Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.972
Otelo

Otelo

Otelo.jpg








Otelo je opera u četiri čina Đ.Verdija na tekst A.Boita, prema Šekspiru (Milano, 1887). Pretposlednje majstorovo delo, pored Falstafa, njegov najsavršeniji rad. Sačuvavši pevne odlike italijanske operske romantike, Verdi u Otelu stvara istinsku muzičku dramu u kojoj se osećanja i uopšte psihologija likova jasno ocrtavaju u muzici. Pri tome je Verdi upravo istakao ono što je najvrednije u Šekspirovim delima: ono opšteljudsko, što čini pojedine karaktere dobrim i zlim, i to ne u nekom jednostavnom, crno-belom maniru, nego sa slojevitošću psihe, kakvu otkrivaju samo najveća umetnička dela.

Venecijanski vojskovođa, Crnac Otelo, treba da stigne na Kipar, kojim će komandovati u ratu protiv Turske. Pre toga se u Veneciji oženio lepom Mlečankom Dezdemonom, i to protiv volje njenog oca. Pored Dezdemone, Otela na Kipru dočekuje njegov zastavnik Jago, koji se pretvara da mu je veran, a podlim spletkama uništava njegov život. Jago uveri Otela da mu je žena neverna i da ga vara sa mladim oficirom Kasiom, kojeg je Otelo lišio položaja kada je napravio izgred na straži, pošto ga je Jago opio. Tu je i Mlečanin Rodrigo, zaljubljen u Dezdemonu, koga Jago nagovara da Dezdemoni nosi njegove poklone i poruke. Kad Dezdemona izgubi maramicu, nje se domogne Jago i podmetne je Kasiju, čime dobrog ali naivnog Crnca uveri u ženino neverstvo. Smišljajući osvetu Otelo pada sve dublje, poveravajući se baš zlikovcu Jagu. Tek na kraju, kada je zadavio Dezdemonu, raspliću se Jagove spletke i Otelo i sebi oduzima život.

Izvor: Enciklopedijski leksikon Mozaik znanja - Muzika



 
Poslednja izmena od urednika:
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.972
Sve Verdijeve ljubavi

Sve Verdijeve ljubavi

PEPINA I LABUD
IZ BUSETA

1.jpg

Posle tužne mladalačke ljubavi i braka sa kćerkom svog pokrovitelja, Đuzepe Verdi našao je životnu saputnicu u operskoj pevačici koja mu je do kraja života ostala privrženi prijatelj


Čitateljka „Zabavnika”, inače ljubiteljka operske muzike, u pismu koje je nedavno poslala našoj redakciji, traži objašnjenje zašto je slavni operski kompozitor Đuzepe Verdi poneo nadimak Labud iz Buseta? Zašto labud, pita nas Ivana? Jer, labudovi nisu slavuji! Naprotiv, ispuštaju glas sličan kreštanju. U slučaju Đuzepa Verdija, nadimak Labud navodi na skladnost, otmenost, istančanost i lepotu muzičkog stila koji je negovao. Zato su isti nadimak imala i druga dvojica operskih velikana – Belini i Rosini. Osim toga, prema narodnom verovanju, labud, koji doista nije obdaren lepim glasom, nekoliko časaka pre nego što će uginuti ispušta predivne tonove, svojevrsnu oproštajnu pesmu. Ko jednom čuje labuđe „zbogom”, nikada ga ne zaboravlja. Dakle, onaj koji piše lepu muziku za glas kakva se retko može čuti, dobija nadimak – Labud.
O životu Đuzepa Verdija, čija se dvestota godišnjica rođenja obeležava u celom svetu ove godine uz najveće muzičke počasti (poput one koju je sam opisao u „Zdravici” iz opere „Travijata”), mnogo toga se zna. Poklonici opere imaju prilike da čuju i vide nove postavke njegovih dela. Ma kako reditelji različito videli Verdijeve opere, moglo bi se reći da muzici ne mogu da naude, niti da izmene duh koji nosi. Ona je, kratko rečeno, tu, pred nama, za sva vremena. Jubilej Labuda iz Buseta prilika je da se podsetimo jednog dela Verdijevog uzbudljivog života, odnosno dama koje su ga obeležile.
Prirodno i pre svih, bila je to Đuzepova majka, Luiđa Utini, tkalja. Roditelji budućeg kompozitora, rođenog 10. oktobra 1813. godine u mestu Le Ronkole, kraj Parme (tada deo Francuskog carstva), primetili su vrlo rano njegovu muzičku obdarenost, smatrajući da bi to mogao biti bolji životni poziv od njihovog. Otac budućeg kompozitora imao je skromnu krčmu u kući u kojoj je porodica živela. Dakle, Đuzepe se rano otrgao iz majčinog zagrljaja.

