Fernando Pessoa

LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
Fernando Pessoa



pessoa.jpg



Bez sumnje najznačajnija figura moderne portugalske književnosti i kulture uopšte. Rođen je u Lisabonu. Za života bio je poznat uskom krugu pesnika i ljubitelja poezije. Tek posle smrti, njegov opus postaje bliži široj čitalačkoj publici zahvaljujući najviše Luisu de Montalviru, koji je sakupio i objavio kritički izbor iz njegovih dela. Pesoa je imao više pseudonima, ili kako se u njegovom slučaju kaže: heteronima. To su Alvaro de Kampos, Rikardo Reis i Alberto Kaeiro. Pesoa je pod različitim imenima, kao niko pre njega, ostvario četiri izuzetne i različite pesničke ličnosti, od kojih svaka za sebe ima prepoznatljiv pesnički jezik i razvoj. Ne ulazeći u psihološku analizu Pesoine ličnosti, možemo sa sigurnišću tvrditi da je on najcelovitije i najadekvatnije izrazio posebnu složenost portugalskog duha, dostižući rafiniranost njegovog velikog prethodnika Kamoenša. Osnovao je portugalski modernizam i duboko uticao na jezik – zbog njega „čak ni lisabonske sobarice više ne govore isto kao njihove dede i babe“. Rođen je u porodici koja je pripadala lisabonskoj srednjoj klasi, jevrejskog i azorskog porekla. Otac mu je preminuo kada je imao samo pet godina. Majka se dve godine kasnije preudaje za portugalskog konzula u Durbanu, u Južnoj Africi, gde Pessoa provodi svoju najraniju mladost. Obrazovao se u lokalnoj srednjoj školi i na univerzitetu u Cape Townu, i odlično je govorio engleski jezik. Kada je imao samo petnaest godina, napisao je niz virtuoznih soneta na engleskom, po ugledu na Shakespearea. Vratio se u Portugal 1905. godine i više ga nije napuštao. Napustio je studije i od tada se izdržavao od prevođenja poslovnih prepiski na engleski, što mu je omogućilo skroman, ali siguran život. Društveni život bio mu je sasvim nezanimljiv i umro je (relativno) nepoznat. Svoju kreativnu energiju usmerio je ka poetskom stvaralaštvu i bio je umešan u ključne književne kontroverze svog vremena. Pri kraju života, sledeća generacija pesnika počela je da mu odaje priznanje i od tada njegova slava narasta koliko u Portugalu, toliko i u svetu. Danas je priznat kao jedan od najvećih evropskih pesnika Moderne. U svojoj zemlji zauzeo je status najvećeg pesnika XX veka i nacionalnog heroja. Pessoa je objavio relativno malo za života. Veći deo njegove poezije pojavio se u književnim časopisima, i bio je prikupljen tek nakon njegove smrti. Ostavio je čuveni kovčeg pun spisa, koji su posthumno postepeno objavljivani. Mnogi od njegovih ranih radova napisani su na engleskom, pa izgleda kao da se u početku nadao književnoj karijeri u Britaniji. Kasnije, pisao je na portugalskom, ali su kritičari uočili uticaj engleskog na sintaksu i ritam u njegovim delima, što je delimično proizvelo posebnu lepotu njegovih stihova. Pessoa je danas najpoznatiji po svojim avangardnim i modernističkim radovima, napisanim desetih i dvadesetih godina prošlog veka, a posebno po stvaranju tri heteronima (na portugalskom Pessoa znači ličnost) – Alberto Caeiro (Alberto Kaejro), Ricardo Reis (Rikardo Reiš) i Alvaro de Campos (Alvaro de Kampuš). Oni su bili više od pukih pseudonima, jer je izumeo posebne identitete za svakog od njih i održavao je dobro potkrepljenu iluziju da oni pišu potpuno nezavisno od svog tvorca. Svaki od heteronima pisao je stihove različitih stilova, kao i sam Pessoa. Godine 1934, objavio je zbirku mitskih nacionalnih pesama Mensagem (Poruka), zloupotrebljenu nakon njegove smrti od strane konzervativnog Salazarovog režima. Ne postoji čvrst dokaz da je Pessoa bio gej, ali je činjenica da se nikad nije oženio (uprkos mnogobrojnim udvaranjima u njegovim tridesetim). Njegova prijateljstva sa nekolicinom otvorenih gej pisaca (jedan od njih bio je i „mag“ Aleister Crowley) kao i njegov pesnički rad, ukazuju na mogućnost „netipične sekusalne orijentacije“ (queer). Godine 1918, Pessoa objavljuje dugačku poemu na engleskom jeziku, Antinoj (Antinous), pod pravim imenom. Ona opisuje oplakivanje cara Hadrijana nad mrtvim telom svog mladog grčkog ljubavnika, Antinoja, koji obećava da će sazdati mermernu skulpturu kao spomen na njihovu ljubav, inspiraciju za „njihovu braću koja tek treba da budu rođena“. Iako je jezik uglavnom pompezan, dati su veoma eksplicitni opisi njihovog vođenja ljubavi kroz Hadrijanova sećanja, rasčinjujući tako istrajna uverenja da je Pessoa „čisto intelektualni pesnik“.


