotine 1997.g. nagrađen je nagradom "Porin". Glazbeno je sudjelovao u igranim i dokumentarnim filmovima ("Protesta" Fadila Hadžiča iz 1967. i "Blagajnica ide na more" Dalibora Matanića iz 2000.) i radio dramama. Bavi se skladanjem i slikanjem, a 2002. objavljena mu je knjiga "Drago Mlinarec: Pjesme"


2005.g. Mlinarec izdaje svoj drugi box set Krhotine 2005. Na albumu se nalazi nova skladba "Drums in 3 FUN", koja je napisana za kazališnu predstavu Micheala de Ghelderodea; "Kristofor Kolumbo", a Mlinarec ju je skladao 2001.g. Samo objavljivanje albuma povezano je sa dodjelom "Porina", kojeg Mlinarec te godine dobiva za životno djelo. Objavljuje ga diskografska kuća "Croatia Records" i na njemu se nalazi četrnaest skladbi.

2007. izlazi kompilacijski album The Ultimate Collection na kojemu se nalazi 48 skladbi, a one zaokružuju čitavu njegovu samostalnu glazbenu karijeru ali i karijeru sa "Grupom 220". Na prvom mjestu dvostrukog albuma zasluženo se nalazi legendarna i besmrtna skladba "Osmijeh" iz 1967, sa kojom su odmah nakon objavljivanja postali vrlo popularni. Izlazi kao dvostruki CD, objavljuje ga diskografska kuća "Croatia Records".






Izvor: Wikipedija














 
Poslednja izmena od urednika:
Torrent Maniak

Torrent Maniak

MODERATOR
Interview

Interviewer: Dragutin Matošević



- Uvijek me kod muzičara zanima - što ih je "gurnulo" u svijet muzike (muzikalna rodbina, okolina, neke okolnosti...)?
Radoznalost!
- Grupa 220 - prva postava - imala je odlične muzičare. Kako to da ste se okupili (bili ste drugovi iz škole, komšije, prijatelji...)?

Slučajno, naši smo se 1966. u Rijeci.
- Dajte nam malo "sliku" tog vremena - vrijeme prije izlaska prve male gramofonske ploče Grupe 220 - tko je bio IN, koji su plesnjaci bili IN, kako je na tadašnje VIS-ove (vokalno-instrumentalne sastave) gledala okolina, mediji?
Želite li sliku to vremena? U nekoliko riječi ili rečenica nemoguće je opisati sve što se događalo u životu zemlje u kojoj smo živjeli. Svaki grad imao je svoj život, običaje, kao i danas.
- Zanima me - kako je došlo do snimanja predivne i (još uvijek) nezaboravljene pjesme "Osmijeh"? Ko je inicirao snimanje vaše prve extended play gramofonske ploče?
Pjesma "Osmijeh" posve je slučajno snimljena za potrebe TV Zagreb, slučajno je emitirana u emisiji "Melodija tjedna", pobijedila i postala popularnom u tadašnjoj Jugoslaviji. Tri mjeseca nakon što je pjesma "Osmijeh" postala poznatom, Jugoton nas je pozvao da snimimo ploču koja je objavljena u srpnju 1967. godine, sedam mjeseci nakon emisije "Melodija tjedna".
- Mnogi VIS-ovi tog vremena svirali su i (ako ne i uglavnom) obrade. Da li je tih pjesama bilo i u repertoaru Grupe 220 i (ako jeste) od kojih izvođača su one (uglavnom) bile?
Naravno, tada smo svirali uglavnom na plesovima i još nismo napisali ili snimili toliki broj pjesama kojima bi upotpunili vrijeme od tri do četiri sata programa koliko je bilo potrebno da se odsvira za vrijeme trajanja jedne plesne večeri. Sviralo se uglavnom ono što je publika tražila.
- Grupa 220 je (zahvaljujući uspjelim malim pločama i LP ploči "Naši dani") postigla uspjeh na jugoslovenskom nivou. Što smatrate kulminacijom uspjeha Grupe 220 u toj fazi djelovanja?
Što je to kulminacija? Jesu li to ploče, jesu li naslovnice tadašnjih tjednika, nastupi na koncertima ili festivalima, povremeno pojavljivanje na TV ekranima?
- Iskustvo mi govori da je odlazak članova bendova na odsluženje vojnog roka u tadašnjoj JNA bio poguban za mnoge VIS-ove. Oni su se tim činom najčešće rasturali, prestajali sa radom. Slična sudbina zatekla je i Grupu 220. Što se to desilo tokom Vašeg odsustva, da ste po povratku u Zagreb, ubrzo, napustili Grupu 220 i krenuli sa solističkom karijerom?
1968. godine, krajem studenog, došao je i na mene red da odslužim što je trebalo odslužiti. Na vrhu jednog brda u Rijeci s pogledom na Kvarner brojio sam dane do povratka. Napravili smo bend, vojnički, svirali povremeno i kad je došlo vrijeme rastanka, vlakom sam krenuo prema Zagrebu. Zagreb više nije bio isti, dječaci iz Grupe 220 također nisu bili isti. Pokušavao sam napraviti novi bend, bez većih uspjeha i na kraju je još jednom uskrsnula Grupa 220, s novim članovima (Nenad Zubak - bas gitara, Ivan Piko Stančić - bubnjevi, a kasnije se priključio Husein Hasanefendić Hus - gitara). Snimili smo dva singla, dospjeli do rang ljestvica, dosta visoko i tada je sticajem okolnosti otpočela moja solo karijera.
- Album, "A ti se ne daj", i danas je zvukom i porukama svjež i snažan. Radili ste ga uz ekipu vrsnih muzičara (Husein "Hus" Hasanefendić, Ivan "Piko" Stančić, Nenad Zubak i Brane Živković). Koliko ste Vi zadovoljni tim albumom? Da li ste imali punu kontrolu nad tim materijalom (u trenutku njegovog nastajanja)? Da li je on (stilom, zvukom, aranžmanima) ono što ste njime htjeli postići?
Album "A ti se ne daj" snimljen je krajem 1971. godine kada je i objavljen, i to je sve.
- Koliko mi je poznato, Vaša dalja muzička karijera kretala se, uglavnom, diskografskim koracima. Koja Vaša izdanja (i zašto) su Vam posebno draga (značajna)?
Krenimo redom: Albumi: "A ti se ne daj" / 1971. ; "Pjesme s planine" / 1972. ; "Rođenje" / 1975. ; "Negdje postoji netko" / 1977. ; "Sve je u redu" / 1978. ; "Tako lako" / 1979. ; "Sabrano" / 1980. ; "Pomaknuto" / 1983. ; "Noćna ptica" / 1972. single ; "Caracas" / 1977. single
- Sarađivali ste sa velikim muzičkim imenima - Ivica Krajač, Arsen Dedić... - što je rezultiralo festivalskim nastupima. Kakvo mišljenje ste tada imali o festivalima? Koliko su oni nekome pomogli / odmogli?
Sve je ovisilo o pjesmi koju ste trebali izvesti. Festivali su tada bili vrlo važni događaji u životu svakog muzičara.
- Komponovali ste mnogo i za pozorište. Što biste od tog materijala, danas, izdali za neko "Best of" izdanje?
Stvarno sam dosta pisao za kazalište i filmove. Nisam pomišljao što bi od napisanog bilo zanimljivo kao audio izdanja.
- Zahvaljujući svom velikom iskustvu, bavite se i producentskim radom. Producirate prve radove grupe Azra. Kome ste još producirali materijal i što je bio osnovni cilj Vašeg producentskog upliva (ili ste naprosto nastojali ispuniti "muzičke želje" onih kojima ste bili producentom)?
Tada je u glavama dječaka iz "Novog vala" postojala velika i neostvarena želja - uspjeti! Mi stariji, s iskustvom, pokušavali smo im u tome u najboljoj namjeri pomoći. Sve ostalo su detalji koje ni ovom prilikom nemam namjere komentirati.
- Zasluženo, 90-te i 2000-te su godine kada za svoj prethodni rad dobivate velika priznanja - Porin i Crni mačak. Kako ste ih doživjeli?
Doživio sam i nagradu Indexi. Preživio sam, nije me "opalilo"!
- Vi sigurno niste rekli "zadnju". Od Vas svi sa pravom očekujemo još mnogo vrijednog muzičkog materijala. Da li sam u pravu? Da li nešto novo spremate?
Stalno nešto radim.
- Kažu, danas je i teže baviti se muzikom nego prije. Ipak, koji savjet imate armiji mladih muzičara - kako da dođu do uspjeha, prepoznatljivosti?
Uspjeh i kako ga postići? Nema pisanog pravila. Popularnost nije jedini razlog zbog kojeg se svira ili nešto drugo stvara kad se bavite Umjetnošću.









