Giuseppe Verdi - Muzičko obrazovanje

Cupidon
VIP
Učlanjen(a)
04.10.2009
Poruka
5.207
Giuseppe Verdi - Muzičko obrazovanje






:screen:
phot0.jpg





:download:
Kod:
 [url=http://rapidshare.com/files/400632968/giuseppe_verdi.zip]RapidShare: 1-CLICK Web hosting - Easy Filehosting[/url]
 
Cupidon
VIP
Učlanjen(a)
04.10.2009
Poruka
5.207
Giuseppe Verdi je talijanski skladatelj rođen 10.10.1813 u mjestu Le Roncole. Već u ranom djetinjstvu pokazivao je zanimanje za glazbu ali kao dijete siromašne gostioničarske obitelji nije imao mogućnosti za redovito pohađanje glazbene škole. Kada mu je bilo sedam godina učio je svirati kod seoskog učitelja i orguljaša L. Baistroccija. Želeći mu pružiti bolju naobrazbu , otac ga šalje u obližnji gradić Busseto , gdje je pod pokroviteljstvom A. Barezzija nastavio školovanje kod P.Selletija i F. Provesija. Nakon četiri godine rada nastaju njegovi prvi radovi - danas nepoznate vokalne i instrumentalne skaldbe koje su se izvodile u tamošnjoj crkvi ili na koncertima filharmonijskog društva. Verdi nije bio zadovoljan stečenim znanjem te se u devetnaestoj godini pokušao upisati na Milanski konzervatorij ( danas nosi njegovo ime). Bio je odbijen zbog nedovoljno dobrog umijeća sviranja na klaviru , a i zbog toga što je prekoračio dobnu granicu predviđenu za prijem. Taj ga neuspjeh nije pokolebao te on ostaje u Milanu i radi sa istaknutim pedagogom V. Lavingom i prvi put stupa u dodir sa talijanskim muzičkim kazalištem koje će postati cilj njegova umjetničkog stvaranja. Nekoliko je godina proveo radeći kao ravnatelj Muzičke škole i dirigent Filharmonijskog društva u Bussetu. Tek 1839. Odlazi konačno u Milano noseći sa sobom operni prvijenac Oberto , Conte di San Bonifacio koji je iste godine izveden u milanskoj Scali. Za razliku od Oberta , Drugo Verdijevo djelo , komična opera Un giorno di regno ili Il finito Stanislao , doživljava potpuni neuspjeh. Razlog je taj što ju je pisao u razdoblju teške obiteljske tragedije ( u nepune dvije godine izgubio dvoje djece i ženu ) te je razumljivo da komični likovi i humoristički prizori zamišljeni u trenucima bola nisu mogli biti uvjerljivi. Ali sudbina mu se osmjehnula i ponuđen mu je libreto za operu Nabucodonosor. Bila je to prilika da izrazi svoje patriotske osjećaje pa tako postaje prezentator Risorgimenata ( pokret za ujedinjenje Italije ) na opernoj sceni. Sličnost tematika o porobljenom hebrejskom narodu sa stanjem u neujedinjenoj Italiji , znatno je pridonijela trijumfu Nabucca. Manje ili više simboličan je i sadrža sljedećih djela : I Lombardi alla prima crociata , Ernami , I due foscari , Giovanna d'Arco , Alzira , Attila , I Masandieri i Il Corsaro.
Nakon putovanja u London , Vivaldi je 1848. jedan od p otpisnika za oslobođenje i ujedinjenje Italije ali kako on nije bio političar odmah nakon ujedinjenja se povlači. Uspjeh opere Nabucco osigurao mu je stalan ugovor sa milanskom Scalom i uglednim izdavačem Ricordijem , te mu otvorio vrata ostalih talijanskih opernih kuća. Da je bio pravi nacionalni umjetnik dokazuje to što je odbio sve pozive da radi u inozemstvu za što je mogao biti mnogo bolje plaćen.
Nakon povratka iz Pariza ženi se pjevačicom Giuseppinom Strepponi i kupuje posjed Sant' Agata. Na tom posjedu , koji je sam obrađivao , proveo je Verdi poosljednje trenutke svog života. Umro je u dubokoj starosti a pokopan je po vlastitoj želji uz skromnu pratnju , bez glazbe i svečanih govora. Prilikom prijevoza njegovih posmrtnih ostataka u konačnu grobnicu ( grobnica za muzičare Casa di riposo u Milanu kojoj je Verdi bio začetnik ) veliki broj Talijana mu je izrazio poštovanje pjevanjem himne iz opere Nabucco.








