Član
- Učlanjen(a)
- 13.02.2009
- Poruka
- 1.014
F.C. Juventus (latinski iuventus – mlad, mladost) je italijanski fudbalski klub iz Torina. Osim jedne sezone, sve u svojoj istoriji je proveo u najjačem rangu Italijanskog fudbalskog takmičenja.
Početak
Klub je osnovan 1. novembra 1897. godine od strane grupe mladića u školi za književnost ‘’Massimimo D'Azeglio Lyceum’’ u Torinu. Svi osnivači su bili starosti od četrnaest do sedamnaest godina i oni su, kako legenda kaže, došli do ideje da osnuju fudbalski tim dok su sedali na klupi u ‘’Corso Re Umberto’’ parku.
Postoji veoma malo pisanih tragova o samom rađanju novog kluba jer u to vreme novine nisu previše prostora posvećivale sportu. Jedan od osnivača, Enrico Canfari je kasnije (1914. godine) u jednom dokumentu opisao celu stvar. Grupa je raspravljala o imenu kluba i nakon brojnih glasanja došli su do tri varijante: Società Via Fori, Società Sportiva Massimo D' Azeglio i Sport Club Juventus.
Zadnje rešenje je izabrano kao najbolje.
Prva slika
Prvi predsednik kluba je bio Eugenio Canfari (brat Enrica). Oni su zajedno igrali u *drugom klubu iz Torina, Piazza D'Armi. Juventus je promenio ime u Fudbalski Klub Juventus 1899. godine i prva boja dresova je bila roza i crna, u Italiji poznata kao rosanero.
Ulazak u Italijansku ligu
Juventus je debi u Italijanskoj ligi napravio 1900. godine noseći svoje ružičaste dresove. U prvom službenom nastupu kluba, 11. maja 1900. protiv FBC Torinesea zabeležen je poraz od 1-0.
U drugoj sezoni, klub je bio mnogo bolji i došao do polufinala nakon pobede nad gradskim rivalom Gimnastica Torinom od 5-0 ali je kasnije poražen od Milan Cricketa 3-2.
1903. godine je odlučeno da se pronađe nova boja dresova i tom prilikom je zap pomoć *upitan engleski igrač u timu, John Savage. On je imao prijatelja u Nottinghamu (Engleska) koji je igrao za Notts Country koji mu je kasnije poslao famozne crno - bele dresove koji su ostale do dana današnjeg u upotrebi i simbol su kluba. U ovom periodu se tim preselio na Velodromo Umberto I. Onda su dve sezone zaredom ispadali od istog kluba, Genoa Cricket & Football Club, sve dok ih nisu u finalu šampionata pobedili i tako 1905. godine osvojili prvu titulu.
Juventus je sastavio jaku ekipu, ali je uskoro nakon prve titule, klub napustio predsednik Alfredo Dick posle velike svađe i sa sobom poveo nekoliko najboljih igrača. Neki od istaknutijih ljudi u klubu su predlagali preseljenje iz Torina pa je Dick osnovao novi klub, Foot-Ball Club Torino i takođe platio zakup za Velodromo Umberto I.
Prvi gradski derbi u Torinu je odigran sledeće sezone, 13. januara 1907. godine i rivalstvo je bilo kao nikada dotada.
Od tog perioda pa do posle završetka I Svetskog rata, italijanskim fudbalom su dominirale druge ekipe, posebno one iz Piemonta i to Pro Vercelli i Casale. Juventus je nakon rata bio u fazi reorganizacije sa predsednikom Corradino Corradiniem pa je nekoliko igrača bilo pozvano u nacionalni tim Azzura. U ovom periodu je debitovao i golman Giampiero Combi koji će kasnije postati jedan od heroja I legendi kluba.