Izvor: Barikada
 
Poslednja izmena:
Torrent Maniak

Torrent Maniak

MODERATOR
Dragutin Drago Mlinarec rođen je 14.12.1942. godine u Zagrebu.
1962. - Osniva i svira u sastavu Jutarnje zvijezde. Nastupi na plesnjacima, gitarijadama koje se tek počinju priređivati. 1965. bend snima prve snimke za Radio Zagreb. Snimke: "Zajedno" / Dražen Glasnović i Jutarnje zvijezde / "San Antonio Rose" / Jutarnje zvijezde. 1966. u svibnju, Jutarnje zvijezde prestaju djelovati.​
1966. - Osnovana Grupa 220: Drago Mlinarec: vokal i gitara / Vojko Sabolović: vokal i gitara / Vojislav Mišo Tatalović: bas gitara / Ranko Balen: bubnjevi. Krajem studenog 1966. snimljena pjesma "Osmijeh" koja ubrzo postaje hit, a Grupa 220 uskoro postaje jednim od najpopularnijih sastava.​
Ožujak, 1967. - Snimljena extended play ploča u studijima Jadran filma / Jugoton: "Osmijeh" (Drago Mlinarec), "Uvijek kad ostanem sam" (Drago Mlinarec), "Grad" (Drago Mlinarec), Večer na Robleku (Braća Avsenik).
Drago Mlinarec: vokal, gitara i usna harmonika / Vojko Sabolović: gitara / Vojislav Mišo Tatalović: bas gitara / Ranko Balen: bubnjevi.
Glazbeni urednik: Pero Gotovac / Snimatelj: Nikola Jovanović​
Svibanj, 1967. - Festival protesne šansone Zagreb - "Zaboravite što sam vam rekao" (Zvonimir Majdak, Alfi Kabiljo)
Drago Mlinarec: vokal i gitara / Vojko Sabolović: gitara / Vojislav Mišo Tatalović: bas gitara / Ranko Balen: bubnjevi
Plesni orkestar RTZ, dirigent i aranžer: Alfi Kabiljo, Studio Istra​
"Košulja s cvjetićima" (Rada Vnuk, Stipica Kalogjera"
Drago Mlinarec: vokal i gitara / Vojko Sabolović: gitara / Vojislav Mišo Tatalović: bas gitara / Ranko Balen: bubnjevi
Plesni orkestar RTZ, dirigent i aranžer: Stipica Kalogjera, Studio Istra​
Jesen 1967. - Drago Mlinarec upisuje Glazbenu školu "Pavao Markovac", flauta kod profesora Kondresa​
Prosinac 1967. - Extended play ploča / Studio Jadran film / Jugoton: "Kad bih bio Petar Pan" (Drago Mlinarec), "Sreća" (Drago Mlinarec), "Ljubav je kao cvijet" (Drago Mlinarec), "Dobro došla draga" (Drago Mlinarec), "To već i vrapci fućkaju" (Alfi Kabiljo).
Drago Mlinarec: vokal i gitara / Vojko Sabolović: gitara / Vojislav Mišo Tatalović: bas gitara / Ranko Balen: bubnjevi
Aranžer i dirigent: Alfi Kabiljo / Glazbeni urednik: Pero Gotovac / Snimatelj: Nikola Jovanović​
Ožujak 1968. - Zagrebački festival - "Kamo vodi sve to" (Ivica Krajač)
Drago Mlinarec: vokal i gitara / Vojko Sabolović: gitara / Vojislav Mišo Tatalović: bas gitara / Ranko Balen: bubnjevi
Aranžer: Branimir Lambert Živković / Plesni orkestar RTZ, Studio Istra​
U svibnju 1968. u Grupu 220 dolazi klavijaturist Branimir Lambert Živković.​
Kolovoz 1968. - Festival Split - "Razgovaram s morem" (Arsen Dedić)
Arsen Dedić: vokal i flauta / Drago Mlinarec: vokal i flauta / Vojko Sabolović: gitara / Vojislav Mišo Tatalović: bas gitara / Ranko Balen: bubnjevi / Branimir Lambert Živković: klavir
Aranžer i dirigent: Stipica Kalogjera / Plesni orkestar RTZ, Studio Istra / Glazbeni urednik: Pero Gotovac​
Rujan 1968. - "Prolazi jesen" (Drago Mlinarec)
Drago Mlinarec: vokal / Vojko Sabolović: gitara / Vojislav Mišo Tatalović: bas gitara / Ranko Balen: bubnjevi / Branimir Lambert Živković: orgulje
Jadran film / Jugoton studio / Glazbeni urednik: Pero Gotovac / Snimatelj: Nikola Jovanović​
"Plavi svijet" (Vojko Sabolović)
Vojko Sabolović: vokal i gitara / Drago Mlinarec: vokal i gitara / Vojislav Mišo Tatalović: bas gitara / Ranko Balen: bubnjevi / Branimir Lambert Živković: klavijature
Studio RTZ, Šubićeva 20​
Studeni 1968. - LP "Naši dani" / Jugoton
"Naši dani" (Drago Mlinarec, Branimir Živković) ; "Novi dan uz stare brige" (Drago Mlinarec) ; "Svijet je pun ljubavi" (Vojko Sabolović) ; "Ljubav je njegov svijet" (Drago Mlinarec) ; "Nekad smo se voljeli" (Vojko Sabolović) ; "Negdje postoji netko" (Drago Mlinarec) ; "Baš me briga" (Drago Mlinarec) ; "Nešto malih stvari" (Drago Mlinarec) ; "Tuga nek ode iz tvog svijeta" (Drago Mlinarec) ; "Sjeti se onih dana" (Vojko Sabolović) ; "Besciljni dani" (Drago Mlinarec) ; "Starac" (Drago Mlinarec)
Drago Mlinarec: vokal, gitara i usna harmonika / Vojko Sabolović: vokal i gitara / Vojislav Mišo Tatalović: bas gitara / Ranko Balen: bubnjevi / Branimir Lambert Živković: klavijature
