LEGEND
- Učlanjen(a)
- 14.12.2009
- Poruka
- 29.042
[h=1]Foklandski rat – ožiljci ostaju i posle 30 godina[/h]
STANLI, Foklandska ostrva – Tridest godina posle Argentinsko-Britanskog rata oko Foklandskih ostrva ratni ožiljci i dalje postoje.
Argentina je 1982. godine upala sa svojim trupama na Foklande, koji se nalaze 400 kilometara od argentinske obale i 12.700 kilometara od Velike Britanije, ali je teritorija bila pod britanskim suverenitetom. Tokom 74 dana koliko je trajao sukob poginulo je 907 ljudi. Među njima je 649 Argentinaca i 255 britanskih vojnika.
Ostrvljani, njih nešto više od 3.000 koliko ih danas živi na Foklandima i koji su većinom britanskog porekla, i danas imaju živo sećanje na te događaje, a posledice su vidljive.
Prelepa peščana plaža odmah pored gradića Stanlija neupotrebljiva je za ljude jer su Argentinci tu svojevremeno postavili minsko polje. Bezbedni su jedino pingvini, koji tu dolaze u velikom broju, jer su previše laki da bi aktivirali mine.
Žitelji Foklanda kažu da ih brinu svakodnevni preleti argentinskih aviona i prolasci brodova jer strahuju od mogućih novih nevolja. Argentina već decenijama vodi ekonomsku i diplomatsku kampanju za dobijanje Foklanda pod svoj suverenitet, piše agencija AP.
„Iako je 30 godina prilično dugo, s druge strane kao da je juče bilo. Čim počnu pretnje, sve se odmah vraća. To ljude čini nervoznima. Ne verujemo da će upotrebiti vojnu silu, ali i ono što rade nam ne pomaže”, kaže stanovnik Foklanda Toni Smit i dodaje da su gotovo svi Argentinci koje je upoznao bili potpuno korektni prema njemu.
S druge strane, Argentinci sebe takođe vide kao žrtve. Većina je svoju ljutnju usmerila na britansku istorijsku ulogu glavne kolonijalne sile, iako Foklandska ostrva više nisu britanska kolonija.
Za rat iz 1982. Argentinci takođe krive i vojnu huntu, koja je tada vladala Argentinom. Bez obzira na sve, vojna intervencija je, međutim, imala veliku podršku u Argentini u to vreme, dodaje AP.
Ankete i danas pokazuju da većina Argentinaca smatra da su Foklandi njihovi. Oni zato pozdravljaju kampanju svoje predsednice Kristine Fernandes usmerenu na dobijanje suvereniteta nad Foklandima. Patriotski govori, međutim, izgleda da imaju samo kontraefekat.
„To je vrlo emotivno pitanje za nas. Mi i dalje učimo našu decu da su Malvinas (kako Argentinci zovu Foklande) argentinski. I dalje se nadamo da će biti”, kaže 49-godišnji Marselo Pozo koji je imao samo 19 godina u vreme rata.
On je tada, kao mladić i mornar, preživeo potapanje argentinskog vojnog broda kojeg su torpedom pogodili britanski vojni brodovi.
„Ne znamo šta predsednica pokušava da postigne. Trebalo bi da pokušamo da izgradimo veze, jer ostrvljani ne žele da budu vezani za Argentinu. Oni žele da ih ostavimo na miru”, kaže Pozo.
Pozo, kao i većina mladića koji su tada bili gurnuti u rat, kaže da niko od njih nije bio spreman za to. Obične vojnike su argentinski oficiri maltretirali u to vreme, terajući neke od njih bukvalno da gladuju ili da se smrzavaju u odeći koja je bila namnjena subtropskoj klimi, a ne klimi koja vlada na Foklandima.
Ratni veteran, Argentinac Gustavo Pirih, kaže da su oficiri u njegovoj četi vojnicima davali samo vodu, dok su oni sami jeli meso i krompir. On je svojevremeno o tome svedočio pred argentinskim sudom.
On i danas ima problema sa promrzlina na nogama koje je zadobio zbog hladnog vremena i neadekvatne obuće. Pirih takođe pati od posttraumatskog stresa i ima povemene napade panike.
„Bili smo vrlo mladi, potpuno nevini. Niko nije mislio da ćemo ići u rat. Nismo ni znali šta je rat”, kaže njegov kolega Pozo koji je danas sistem inženjer. On je jedan od retkih koji je preživeo potapanje broda Belgrano, dok njegovih 323 drugova to nije.
Njegov drug Dario Volonte, kolega sa broda Belgrano a danas tenor u operi, kaže da mu je okretanje budizmu spasilo život i odvratilo ga od samoubilačkih namera posle rata.