Početak ere Agnelli
Edoardo Agnelli iz familije Agnelli, vlasnika kompanije FIAT, preuzima kontrolu nad klubom 1923. godine. Oni su imali privatni stadion u Villar Perosi, koja se nalazio jugozapadno od Torina i njega su samo dodatno preuredili. Ovo se ispostavilo kao dobar potez za klub i Juventus je drugi Scudetto osvojio u sezoni 1925/1926 kada su u finalu pobedili Albu iz Rima ukupnim rezultatom 12-1. Golovi Antonia Vojaka u toj sezoni su bili presudni.
Od sezone 1930/1931 pa do one 1934/1935 klub je sakupio rekordnih pet uzastopnih titula prvaka i to četiri sa trenerom Carlom Carcanom. Ta trofejna ekipa je u sebi imala velike igrače poput Raimundo Orsia, Luigi Bertolinia, Giovanni Ferraria I Luisa Montia ali i ostale asove. Stigli su i do polufinala Mitropa Kupa (u to vreme jednog od glavnih turnira u Evropi. U prevodu to bi značilo ‘’Kup Srednjoevropskih zemalja’’ i na njemu su učestvovali timovi samo iz tog dela kontinenta) gde su izbačeni od kasnijeg pobednika, češke Slavije iz Praga.
Tokom 1933. godine Juventus se preselio na njihov prvi pravi stadion - Stadio Benito Mussolini. Ovaj stadion je sagrađen te godine za potrebe Svetskog prvenstva 1934. sa kapacitetom od 65 000 mesta. Ime je dobio po Benitu Mussoliniu (baš kao i svi ostali stadioni u državi), tadašnjem vođi fašističke Italije.
14. jula 1935. umire Edoardo Agnelli što je u velikoj meri uzrokovalo lošijim rezultatima tima pa su tako mnogi igrači napustili klub.
1953. godine Giovanni Agnelli je odstupio sa mesta predsednika kluba, pozicije koju je dve godine kasnije preuzeo njegov brat Umberto.
Nakon II Svetskog rata
Klub nije mogao nikako pronaći recept za titulu u periodu posle rata, pa je najbolji rezultat bilo drugo mesto iza Ambrosiana-Intera u sezoni 1937/1938. Nakon završetka II Svetskog rata ime stadiona je preimenovano u Stadio Olimpico i Edoardov sin, Gianni Agnelli je postao zaslužni predsednik kluba.
Juve je osvojio dva Scudetta u sezonama 1949/1950 i 1951/1952 i to prvu pod diregentskom palicom Engleza Jesse Carvera dok je drugu trofejnu sezonu on započeo ali onda napustio klub.
Nakon novih sušnih sezona, u tim su dovedeni 1957. godine, Velšanin John Carles i Italijan argentinskog porekla Omar Sivori kao pomoć Giampieru Bonipertiu koji je tu bio još od 1946. Ovaj potez se ispostavio kao sjajan zato što upravo ova trojka postaje jedna od najuboitijih u istoriji kluba. Sa njima kao predvodnicima dolaze i nove dve titule Serie A i to u sezonama 1957/1958 i 1959/1960. Tada je Fiorentina oba puta završavala kao druga. Juventus je u sezoni 1959/1960 po prvi put osvojio duplu krunu nakon trijumfa i u Coppa Italiji. Sledeća titula koja dolazi na Olimpico bila je deseta u istoriji kluba pa tako *‘’Stara Dama’’ postaje prvi tim sa 10 titula u nacionalnom šampionatu. Kao nagradu dobija Zlatnu zvezdu za sportska dostignuća (Stella d'Oro al Merito Sportivo) na svoj dres. Omar Sivori iste godine prima nagradu za Evropskog igrača godine što je bilo prvi put da jedan Juventusov igrač dobio tako prestižnu nagradu.
Kada se Boniperti penzionisao, 1961. godine, ostao je najbolji strelac tima u istoriji kluba sa 182 pogotka u svim takmičenjima. Ovaj rekord je bio an snazi 45 godina dok ga nije oborio Alessandro Del Piero. Zadnja ligaška titula kluba sa legendarnim paragvajskim trenerom Heriberto Herrerom je bila u sezoni 1966/1967. Najbolje upamćeni igrač iz ovog vremena je bio takođe legendarni defanzivac Sandro Salvadore.