U prvoj fazi stvaralaštva Verdi se oslobađa utjecaja Rossinija i Donizettija te postepeno pronalazi svoj stil. Temelj njegovih opera je vokalni dio partiture , glavno sredstvo izražavanja je arija a često obrađuje motiv hrabrosti i snage širokih narodnih masa.
Opere Macbeth i Luisa Miller pažljivo obrađenim recitativima , bogatijom primjenom ansambla te zgušnjavanjem scenskog zbivanja u veće muzičke cjeline (prizore) i dovođenjem dotada neuobičajenih likova iz građanske kalse na opernu pozornicu , uvode u iduću fazu Verdijeva stvaralaštva. Osim propale opere Stiffelio , u to vrijeme je napisao tri svoje najpopularnije opere : Rigoletto (1851.) , Il Trovatore (1853.) i La Traviata (1853).. Iako su konstrukcijom ta djela bila bliska tradicionalnoj romantičkoj operi , Verdi u njih unosi novine koje nisu odgovarale ukusu talijanske publike. On je izbjegao shematiziranje likova , tj prikazao je ljude sa svim svojim dobrim i lošim osobinama i upravo je tako uspio prodrijeti u psihu ljudi kao što su dvorska luda (Rigoletto) , ciganka (Il rovatore) ili žena iz polusvijeta (La Traviata). Vrhunac dramske napetosti se temelji na sukobu tih likova i tadašnjeg izopačenog i licemjernog društva.
Verdi nije pisao glazbu za bilo kakav libreto već je u svojim pisamima libretistima F.M. Piaveu i A. Boitu sam pravio skice s detaljnim opisima prizora , karaktera i ponašanja likova pa se ulaoga libretiste često ograničavala samo na prenošenje Verdijeva plana iz proze u stihove. Za njega je bilo tipično da pjevanje nije cilj nego sredstvo za intezivnije doživljavanje dramske radnje. Kvartet u posljednjem činu Rigoletta primjer je dramatskog višeglasja u kome je svaka dionica samostalna pjevna melodijska linija i istodobno tonska karakterizacija dotične ličnosti. Između 1853. I 1867. Komponirao je veći broj opera koje ne dosežu razinu predhodnih triju , ali čine prijelaz do idućeg uspjeha. To su Les Vepres sicilennes (1855.) , Simone Boccanegra (1857.) , Un ballo in maschera (1859.) , La forza del destino (1862.) i Don Carlos .
Godine 1869. Dobiva ponudu da za novo kazalište u Kiru , a za čast otvorenja Sueskog kanala komponira operu sa sadržajem iz povijesti egipatskog naroda. Neobična tematika zainteresirala je Verdija i opera Aida je svačano izvedena 1871. u Kairu uz prisutnost mnogih uglednih ličnosti i novinara. Zanimljivo je da Verdi nije htio prisustvovati premijeri objašnjavajući svoj postupak tvrdnjom da je prilikom svečanog čina , kao što je prva javna demonstracija novoga umjetničkoga ostvarenja , važna sama umjetnost a ne ličnost autora. Sjaj i raskoš opreme i instrumentacije (posebno konstruirane trublje) Aide samo su izvanjske značajke ove potresne drame izazvane sukobom osjećaja i dužnosti , ljubavi i ljubomore. Aida je djelo u kome se ogleda sva Verdijeva genijalnost i ljudska toplina. Iako su ga talijani uspoređivali sa Wagnerom , Verdi je tvrdio kako je apsurdno sumornu sjevernjačku mistiku i simboliku dovoditi na talijansko tlo. "Ako su Nijemci , polazeći od Bacha stigli k Wagneru , oni su to učinili kao dobri Nijemci i sve je u redu .Ali kad mi , nasljednici jednog Palestrine , oponašamo Wagnera , činimo muzički zločin i vršimo nešto beskorisno , ako ne i štetno" piše on u jednom od svojih pisama.