Mladalačka ljubav


Vrlo važnu ulogu u njegovom životu imao je trgovac, veoma imućni Antonio Bareci, inače direktor tamošnjeg filharmonijskog društva – zaljubljenik u muziku. On je preuzeo brigu o školovanju mladića koga je voleo kao sopstvenog sina. Antonio Bareci imao je kćerku Margeritu, godinu dana mlađu od Đuzepa. Sudeći prema portretu iz Margeritine mladosti, devojka svetlih očiju bila je veoma lepa i ljupka. Otac je ohrabrivao da i sama počne da izučava pevanje i klavir. Preporučio joj je i odgovarajućeg učitelja – Đuzepa. Čest gost raskošne kuće porodice Bareci u Busetu, mladi profesor i njegova učenica ubrzo su se zavoleli i verili. Bareci nije imao ništa protiv što mu je budući zet siromašan. Muzika mu je bila na prvom mestu.

2.jpg
Portret Margerite Bareci, prve ljubavi i
Đuzepina Streponi, zvana Pepina,
prve kompozitorove žene, koja je umrla u
druga supruga Đuzepa Verdija,
dvadeset šestoj godini, posle smrti dvoje dece
u mladosti operska pevačica

Margerita i Đuzepe venčali su se 4. maja 1836. godine u crkvi Svetog trojstva, nedaleko od porodične kuće Barecijevih. On je imao dvadeset tri godine, a ona dvadeset dve. Ubrzo su dobili kćerku. Posle neizmerne sreće, usledio je i bolan udarac sudbine. Kćerkica je umrla već 1838. godine. Ičilio Romano, sin mladog bračnog para, rođen je mesec dana pre smrti svoje sestre, u julu 1838. godine. Posle petnaest meseci i on je umro. Margerita i Đuzepe bili su očajni. On je napustio mesto učitelja muzike u Busetu i preselili su se u Milano. Iako se teško nosila s tragedijom koja ih je zadesila, Margerita je činila sve kako bi mužu olakšala napredovanje u svetu muzike. Nažalost, umrla je već naredne godine od upale mozga, dok je Verdi komponovao svoju drugu operu. Margerita Verdi navršila je tek dvadeset šestu.
Od 2001. godine kuća porodice Bareci pretvorena je u muzej Đuzepa Verdija pod okriljem Udruženja prijatelja Verdija. U salonu vile Bareci na prvom spratu nalazi se klavir na kome je mladi kompozitor pisao muziku i gde je održao prve koncerte pod pokroviteljstvom svog mecene, prijatelja i tasta. Tu si i portreti mladog Verdija i mlade Margerite, kao i mnogobrojna pisma. Đuzepe je ostao privržen Antoniju Bareciju do kraja njegovog života.

