Gistav Flober

Član
Učlanjen(a)
29.06.2010
Poruka
2.014
Gustave_Flaubert_young.jpg


Gustave Flaubert (Rouen, 12.12. 1821. - imanje Croisset, 8.5. 1880.) je bio francuski prozaist, odnosno jedan od najvećih svjetskih romanopisaca.

Sin liječnika, Flaubert upisuje studij prava koji ne završava, putuje sjevernom Afrikom, formira krug pariških prijatelja, a od svojih tridesetih godina uglavnom živi na imanju Croisset u Normandiji, s povremenim posjetima Parizu. Nakon adolescentske ljubavi prema udatoj Elise Schlesinger, koju nije nikad zaboravio, imao je više erotskih veza, od kojih je najpoznatija s pariškom spisateljicom Louise Colet, no, nikad nije zasnovao vlastitu obitelj.
Flaubertovo djelo je, može se reći bez ikakve ograde, središnji narativni opus 19. stoljeća. Iako su veliki ruski romanopisci poput Tolstoja i Dostojevskog popularniji i utjecajniji kod širega čitateljstva, te iako je njihov zahvat u stvarnost dojmljiviji i uzbudljiviji- Gustave Flaubert ostaje nenadmašivim, uzornim majstorom. Kao što je za Velazqueza rečeno da je bio slikar za slikare, tako se za Flauberta može kazati da je pisac za pisce, veliki učitelj i mjerilo majstorstva. Raznovrsnost i inventivnost piščeva djela zapanjuju: na njega se pozivaju kako naturalistička i realistička škola, od Maupassanta, Zole, Uptona Sinclaira do nebrojenih američkih i europskih naturalista, tako i simbolistička struja radikalnoga esteticizma koja inzistira na formalnome savršenstvu narativne umjetnine, utjelovljena u Proustu i Joyceu. Dodamo li tomu da su opusi Conrada, Camusa, Kafke i Sartrea nezamislivi bez Flauberta- dobiva se dojam o dubini i dosegu utjecaja majstora iz Croisseta.

Prvo Flaubertovo remek djelo je ujedno i najkontroverznije: "Gospođa Bovary", 1857, turobna pripovijest o egzistencijalnoj dosadi, preljubima i samoubojstvu žene provincijskoga normandijskoga liječnika, savršeno komponirana kao jedan od egzemplarnih psiholoških romana, izazvala je sudski proces zbog navodno nemoralnih dijelova teksta. No pisac, njegov izdavač i tiskar su oslobođeni optužbe, zahvaljujući, među inim, i realizmu i životnoj mudrosti suca. Roman odlikuju značajke koje će se sretati i u kasnijim Flaubertovim djelima: vjerodostojnost u prikazu pojedinosti, impersonalni pristup u kojem ne čujemo glas pisca niti uopće znamo za njegovo postojanje, te harmonični i njegovani stil koji je postao uzorom francuske proze. U sljedećem romanu "Salammbo", 1862, auktor je dao maha svom potiskivanom temperamentu, no, ni tu nije iznevjerio arhivarski i trijezni pristup- u tom spoju nespojivih sastavnica leži čar prikaza stare Kartage, kao i opisu razmaha bujnih strasti i atavizama koji su uzbuđivali piščevu maštu, najčešće svjesno ograničenu na prozaičnu malograđansku svakodnevnicu.
Godine 1869. Flaubert objavljuje svoj najveći roman, "Sentimentalni odgoj". To poluautobiografsko djelo u kojem je rekreirao svoju mladenačku očaranost Elise Schlesinger i studentske dane, auktor je opisao kao "moralnu povijest ljudi moga naraštaja". Više od toga, "Sentimentalni odgoj", koji prati razgorijevanje i sagorijevanje strasti i ambicija Frederica Moreaua i kruga njegovih pariških prijatelja- roman je o korozivnoj sili Vremena koja rastače bilo kakav životni poriv. Djelo zapravo nema zaplet i rasplet u konvencionalnom smislu riječi: likovi se vrte u prostoru vlastitih projekcija i želja, vrijeme prolazi i ništa se bitno ne riješava niti ostvaruje, a konac romana je potresan u svojoj svijesno naglašenoj banalnosti - patos neostvarenih žudnji i izjalovljenih ambicija, sublimiran u nezaboravnim scenama susreta ostarjelih Frederica i njegove mladenačke ljubavi, kao i u konačnom dijalogu s "prijateljem" o antiklimaktičnim "vrhuncima" njihovih sterilnih života, tvori polazište za velike ostvaraje Faulknera i Prousta u 20. stoljeću, kroničara receptivne preosjetljive svijesti paralizirane pred hipnotičkom moći indiferentnoga vanjskoga svijeta. Posve su drukčije fantastične vizije "Iskušenja svetoga Antuna", 1874, dramsko-romanesknoga uratka, toga "francuskoga Fausta" na kojem je radio preko 25 godina. Posljednje, postumno djelo je "Bouvard i Pecuchet", 1881, groteskna prethodnica antiromana središtena oko bizarnih seoskih "pothvata" dvojice umirovljenih činovnika, hibridna je studija okarakterizirana i kao svojevrsna farsična enciklopedija ljudske gluposti.
Gustave Falubert ostaje najutjecajnijim romanopiscem 19. stoljeća: ako je za Gogoljevu "Kabanicu" rečeno da je sva kasnija ruska književnost izašla iz nje, bez pretjerivanje možemo konstatirati da je golem dio svjetske narativne proze druge polovice 19. i cijeloga 20. stoljeća potekao iz Flaubertova opusa.

