- Učlanjen(a)
- 25.08.2009
- Poruka
- 38.979
Fascinantno: Iscjeljivanje bezuvjetnim prihvaćanjem
Još kao student Stanfordskog sveučilištaa ušla sam u malu grupu doktora i psihologa koji su sudjelovali u predavanju Carla Rogersa – pionira humanističke psihoterapije. Bila sam mlada i veoma ponosna na svoju svjesnost po pitanjima medicine, time, što su me konsultirali i do mog mišljenja držali moje kolege. Rogersov pristup terapiji, koja se zove bezuvjetno prihvaćanje – tada mi se činio dostojan samo prezira – to mi je izgledalo kao snižavanje standarda. A uporedo s tim, išle su glasine, da su rezultati njegovih terapeutskih senansi gotovo čudesni.
Rogers je imao duboko razvijenu intuiciju. Govoreći nam o svom radu s klijentima, precizno je pravio pauze, da bi točno formulirao svoju misao, koju nam je želio prenijeti. I to je bilo potpuno prirodno i organsko. Ovaj stil komunikacije je bio radikalno drugačiji od autoritarnog na koje sam bila navikla, kao student medicine, i radeći u bolnici. Je li moguće da čovjek, naizgled tako nesiguran, uopće umije nešto napraviti, i da je u bilo čemu stručnjak? Imala sam veoma jake sumnje po ovom pitanju. Koliko sam u tom trenutku mogla razumijeti, suština metoda bezuvjetnog prihvaćanja svodila se na to da je Rodgers sjedio i sve prihvaćao, bez obzira što bi govorio klijent – bez donošenja sudova, bez tumačenja. Nisam mogla shvatiti, da to u principu može imati i najmanju korist.
Na kraju predavanja Rogers je predložio da pokaže kako njegov pristup radi. Jedan od doktora dobrovoljno je prihvatio da bude u ulozi klijenta. Stolice su bile postavljene tako da su sjedili jedan nasuprot drugog. Prije nego što je počeo seansu, Rogers je zastao i obratio se zamišljenim pogledom nama, okupljenim liječnicima u publici i meni među njima. U tom kratkom nijemom trenutku vrpoljila sam se od nestrpljenja. Zatim je Rogers počeo govoriti: “Prije početka svake seanse, ja zastanem za trenutak, da se sjetim, da sam ja – također čovjek. Ne postoji ništa što se može dogoditi čovjeku, što ja, budući da sam također čovjek, ne mogu podijeliti s njim; nema tog straha koji ne mogu razumijeti; nema patnje, na koju mogu biti neosjetljiv – to je založeno u mojoj ljudskoj prirodi. Bez obzira koliko je duboka trauma tog čovjeka – toga se preda mnom ne treba stidjeti. Ja sam također bespomoćan pred licem traume. I to mi je dovoljno. Što god da je taj čovjek preživio – ne mora s tim ostati sam. I poslije toga počinje iscjeljenje.”
Seansa koja je uslijedila bila je zapanjujuće duboka. Tijekom cijele seanse Rogers nije progovorio ni jednu jedinu riječ. Rogers je emitirao svoje potpuno prihvaćanje klijenta takvog kakav jest, samo kroz kvalitetu svoje pažnje. Klijent (doktor) počeo je govoriti i veoma brzo seansa se pretvorila u prezentaciju metoda. U zaštitničkoj atmosferi punog prihvaćanja od strane Rogersa, doktor je počeo skidati svoje maske jednu za drugom. Isprva neodlučno, a potom sve lakše i lakše. Kada se odbacivala maska, Rogers je prihvatio i pozdravljao toga tko se krije ispod nje – naravno, bez tumačenja – dok konačno nije odbačena zadnja maska i pred nama se pojavio taj doktor takav kao što je bio – u svoj ljepoti svoje istinske i nezaštićene prirode.
Sumnjam da se ikada on sam suočio sa sobom takvim, da je ikada ranije sebe takvog vidio. U tom trenutku, s mnogih od nas također su pale sve maske i kod nekih su oči bile pune suza. U tom trenutku sam zavidjela tom doktoru – klijentu; kako sam bila ljuta, što se ja nisam dobrovoljno javila za seansu, što sam propustila šansu – takvu šansu, toliko totalno se otkriti i biti prihvaćen od drugih. Izuzimajući nekoliko epizoda s mojim djedom, u mom iskustvu to je bio prvi susret sa sličnim prihvaćanjem tijekom cijelog života.