Jadran film / Jugoton studio / Glazbeni urednik: Pero Gotovac / Snimatelj: Nikola Jovanović / CD reizdanje Croatia Records 2002​
1968. / 1970. - JNA​
1971. - Nova postava / Grupa 220​
1971. single / Jugoton - "Povratak" (Drago Mlinarec) / "Prva ljubav" (Drago Mlinarec)
Drago Mlinarec: glas i gitara / Nenad Zubak: bas gitara / Darko Šonc: gitara / Duško Žugić: klavir / Ivan Piko Stančić: bubnjevi
Jadran film / Jugoton studio / Snimatelj: Nikola Jovanović / Producent: Miljenko Jelača​
1971. single / Jugoton - "Do, viđenja vještice" (Drago Mlinarec" / "Sivilo perona" (Drago Mlinarec)
Drago Mlinarec: glas, gitara i usna harmonika / Nenad Zubak: bas gitara / Duško Žugić: gitara i klavir / Ivan Piko Stančić: bubnjevi
Jadran film / Jugoton studio / Snimatelj: Nikola Jovanović​
1971. samostalna karijera
1971. LP "A ti se ne daj" / Jugoton
"Pop pjevač" (Drago Mlinarec) / "Grad" (Drago Mlinarec) / "Moje lađe" (Drago Mlinarec) / "Srebri se mraz" (Drago Mlinarec) / "Ja sam feniks" (Drago Mlinarec) / "Izgleda ostat ćeš sam" (Drago Mlinarec) / "Bar dok si tu" (Drago Mlinarec) / "Posmrtna osveta" (Drago Mlinarec, Rikard Katalinić - Jeretov) / "A ti se ne daj" (Drago Mlinarec)
Drago Mlinarec: glas, gitara i usna harmonika / Nenad Zubak: bas gitara / Husein Hasanefendić Hus: gitara / Branimir Lambert Živković: klavijature i flauta / Ivan Piko Stančić: bubnjevi
Jadran film / Jugoton studio / Snimatelj: Nikola Jovanović​
1972. single / Jugoton - "Noćna ptica" (Drago Mlinarec) / "U njegovom srcu" (Drago Mlinarec)
Drago Mlinarec: glas i gitara / Nenad Zubak: bas gitara / Jadranko Budić: gitara / Srećko Zubak: klavijature / Ivan Piko Stančić: bubnjevi
Jadran film / Jugoton studio / Snimatelj: Franjo Berner​
1972. - LP "Pjesme s planine" / Jugoton
"Noćna ptica" (Drago Mlinarec) / "Pjesma o njnim snovima" (Drago Mlinarec) / "Trebao sam, ali nisam" (Drago Mlinarec) / "Pjesme s planine" (Drago Mlinarec) / "Skladište tišine" (Drago Mlinarec, Drago Mlinarec - Ivica Kiš) / "Otac i sin" (Drago Mlinarec) / "Dijete zvijezda" (Drago Mlinarec)
Drago Mlinarec: glas, gitara i usna harmonika / Nenad Zubak: bas gitara i prateći vokali / Jadranko Budić: gitara i prateći vokali / Srećko Zubak: klavijature / Ivan Piko Stančić: bubnjevi
Jadran film / Jugoton studio / Snimatelj: Franjo Berner​
1975. - LP "Rođenje" / Jugoton
"Rođenje" (Drago Mlinarec) / "Helena lijepa i ja u kiši" (Drago Mlinarec) / "Pjesma o djetinjstvu" (Drago Mlinarec) / "Kule od riječi" (Drago Mlinarec) / "Jur nijedna na svit vila" (Drago Mlinarec, Hanibal Lucić) / "Pjesma povratnika" (Drago Mlinarec) / "Tema iz 'Pozdrava'"
Jadran film / Jugoton studio / Snimatelj: Franjo Berner​
1977. - LP "Negdje postoji netko" / Jugoton
"Negdje postoji netko" (Drago Mlinarec) / "Gdje je istina" (Drago Mlinarec) / "Zelen ko zelena trava" (Drago Mlinarec) / "Caracas" (Drago Mlinarec) / "Jedrenjak" (Drago Mlinarec) / "Polja" (Drago Mlinarec) / "Cvrkut ptica" (Drago Mlinarec)
Jadran film / Jugoton studio​
1977. single / Jugoton - "Caracas" (Drago Mlinarec) / "Kule od riječi" (Drago Mlinarec)​
1978. - LP "Sve je u redu" / Jugoton
"Glas s broja 514 913" (Drago Mlinarec) / "Penzioneri" (Drago Mlinarec) / "Cesta" (Drago Mlinarec) / "Cirkus" (Drago Mlinarec) / "Mora da sam bio mlad" (Drago Mlinarec) / "Prašnjav prostor" (Drago Mlinarec) / "Ne brini doktore / sve je u redu" (Drago Mlinarec)
Jadran film / Jugoton studio​
1979. - Festival Opatija / nagrada Zlatna kamelija za tekst pjesme "Trkalište"​
1979. - LP "Tako lako" / Jugoton
"Tako lako" (Drago Mlinarec) / "Vjetar s juga" (Drago Mlinarec) / "Jezera" (Drago Mlinarec) / "Ovce" (Drago Mlinarec) / "Stranac" (Drago Mlinarec) /
"San" (Drago Mlinarec) / "Prijatelj" (Drago Mlinarec) / "Nostalgija" (Drago Mlinarec)​
1980. - LP "Sabrano" / Jugoton
"Osmijeh" (Drago Mlinarec) / "Grad" (Drago Mlinarec) / "Besciljni dani" (Drago Mlinarec) / "Noćna ptica" (Drago Mlinarec) / "Trkalište" (Drago Mlinarec) / "Trebao sam ali nisam" (Drago Mlinarec) / "Povratak" (Drago Mlinarec) / "Prolazi jesen" (Drago Mlinarec) / "Pjesme s planine" (Drago Mlinarec) / "Glas s broja 514 913" (Drago Mlinarec"​
1983. - LP "Pomaknuto" / Jugoton
"Opera" (Drago Mlinarec) / "Žice i antene" (Drago Mlinarec) / "Što bi bilo da te nema) (Drago Mlinarec) / "2 u 8 / 5 do 8" (Drago Mlinarec) / "Volim ih" (Drago Mlinarec) / "Kriza" (Drago Mlinarec) / "Urlik skrutten" (Drago Mlinarec) / "Plastiku ljubim" (Drago Mlinarec)​