Juventus je zatim sam sebe promovisao u Serie A tokom ’70 kao mašinu za mlevenje protivnika. Klub osvaja Scudetta u sezonama 1971/72, 1972/73, 1974/75 i 1976/77. Trener je bio Čestmír Vycpálek, Čeh koji je kao desno krilo dve godine (1946. i 1947.) igrao za La Vecchia Signoru. Stvorena je snažna ekipa sa legendarnim kapitenom Gaetanom Scireom, Robertom Bettegom, Fabiom Capellom i Brazilcem Jose Altafiniem, koji je trenutno treći strelac u istoriji Serie A.
Franco Causio je takođe postao veoma popularan igrač tog vremena. Popularnost mu je bila tolika da je klub dopustio da na utakmicama nosi dugu kosu. Igračima je obezbeđena i službena odeća (šivena kod napoznatijih krojača u državi) i naterani su da završe započete studije. Mnogi od tih igrača su sa Juventusom ostali do kraja igračke karijere i posle penzionisanja imali obezbeđene odlične poslove u klubu ili u FIAT-u.
Pored uspeha u Italiji, tim osvaja Kup UEFA u sezoni 1976/1977 nakon pobede u finalu nad španskim Atletico Bilbaom golovima Tardellia i Bettege.
Kup UEFA je osvojen pod trenerskom palicom Giovannia Trapattonia koji je i tokom 80-tih ostao u klubu. Još uvek drži rekord po broju utakmica na klupi tima, čak 596.
Sa njim na klupi, Juventus je dominirao ranih ’80 i osvojio tri titule prvaka Italije: 1980/81, 1981/82 i 1983-84.
Titula osvojena 1982. godine bila je dvadeseta po redu što je značilo da na dres ide i druga zlatna zvezda (još nijedan klub na Apeninima nije dostigao tu cifru).
Tada su Juventusovi igrači dobijali mnoge nagrade, pa je tako Paolo Rossi koji je 1982. osvojio Svetsko prvenstvo dobio nagradu za Evropskog igrača godine. Francuski vezista, Michel Platini je tu nagradu dobio sledeće tri uzastopne godine (1983, 1984, 1985) što je rekord. Juventus je jedini klub koji je četiri puta uzastopno imao najboljeg igrača Starog kontineta.
Slast uspeha u Evropi tim nije osetio od sredine 80-tih kada je u sezoni 1983/1984 osvojio Kup Pobednika Kupova (protiv Porta 2-1), a sezonu kasnije i Kup Šampiona (sadašnju Ligu Šampiona) protiv Liverpoola. Ali taj meč će ostati upamćen više po tragediji nego po rezultatu i tituli. Na stadionu Hayselu na kom se igralo igralo ovo finale poginulo je 39 navijača Juventusa posle pada tribine. Taj događaj ostao je upisan kao najcrnji dan u istoriji Evropskih klupskih takmičenja.
Osim osvajanja Serie A u sezoni 1985/1986 sve od tada pa do sredine ’90 se može zaboraviti što se tiče uspeha u ligi. U Coppa Italiji su osvojene dve titule: 1989/1990 i 1994/1995 dok je jedno finale i izgubljeno 1991/1992.
1990. Juventus je poražen i Super Kupu Italije. Ipak što se tiče igranja u Evropi, postignuti su dobri rezultati. U sezonama 1989/90. i 1992/93. dva puta je osvojen Kup UEFA. 1990. godine se i klub preselio u svoj novi dom, Stadio Delle Alpi. Novi dom je bio sagrađen za potrebe Svetskog prvenstva 1990. godine u Torinu. Deljen je sa gradskim rivalom Torinom a Olimpico je napušten zbog nedovoljnog kapaciteta.