Djela:

"Madame Bovary" 1857.
"Salammbo" (1862.)
"Sentimentalni odgoj" (L'Education sentimentale (1869.)
"Iskušenja svetoga Antuna" (La Tentation de Saint Antoine - 1874.)
"Tri priče" (Trois contes - 1877)
Bouvard et Pécuchet (1881., postumno)
Dictionnaire des idées reçues (1911., postumno)
 
Član
Učlanjen(a)
29.06.2010
Poruka
2.014
" IZABRANA PISMA " GISTAV FLOBER
LUJZI KOLE
27.avgust 1846.

Dakle, još smo tužni, jadni moj anđele! Zašto da bez razloga sve uzimaš k srcu, da se prekomjerno žalostiš? Trista milja daleko, da ne mogu da utrem suze koje teku iz tvojih dobrih očiju; ti ne možeš da vidiš moje osmejke kad dobijam tvoja pisam, ni radost koja mi se zacijelo ogleda na licu kad mislim na tebe ili kad gledam tvoju sliku, tvoju sliku sa dugim milujućim uvojcima na njoj, onim istim koji su mi prelazili preko obraza. Od mene do tebe suviše je mnogo ravnica, livada i brežuljaka, da se možemo vidjeti. Ja ne razumijem sve te muke koje ti donosim. To vjeruješ da je neka druga još u mom srcu, da je u njemu ostala, toliko u svjetlosti da si ti samo prošla u njenoj sjenci. Oh, nije tako, nije!Budi u to uvjerena jednom zauvijek! Ti govoriš o mojoj ciničnoj iskrenosti; pa budi dosljedna: vjeruj onda u tu iskrenost. To je nešto staro, vrlo staro, skoro zaboravljeno; jedva ako mi ostaje neko osjećanje na to; izgleda mi čak kao da se dogodilo u duši nekog drugog čovjeka. Onaj koji sad živi i koji je u meni, samo posmatra onog drugog, koji je mrtav. Ja sam imao dva života, sasvim različna; spoljni događaji su bili znamenje za svršetak jednog i nastajanje drugog; sve je to nepobitno tačno. Moj aktivni, uzbuđeni, strasni život, pun protivuriječnih trzaja i mnogobrojnih tjelesnih utisaka, završio se u dvadeset drugoj godini. U to doba sam, odjednom, učinio veliki napredak ; i došlo je nešto drugo. Tada sam, za svoju upotrebu, jasno napravio dva dijela među svijetom i u sebi: s jedne stranwe spoljašnji element, za koji želim da bude raznovrstan, šaren, skladan, beskrajan, i od koga usvajam samo sliku, da u njoj uživam; s druge strane, unutrašnji element koji zbijam da bih ga učinio jedrijim, i u koji puštam da se kroz otvoren prozor razuma široko ulivaju najčistiji zraci Duha. Ti nećeš naći da je ova rečenica vrlo jasna; potrebna je čitava knjiga da se ona razvije. Ipak se ja nisam odrekao nečega za života, kao što mi izgleda da ti misliš. Ja širim grudi da potpuno, kao svi drugi, udišem miris ruža, i širim oči da posmatram mjesečinu , ni ljubav ni prijateljstvo nisam odbacio. Naprotiv, uzeo sam naočare da ih jasnije raspoznam. Ispitaj me iznutra koliko ti je volja, nećeš naći ničega što bi imalo da te ražalosti, ni u prošlosti ni u sadašnjosti. Želio bih da možeš čitati u mom srcu: suze sumnje i utučenosti koje ti teku izmjenile bi se u suze radosti i sreće. Jeste, ja te volim, volim te, čuješ li? Treba li da to uzviknem još jače? Ali, pošto ja znam za običnu ljubav, koja umije samo da se smiješi, zar je moja krivica što cijelo moje živo biće nema ničeg blagog u svom držanju?Rekao sam ti već koža mog srca, kao i ruku, dosta je rapava: čovjek se povrijedi kad je se dotakne, ali odozdo je možda zato utoliko mekše. Ako mi ti i dalje budeš prebacivala draga što ti ne dolazim, šta mogu da ti odgovorim? Ti me bez razloga mučiš kad me podsjećaš ( što je, tako mi Boga! nepotrebno, jer dosta ja sam to zamišljam ) da ti zbog toga patiš i da te to muči. Kad bih mogao, kad bih.... kad bih, uvijek taj prokleti pogodbeni način, užasni način u koji se oba glagolska vremena stavljaju.
Zaista sam glup večeras! Možda je to posljedica ove mjesečine napolju. Sad sam se prošetao pod drvećem i žudio za tobom, prizivao te. Šetali bismo lijepo ne govoreći ništa, ja bih te držao oko struka. Sanjario sam o tvom bijelom liku čija se boja izdvaja na zelenoj, blijedo osvijetljenoj travi, o tvojim plavim očima, vlažnim i blistavim od svjetlosti, kao nježno plavetnilo neba ove noći. O, voli me, čuj, uvijek, smatraj me za nabusitog, za ludaka, za sve što hoćeš, ali me i dalje voli, ostavi moje misli na miru. Šta ti one čine? Ne čine nikom zla, a možda čine dobra. Zar one, uostalom, kao svaka stvar, nemaju svoj razlog postojanja? Čemu služi korov? kažu dobri ljudi; zašto raste? Pa zbog sebe samog, pobogu ! A vi, zašto vi rastete? Opet ti hvala na pomorandžinim cvjetićima, tvoja pisma sva mirišu na njih! Kad odem u Pariz, hoću da ti ukrasim sto za cvijeće biljkama koje najviše voliš; to jadno cvijeće bar neće imati trnja. Sa cvijećem moje ljubavi nije isto, kao što mi se čini.
Laku noć! Laku noć !
( 40 - 42 str. )
 
Natrag
Top