1987. - LP "1967/68 Originali" / Jugoton / kompilacija
"Osmijeh" (Drago Mlinarec) / "Grad" (Drago Mlinarec) / "Uvijek kad ostanem sam" (Drago Mlinarec) / "Dobro došla draga" (Drago Mlinarec) / "Kad bih bio Petar Pan" (Drago Mlinarec) / "Sreća" (Drago Mlinarec) / "Ljubav je kao cvijet" (Drago Mlinarec) / "Prolazi jesen" (Drago Mlinarec)
2004. - CD reizdanje Croatia Records / Šesnaest originala​
GLAZBA ZA DRUGE IZVOĐAČE:
Parni valjak - "Uvijek kad ostanem sam" (glazba i stihovi: Drago Mlinarec)
Gaby Novak - "Kad ostaviš južne strane" (glazba i stihovi: Drago Mlinarec)
Miljenko Galić i Drago Mlinarec - "Marijan express" (glazba: Drago Mlinarec, stihovi: Miljenko Galić) / "Prva ljubav", "Osmijeh" (glazba i stihovi: Drago Mlinarec)
Instant karma - "Osmijeh" (glazba i stihovi: Drago Mlinarec)
Arsen Dedić - "Prolazi jesen" (glazba i stihovi: Drago Mlinarec)
Diego Barrios Ross - "Caracas" (glazba i stihovi: Drago Mlinarec, na španjolski preveo: Diego Barrios Ross)
Cili Patrol - "Caracas" (glazba i stihovi: Drago Mlinarec, na slovenski preveli: Marino Mrčela i Tomaž Borsan)
Forum - "Osmijeh" mix - "Bam-bam-ba-ba-lu-bam" / "Osmijeh" / "Sjećanja"
Le cinema - "Negdje postoji netko" (glazba i stihovi: Drago Mlinarec)​
1994. - audio kazeta "Analog" / FV založba, Ljubljana
"Predvečerje puno skepse" (Drago Mlinarec, Miroslav Krleža) / "Dijana u gradu" (Drago Mlinarec, Miroslav Krleža" / "Well, you know" ...
OKEE "Ces't" -​
LP "CRO War Rock" / Croatia Records - "Sjećanja" (Stihovi i glazba: Drago Mlinarec)​
1987. - nagrada Josip Štolcer Slavenski
1996. - CD "Krhotine" / Croatia Records / kompilacija
1997. - nagrada Porin za CD "Krhotine"
1998. - nagrada Crni mačak
2005. - nagrada Porin za životno djelo
2005. - CD "Krhotine 2005" / Croatia Records
2006. - DVD / CD "Osmijeh: Koncert Boogaloo - 19092005" / Croatia Records
2007. - CD "Ultimate collection: Grupa 220 + Drago Mlinarec / Croatia Records
2008. - nagrada Indexi za životno djelo / Sarajevo​
Glazba za kazalište:
1971. - Senker - Mujičić - Škrabe: "Bajka o kneževiću Sveboru", Malo kazalište "Trešnjevka"
1973. - Calderon: "Život je san"
1973. - Marin Benetović: "Hvarkinja", Redatelj: Marin Carić
1974. - Slobodan Šnajder: "Vrtuljak ljubavi"
1974. - Hanibal Lucić: "Robinja", Redatelj: Marin Carić, HNK Split
1974. - Eugene Ionesco: "Pozdravi", Kazališna grupa "Pozdravi", Redateljica: Ivica Boban
1976. - Marijan Matković: "Klitemnestra", Festival Dubrovnik, Dubrovnik
1976. - Marin Carić: "Kako je Odisej susreo kiklopa", Redatelj: Marin Carić, Festival Dubrovnik, Dubrovnik
1976. - "Arlechinno", Kazališna grupa "Pozdravi", Redateljica: Ivica Boban, Festival Dubrovnik, Dubrovnik
1984. - "Soba"
1998. - Kalman Mesarić: "Kozmički žongleri", Kazališna grupa "Pinklec", Čakovec, Redatelj: Romano Bogdan, Eurokaz 1998.
2001. - Michel de Geldherode: "Kristofor Kolumbo", Festivalski ansambl, Redatelj: Georgij Paro, Festival Dubrovnik, Dubrovnik​
Glazba za igrane filmove:
"Protest", Redatelj: Fadil Hadžić, pjesma "Grad", 1967. / "Tri sata za ljubav", Redatelj: Fadil Hadžić, 1968. / "Uvod u novinarstvo", Redatelj: Željko Belić, 1978. / "Zec", Redatelj: Željko Belić, 1980. / Film N. Puhovskog, Produkcija HTV, Irfan Mensur​
Glazba za dokumentarne filmove:
"Plitvice", Redatelj: Jovica Šego, HTV 1999. / "Paklenica 1", Redatelj: Jovica Šego, HTV 1999. / "Paklenica 2", Redatelj: Jovica Šego, HTV 1999.
"Blagajnica ide na more", Redatelj: D. Matanić, Pjesma: "Sivilo perona", Pula festival 2000., 2000. godine
"Drago kamera 26092005 - 01102005", dokumentarni film, kamera + edit: Drago Mlinarec, objavljeno na CD / DVD "Osmijeh: Drago Mlinarec - Koncert Boogaloo 19092005"
Tomislav Radić, "Tri priče o nespavanju", Pula festival 2008.​
Glazba za radio drame:
"Mračna komora", Iris Supek / "Glumac pod svjetlom sunca", 1976. (dokumentarna radio drama)​
Radi kao glazbeni producent i snimatelj. Hobi - slikarstvo.​
Izložbe:
Ljubljana, Galerija "Kapelica" , 1994. / Zagreb, Galerija "Karas", 1997.​
Objavljene priče:
O školskom zboru, Tarzanu i radiju / Kako je Valiant?​
Objavljena knjiga pjesama:
MLINAREC, Drago: "Pjesme", Drago Mlinarec. - Zagreb: Naklada "Mlinarec-Plavić", 2002. (Molaris; knj.),