Era Marcella Lippia
Marcello Lippi je 1994. godine napustio kormilo Napolia i preuzeo Juventus. U prvoj sezoni je nakon devet sezona vratio titulu u Torino. Tim su predvodili kapiten Ciro Ferrara, Roberto Baggio, Gianluca Vialli i mladi Alessandro Del Piero, koji je tu bio jednu sezonu i već su ga videli kao naslednika Roberta Baggia.
U narednoj sezoni Juve je u Serie A završio drugi iza AC Milana, ali je zato došla titula u Ligi Šampiona. U finalu održanom u Rimu savladan je tada moćni Ajax boljim izvođenjem jedanaesteraca, 4-2. U regularnom delu meča bilo je 1-1, strelac gola zap Juventus bio je Fabrizio Ravanelli.
To je bila druga titula prvaka Evrope za klub nakon onog tragičnog finala sa Heysela.
Tokom tog perioda za klub su potpisali između ostalih Christian Vieri, Zinedine Zidan, Fillipo Inzaghi i Edgar Davids. Po osvajanju Lige Šampiona tim je osvojio i dve domaće titule, Evropski Super Kup i Internacionalno prvenstvo zap klubove (Toyota Cup). Takođe, *u dve naredne sezone Juventus je došao do isto toliko finala najelitnijeg klupskog takmičenja ali su poraženi od Borussie Dortmund i Reala iz Madrida.
Kasne ’90 su obeležene žestokim rivalstvima sa Interom i Romom. Zdeněk Zeman, tadašnji menadžer Rome je u javnost izneo priču da su Juventusovi doktori u periodu od 1993. do 1998. davali doping igračima. Ipak, posle mnogih priča i dva suđenja, Juventus je izašao kao nevin iz svih parnica pred Internacionalnim sportskim sudom za arbitražu u Lozani. Nijedna ilegalna supstanca nije pronađena u telima svih igrača.
Lippi je napustio klub i seo na klupu ljutog rivala Intera, ali se vratio nakon samo jedne sezone i započeo treći mandat u klubu. Gianluigi Buffon, Pavel Nedvěd, David Trézéguet, Marcelo Salas, Lilian Thuram i još nekoliko igrači su stigli u tim. Osvojene su dve uzastopne titule, u sezonama 2001/02. i 2002/03. Juve je igrao i finale Lige Šampiona u sezoni 2002/2003 ali je poražen od AC Milana nakon penala. Regularni deo se završio rezultatom *0-0. Pristupilo se izvođenju penala a tri igrača od ukupno pet su bili neprecizni.
To su bile godine Pavela Nedvěda, plavokosog Čeha, idola i ljubimca svih Bianconera. Igrao je najbolje u svojoj karijeri, praktično je vukao ekipu napred. I pored izgubljenog finala Nedvěd je proglašen za najboljeg igrača Starog kontinenta, iako je do tada bila tradicija da laureat bude najbolji igrač ekipe koja je pobedila u finalu Lige Šampiona. Takođe, Nedvěd je bio drugi u izboru za najboljeg igrača sveta, iza Zidanea. *
Ipak, Marcello Lippi je odlučio da napusti napusti klub razočaran još jednim izgubljenim finalom. Nakon povlačenja sa klupe Juventusa imenovan je zap selektora nacionalne selekcije Italije.
Promene u klubu nakon ‘’Calciopolia’’
2004. godine klub preuzima Fabio Capello i osvaja dve uzastopne titule: 2004/2005 i 2005/2006. U proleće 2006. godine izbija skandal ‘’Calciopoli’’ u kome se pored Juventusa, za nameštanje optužuju Fiorentina, AC Milan i Lazio. Glavnu ulogu u tome imao je tadašnji sportski direktor Juventusa Luciano Moggi koji je optužen da je u zadnje dve sezone nameštao utakmice u korist Juventusa. Posle suđenja, klub je u presudi izrečenoj 4. jula 2006. godine dobio prvobitnu presudu u kojoj je izbačen u Serie C1 sa minusom 6 bodova. Zatim je vraćen u Serie B sa minusom od 30 bodova. Onda su bodovi smanjeni na -17 pa *konačno na -9. Dve zadnje titule su oduzete, tim je izbačen iz Lige Šampiona, novčana kazna u iznosu od preko 100 000 eura i prve tri utakmice an domaćem terenu bez publike. Luciano Moggi i Antonio Giraudo su dobili petogodišnje zabrane aktivnosti u sportu.