BOLJA JE PTICA...

Bolja je ptica koja prolazi i ne ostavlja traga,
nego životinja, za kojom ostaju stope u zemlji.
Ptica prolazi i zaboravlja i tako mora biti.
Životinja kazuje da je nekada bila
tamo gdje je više nema,
a to nicemu ne služi.

Sjecanje, to je izdaja Prirode,
jer jucerašnja Priroda nije Priroda.
Ono što je bilo više nije ništa
i sjecati se znaci ne vidjeti.

Prolazi, ptico, prolazi, i nauci me prolaziti.



 
Poslednja izmena od urednika:
Član
Učlanjen(a)
27.01.2011
Poruka
447
ODA

Dođi, sjedni do mene, Lidija, na obali rijeke.
Mirno gledajmo kako teče i naučimo od nje.
da život prolazi, a mi se ne držimo za ruke
(Držimo se za ruke)

Onda ćemo misliti, velika djeca, da ovaj život
prolazi i ne staje,ništa ne ostavlja i ne vraća se,
odlazi prema dalekom moru, odlazi Sudbini,
dalje od bogova.

Opustimo ruke jer nije vrijedno da se umaramo.
Uživali, ne uživali, prolazimo kao rijeka.
No treba znati prolaziti sasvim spokojno
i bez velikih uzbuđenja.

Bez ljubavi, bez mržnje i strasti koje podižu glas,
bez zavisti koja previše uznemirava oči,
bez briga, jer i s njima rijeka će jednako teći
i uvijek će odlaziti prema moru.

Volimo se spokojno, misleći da možemo,
ako hoćemo, izmijeniti poljupce, zagrljaje, milošte,
ali bolje je da sjedimo jedno pored drugoga
i da gledamo kako rijeka teče.

Naberimo cvjetova, uroni u njih i ostavi ih
u svom krilu, nek njihov miris blaži ovaj trenutak-
ovaj trenutak kada smireni ne vjerujemo ni u šta,
nevini pogani propadanja.

Bar ćeš se, ako postanem sjena, sjetiti mene poslije,
a da te sjećanje na me neće opeći ni raniti,
jer nikad se ne držasmo za ruke niti se poljubismo,
niti bijasmo drugo osim djeca.

I ako prije mene poneses obol mračnom brodaru,
neću morati da patim kad te se budem sjećao.
Bit ćeš mi blaga u spomenu kad te se sjetim na obali,
tužna poganko s cvijećem u krilu.
 
Član
Učlanjen(a)
27.01.2011
Poruka
306

BESMISAO



23.

Postali smo zagonetke, premda lažne, dok se nismo doveli u stanje u kojemu više ne znamo tko smo. Uostalom, mi jesmo lažne zagonetke i ne znamo što smo zapravo. Jedini način da budemo u skladu sa životom jest da ne budemo u skladu sa samima sobom. Besmisao je božanstven.

Utemeljiti teorije, smišljati ih strpljivo i iskreno, samo zato da poslije djelujemo protiv njih, djelovati i opravdavati svoje djelovanje teorijama što ih pobijaju. Zacrtati put u životu i odmah potoni krenuti suprotnim smjerom. Posjedovati sve pokrete i sve stavove nečega što uopće nismo i ne namjeravamo biti, a ne namjeravamo biti ni ako mislimo da jesmo.

Kupovati knjige da ih ne bismo čitali, ići na koncerte da ne čujemo glazbu i ne vidimo tko je tamo, dugo šetati jer nam je dosta šetnje i provesti dane na selu samo zato jer se na selu dosađujemo.




24.

Danas kao da mi je tjelesnu osjetilnost stisnula ona stara tjeskoba što se kadikad prelije, pa nisam dobro jeo, a ni pio kao obično, u restoranu ili blagovaonici na polukatu na kojem se nastavlja moje postojanje. Dok sam izlazio, konobar je opazio da je boca vina dopola puna, okrenuo se prema meni i rekao: "Do viđenja, gospodine Soares, želim vam brzo ozdravljenje."

Kada je zazvonila ova jednostavna rečenica, u duši mi je laknulo kao da je na oblačnome nebu vjetar odjednom raspršio oblake. I tada sam uočio ono što nikada prije nisam jasno vidio — ovi poslužitelji u kavanama i restoranima, brijači te mladići koji prenose poruke na uličnim uglovima, osjećaju prema meni neku nehotičnu naklonost, naravnu, za koju ne mogu s ponosom reći da ju primam od onih koji sa mnom prijateljuju u većoj prisnosti, koja i nije baš takva...

Bratstvo je istančano.

