LEGEND
- Učlanjen(a)
- 14.12.2009
- Poruka
- 29.042
Gabriela Mistral
Gabriela Mistral (Vicuña, 7. travnja 1889. – Hempstead, New York, 10. siječnja 1957.) bio je pseudonim koji je koristila Lucila de María del Perpetuo Socorro Godoy Alcayaga, čileanska pjesnikinja, prosvjetitelj, diplomat i feministkinja. Prva je Latinoamerikanka koja je dobila Nobelovu nagradu 1945. Neke od osnovnih tema njene poezije su priroda, izdajstvo, ljubav, majčinska ljubav, tuga, putovanja, i proces obrazovanja latinoameričkog identiteta kao mješavine indijanskih i europskih utjecaja.Lucila de María del Perpetuo Socorro Godoy Alcayaga rođena je 7. travnja 1889. u Vicuñi u Čileu, gdje je završila osnovnu i srednju školu. Otac, Juan Gerónimo Godoy Villanueva, napušta obitelj kada joj je bilo tri godine. Već u četrnaestoj počinje uzdržavati i sebe i majku radeći kao učiteljeva pomoćnica. Njena majka, Petronila Alcayaga, umire 1929. Godine 1904. objavljuje prve pjesme u lokalnim novinama koristeći razne pseudonime. Godine 1906. dok je radila kao učiteljica, upoznaje Romea Uretu, radnika na željeznici. On se ubija 1909. Iako su elementi smrti već prožimali njena djela, ovo samoubojstvo još jače utječe na njen budući rad. Strastvene veze koje je vodila sa nekolicinom muškaraca i žena ostavile su dubok trag u njenom stvaralaštvu. Prvo službeno priznanje dobila je 1914. god. kada joj je uručena prva nagrada nacionalnog književnog natjecanja u Santiagu, za djelo “Soneti o Smrti”. Godine 1922. Ministar obrazovanja Meksika je poziva u zemlju u okviru reforme škola i biblioteka, sa zadatkom da započne stvaranje nacionalnog sistema obrazovanja. Međunarodna slava koju stiče omogućava joj brojna putovanja po Europi i Americi. Tijekom 1925. obilazi Brazil, Urugvaj i AArgentinu. Između 1925. i 1934. živjela je u Francuskoj i Italiji. Tih godina je radila pri Ligi Naroda i predavala na nekoliko Sveučilišta u svijetu. Od 1932. do svoje smrti, kao što je čest slučaj s čileanskim umjetnicima i intelektualcima, služila je i kao Konzul u Napulju, Madridu, Petropolisu, Nici, Lisabonu, Los Angelesu, Santa Barbari, Veracruzu, Meksiku i New Yorku. Na mjestu Konzula u Madridu često je imala profesionalnih kontakata s jednim drugim čileanskim nobelovcem i Konzulom u Madridu, Pablom Nerudom. Godine 1943. izvršava samoubojstvo njen sedamnaestogodišnji nećak, Juan Miguel. Žalost za njegovom smrću i hladnoratovske tenzije u Europi obilježiti će njeno stvaralaštvo do same smrti. Bila je prva Latinoamerikanka kojoj je dodjeljena Nobelova nagrada i to 1945. za književnost. Pred smrt se nastanila u New Yorku, gdje je i umrla od raka 10. siječnja 1957.
Ja nisam sama
Noć, napuštena je
Od planina pa sve do mora.
Ali ja, ona koja te uspavljuje.
Ja nisam sama!
Nebo, napušteno je
Od mjeseca koji pao je u more.
Ali ja, ona koja te drži.
Ja nisam sama!
Svijet, napušten je
ljudi su tužni i ti to vidiš.
Ali ja, ona koja te grli.
Ja nisam sama!
Vidjeti ga ponovo
Zar se stvarno neće ponoviti , nikada? Ni u noćima
ispunjenim trepetajima zvijezda, ili u čistom svjetlu
djevičanskih jutara, ili u žrtvovanim popodnevima?
Nikad, na kraju ograđenih staza
koje graniče sa poljem, ili pored bilo koje
fontane obasjane mjesečinom?
Nikad, ispod zamršenog granja šume gdje,
zazivajući njegovo ime,dočekivah noći?
Niti u pećini koja uzvraća jecaje moje?
O, ne! Samo da mi ga je vidjeti ponovo,bilo gdje -
u malom djeliću neba ili u uzavrelom viru,
ispod spokojnog mjeseca ili u pobješnjelom užasu!
I, zajedno sa njim, biti sva proljaća
i sve zime, isprepleteni u jednom bolnom čvoru
oko njegovog krvlju umrljanog vrata!
