„Fića" „tristać" i „jugo" tri stara havera ljuta

Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
22. 05. 2011.
PRESS

„Fića" „tristać" i „jugo" tri stara havera ljuta

Pre nekoliko meseci pojavila se vest o ponovnom buđenju nekadašnjih automobilskih simbola istočne Evrope. Novi život „vartburga", „trabanta", „volgi" i „moskviča" nije imao nekakav ideološki predznak kao razlog. Ne, pomama za automobilskim ikonama realsocijalizma bila je identična povratku u modu ženskih cipela sa plutom ili zvoncara

1.jpg

Egzotične konjske snage iz doba gvozdene zavese vratile su se tako na ulice bez straha da će ljude podsećati na doba nestašica i cenzure.
U Berlinu je „trabant" postao turistička atrakcija i neka vrsta istočnoevropske Ajfelove kule na četiri točka. Minijaturne replike slavnog „trabija" nalaze se u svim berlinskim suvenirnicama. On je junak razglednica, šopova, a ima ga i na mnogim grafitima išaranim na ostacima Berlinskog zida. „Trabant" se nalazi i u muzejima, u društvu komšijskih eksponata: ruskih kapa, odlikovanja s likom Lenjina, i čuvenih lutki babuški.

Na „trabantu" se zarađuje i zbog toga niko nije gadljiv na to što on mnoge može podsećati na godine kada su agenti Štazija sejali strah na ulicama na kojima su se lepile „trabijeve" gume. Lova je lova i ona nikada ne smrdi, pa ni na krv iz prošlosti.
U Srbiji se i dalje ne zna kako naplatiti prošlost iako i ona ima tržišnu vrednost. Nismo još ni od Kuće cveća napravili Grejslend, iako je pomama za Titom tolikih razmera da i dalje ovaj muzejski prostor predstavlja najposećeniju lokaciju ovoga tipa.
Tako je i sa simbolima nekadašnje auto-industrije. Jedan „tristać" se od pre nekoliko godina ipak nalazi u jednom izlogu nadomak Kalemegdana. „Jugo" je živ, umro nije, pa i dalje ne predstavlja egzotiku jer zapravo nikada nije ni nestao sa srpskih ulica. On je i najzastupljeniji srpski glumac u Holivudu pošto se već našao u blokbasterima. Za razliku od „juga", „fića" već ima status freske. „Fića" je izumrla vrsta na gradskim ulicama, a i vozači koji ga sretnu na našem drumu odnose se prema njemu kao prema stogodišnjoj kornjači sa Galapagosa. Čak ga i pešaci propuštaju da prođe, ne obazirući se na prvenstvo predviđeno novim zakonom o saobraćaju.
„Fića" je prvo čedo srpskog i jugoslovenskog socijalizma. I to socijalizma koji je pokazao da nema veze sa istočnoevropskim. „Fića" je pokazao da je jugoslovenski socijalizam otvoren za zapad, kao što se to pokazalo i s rokenrolom i filmom za koje je takođe podignuta rampa i dozvoljen uvoz. Zapadu se pokazivalo koliko smo različiti od Sofije i Bukurešta time što smo stvorili automobil po mustri italijanskog „Fijata".
„Fića" je napravljen u Kragujevcu i u krštenicu je zaveden pod imenom „zastava 750". Njegov popularni naziv „fića" stigao je iz stripa koji se, istovremeno kada je i ovaj auto sišao sa fabričke trake, pojavio na tržištu, tačnije u beogradskom dnevnom listu „Borba". Pravo ime stripa bilo je „Kurir Fića" i u njemu su opisane avanture mladog partizanskog kurira u Drugom svetskom ratu. Specifičnost automobila bila je ta što su se vrata otvarala na nestandardan način koji će u kasnijim modelima biti promenjen u korist klasike. I motor je, kao i kod njegovog starijeg italijanskog brata, bio pozadi.