Jedni upravljaju svijetom, drugi su svijet. Između jednog američkog milijunaša s imanjima u Engleskoj i Lenjina, socijalističkog vođe u selu, nema razlike u kvalitetu, već samo u kvantitetu. Ispod njih nalazimo se mi, bezoblični, brzopleti dramaturg William Shakespeare, majstor škole John Milton, lutalica Dante Alighieri, mladić koji prenosi poruke i koji mi je jučer donio jednu poruku, ili brijač koji mi pripovijeda anegdote, konobar kojemu postajem brat jer mi je poželio ozdravljenje zbog toga što nisam popio više od pola boce vina.



27.

Mislim da bi književnost, ta umjetnost vjenčana s mišlju, to ostvarenje neumrljano stvarnošću, trebala biti cilj kojemu bi stremili svi ljudski napori, ako su uistinu ljudski, a ne tek površno životinjski. Držim da govoriti o nekoj stvari znači sačuvati joj vrlinu i oduzeti joj užas. Polja su zelenija u riječima no što to doista jesu. Cvijeće, ako je opisano rečenicama koje ga određuju u zraku mašte, imat će tako postojane boje kakvima ih životne stanice nikada ne bi mogle održati.

Kretati se znači živjeti, izražavati se znači preživjeti. Nema ničega stvarnog u životu što bi postalo manje stvarnim zato što je dobro opisano. Uskogrudni kritičari običavaju naglašavati da neka pjesma duga ritma, naposljetku, nije rekla ništa drugo no da je dan lijep. Ali reći da je dan lijep nije lako, lijep dan, baš on, prolazi. Treba dakle sačuvati lijep dan u lijepom i dugom sjećanju te tako novim cvjetovima ili novim zvijezdama naseliti polja ili nebesa ove isprazne i prolazne izvanjskosti.

Sve ono što jesmo, a tako će biti i za one koji za nama slijede u različitim vremenima, sve će biti onako kako ćemo mi to duboko zamisliti, odnosno, onako kako ćemo mi s maštom u našim tijelima to proživjeti. Ne vjerujem da je povijest, u svojoj golemoj izblijedjeloj lepezi, išta više od niza tumačenja, zbrkanog podudaranja rastresenih svjedoka. Pripovjedač je u svima nama, kada vidimo, pripovijedamo, jer gledanje je, kao i sve, složeno.

U ovome bih času mogao izreći toliko bitnih misli i toliko istinskih metafizičkih stvari da se istog časa osjećam umornim i odlučujem više ne pisati, ne misliti, nego dopustiti da me groznica riječi uspava, i da sklopljenih očiju kao mačku milujem sve ono što sam mogao reći




- "Knjiga nemira " - Fernando Pessoa, s portugalskog prevela Tatjana Tarbuk
 
Član
Učlanjen(a)
27.01.2011
Poruka
306

BOLjA JE PTICA…



Bolja je ptica koja prolazi i ne ostavlja traga,
nego životinja, za kojom ostaju stope u zemlji.
Ptica prolazi i zaboravlja i tako mora biti.
Životinja kazuje da je nekada bila
tamo gdje je više nema,
a to ničemu ne služi.

Sjećanje, to je izdaja Prirode,
jer jučerašnja Priroda nije Priroda.
Ono što je bilo više nije ništa
i sjećati se znači ne vidjeti.

Prolazi, ptico, prolazi, i nauči me prolaziti.


-Fernando Pessoa - "Bolja je ptica"
Alberto Caeiro - " Čuvar stada"
 
Član
Učlanjen(a)
27.01.2011
Poruka
306

Sva su ljubavna pisma smiješna...


Sva su ljubavna pisma smiješna.
Ne bi bila ljubavna pisma da nisu smiješna.


I ja sam svojedobno pisao ljubavna pisma,
kao i druga,
smiješna.


Ljubavna pisma, ako ima ljubavi,
moraju biti smiješna.


Ali, napokon,
samo su stvorenja što nigda ne pisahu
ljubavna pisma
smiješna.


Kamo sreće da opet dođe vrijeme kad pisah
nesvijesno
ljubavna pisma
smiješna.


Istina je da mi danas
ostaše samo uspomene
na ljubavna pisma
kako su bila
smiješna.
Svaka naglašena riječ
(kao i sva naglašena čuvstva)
naravno da je također smiješna.



-Fernando Pessoa - IZABRANE PJESME
"Sva su ljubavna pisma smiješna" - Fernando Pessoa

Alvaro de Campos

 
Član
Učlanjen(a)
27.01.2011
Poruka
306

Uberi dan, jer taj dan si ti



Jedni, s očima uprtim u prošlost
Vide ono što ne vide; drugi, uperivši
Iste oči u budućnost, vide
Ono što se ne može videti.

Zašto postavljati tako daleko ono što je blizu -
Pouzdanje naše? Ovo je dan,
Ovo je sat, ovo je tren, to je to
Što jesmo, a to je sve.

Večito protiče beskrajni sat
Što nas proglašava za ništavne. U istom dahu
I živimo i mremo. Uberi dan,
Jer taj dan si ti.



- Uberi dan, jer taj dan si ti - Fernando Pessoa

Ricardo Reis - ''Jedni s očima uprtim u prošlost''
 
Natrag
Top