Izvor: Barikada







 
Poslednja izmena od urednika:
crvendac_011

crvendac_011

Always a lady
MODERATOR
ŽIVOTNA ISPOVIJEST HRVATSKOG ROCK-PRADJEDA 'Prije 50 godina osnovao sam Grupu 220 i furao se na rock, cure i cugu. Sad sa 72 godine živim od zemlje'

Prije pedeset godina osnovao sam Grupu 220 i furao se na rock, cure i cugu. Bili smo slavni, obožavateljice su nam znale kosu počupati od oduševljenja. Sad živim od zemlje, i sa 72 godine radim od jutra do večeri

Bio je roker, imao svoj sastav i bio je idol djevojčica. Grupa 220, šezdesetih godina, dugo je bila na samom vrhu popularnosti. Grupu su, osim njega, činili Vojko Sabolović, Ranko Balen, Mišo Tatalović, Branislav Lambert Živković, a neko vrijeme tu su bili Jurica Pađen, Piko Stančić i Davor Štern.

Pisao je glazbu za film i kazalište i nastupao u kazalištu, primjerice u “Kolumbu” na Dubrovačkim ljetnim igrama, kamo ga je pozvao redatelj Georgij Paro.

Drago Mlinarec već godinama živi povučeno, u Bijeloj Gorici, selu kilometar i pol udaljenom od slovenske granice.

Vlada mnogim znanjima i vještinama: Drago je skladatelj, gitarist, producent, glazbeni restaurator, programer i snimatelj. Učio je flautu. On je kemičar, a studirao je i komparativnu književnost i etnologiju. Danas su mu 72 godine i kaže da je u mladosti volio “zujati” i sebe smatra egzemplarom iz rubnog dijela grada koji se družio s fino odgojenom djecom iz centra. “Bili smo divljaci. Ta ulickana djeca te promatraju kao slučaj. I ti njih. Pitanje je kaj ti hoćeš i što oni hoće.”

A što ste vi tada htjeli?

– Ništa nisam htio. Bio je to jedini način 'preživljavanja'. A ta je tehnika iz crnog vala američkih filmova E. G. Robinsona 40-ih i 50-ih godina, koje sam gledao kao klinac u kinu. Po četiri filma tjedno. Vidio si pravu ulicu. Ranih pedesetih nije bilo sigurno da u svakoj kući postoji frižider. U gradu se tada pjevalo – 'bolje plesat bugi vugi, nego krampati po prugi'. Gradimo pruge, buše se brda, kopa ugljen, grade nasipi. Ne prestaje borba protiv komaraca i malarije i TBC-a.

Meliorizacija i industrijalizacija, drugovi i drugarice. Trebaju traktori, djecu treba slati na more, za to smo se borili. Struja u svako selo. Vidovitiji naziru budućnost – bez struje nema rock and rolla. Energični omladinci pružaju besplatne frizerske usluge frajerima koji giljaju gradom u uskim hlačama i sa zalizanim tarzanicama prema plesnjacima gdje truba nadglasava harmoniku.

Bio je naš krug klinaca koji smo razmišljali o svijetu. Ono, na kraju, uhvati te Istok, Japanci. Rashomon, Kurosava. I bilo je dovoljno da razmišljamo. Ta odjeća, udarci mačem, ta filozofija, mirnoća i susprezanje emocija, ostavili su trag. Osim toga, imao sam priliku biti s pametnim ljudima koji me nisu tretirali kao balavca i naučio sam mnogo od toga.

Koji su to bili važni ljudi?

– Jedan od njih bio je slikar Vilko Selan Gliha. Živio je od ilustriranja knjiga i radio kao profesor na Akademiji. Utisnule su mi se u sjećanje boje na njegovim slikama jer tada su ulice bile sive. Ljudi su bili sivi i obučeni u sivo. Ton moga djetinjstva je bio siv. A nebo, nekako, nismo gledali, jer govorili su – nemoj gledati u sunce. Šaranje po zidovima bila je moja velika ljubav. Još odzvanja dernjava kojom je kritika dočekala otvorenje moje prve samostalne izložbe koju sam priredio u našem stubištu. Rekli su – na maloga treba pripaziti. Onda smo Vilko i ja farbali stubište. U bijelo.

Već mnogo godina živite na selu? I kako se to desilo? Kada dođe sumrak, uhvati li vas tuga? I, koji su bili vaši stvarni interesi u životu?

– Razmišljao sam uvijek je li moguće proživjeti život, a napraviti najmanju moguću kolateralnu štetu. Pripadam nekim šezdesetima kada je priroda postajala opet in, pa smo onda mi, gradski mladići, odlazili tamo, opijeni slikama izlazaka sunca, cvrčcima. Međutim, kada dođeš uistinu živjeti na selo, onda vidiš da je stvarnost sasvim drugačija. Radim od jutra do uvečer, oboje kuhamo. Žena sjedi često za računalom.

Ako ne središ vrt, onda ti to nitko neće učiniti. Ako nisi sredio voćke kada je trebalo, sve propadne. Ako drva nisi sredio, neće ti biti toplo po zimi. To je druga realnost. Ako negdje prokišnjava ili je invazija miševa u kući. Odselili smo tamo 1987. dok su djeca još bila mala. Stjepan je tamo proslavio svoj peti rođendan, a Karin je imala tri godine. Priroda je prekrasna i nisam je prestao primjećivati i kada pristaneš na nju, postaneš dio nje. Ipak, ja sam gradsko dijete, slika prirode mi je bila filtrirana. Imam na selu guštere zelembaće koji tamo žive od sedamdesetih, crne guštere, daždevnjake, zelene i smeđe gatalinke, sljepiće, ježeve. Kosovi, sove, nekoliko generacija grlica. Imam mačka, pse, Imali smo ovcu Vunu, koja je umrla od starosti. Onda, suseljani mi znaju reći – gospon Gec, ne bi vi malo popilili te jabuke vaše. Buju vam bolje rodile. Ja velim – čujte, u jesen si dojdite po jabuke. Svojoj ženi kažem – to je engleski vrt, ti ne kužiš. To je sloboda.

Kako su vaša djeca tu proživjela?

– Njima je tu bilo dobro, jer ih je zahvatila tehnološka revolucija i nikada se nisu osjećali otuđeno. No, oni tu sada više ne žive.

Stjepanu su danas 33 godine, studirao je pravo, kineski i danas živi u Norveškoj, a Karin-Ana je u Stockholmu. Ima djevojčicu i ja sam djeduška. Prije toga bila je u Tarari, na otoku na Tihom oceanu, pa u Peruu.

Kakav ste kao otac? Jeste li ih to vi podučili “avanturi”?

– Ni slučajno. Nekada sam se pitao – jednog dana kada budem tata, kako ću ja s njima? Taj jaz među generacijama je velik, a bezobrazluk jedne i druge generacije je tako velik da je prava komunikacija gotovo nemoguća i događa se tek s vremena na vrijeme. Onda kada nekome nešto treba.

Odmalena, Stjepanova je teorija bila – ništ’ ne kužiš. Kada je porastao, i kako se nekada bavio repom, svu sam mu tehniku dao na raspolaganje. Moja je radna soba preko puta njegove. A on u nedjelju ujutro sa svojom glazbom 'propuše' cijelu kuću. Čujem da se nešto događa s njegovom muzikom. Ti bubnjari. Ja sam uključio svoje sintesajzere i počeo sam 'komentirati', svirati, istovremeno, bez ispadanja iz ritma i harmonija.

Došao je do mene. Bio je zaprepašten i ništa nije rekao. Tako, primijetim, jednom, da nema box seta gdje su moji ljubljeni big bandovi. Cijela kolekcija: Banny Goodman, Glenn Miller, itd. Tražim, nema. Za ručkom kažem – pomozite mi, starom kretenu, jer ne znam gdje sam stavio box set. Stjepan veli – pa kaj nisi rekel, to je kod mene.


Sa sinom Stipom i kćeri Karin-Annom u Stockholmu 1984. godine

Supruga vam je Šveđanka. Gdje ste se upoznali? I kako je to bilo?

