Glumci rade svašta da bi preživeli

LEGEND
Učlanjen(a)
28.04.2009
Poruka
17.814
boris-milivojevic-v.jpg


Boris Milivojević u novoj seriji „Kad na vrbi rodi grožđe” igra Zemunca. Ovaj talentovani glumac napokon će oživeti lik iz viceva i slatko nas nasmejati. Jedna od replika koje će sigurno ostati upamćene jeste ona kad se on „romantično” obraća devojci koju voli: „Ljubavi, brate”.

- Zemunac se zove Šiler i to je aluzija na Šilerovu ulicu. Scenario je toliko dobro napisan, naročito Šilerov lik, da bi svaki glumac mogao samo da poželi ovakvu ulogu. Do sada su se svi zezali sa tim likovima, Zemuncima, imitirali ih, pričali viceve, a nikada nisam video na televiziji da to neko glumi. E, došlo je vreme da ja to zaigram - priča Milivojević.

Šta se dešava sa bendom „Kuguarsi”; da li je to završena priča?
- „Kuguarsi” su što se tiče Bogdana Diklića, Nikole Đurička i mene u predstavi „Smešna strana muzike” završena priča. Ali Gagi (Dragan Jovanović, prim. nov.) sada u „Zvezdara teatru” radi nešto slično.

Utisak je da ste uživali u koncertima, imali ste i turneju…
- To je sve bilo lepo, ali nismo mogli da se dogovorimo da li mi tu treba da zarađujemo pare ili samo da se zabavljamo… Tako smo se i raspali.
Muzika je vaša velika ljubav, svirate gitaru, bas gitaru, klavir bubnjeve...
- U srednjoj školi sam učio da sviram kontrabas, pre toga klavir. Sviram sve pomalo, ali ništa do kraja. Najbolje sviram bas gitaru.

Imate bend.
- Sviram sa Nikolom Đuričkom i njegovim bratom Đorđem, a Piter, koji vodi emisiju o golfu, peva na engleskom. Inače, Đorđe, Nikola i ja smo kao deca imali bend i napravili stotinak autorskih pesama. Ranije smo puno vežbali, a ja sam stalno govorio: Evo, sada ćemo da objavimo album, samo što nismo. Do toga još nije došlo, ali nikad se ne zna, sve je moguće.

Doskoro je bilo popularno izjašnjavati se kao siromašan umetnik koji se bavi umetnošću zbog umetnosti. Vi otvoreno govorite o tome da je novac važan, i da neke poslove radite isključivo zbog toga.
- Nažalost, živimo u takvom sistemu u kom nam novac određuje živote. Verujem da će u budućnosti on potpuno nestati kao platežno sredstvo, ali to je priča za sebe. Kada čovek dobije novac on je motivisan, raspoložen jer zna da će s tim parama moći da kupi hleb, detetu mleko, da će ocu moći da ugradi bajpas. U staroj Jugoslaviji ste mogli da se bavite glumom i budete bogati. To je sada nemoguće. Glumac danas mora da ima još neki posao ili da otvori firmu da bi mogao pristojno da živi. Mi živimo vrlo skromno, da ne kažem kao sav normalan svet. Mada ovo kod nas stvarno nije normalno da prosečna plata bude 300 evra, ako je i toliko. Ali, i to je priča za sebe.

Kada bi vam bar isplatili te zarađene honorare…
- Producenti filmova „Drug Crni u NOB-u” i „Sveti Georgije ubiva aždahu” mi nisu isplatili ceo honorar. Prvi mi duguju jednu petinu novca, a drugi jednu petnaestinu.

Hoćete li biti uporni i to isterati do kraja?
- Nisam uporan. Ne znam koliko bi mi se isplatilo da se cimam oko toga. Sva je sreća da sam uradio reklamu za „frikom” i snimam ovu seriju, pa nisam baš bez novca. Da nije toga, morao bih da se cimam oko love i tužim ih.

Sa 17 godina za ulogu u filmu „Zaboravljeni” dobili ste prestižnu međunarodnu nagradu, a bili ste u konkurenciji sa Ivom Montanom, Marčelom Mastrojanijem i Džekom Nikolsonom…
- Dodela nagrada je bila 26. novembra 1988. Tog dana sam napunio 17 godina. Baš na rođendan sam dobio nagradu, ali oni koji su je dodeljivali, to nisu znali. Darka Bajića su u Rio de Ženeiru pitali: „Da li je to neki klinac, vidimo ima bubuljice”, a on je malo slagao i rekao da sam ja na drugoj godini fakulteta, a da su mi bubuljice crtali. Jedino te godine se nisu dodeljivale novčane nagrade, a trebalo je da dobijem 50.000 dolara!

Baš nemate sreće s novcem.
- Eto, vidiš! Mada… možda je i bilo nagrade, ali ju je neko zaturio. Ne znam, možda je bila ona varijanta: šta zna dete šta je 50.000 dolara.
 
Natrag
Top