Mnoge zvezde tima su otišle, Patrick Vieira (Inter) - 9,5 miliona eura, Gianluca Zambrotta (Barcelona) - 14 miliona eura, Lilian Thuram (Barcelona) - 5 miliona eura, Fabio Cannavaro (Real Madrid) - 7 miliona eura, Emerson (Real Madrid) - 16 miliona eura, Zlatan Ibrahimović (Inter) - 24,8 miliona eura kao i mnogi mladi igrači koji su poslati an pozajmice ili im je prodata polovina ugovora.
Ipak, najodaniji igrači su ostali. Imena Gianluigia Gigi Buffona, Alessandra Del Piera, Pavela Nedvěda, Davida Trezegueta i Maura Camonaresia ostaće zauvek upisana Zlatnim slovima u istoriji kluba.
Sezona u Serie B
Juventus je po prvi put u svojoj bogatoj istoriji igrao van Serie A. Francuski stručnjak i legenda kluba, Didier Deschamps je prihvatio poziv da bude trener ekipe i pomogne timu kada je najteže. Nije imao nimalo lak zadatak, došao je kada je bilo najteže. Ali, pokazao je da je vrhunski stručnjak i da nije slučajno doveo Monaco do finala Lige Šampiona (u sezoni 2003/2004).
Prvi meč na klupi kluba u kome je osvojio sve što se osvojiti može bio je odigran 19. augusta u prvom kolu Coppa Italije protiv Martine koja je eliminisana rezultatom 3-0 (prve tri runde kupa se igraju na jednu dobijenu utakmicu) a strelci su bili Marco Marchionni, Valeri Bojinov i Pavel Nedvěd. Zatim je eliminisana Cesena sa 2-1 (Bojinov i Del Piero su bili strelci). U trećem kolu se išlo na novo gostovanje i to u Napoli. Neverovatna utakmica je završena rezultatom 2-2 u regularnom delu a oba tima su u produžecima postigla po još jedan gol. Posle četiri serije izvođenja penala bilo je *4-4 a onda su domaćini pogodili, a Gigi Buffon koji je šutirao poslednji penal loptu je poslao preko gola.
Prva utakmica u Serie B je odigrana u gostima protiv Riminia i završena je rezultatom 1-1. Prvi strelac u istoriji kluba u drugoj ligi je Matteo Paro. Tada su sve indicije govorile da će Juventus proći noćnu moru kroz prvu sezonu u nižem rangu.
Ipak posle toga uvodnog remija, tim pobeđuje u osam narednih mečeva postigavši 16 golova a primivši samo jedan. Ta serija je završena na San Paolu, stadionu Napolia, gde je bilo 1-1. U toj utakmici je prekinut niz Gianlugia Buffona od 733 minuta bez primljenog gola.
18. novembra 2006. godine u meču protiv Albinoloffea, Buffon je zaradio svoj prvi crveni karton u karijeri nakon što je napravio penal ali je u tom meču tim sa desetoricom uspeo da izvuče remi (1-1) i to prvim golom Raffaela Palladina za svoj matični klub. Prvi poraz je doživljen 13. januara na gostovanju Mantovi (1-0).
15. decembra 2006. godine se dogodila strašna tragedija kada su se članovi omladinskog pogona tima, Alessio Ferramosca i Riccardo Neri, obojica sedamnaestogodišnjaci, utopili u jezeru u trening centru u Vinovu kada su pokušali izvući loptu iz zaleđene vode. Utakmica koja je trebala da se odigra taj dan protiv Cesene je odložena.