– Lili-Margaretu upoznao sam 1979. u Švedskoj, u Torsbyju gdje me 'priveo' prijatelj da dođem na ljetovanje. Ona je imala psa kojega je šetala. Ja sam psa pozvao, ona je došla za njim. Neko vrijeme smo putovali i sretali se. Ona je ozbiljna, bila je zaposlena. Vjenčali smo se u gradskoj vijećnici u Sokolu, ona u narodnoj nošnji, a ja k’o kreten u bijelom odijelu s kravatom i tenisicama.

Kako je izgledalo vaše odrastanje i kako ste se susreli s glazbom?

– Znate, početkom ožujka ‘45. vraćajući se s borbenih letova iznad Njemačke saveznički avioni gađali su željezničku prugu u Črnomercu i kuću u čiji smo se podrum sakrili pogodila je bomba. U ruševinama je pronađen moj tetak Turek, koji je teško ranjen umro u bolnici. U ruševinama su pronađena, neoštećena, njegova dva instrumenta: gitara i oslikana citra. Teta Turek, kada su je dohvatila sjećanja, dozvoljavala je da diram blago koje je uspjela sačuvati.

Između ostaloga nešto novina u kojima su objavljeni Zvonkovi rebusi, te ta dva instrumenta.

Išao sam u osnovnu školu na Trešnjevci.

Na placu, vani, prikazivali su filmove. U tamburaškom orkestru sviram bisernicu zato jer sam sitan. Uguran sam u školsku predstavu i na zborno pjevanje. Maestro Jakov Gotovac došao je u školu, gdje je sjedio za katedrom, i pričao nam o Eru.

Svake subote nakon škole išao sam u brda, gdje sam u domovima srkao čaj od šipka. Stariji dečki svirali su gitare. Swing i starogradske.

U kvartu zvuci trube. To džezeri vježbaju.

Na radiju su prevladavali šlageri. Kad sam čuo Little Richarda, i Dukea Ellingtona, promijenio mi se svijet. Bilo je to vrijeme kada je drug Tito reko Sovjetima: - Nemojte nam više slati one vaše patke.

Čokljica, moj školski prijatelj je shvatio – ne mandolina, već gitara.

Sjećam se da smo autostopom preko Karlovca otišli do Rijeke, pa u Opatiju do moje tete, samo da bismo se ušuljali na ljetnu terasu gdje je uz bend pjevao Ivo Robić. Na povratku, drugi dan, dohvatila me misao da propješačim do Zagreba.

I, kako je sve počelo?

– Piće naše mladosti bila je – kokta. Obilazimo plesnjake. Živio sam u Trnju i išao u kemijsku tehničku školu u Klaićevoj. U susjedstvu je Brane vježbao klavir pod budnim okom mame, a Miro i ja provodimo vrijeme trenirajući plivanje na bazenu Mladosti. Tata mi je kupio gitaru s dva vrata, a Miro je dobio klarinet. Svirali smo doma zajedno. Onda se pridružio Brane s klavirom. Pa su mi rekli – daj tuli.

Vaše prve gaže?

– Otkrili smo da u našem kvartu postoji mjesna zajednica gdje penzići igraju šah. Pitali smo možemo li svirati tamo. Jesen ‘62. bila je presudna. Na probi se pojavio Ramin tata, dobrovoljac u Crvenom križu, i rekao nam: Nadam se da ćete u punom sastavu svirati na priredbi u našoj mjesnoj zajednici.

Dobrotvorno. Zabava s pečenim odojkom, pivom i ima sokova za djecu. Pristajemo.

Mišo tvrdi – buju nas zašorali.

Ponuđeno nam je da sviramo na Vrbiku.

Dobili smo gažu subotom i nedjeljom. Mišo svira bas gitaru. U novinama pojavio se oglas – Prodajemo pravi komplet bubnjeva, pitati vatrogasce iz Gračana. U bas bubnju žarulja. – Dečki, kad uštekate u struju objašnjavao nam je dežurni policajac – vidite on i ona na morskom žalu, palme, galebovi, valići. – Ludnica, kupujemo!

Trebali smo izabrati ime. U gradu već postoje Bijele strijele, Roboti, Kristali itd.

Uskoro je cijeli kvart znao da Jutarnje zvijezde sviraju na Vrbiku, na Poljanama.

U proljeće 1963. traže nas da sviramo u Studentskom domu, pa na plesnjaku Fijaker, nekadašnjoj konjušnici, gdje tramvajem idemo na ozbiljnu gažu. Taj je plesnjak poznat kao mjesto za šegrte i kuharice. Dječaci poput nas, iz predgrađa, na Ribnjaku i u Glazbenom zavodu nisu poželjni, pa je naša nova gaža u “Krumpir-baru” studentskog doma na Džamiji. Postajemo sve bučniji i ljeti ‘65. ipak dobivamo gažu na Ribnjaku.

Postali smo Grupa 220, novi bend s 'imenom'. Počelo je s probama. Dverce, društvena dvorana tvornice Prvomajska, krajem tjedna postaje plesnom dvoranom, u Ilici 12, traže sastav. U polumraku poluprazne, sive dvorane lako je izgubiti nadu.

Sutradan bio je nastup u Vrbiku. Petnaesti je listopada 1966. I onda je krenulo. Dvorana je bila nova, tek otvorena, mramorni podovi, staklene stijene i drvena oplata na zidovima. Bila je to raskoš šezdesetih.

Razmišljali smo što odjenuti. To proljeće svi su poludjeli za košuljama s cvjetnim uzorcima. Uz to imali smo još šarenije hlače. Publika je bila iznenađena i stvarno imamo sreće. Svaki tjedan dvorana je sve punija, TV emisije. Pjesma “Osmijeh”, koju sam napisao i koju smo izvodili od prosinca 1966., postaje jugoslavenski hit, grupa je popularan sastav. Posjećenost plesnjaka u Vrbiku raste. Redovi za karte sve su duži. Poštar donosi hrpu pošte, naslovljeno na mene, na čuđenje mojih roditelja i susjeda.

Onda je mama Stanka rekla: – Zvali su iz Jugotona! Javio se Pero Gotovac, glazbeni urednik: – Dođite, snimamo ploču! Poznat mi je studio. Nekada, Žarko Dančuo me utjerao u studio: – Dobro fućkaš, buš mi fućkal na ploči! – OK, baš mi se fućka – rekao sam mu. I fućkao sam.

Što je bio presudno za uspjeh Grupe 220?

– Te, ‘67. godine, mi 'dripci s ulice' objavili smo 40 pjesama. Istovremeno, dogodio se Plavi vjesnik Pere Zlatara, a prije toga bio je Nenad Brixi koji je ostao zapamćen i po prijevodima Alana Forda. Jer, da se ne bismo zezali, velika je revolucija bila kada se Plavi vjesnik iz dječjeg časopisa transformirao u novine u kojima se pojavljuju rokeri. Rokeri su tu bili kratkoga daha, jer cure, manekenke su u redakciji zauzele muška srca. A mi rokeri smo toga trenutka izgorjeli.



Promo fotografija Grupe 220, snimljena na Vrbiku u jesen 1967. godine: Ranko Balen, Mišo Tatalović, Vojko Sabolović i Drago Mlinarec

Bili ste vođa sastava.