Zrela ljubav

Druga žena Đuzepa Verdija postaće tek 1859. godine Klelija Marija Jozefa Streponi, poznata kao Đuzepina, odnosno Pepina Streponi. Rođena 1815. godine, bila je istaknuti sopran i vrlo uspešna operska pevačica. Ipak, u istoriji muzike ostala je upamćena najviše po tome što je bila druga gospođa Verdi i njegova savetnica, prijateljica i poverenik. Čitav niz godina Pepina je brinula o poslovima supruga kompozitora.
Đuzepina je rođena u Lodiju, odrasla i vaspitana u porodici muzičara. Klavir je počela da svira pod nadzorom oca, orguljaša u Katedrali u Monci. U sedamnaestoj godini, Đuzepina je ostala bez oba roditelja i upisala Konzervatorijum u Milanu gde je učila pevanje i klavir. S najvišim ocenama diplomirala je belkanto 1834. godine. Odmah je počela da nastupa tumačeći uloge u operama Rosinija, Ričija i Belinija. Uloga Adalđize u Belinijevoj „Normi” u Beču još više je doprinela uspehu mlade umetnice. Ipak, to je bilo prvo i poslednje nastupanje Đuzepine Streponi u inostranstvu i ujedno njen najveći uspeh.

3.jpg
U bašti vile Sant’Agata: Verdijeva usvojenica Marija Filomena, Barberina Streponi (svastika), Verdi i Đudita Rikordi. Stoje: Tereza Stolc, advokat Kampanari, Đulio Rikordi i slikar Metlikovic

Po povratku iz Beča, Đuzepina je stupila u ljubavnu vezu s tenorom Napoleonom Morijanijem s kojim je dobila dva vanbračna deteta. Nekoliko godina bili su nerazdvojni, dok se Đuzepina nije zaljubila u Bartolomea Merelija, impresarija operske kuće „La Skala”. S njim je dobila još jedno dete koje, nažalost, nije dugo živelo. Ipak, nastavila je da nastupa. Pevala je uloge u Donicetijevim i Rosinijevim operama u Veneciji, Bolonji i Rimu. Sudbina je htela da se sopran Antonijeta Marini Ranijeri razboli upravo na dan premijere opere „Oberto” Đuzepa Verdija 1839. godine u milanskoj „Skali”. Đuzepina je uskočila spremno u ulogu Leonore. Bila je uspešna, a Verdi zadovoljan. Ova pevačica bila je omiljena još neko vreme. Susreti s Verdijem bili su sve češći. Bila je Abigaila na praizvedbi „Nabuka” 1842. godine.
Međutim, dve godine docnije, gospođa Streponi primetila je da joj glas otkazuje. Po svoj prilici, radila je i pevala više nego što je mogla da podnese. Izdržavala je majku i dvoje dece. U Palermu su je 1845. godine izviždali, te je pobegla sa scene. Glas joj se nikada nije vratio. U trideset prvoj godini potpuno se povukla sa scene. Preselila se u Pariz i počela da podučava mlade pevačice.
Verdi se 1847. godine uputio u francusku prestonicu kako bi neko vreme proveo u društvu Đuzepine Streponi. Tada je zapravo počela prava ljubavna veza. Postali su i ostali nerazdvojni do kraja njenog života, premda su se venčali tek 1859. godine. Svadba je bila skromna i van očiju javnosti. Verdi je, naime, i dalje smatrao da nije lako dva puta davati bračni zavet pred Bogom. Pored toga, želeo je da sačuva Pepinu od ogovaranja u Busetu. Bračni par povukao se na imanje Sant’Agata.
Pepina je svuda pratila muža, pa i na premijeru opere „Moć sudbine” 1861. godine, kada je praizvedba otkazana, a zatim i drugi put. Godine 1865. Đuzepe je odlučio da napusti parlament Kraljevine Italije kako bi se posvetio muzici. Politički život počeo je da ga zamara. Budući da Đuzepina i Đuzepe nisu imali dece, on je rešio da usvoji kćerku svog siromašnog rođaka iz rodnog kraja, Mariju Filomenu. Đuzepina je bila pomalo ljubomorna i odnosi među supružnicima su zahladneli.