2.jpg

„Fića" je od ponosa jugoslovenskog socijalizma i auto-industrije stigao i u pop kulturu i to najviše zahvaljujući filmovima. Najpopularniji je naravno „Nacionalna klasa" u kome Flojd (Dragan Nikolić) učestvuje u trkama na Ušću. Te trke su bile poznate pod imenom „nacionalna klasa", a glavni vozači najpopularnijeg „bolida samoupravnog socijalizma" bili su: Pavle Komnenović, Tihomir Filipović, Damir Štimac, Fadil Kadić, Franjo Kunčar, Predrag Peca Dobrohotov... Inače, upravo će Pavle Komnenović dublirati Flojda u opasnim krivinama koje su kadrirane u filmu „Nacionalna klasa". I nije se „fića" samo ganjao po Ušću. Bilo ga je i na „Ina" reliju, Jahorini, Dolenskoj, Vlasenici... Svuda su se lepile gume malenog metalnog slatkiša iz Kragujevca.
I pojavljivao se on na raznim mestima, pa i u knjigama. Beogradski novinar i gonič „fiće" napisaće bestseler „Fićin bukvar" sa praktičnim savetima za upotrebu ovog automobila. „Fića" će ući i u poznati srpski strip „Dikan" koji je izlazio redovno u „Politikinom zabavniku". Crtani junaci Dikan i Vukoje imaće društvo u autu „fićikus". Strip o dolasku Slovena na Balkan je naravno fikcija, pa je bilo dozvoljeno i da naši preci stignu u „zastavi 750" na Balkansko poluostrvo.
„Fića" je, zahvaljujući Flojdu, bio automobil mangupa. A da bi se to dostiglo, osim veštih ruku, moralo se malo baciti i na „friziranje" fabričkog čeda. Isti ti mangupi menjali su klasični volan za onaj mali „đevrek" koji je izgledao šmekerski. Naročito ako bi se na glavu stavile i „rejbanke", eto ti zavodnika. Frajeri su i patentirali vožnju „fiće" jednom rukom, jedna ruka na volanu, a druga naslonjena na prozor. Šta reći, šmekerica.
Dakle, bilo je tu tri kategorije konzumenata „fiće". Pored ovih šmekerskih, postojali su klasični koji su glancali i tetošili „fićolina". U treću grupu „fićista" spadali su poljoprivrednici ili pridošlice sa sela. Oni su tapacirali fiću ogromnim brojem nalepnica, a najtipičnija je bila ona sa dva tigra koji se sudaraju, a između je stajalo „pazi". Ova grupacija vlasnika „fiće" je stavljala jastučiće na zadnje sedište. Jebi ga, u „fići" su se osećali kao u svojoj kući, pa onda je i normalno da ti u zadnjem delu auta bude kauč. Pored nalepnica i jastučića stavljali su na retrovizor bokserske rukavice, a pored zadnjeg stakla redovno se nalazio pas koji klima glavom.

„Fića" se pojavio i u političkom kontekstu, i to u pesmi ustaške emigracije koja je stigla u Jugoslaviju. Početkom osamdesetih godina dnevni list „Politika" doneo je vest u kojoj je objavljeno da je, u današnjem Tomislavgradu u Hercegovini, uhapšena grupa pijanih mladića jer su u kafani pevali pesmu „Druže Tito, kupiću ti 'fiću', a 'mercedes' Anti Paveliću". Ova pesma se začula i u poznatom hrvatskom filmu „Što je muškarac bez brkova", gde se ista ta emigracija ismejava i predstavlja kao primitivna jer je „fića" gospodin.
Ali nije to jedino pojavljivanje „fiće" u srpsko-hrvatskom prepucavanju. Tamo negde na početku raspada Jugoslavije i ratnih sukoba u Hrvatskoj, u Osijeku su izašli tenkovi JNA iz kasarne. Branko Breškić, hrvatski patriota, točio je benzin u svog crvenog „fiću". Ugledavši ratnu mehanizaciju, on je odmah zalupio vrata i nagario svog „fiću" na tenk, tačnije postavio ga je kao barikadu.
Ovaj amaterski snimak tenka koji „navaljuje" na „fiću" i gura ga napred predstavlja simbol hrvatskog ratnog dokumentarno filmskog „deseterca" i nalazi se u špicama mnogih emisija. Srpski automobil u rukama hrvatskog patriote i kao simbol hrvatskog otpora srpskoj agresiji. Ali mi nikada nismo hteli da „fiću" gledamo kroz prizmu izdajnika.
A pre toga, „fići" je došao zamalo glave - ili točkova - njegov zemljak „fijat 1300". Popularni „tristać" je ugrozio život „fiće" jer je bio arogantan od samog porođaja u Kragujevcu. Imao je presvlake za sedišta, ali razlikovao se on i u jednoj drugoj stvari. „Tristać" je na početku svog života, dakle kao mladi frajer, bio daleko od naroda. Bio je režimski auto. Koristila ga je milicija, a vozili se u njemu pripadnici vojno-policijskog establišmenta. „Tristać" je bio simbol. Skuplji i nadmeniji četvorotočkaški prikan od „fiće".
Njega su voleli funkcioneri, koji su ga glancali vikendom pre nego što svoje žene ili švalerke odvedu u njemu na zornjak ili švalerski uranak.
Ali „tristać" je kasnije postao statusni simbol. U „tristaću" su prvi put zaživele krznene presvlake za volan. „Tristać" je bio gospodin i nije dopuštao da se po njemu lepe kojekakve zajebancije.