– To je ispalo tako. Kada se radi tim, onda netko mora povući. Povuče najluđi. Pitanje vođe koji treba biti ravnopravan da bi funkcioniralo je suvišno. Jer dolaziš do problema. S egotripovima, narcisoidnošću pojedinaca. To treba držati pod kontrolom i ne pokazivati ranjivost. Jer odmah vampiri skoče na tebe. Nepovjerenje je postalo danas suviše dominantna činjenica.

Bili ste prethodnici vremena koje se kasnije razvilo dolaskom mnogih grupa. “Kaj god blues”, koji ste izvodili, bio je i mantra toga vremena. Prije Azre, prije većine. Na što ste se furali?

– Furao sam se na komade i na cugu. Oslanjao sam se na prepoznavanje. Uvijek sam mislio o tome: kada smo bili djeca, onda su starci govorili – budi svoj. Možda sam ja to doslovno shvatio. Ako se hvališ time da si svoj, onda je to dupe-glava. No, to znači da možeš podnijeti to što je, da imaš nekakav stav u životu i da znaš da je cijena zbog toga takva i da si je spreman platiti, uzmeš priznanicu za to, jer je to jako zanimljiva stvar koju metneš u arhivu i – odeš. Ali, sljedeći put nema te više na tom teritoriju gdje se plaćaju takve dadžbine.

Kemičar ste po struci. Inicijalni interes ili slučajnost?

– Roditelji ti kažu – sine, idi u tu školu. Nisam bio poslušno dijete, bio sam vrag, ali neke sam stvari shvaćao ozbiljno. Nisam se, naime, igrao sa šibicama. Kemija, farmacija, geologija. Onda, svirali smo negdje na Hvaru. Bilo je ljeto, zvizdan, tumaraš putem izgubljen. – Dragec, dođi, bevanda. – To je bilo vrijeme kada sam 'degustirao' stvari. Na toj bevandi sjedili su Marin Carić, Tahir

Mujičić, i Tahir sa svojom jezičinom pita: – Kaj delaš ovdje? – Na nekoj sam turneji. – Kaj delaš inače? – Sad bu jesen idem na faks dalje, farmacija, stari bu sretan. Tahir kaže: – Kaj buš tam, dođi ti k nama na Filozofski.

– Vi ste ljudi od duha, a mi smo kreteni – kažem mu. – Ma, ti buš položil prijemni – veli Tahir. I položil sam prijemni na etnologiji i komparativnoj. Bilo mi je zanimljivo na Filozofskom. Jer bio je to sudar svjetova.

Kao kemičar bio sam promatrač sa strane.

Zanimalo me, ipak. Roker koji je došao tu slučajno, mislili su. Među rokerima bila je averzija prema disko muzici. Ja ne. Volio sam Donnu Summer. Sve što je dio muzike je ples.

Plesnjaci, nastupi, popularnost...

– Ta vrsta utopije bila je način življenja. Došlo i prošlo. Kada dođu nove generacije, one imaju drugi odnos prema tome. A mediji, primijetili ste koliko puta sada govore: – Svi su legende. Zloupotrijebili su tu riječ.

Ne možete znati kada je i zbog čega taj nabujak krenuo. Sve se taloži jedno na drugo. Istina je da smo u ono vrijeme bili veoma popularni. No, nisam bio opterećen ni onda.

To je dio igre u koju je upleten cijeli planet. Hipiluk kada je krenuo iz San Francisca, onda je to novinama, sličicama došlo do nas...

Isto punk. Prvi pankeri u Zagrebu, sjećam se, došli su dječaci maskirani i imali ziherice. Ja sam rekao – stari, jebote, mora da te boljelo, pa ti si hrabar čovjek. Infekcija. On mi kaže, nije to za istač, to ti je svinuto.

Jebote, rekoh mu, onda se javi kad probušiš.

Kakvo je bilo to vrijeme?

– Bilo je to veselo vrijeme jedne generacije kojoj nije bio važan odnos prema materijalnom. Kasnije su svi toliko poludjeli da su postali nesretni. Onda, bilo im je dovoljno izići u subotu van, sresti prijatelje, popiti pola pive, gledati cure, a cure gledaju dečke i bend tamo svira nešto i ne smeta previše toj komunikaciji među njima. I to je kraj priče. Ako bend dobro svira, OK, još bolje.

Ako su poznati, onda si i ti poznat, jer si prisutan u tome.

Je li to bilo lijepo?

– Čujte, bilo je lijepo, no koji put baš i ne. Recimo, kada smo svirali u Zadru na košarkaškom igralištu, i kada sam prošao kroz kordon djevojčica, ostao sam bez pola kose. Nije bilo ugodno. Bilo je lijepo kada si shvatio da je ljudima s nama dobro. Znali smo mi da ne znamo svirati onako kako bismo mi to htjeli, ali to što smo mi mogli proizvesti donijelo je određenu vrstu nježnosti i dobro raspoloženje među mladim ljudima.

I tu je kraj priče. A sve drugo, tvrdio sam da je za budale koji misle da je to veliki uspjeh u životu. Bili smo mladi, jako. To je k’o penjanje na brdo. Kad dođeš do sljedeće točke, usput se dešavaju stvari, i ako se previše obazireš na njih, past ćeš dolje. Na primjer, dođeš pijan na svirku.

Kakvi su bili odnosi unutar benda?

– Kao napravio bi se bend, onda bi svi bili sretni pet dana jer bi živjeli na snovima onog izrečenog. Onda kada je došlo vrijeme 'otrežnjenja', kada moraš, recimo, vježbati i riješiti konkretne probleme, onda se sudariš sa stvarnošću. Netko bi izdržao, a netko ne bi. Onda bi dolazilo do napetosti. No, to je bilo vrijeme kada se nisu radili ugovori.

Bila je samo riječ. Koja često nije vrijedila.

Neki bendovi na višoj evolucijskoj razini od nas odmah su shvatili bitne stvari. A to je lova, slava. Ako si slavan, otvorena su ti vrata kod komada. Kod nas je bilo – ne diraj tuđe komade. Lova je naša. A slava? Možemo razgovarati o tome i uvjerit ću vas odmah da to sve nema smisla. Kako sam stario, gledao sam druge dječake koji su postajali slavni. Kao da im je netko šalter okrenuo.

Oči im se zaokruže i vidiš da su lost in space.

Kada je prošlo 20 godina od tih rokerskih dana, srušila im se ta fiktivna slika svijeta koju su im producenti namjestili.

Jeste li participirali, odlazili u društvo koje se skupljalo u Zvečki?

– Jesam, ali mi smo bili stariji slučajevi koji su ovi krivo čitali, jer je to bilo za ove dječake i cure iz Poleta koji su smatrali da je to njihov direktorij i mi smo bili nešto poput uljeza. A mi smo na tom mjestu bili 10 godina prije toga. U ono vrijeme bila je to slastičarnica i nije bila toliko popularna. Mi smo odlazili i u tzv. Junfericu – gdje su se skupljali džezeri. Stara Junferica bila je prekoputa Radio Zagreba u Jurišićevoj, pa se to preselilo u Teslinu. Kavana Opera na Trgu maršala Tita bila je za šminkere.

Nisam imao određeni đir i zujao sam okolo.