19. maja 2007. godine nakon pobede u gostima nad Arezzom od 5-1 tim je i matematički osigurao povratak u Serie A dok je glavna proslava bila u narednom, 40. kolu posle pobede nad Mantovom na Olimpicu (2-0).
Didier Deschamps je posle te utakmice napustio klub zbog razmirica sa sportskim direktorom Alessiom Seccom.
Na njegovo mesto je došao pomoćni trener Giancarlo Corradini koji je vodio tim preostala dva kola. 3. juna je kao novi trener predstavljen Claudio Ranieri.
U ovoj sezoni su mnogi mladi igrači dobili šansu u pojedinim utakmicama gde je otkriven njihov sjajni talenat. Među njima su svakako bili Sebastian Giovinco, Paolo De Ceglie, Claudio Marchisio, Davide Lanzafame, Matteo Paro i Raffaele Palladino koji su doživeli punu afirmaciju. Prva trojica su trenutno igrači prvog tima Juventusa dok su Lanzafame i Palladino 50% u vlasništvu kluba zajedno sa Palermom odnosno Genoom. Genoi je u letu 2007 prodat Matteo Paro a nedavno i još jedan veliki talenat, Cristico.
Povratak u elitu
U leto 2007. godine u klub stiže nekoliko pojačanja. Vincenzo Iaquinta iz Udinesea za 11.3 miliona eura, Tiago Mendes iz Lyona za 13 miliona eura, Sergio Almiron iz Empolija za 9 miliona eura, Jean-Alain Boumsoung iz Newcastla za 4.8 miliona eura i Hasan Salihamidžić iz Bayerna bez obeštećenja. U zimskom prelaznom roku klubu se pridružuje i Mohammed Sissoko iz Liverpoola. Kupovina Sissoka ispostavila se kao jedna od najboljih u poslednjih nekoliko godina.
Na veliko iznenađenje tim igra veoma dobro u povratničkoj sezoni. Juve sezonu otvara ubedljivom pobedom od 5-1 nad Livornom kod kuće. Na kraju sezone Juventus završava kao treći I dolazi do plasmana u Ligu Šampiona. Alessandro Del Piero sa 21 golom postaje najbolji strijelac Serie A, a njegov dugogodišnji kolega u navali David Trezeguet ga sledi, golom manje.
Sezona 2008/2009, druga po povratku tima u elitu postaje razočaravajuća. Svi su imali visoke ciljeve, ali pre svega loša postavka igre trenera Ranieria ali i problemi sa povredama ključnih igrača bacili su senku an sve želje kluba. Kao ishod cele sezone Cladudio Ranieri dobija otkaz dva meča pred kraj sezone a an njegovo mesto postavljen je Ciro Ferrara, jedan od legendi kluba i čovek koji je nekoliko godina asistirao Marcellu Luppiu u reprezentaciji Italije.
Ferrara u preostala dva kola beleži isto toliko pobeda i osigurava drugu poziciju na tabeli i direktan plasman u Ligu Šampiona.
Stadioni
U prve dve godine postojanj Juventus je igrao na Parco del Valentinu i Parco Cittadelli. Posle toga sve do 1908. godine mečevi su se igrali na Piazza d'Armi stadionu osim 1905. (godine osvajanja prvog Scudetta) i 1906. godine kada je tim igrao na Corso Re Umbertu.
Kasnije, od 1909. do 1922. mesto odigravanja Juventusovih domaćih utakmica je bio Corso Sebastopoli Camp dok je u narednih 11 godina to bio Corso Marsiglia Camp. Na kraju 1933. godine, klub je preseljen na Benito Mussolini Stadio (kasnije Stadio Olimpico) koji je sagrađen zap potrebe Mundijala 1934. godine u Italiji. U narednih 45 godina na njemu je odigrano 890 ligaških mečeva sve do 1990. godine. Onda je dobijen novi stdion, takođe sagrađen za potrebe Mundijala ali ovaj put onog 1990. godine. Stadion se nazvan Delle Alpi.