Tek 10 godina posle rata argentinski veterani dobili su pravo na vojne penzije. Prva klinika za mentalne bolesti koja se bavi samo psihičkim problemima argntinskih ratnih veterana otvorena je tek pre mesec dana i već ima 439 pacijenata.
Jedino istraživanje mentalnog stanja ratnih veterana u Argentini sprovedeno je 1995. godine i tada je utvrđeno da više od 80 odsto njih i dalje pati od uznemirenosti i razdražljivosti, dok 58 odsto njih imaju česte depresije.
Gotovo na polovini nadgrobnih ploča poginulih argentinskih vojnika danas i dalje stoji „Poznati samo Bogu”, jer nisu identifikovani njihovi posmrtni ostaci zato što nisu imali pločice sa imenima.
Ministar pravde Argentine Hulio Alak nedavno je obećao identifikaciju na osnovu DNK uzorka, navodeći da je gotovo nemoguće da „30 godina posle rata ne znamo imena 123 argentinskih heroja”.
Veteran Pozo protivi se, međutim, toj ideji. On kaže da su mnogi od poginulih razneti u eksplozijama. „Bilo bi užasno teško za ljude da to vide”, kaže Pozo.
I ostrvljanin engleskog porekla Džon Smit, čija je knjiga „74 dana” koja govori o argentinskoj okupaciji uzburkala mnoge strasti, kaže da to više nikome ne bi koristilo.
„Njihove porodice su tamo i misle da ime je kompletno telo njihovih sinova ili muževa sahranjeno na Foklandima, ali to nije tako. Oni možda nisu u komadu kako se zamišlja”, kaže Smit.
Neki od ostrvljana prisećaju se sa simpatijama argentinskih vojnika iz vremena okupacije. Član lokalne skupštine na Foklandima Džen Čik kaže da su oni zaista došli misleći da su dobrodošli i da oslobađaju stanovništva od kolonijalnih vlasti.
„Ljudi sa Malvinasa: Oslobođeni ste od nelegalnih kolonijalnih vlasti. Narod i oružane snage Argentine vas prihvataju i pozdravljaju kao svoju braću: Pridružite nam se u kovanju bolje budućnosti za ostrvo”, bila je poruka s kojm su došli na Foklande, kaže Čik.
Umesto dobrodošlice, tadašnja britanska premijerka Margaret Tačer mobilisala je vojsku i poslala je na skoro 13.000 kilometara udaljeno ostrvo.
Beta
STANLI, Foklandska ostrva – Tridest godina posle Argentinsko-Britanskog rata oko Foklandskih ostrva ratni ožiljci i dalje postoje.
Argentina je 1982. godine upala sa svojim trupama na Foklande, koji se nalaze 400 kilometara od argentinske obale i 12.700 kilometara od Velike Britanije, ali je teritorija bila pod britanskim suverenitetom. Tokom 74 dana koliko je trajao sukob poginulo je 907 ljudi. Među njima je 649 Argentinaca i 255 britanskih vojnika.
Ostrvljani, njih nešto više od 3.000 koliko ih danas živi na Foklandima i koji su većinom britanskog porekla, i danas imaju živo sećanje na te događaje, a posledice su vidljive.
Prelepa peščana plaža odmah pored gradića Stanlija neupotrebljiva je za ljude jer su Argentinci tu svojevremeno postavili minsko polje. Bezbedni su jedino pingvini, koji tu dolaze u velikom broju, jer su previše laki da bi aktivirali mine.
Žitelji Foklanda kažu da ih brinu svakodnevni preleti argentinskih aviona i prolasci brodova jer strahuju od mogućih novih nevolja. Argentina već decenijama vodi ekonomsku i diplomatsku kampanju za dobijanje Foklanda pod svoj suverenitet, piše agencija AP.
„Iako je 30 godina prilično dugo, s druge strane kao da je juče bilo. Čim počnu pretnje, sve se odmah vraća. To ljude čini nervoznima. Ne verujemo da će upotrebiti vojnu silu, ali i ono što rade nam ne pomaže”, kaže stanovnik Foklanda Toni Smit i dodaje da su gotovo svi Argentinci koje je upoznao bili potpuno korektni prema njemu.
S druge strane, Argentinci sebe takođe vide kao žrtve. Većina je svoju ljutnju usmerila na britansku istorijsku ulogu glavne kolonijalne sile, iako Foklandska ostrva više nisu britanska kolonija.
Za rat iz 1982. Argentinci takođe krive i vojnu huntu, koja je tada vladala Argentinom. Bez obzira na sve, vojna intervencija je, međutim, imala veliku podršku u Argentini u to vreme, dodaje AP.