Staračka ljubav

Ulje na vatru Pepinine ljubomore donelo je poznanstvo sa češkom operskom pevačicom Terezom Stolc (Terezinom Stolcovom) tokom priprema „Moći sudbine” 1869. godine. Đuzepina nije mogla da se ne divi pevačkom umeću mlade pevačice. Bila je svesna da joj se i Verdi divi. Bilo kako bilo, Tereza Stolc bila je razlog višegodišnje tuge Đuzepine Streponi. Bila je mlađa (rođena 1834. godine) i pevala je tako dobro da Verdi nije mogao da joj nađe mane. Ukratko, Đuzepini se činilo da joj je ukrala mesto koje je tako dugo držala. Naposletku je shvatila da gospođica Stolc zaista obožava Verdija i da mu divi, ali ne kao muškarcu, već kao kompozitoru i prijatelju.

4.jpg
Tereza Stolc, izvanredna pevačica i tumač Verdijevih opera, dugogodišnja prijateljica

Izgleda da se Đuzepina postidela zbog ljubomornih scena koje je priređivala mužu. U znak pomirenja, poklonila mu je svoju fotografiju u srebrnom ramu koja se i dalje čuva u vili u Sant’Agati sa posvetom: „Mom Verdiju, s istom ljubavlju i divljenjem kao nekada.” Od tog trenutka, Tereza Stolc postala je porodična prijateljica. Prijateljstvo je trajalo do kraja kompozitorovog života.
Pre pet godina u Italiji je nađen veliki broj pisama koja su Verdi i njegova žena upućivali Terezi Stolc, kao i njeni odgovori. Posebno se ističu pisma u kojima Verdi prepričava brojne gastronomske doživljaje, ručkove i večere zalivane „kjantijem” i Terezi daje recepte različitih specijaliteta (posebno je voleo fazane). Izlivi prijateljske ljubavi su se podrazumevali. Između ostalog i završetak jednog pisma koje glasi: „Volite i Vi mene onoliko koliko ja volim Vas!”
Supružnici Verdi poslednji put su otputovali u Pariz 1894. godine. Gospođu Đuzepinu jedan prijatelj tada je opisao kao „veliku staru pticu”, a kompozitora kao starca sitnih svetlih očiju. Ipak, ostali su jedan od retkih muzičkih parova koji su zajedno dočekali starost. Po povratku iz Francuske, Đuzepina više nije ustajala iz kreveta. Patila je od artritisa. Verdijeva životna saputnica umrla je 14. novembra 1897. na imanju Sant’Agata kraj Buseta.
----------------------
Najpoznatije Verdijeve opere
1839. „Oberto”
1842. „Nabuko”
1844. „Ernani”
1846. „Atila”
1847. „Magbet”
1849. „Lujza Miler”
1851. „Rigoleto”
1853. „Travijata”, „Trubadur”
1859. „Bal pod maskama”
1862. „Moć sudbine”
1867. „Don Karlos”
1871. „Aida”
1887. „Otelo”
1893. „Falstaf”
---------------------
Đuzepe je poživeo gotovo četiri godine duže. Do 27. januara 1901. godine. Prema njegovoj želji, zajedno su sahranjeni mesec dana kasnije, 26. februara u Milanu. Veličanstveni ispraćaj i obred uveličao je hor kojim je dirigovao Arturo Toskanini. Bračni par Verdi ispraćen je uz pesmu „Hora Jevreja” („Va pensiero”), iz opere „Nabuko”. Hor je imao devet stotina članova!
Za kraj, još jedna zanimljivost. Mladi Đuzepe Verdi uzaludno je pokušavao da postane student Konzervatorijuma u Milanu. Nisu želeli da ga prime, smatrajući da nije dovoljno obdaren. Upravo taj konzervatorijum danas nosi njegovo ime.

Autor: M. Ognjanović
Izvor: Politikin Zabavnik

 
Natrag
Top