Gabriela Mistral (Vicuña, 7. travnja 1889. – Hempstead, New York, 10. siječnja 1957.) bio je pseudonim koji je koristila Lucila de María del Perpetuo Socorro Godoy Alcayaga, čileanska pjesnikinja, prosvjetitelj, diplomat i feministkinja. Prva je Latinoamerikanka koja je dobila Nobelovu nagradu 1945. Neke od osnovnih tema njene poezije su priroda, izdajstvo, ljubav, majčinska ljubav, tuga, putovanja, i proces obrazovanja latinoameričkog identiteta kao mješavine indijanskih i europskih utjecaja.Lucila de María del Perpetuo Socorro Godoy Alcayaga rođena je 7. travnja 1889. u Vicuñi u Čileu, gdje je završila osnovnu i srednju školu. Otac, Juan Gerónimo Godoy Villanueva, napušta obitelj kada joj je bilo tri godine. Već u četrnaestoj počinje uzdržavati i sebe i majku radeći kao učiteljeva pomoćnica. Njena majka, Petronila Alcayaga, umire 1929. Godine 1904. objavljuje prve pjesme u lokalnim novinama koristeći razne pseudonime. Godine 1906. dok je radila kao učiteljica, upoznaje Romea Uretu, radnika na željeznici. On se ubija 1909. Iako su elementi smrti već prožimali njena djela, ovo samoubojstvo još jače utječe na njen budući rad. Strastvene veze koje je vodila sa nekolicinom muškaraca i žena ostavile su dubok trag u njenom stvaralaštvu. Prvo službeno priznanje dobila je 1914. god. kada joj je uručena prva nagrada nacionalnog književnog natjecanja u Santiagu, za djelo “Soneti o Smrti”. Godine 1922. Ministar obrazovanja Meksika je poziva u zemlju u okviru reforme škola i biblioteka, sa zadatkom da započne stvaranje nacionalnog sistema obrazovanja. Međunarodna slava koju stiče omogućava joj brojna putovanja po Europi i Americi. Tijekom 1925. obilazi Brazil, Urugvaj i AArgentinu. Između 1925. i 1934. živjela je u Francuskoj i Italiji. Tih godina je radila pri Ligi Naroda i predavala na nekoliko Sveučilišta u svijetu. Od 1932. do svoje smrti, kao što je čest slučaj s čileanskim umjetnicima i intelektualcima, služila je i kao Konzul u Napulju, Madridu, Petropolisu, Nici, Lisabonu, Los Angelesu, Santa Barbari, Veracruzu, Meksiku i New Yorku. Na mjestu Konzula u Madridu često je imala profesionalnih kontakata s jednim drugim čileanskim nobelovcem i Konzulom u Madridu, Pablom Nerudom. Godine 1943. izvršava samoubojstvo njen sedamnaestogodišnji nećak, Juan Miguel. Žalost za njegovom smrću i hladnoratovske tenzije u Europi obilježiti će njeno stvaralaštvo do same smrti. Bila je prva Latinoamerikanka kojoj je dodjeljena Nobelova nagrada i to 1945. za književnost. Pred smrt se nastanila u New Yorku, gdje je i umrla od raka 10. siječnja 1957.
Ja nisam sama
Noć, napuštena je
Od planina pa sve do mora.
Ali ja, ona koja te uspavljuje.
Ja nisam sama!
Nebo, napušteno je
Od mjeseca koji pao je u more.
Ali ja, ona koja te drži.
Ja nisam sama!
Svijet, napušten je
ljudi su tužni i ti to vidiš.
Ali ja, ona koja te grli.
Ja nisam sama!
Vidjeti ga ponovo
Zar se stvarno neće ponoviti , nikada? Ni u noćima
ispunjenim trepetajima zvijezda, ili u čistom svjetlu
djevičanskih jutara, ili u žrtvovanim popodnevima?
Nikad, na kraju ograđenih staza
koje graniče sa poljem, ili pored bilo koje
fontane obasjane mjesečinom?
Nikad, ispod zamršenog granja šume gdje,
zazivajući njegovo ime,dočekivah noći?
Niti u pećini koja uzvraća jecaje moje?
O, ne! Samo da mi ga je vidjeti ponovo,bilo gdje -
u malom djeliću neba ili u uzavrelom viru,
ispod spokojnog mjeseca ili u pobješnjelom užasu!
I, zajedno sa njim, biti sva proljaća
i sve zime, isprepleteni u jednom bolnom čvoru
oko njegovog krvlju umrljanog vrata!