Uvijek sam naporno radila, da budem dovoljno dobra – postojao je moj “zlatni standard” po kojem sam određivala, koje knjige čitati, kakvu odjeću nositi, kako provoditi slobodno vrijeme, gdje živjeti, što govoriti. Iako, čak i “dovoljno dobra” za mene nije bilo dovoljno. Cijeli život sam provela u pokušajima da budem idealna. Ali, ako su Rogersove riječi bile istinite, savršenstvo – je praznina. Sve što je zaista potrebno – to je biti samo čovjek. A ja sam – čovjek. I cijeli život sam se bojala da je to netko ne otkrije.
U suštini, to što je Rogers akcentirao – da je mudrost, najosnovniji nivo iscjeliteljskih odnosa. Bez obzira koliko smo sjajni specijalisti, najveći dar koji možemo dati onome tko pati – to je nas potpuno. Slušanje – je vjerojatno najstariji i najmoćniji instrument iscjeljenja. Često, upravo kvaliteta naše pažnje, a ne naše mudre riječi doprinose najdubljim promjenama u ljudima oko nas. Slušanjem zajedno s našom bezrezervnom pažnjom, otkrivamo drugom mogućnost da stekne cjelovitost. To što je odbačeno, obezvrijeđeno, bilo ne prihvaćeno od samog čovjeka i njegovog okruženja. To što je bilo skriveno.
U našoj kulturi, duša i srce često bivaju “bez doma”. Slušanje stvara svetu tišinu. Kada pažljivo slušamo nekog, on također može čuti tu istinu, koja je u njemu. Ponekad to čovjek čuje po prvi put u životu. Tijekom nijemog slušanja, možemo naći/otkriti u drugog sebe. Postepeno možemo naučiti da čujemo svakog, i čak malo više – možemo naučiti da čujemo nevidljivo, upućeno sebi i nama.
Rachel Naomi Remen – Priče koje iscjeljuju : Mudrost podijeljena za kuhinjskim stolom
Izvor: Sobiratelzvezd.ru
Prevod: Beba Mur
Još kao student Stanfordskog sveučilištaa ušla sam u malu grupu doktora i psihologa koji su sudjelovali u predavanju Carla Rogersa – pionira humanističke psihoterapije. Bila sam mlada i veoma ponosna na svoju svjesnost po pitanjima medicine, time, što su me konsultirali i do mog mišljenja držali moje kolege. Rogersov pristup terapiji, koja se zove bezuvjetno prihvaćanje – tada mi se činio dostojan samo prezira – to mi je izgledalo kao snižavanje standarda. A uporedo s tim, išle su glasine, da su rezultati njegovih terapeutskih senansi gotovo čudesni.
Rogers je imao duboko razvijenu intuiciju. Govoreći nam o svom radu s klijentima, precizno je pravio pauze, da bi točno formulirao svoju misao, koju nam je želio prenijeti. I to je bilo potpuno prirodno i organsko. Ovaj stil komunikacije je bio radikalno drugačiji od autoritarnog na koje sam bila navikla, kao student medicine, i radeći u bolnici. Je li moguće da čovjek, naizgled tako nesiguran, uopće umije nešto napraviti, i da je u bilo čemu stručnjak? Imala sam veoma jake sumnje po ovom pitanju. Koliko sam u tom trenutku mogla razumijeti, suština metoda bezuvjetnog prihvaćanja svodila se na to da je Rodgers sjedio i sve prihvaćao, bez obzira što bi govorio klijent – bez donošenja sudova, bez tumačenja. Nisam mogla shvatiti, da to u principu može imati i najmanju korist.