Nakon Aide Verdijeve snage kao da popuštaju. On piše polako i s prekidima , ali djela koja stvara spadaju među najvrijednija u čitavu njegovu opusu. Godine 1874. nastaje Rekvijem u spomen talijanskog kniževnika A. Manzonija , prvi put izveden u milanskoj katedrali na prvu obijetnicu pjesnikove smrti. Međutim , i kada stvara glazbu inspiriranu liturgijskim tekstom , Verdi ostaje blizak životu.. Za sebe kaže :"Ja sam od onih koji misle da religiozna glazba treba da ima čisti karakter i stil , ali ne vjerujem da gregorijansko pjevanje mora da bude jedini pravi izraz duhovnih ideja. Ako je glazba toliko napredovala od gregorijanske epohe do danas i toliko toga otkrila , zašto treba da se toga lišavamo". Takva shvaćanja omogućila su mu da i na području crkvene glazbe stvori duboko osjećajno djelo , primjenjujući izražajna sredstva opere. Opera Otello rezime je Verdijevih opernih traženja. Od snažne scene oluje na početku do nježne pjesme o vrbi te smrti Otella , to je slika ljubavne tragedije , sumnje i ljubomore , u kojoj je svaka pojedinost usmjerena doživljaju cjeline. Osamostaljivanje orkestra , započeto u Macbethu i Rigolettu , a nastavljeno u Aidi , u Otellu je potpuno provedeno. Napuštanje pjevne melodije izazvalo je negodovanje njegovih zemljaka koji su tek postepeno u tom postupku uviđali nužnu posljedicu njegova muzičkog razvoja. "E finito !" - tim je riječima Verdi u pismu A. Boitu popratio obavijest o završavanju Otella. Vjerovao je da mu je rad na Otellu iscrpio posljednje snage i smatrao ja to djelo konačnim zaključkom svoga stvaranja. To je u njegovoj dobi bilo shvatljivo (74.g.) i svijet je povjerovao , ali Verdi je ubrzo spremio novo , posljednje iznenađenje. Svojom komičnom operom Falstaff Verdi upućuje " vedri pozdrav životu s ruba groba " . To je opera buffa , jedna od najduhovitijih muzičkih komedija koje su do danas komponirane. Ali humor u njoj nije bezbrižan i veseo nego "smijeh mudrosti " , vedrina poznavaoca života koji je nadživjevši generacije upoznao njihova kolebanja i stramputice. Zato i kada s ironijom prati doživljaje staroga razvratnika , Verdi to čini s osjećajem dobrote i nijemog razumijevanja. Crkvenim zbornim kompozicijama Quattro pezzi sacri (1898) zaključio je Verdi svoju dugu i plodnu stvaralačku djelatnost po kojoj je postao najveći lik talijanske operne umjetnosti.
U svojim je djelima postigao ravnotežu dramskog i muzičkog elementa zbog toga što je odabiranju teksta i radu s libretistima posvećivao jednaku pažnju lao i pisanju glazbe. Pouzdanost njegova književnog ukusa dokazuju imena autora prema kojima je komponirao opere - Shakespeare , Schiller , Hugo…No Verdijeva angažiranost oko djela nije bila ograničena na libreto i glazbu. Dugo se savjetovao sa redateljima , scenografima , slikarima , kostimografima pa i tehničarima , ne prepuštajući ni najmanju sitnicu slučaju. Sve ovo učinilo ga je jednim od najznačajnijij skladatelja opere te uzorom mnogih skladateljima
 
Natrag
Top