Međutim, navijači su odmah uvideli ‘’nedostatke’’ stadiona, naime, najbliže mesto je bilo udaljeno 28 metara od travnjaka, a najviša tačka an stadio nu bila je 40 metara što je znantno umanjivalo vidljivost pa je Delle pali gotovo uvek bio prazan.
Na njemu je Juve igrao sve mečeve kao domaćin od sezone 1990/91. pa do 2005/06.
U avgustu 2006. godine Juventus se opet vraća na Olimpico, renoviran za potrebe Zimskih Olimpijskih Igara u Torinu. Kapacitet stadiona je svega 27 500 sedećih mesta.
U naredne tri godine planirano je proširenje kapaciteta za dodatnih 3 000.
Rekonstrukcija Delle Alpia je počela 2009. i trajaće do proleća 2011. godine, kada će se testirati kroz nekoliko prijateljskih mečeva pre sezone 2011/2012.
Novi stadion, koji će biti jedan od najmodernijih u svetu će imati nešto više od 40 000 sedećih mesta, raspoređenih tako da će sa svakog mesta vidljivost biti odlična i tako će navijači moći potpuno da se prepuste čarima igre. Novom stadionu će najudaljenija tačka biti 28 metara što je Delle Alpiu bila najbliža. Stadion će biti urađen u stilu engleskih stadiona pa će s’toga najbliže mesto biti na samo 9 metara od terena.
Cena renoviranja iznositi oko 105 miliona eura a na proleće kompanija Sportfive je otkupila prava na ime novog stadiona.
Statistika
Juventus je najuspešniji klub u istoriji fudbala na Apeninskom poluostrvu. Službeno, osvojio je 51 trofej, od toga 40 u svojoj državi, što je rekord, takođe, 11 u evropskim takmičenjima. Stara dama, kako je popularni naziv Juventusa, je treći najuspešniji klub u Evropi a šesti u svetu sa najviše priznatih međunarodnih titula od strane federacija svih šest kontinenata i same FIFA.
Klub je prvi tim iz Italije i uopšte cele Južne Evrope koji je osvojio Kup UEFA i to 1985. godine. Juventus je jedini tim na svetu koji je osvojio sva službena međunarodna klupska takmičenja i prvi koji je uspeo da postane prvak u sva glavna takmičenja pod pokroviteljstvom UEFA.
U Italiji je klub sa daleko najviše navijača jer za njega navija više od polovine svih navijača ''na čizmi'' (oko 12 miliona) dok širom Starog kontinenta oko 43 miliona ljudi bodri Bianconere. Širom sveta (naročito na Dalekom Istoku) ukupno ima oko 170 miliona Bianconera.
Klub Juventus je bio i osnivač Evropske Asocijacije Klubova (G-14) koja je okuplja najelitnije svetske timove a koja je nedavno ukinuta.
Rivalstva
Poznata je da je Juventusov gradski rival Torino. Rivalstvo je veliko još od samog osnivanja Torina kog je osnovao Alfred Dick, dotadašnji predsednik Juventusa koji je sa sobom poveo i nekoliko bitnih igrača. Od tog momenta postalo je poznato da novonastali Torino i Juventus nikada neće biti u dobrim odnosima. Duel između ovih gradskih rivala u Italiji je poznat kao Derby della Mole tj. Derbi grada Torina.
Međutim, svakako veći i za navijače značajniji i veći rival je milanski Inter. Dueli između bianconera i nero-azura su pozanti širom Italije i celog sveta uopšte. Ovaj derbi je poznat kao Derby d'Italia odnosno Derbi Italije. Do izbacivanja Juventusa u niži rang takmičenja bili smo jedini tim zajedno sa Interom koji nikada nije ispao iz Serie A.
Treći veliki protivnik je svakako drugi milanski klub AC Milan.
Velika rivalstva vladaju još i sa Romom i Fiorentinom.