Ankete i danas pokazuju da većina Argentinaca smatra da su Foklandi njihovi. Oni zato pozdravljaju kampanju svoje predsednice Kristine Fernandes usmerenu na dobijanje suvereniteta nad Foklandima. Patriotski govori, međutim, izgleda da imaju samo kontraefekat.
„To je vrlo emotivno pitanje za nas. Mi i dalje učimo našu decu da su Malvinas (kako Argentinci zovu Foklande) argentinski. I dalje se nadamo da će biti”, kaže 49-godišnji Marselo Pozo koji je imao samo 19 godina u vreme rata.
On je tada, kao mladić i mornar, preživeo potapanje argentinskog vojnog broda kojeg su torpedom pogodili britanski vojni brodovi.
„Ne znamo šta predsednica pokušava da postigne. Trebalo bi da pokušamo da izgradimo veze, jer ostrvljani ne žele da budu vezani za Argentinu. Oni žele da ih ostavimo na miru”, kaže Pozo.
Pozo, kao i većina mladića koji su tada bili gurnuti u rat, kaže da niko od njih nije bio spreman za to. Obične vojnike su argentinski oficiri maltretirali u to vreme, terajući neke od njih bukvalno da gladuju ili da se smrzavaju u odeći koja je bila namnjena subtropskoj klimi, a ne klimi koja vlada na Foklandima.
Ratni veteran, Argentinac Gustavo Pirih, kaže da su oficiri u njegovoj četi vojnicima davali samo vodu, dok su oni sami jeli meso i krompir. On je svojevremeno o tome svedočio pred argentinskim sudom.
On i danas ima problema sa promrzlina na nogama koje je zadobio zbog hladnog vremena i neadekvatne obuće. Pirih takođe pati od posttraumatskog stresa i ima povemene napade panike.
„Bili smo vrlo mladi, potpuno nevini. Niko nije mislio da ćemo ići u rat. Nismo ni znali šta je rat”, kaže njegov kolega Pozo koji je danas sistem inženjer. On je jedan od retkih koji je preživeo potapanje broda Belgrano, dok njegovih 323 drugova to nije.
Njegov drug Dario Volonte, kolega sa broda Belgrano a danas tenor u operi, kaže da mu je okretanje budizmu spasilo život i odvratilo ga od samoubilačkih namera posle rata.
Tek 10 godina posle rata argentinski veterani dobili su pravo na vojne penzije. Prva klinika za mentalne bolesti koja se bavi samo psihičkim problemima argntinskih ratnih veterana otvorena je tek pre mesec dana i već ima 439 pacijenata.
Jedino istraživanje mentalnog stanja ratnih veterana u Argentini sprovedeno je 1995. godine i tada je utvrđeno da više od 80 odsto njih i dalje pati od uznemirenosti i razdražljivosti, dok 58 odsto njih imaju česte depresije.
Gotovo na polovini nadgrobnih ploča poginulih argentinskih vojnika danas i dalje stoji „Poznati samo Bogu”, jer nisu identifikovani njihovi posmrtni ostaci zato što nisu imali pločice sa imenima.
Ministar pravde Argentine Hulio Alak nedavno je obećao identifikaciju na osnovu DNK uzorka, navodeći da je gotovo nemoguće da „30 godina posle rata ne znamo imena 123 argentinskih heroja”.
Veteran Pozo protivi se, međutim, toj ideji. On kaže da su mnogi od poginulih razneti u eksplozijama. „Bilo bi užasno teško za ljude da to vide”, kaže Pozo.
I ostrvljanin engleskog porekla Džon Smit, čija je knjiga „74 dana” koja govori o argentinskoj okupaciji uzburkala mnoge strasti, kaže da to više nikome ne bi koristilo.
„Njihove porodice su tamo i misle da ime je kompletno telo njihovih sinova ili muževa sahranjeno na Foklandima, ali to nije tako. Oni možda nisu u komadu kako se zamišlja”, kaže Smit.
Neki od ostrvljana prisećaju se sa simpatijama argentinskih vojnika iz vremena okupacije. Član lokalne skupštine na Foklandima Džen Čik kaže da su oni zaista došli misleći da su dobrodošli i da oslobađaju stanovništva od kolonijalnih vlasti.
„Ljudi sa Malvinasa: Oslobođeni ste od nelegalnih kolonijalnih vlasti. Narod i oružane snage Argentine vas prihvataju i pozdravljaju kao svoju braću: Pridružite nam se u kovanju bolje budućnosti za ostrvo”, bila je poruka s kojm su došli na Foklande, kaže Čik.
Umesto dobrodošlice, tadašnja britanska premijerka Margaret Tačer mobilisala je vojsku i poslala je na skoro 13.000 kilometara udaljeno ostrvo.
Beta