Popularni „tristać" je ugrozio život „fiće"
3.jpg
REŽIMLIJA

Popularni „tristać" je ugrozio život
„fiće" jer je bio
arogantan od
samog porođaja
u Kragujevcu.
Imao je presvlake za
sedišta, ali je bio i režimski automobil,
daleko od naroda

Prvi put je „tristaćeva" nadmenost pala na drumu i to krajem sedamdesetih kada se na beogradskim ulicama pojavio momak pod nadimkom Beogradski fantom, koji je ukradenim belim „poršeom" oduševljavao narod i nervirao establišment i policiju koja mu je htela doskočiti u „tristaću". Ali tu je prvi put „fijat 1300" bio ponižen. Jer kako ćeš na Švabu...
A „fića"? On je uvek išao uz narod. Pa je tako i stradao u prvoj pravoj krizi koja je zadesila Jugoslovene 1982. godine. Novi talas protutnjao je zemljom, izašle su ključne ploče Ju-roka, umro je Tito, iredentisti su demonstrirali na Kosovu... Došla je ekonomska kriza.
I „fića" je sišao sa fabričke trake u Kragujevcu. Tiho i svestan velike nepravde. „Fiću" je bolelo što ga nisu mnogo oplakali. A razlog je bio „jugo", mali auto velikih ambicija.

4.jpg

„Jugo" je gostovao u „Dnevniku". Na njegovoj haubi izležavala se mis Šumadije u kupaćem kostimu. O njemu je pričao najveći šmeker „Dnevnika" u pola 8, Goran Milić, koji je napravio čitav serijal o uvozu „juga" u Ameriku. Iako smo malo prezirali „juga" na početku i to zato što je kao mlađi brat potpuno istisnuo „fiću", ubrzo smo počeli da ga volimo jer su iz te iste Amerike stizale vesti, tačnije poniženja našeg autića. U holivudskom blokbasteru „Umri muški" Brus Vilis i Semjuel L. Džekson sprdaju se sa „jugom".
Govore da on nije predviđen da ide brzo. Bolelo nas je to. Boleo nas je i izbor u kome je „jugo" proglašen najgorim autom na svetu iako smo znali za epizodu u kojoj je jedan kupac, pošto su mu otpala vrata na „jugu", našao ispod tapacirunga rečenicu „Kakva plata, takva vrata", koju je zapisao neki od kragujevačkih radnika. Znali smo, ali samo mi smemo da se smejemo našem detetu.
Kada su ga ona tri sarkastična Britanca demolirala tenkovskom minom u njihovom šouu „Top gir", e, tek tad smo poludeli. Šta ima oni da nam kažu kad su njihov „jaguar" otkupili Nemci. I „jugo" je ustupio mesto „lepšem" autu u tranziciji kada je svaka investicija poželjna i dobra. Ipak, „jugić" je besmrtan. To priča i Mina Đukić, mlada srpska režiserka čiji je film o „jugu" odlično prošao na poslednjem festivalu dokumentarnog i autorskog filma:
- Budućnost „juga" je budućnost nostalgije. Mislim da će „jugo" postati dosta cenjen i skup oldtajmer i možda će, da paradoks bude veći, najveću vrednost dostići tek nakon što postane istorija. „Jugo" će se možda i reinkarnirati u nekoj novoj formi i obliku. Ljudima je ionako, kao prilično graničan predmet, bio inspirativan za takve podvige. Znam da je jedan čovek od „juga" napravio akvarijum, drugi kočije, dok je jedan umetnik čitavu izložbu posvetio svim potencijalnim namenama „juga".

Branko Rosić



 
Natrag
Top