Kako ste odgajani? U kakvoj sredini i u kakvim vrijednostima?

– Stripovi. Roditelji su mi dozvolili da gledam stripove kada to drugi nisu smjeli.

Mama je došla sa sela i postala domaćica, a tata je prije 2. svjetskog rata došao u grad i prošli su tipičnu proletersku “furku”: od traženja najjeftinije sobe u najzabačenijem prigradskom dijelu, pa nadalje. Danas, kao vremešan slučaj, sabirem svoj život. S tatine strane postojao je predak, bećar, prapradjed Mlinarec iz Međimurja koji je u 19. stoljeću brijao s konjima. Ruta je bila Grčka, Poljska, pa natrag. Furao je tu nekoliko tisuća konja. Bio je to ogroman keš u pokretu.

Zimski stacionar bio je u Mađarskoj, gdje bi on tada iznajmio krčmu kraj rijeke. Našao bi kuhare, ciganski bend i tako bi on provodio zimu. Kada bi led okopnio, prošao bi kroz naše selo u Međimurju i bacao seljanima zamotuljke novca. Mama je iz Ladanja Gornjeg, sela kraj Varaždina. Tamo je bio dvorac Maruševac, gdje je moja teta radila u arboretumu. Imam brata i dvije sestre. Oni su ozbiljni ljudi. Bave se drugim stvarima.

Gdje je puklo između vas i Johnnyja Štulića?

– Bio sam pozvan za prvu ploču Azre da budem producent i na tome je Siniša Škarica inzistirao. Bio sam bačen direktno u vatru, a da prije toga nismo imali dogovore oko projekta i da popijemo gajbu piva da vidimo možemo li zajedno funkcionirati.

Bila je greška u organizaciji. Hedonizam nije koji put dozvoljen u profesiji kojom se baviš. Ako imaš kritički stav, treba priči i vremena da bi mogao staviti tu ploču koju si snimio i razlučiti da vidiš što je dobro, a što ne. I danas pomažem mladim ljudima kada me pitaju. I ta znanja koja sam skupio su važna, jer rock je nešto bliži tehnologiji od drugih vrsta glazbe. Mnogi dečki se danas bave s time, a ne znaju dovoljno o tehnici, a u stanju su držati traktate kako nas je tehnologija požderala. U Croatia Recordsu radio sam sedam godina kao restaurator snimaka.

Čime ste zadovoljni od onoga što ste napravili u životu?

– Nemam pojma. Ja shvaćam ovako: imam tu zemlju, životinje, stvarni svijet, stvarni život. Unutar toga postoje nestvarni svjetovi: glazba, snimanje filmova, animacija, komponiranje. Uzmeš komad papira i ne razmišljaš što radiš. Pisanje po narudžbi nešto je sasvim drugo.

To je laboratorijski rad. Svi zakoni su već davno prije napravljeni. Kod Bacha nema zezanja. I od tih dječaka učiš. Mnogo proučavanja i čitanja. Napisao sam mnogo glazbe za filmove.

Strukturirali ste se “alternativno”.

– Ja sam samo htio preživjeti. Nisam imao nekakve koncepte. Koncept se možda uklopio u mene. To se zove slučaj. Mi smo uglavnom svirali i nismo imali slobodnog vremena, ‘62. imali smo već gaže subotom i nedjeljom. A kasnije smo imali po četiri puta tjedno. Počeli smo svirati na Vrbiku u staroj baraci koja je kasnije srušena. Bili smo klinci i moj prijatelj Roko bio je u zgradi gdje je stanovao Boško Petrović u tadašnjoj Ulici proleterskih brigada. Tamo je bio odličan prostor, stepenište gdje je stao bend.

Roko je svirao sa svojim bendom i mi smo se kao klinci upoznali. Bili smo iz različitih miljea. Roditelji su mu bili intelektualci, a on je brijao okolo. Kad si u kontaktu s Boškom, njegov utjecaj je neizbježan. Ti si već pomalo džezer. I ja nisam bio daleko. Sretali smo se na cesti, a ja sam slušao inteligentne njegove svirke koje su mi bile pojam. Boško je kasnije svirao u Lapidariju ili Kulušiću sa svojim jazz fairovima koje je priređivao.

Djevojke, ljubavi...

– Nije bilo problema sa mnom, već s curama, jer one su mislile da znaju što hoće. Mi smo đipali okolo i imali nestalni keš. Djevojčice su treperile očicama, no one su se, bez razmišljanja, kada im se dogodila prilika, udavale za etablirane frajere. Ovi stariji muzičari, pobrali su jedno ljeto sve bolje komade, dok su mladim rokerima puknula srca.

Nije bilo ludovanja, no moja je generacija počela otkrivati slobodu seksualnosti, isto ono što su svi radili prije 50, 200 godina, a prije francuske revolucije, bilo je tamo jako veselo. Ciklički to ide. U tom početku, mi smo svi bili zatečeni obvezama u bendu, a mlad si, da se znalo dogoditi da dođem i padnem u krevet i zaspim. Nisam zvrndao telefonima. – Svinja spava, a nije ni pijan. – Tako sam uništio svoju ljubavničku karijeru.

Droga nije mimoilazila rock sastave?

– Do 70-ih bilo je to gotovo nepoznato. Bio je mali krug ljudi koji su to kao odvojena enklava furali. Međutim, Zagreb nije bio bez iskustva što se tiče opijata. Naši stari pisci, nisu samo gemište pili. Tek sedamdesetih je to počelo, da bi se, devedesetih, s ratom zahuktalo. Meni je bio štos biti trijezan. Jer je odvratno.

Koliko vas se u ono vrijeme politika doticala.

– Bili smo poznati i razni ljudi su se vrzmali oko nas, ali se nitko nije usudio biti direktan, 'keš ti je ovaj'. Svirali smo na radnim akcijama. Politika su bile vijesti. Slušaš govore, imaš neko svoje mišljenje, znaš računati, no šezdesetih godina, bio je neki optimizam. Kada je došla Coca Cola, traperice, činio nam se put prema nečemu. Obični ljudi mogli su ići u Trst. Ili dječaci, kada završi tjedan izvade par gajbi piva. Danas nemaju za pivo. Danas, imamo mogućnost kritičkog sagledavanja svijeta u trenutku kada se nešto događa. Prošli smo ratove i demagogije, i nove religije i stare, i banke su mnogo puta propale, i cijeli planet je to mnogo puta plaćao, sve da bismo došli do ovoga gdje smo sada. A sada smo u novom, prepakiranom stanju. Ostala je neka vrsta zbunjenosti. Uvijek je Faust je u pitanju. Kada ga sretnemo, pita nas – kaj ti hoćeš?

A kaj vi danas hoćete?

– Volio bih kupiti novi model kamere, kroz koju bih mogao vidjeti to što želim.

Velika mi je želja koji put sresti neke drage ljude s kojima bih proveo nešto vremena u miru, bez mudrovanja i pokušati da te, nakon te pauze, koja je trajala desetljećima otkad smo se posljednji put vidjeli, ne brine fizički izgled.

(Jutarnji.hr)
 
Top