Na kraju predavanja Rogers je predložio da pokaže kako njegov pristup radi. Jedan od doktora dobrovoljno je prihvatio da bude u ulozi klijenta. Stolice su bile postavljene tako da su sjedili jedan nasuprot drugog. Prije nego što je počeo seansu, Rogers je zastao i obratio se zamišljenim pogledom nama, okupljenim liječnicima u publici i meni među njima. U tom kratkom nijemom trenutku vrpoljila sam se od nestrpljenja. Zatim je Rogers počeo govoriti: “Prije početka svake seanse, ja zastanem za trenutak, da se sjetim, da sam ja – također čovjek. Ne postoji ništa što se može dogoditi čovjeku, što ja, budući da sam također čovjek, ne mogu podijeliti s njim; nema tog straha koji ne mogu razumijeti; nema patnje, na koju mogu biti neosjetljiv – to je založeno u mojoj ljudskoj prirodi. Bez obzira koliko je duboka trauma tog čovjeka – toga se preda mnom ne treba stidjeti. Ja sam također bespomoćan pred licem traume. I to mi je dovoljno. Što god da je taj čovjek preživio – ne mora s tim ostati sam. I poslije toga počinje iscjeljenje.”
Seansa koja je uslijedila bila je zapanjujuće duboka. Tijekom cijele seanse Rogers nije progovorio ni jednu jedinu riječ. Rogers je emitirao svoje potpuno prihvaćanje klijenta takvog kakav jest, samo kroz kvalitetu svoje pažnje. Klijent (doktor) počeo je govoriti i veoma brzo seansa se pretvorila u prezentaciju metoda. U zaštitničkoj atmosferi punog prihvaćanja od strane Rogersa, doktor je počeo skidati svoje maske jednu za drugom. Isprva neodlučno, a potom sve lakše i lakše. Kada se odbacivala maska, Rogers je prihvatio i pozdravljao toga tko se krije ispod nje – naravno, bez tumačenja – dok konačno nije odbačena zadnja maska i pred nama se pojavio taj doktor takav kao što je bio – u svoj ljepoti svoje istinske i nezaštićene prirode.
Sumnjam da se ikada on sam suočio sa sobom takvim, da je ikada ranije sebe takvog vidio. U tom trenutku, s mnogih od nas također su pale sve maske i kod nekih su oči bile pune suza. U tom trenutku sam zavidjela tom doktoru – klijentu; kako sam bila ljuta, što se ja nisam dobrovoljno javila za seansu, što sam propustila šansu – takvu šansu, toliko totalno se otkriti i biti prihvaćen od drugih. Izuzimajući nekoliko epizoda s mojim djedom, u mom iskustvu to je bio prvi susret sa sličnim prihvaćanjem tijekom cijelog života.
Uvijek sam naporno radila, da budem dovoljno dobra – postojao je moj “zlatni standard” po kojem sam određivala, koje knjige čitati, kakvu odjeću nositi, kako provoditi slobodno vrijeme, gdje živjeti, što govoriti. Iako, čak i “dovoljno dobra” za mene nije bilo dovoljno. Cijeli život sam provela u pokušajima da budem idealna. Ali, ako su Rogersove riječi bile istinite, savršenstvo – je praznina. Sve što je zaista potrebno – to je biti samo čovjek. A ja sam – čovjek. I cijeli život sam se bojala da je to netko ne otkrije.
U suštini, to što je Rogers akcentirao – da je mudrost, najosnovniji nivo iscjeliteljskih odnosa. Bez obzira koliko smo sjajni specijalisti, najveći dar koji možemo dati onome tko pati – to je nas potpuno. Slušanje – je vjerojatno najstariji i najmoćniji instrument iscjeljenja. Često, upravo kvaliteta naše pažnje, a ne naše mudre riječi doprinose najdubljim promjenama u ljudima oko nas. Slušanjem zajedno s našom bezrezervnom pažnjom, otkrivamo drugom mogućnost da stekne cjelovitost. To što je odbačeno, obezvrijeđeno, bilo ne prihvaćeno od samog čovjeka i njegovog okruženja. To što je bilo skriveno.
U našoj kulturi, duša i srce često bivaju “bez doma”. Slušanje stvara svetu tišinu. Kada pažljivo slušamo nekog, on također može čuti tu istinu, koja je u njemu. Ponekad to čovjek čuje po prvi put u životu. Tijekom nijemog slušanja, možemo naći/otkriti u drugog sebe. Postepeno možemo naučiti da čujemo svakog, i čak malo više – možemo naučiti da čujemo nevidljivo, upućeno sebi i nama.
Rachel Naomi Remen – Priče koje iscjeljuju : Mudrost podijeljena za kuhinjskim stolom
Izvor: Sobiratelzvezd.ru
Prevod: Beba Mur