Endre Ady

PYC

Član
Učlanjen(a)
04.10.2009
Poruka
11.506
Endre Ady



1274401.jpg


Endre Ady rođen 1877. a umro 1919. potomak je stare erdeljske plemićke porodice. Pravnik, pokrajinski novinar. Buntovnički ga temperament trga iz malogradske jednoličnosti, te 1904. odlazi u Pariz, i draži tog novog života odlučuju o njegovoj sudbini, preobražavaju i izgrađuju njegov pjesnički dar. Tu nalazi nove mogućnosti pjesničkog izražaja. Uj Versek (Nove pjesme), izašle 1905., izazivaju u mađarskoj javnosti svojim revolucionarnim duhom i radikalnim političkim shvatanjem velike borbe. Otada je svaka njegova pjesma i svako njegovo djelo događaj. Od svih mađarskih pisaca najviše spominjan i najviše napadan. Pobijedila je ipak spoznaja njegove vrijednosti i Ady postaje najznačajnijim i najslobodnijim likom modernog mađarskog pjesništva. Najviše se ističu političke pjesme pune tragičnih vizija mađarskog naroda, koji pred mrakom svoje epohe srće u bunu i u njoj propada. Obarao se neobičnom snagom na Istvána Tiszu i njegovu politiku. Stalni motivi njegove lirike, čežnja, patnja i misao o smrti, refren su cjelokupnog njegova pjesništva. Oni ga dovode i pred Boga, s kojim razgovara glasom starozavjetnih psalama. U posljednjoj knjizi A halottak élén (Na čelu povorke mrtvih), 1918., otkriva divlje dubine i govori u dubokoj rezignaciji o mrtvačkom pokrovu i sjeni rata, koja pada na njegov narod. Njegov uticaj na javnost bio je silan, a njegovi su stihovi postali jednom od osnova novog madžarskog shvatanja života. Punih 12 knjiga pjesama daju mađarskom čovjeku širok i jedinstven pogled na svijet i borbu ljudske snage sa životom za nove ideale. Jezik mu zvoni duboko i lično, riječi su mu sugestivne, a misli tako izvorne i pune žara, da mu poslije Sándora Petőfija nema premca. Ady je ne samo najkrupnija pojava mađarske književnosti 20. vijeka, već i jedan od velikana u modernom svjetskom pjesništvu. Pjesme su prevodili Miroslav Krleža I Danilo Kiš.

Krv i zlato

Jednako mi je, mojim ušima,
kad strast dašće, il jad ječi,
kane krv, il’ zlato zveči.
Znam, tvrdim: to je Sve. Ostalo
beskorisno je, nepriznato.
Krv i zlato, krv i zlato.
Sve umire i prolazno je sve,
pjesma i čast, sve biva strv,
al živi zlato, živi krv.
Narodi mru i opet uskrsnu.
Svet je tek hrabri, kom je dato
priznati ko ja: krv i zlato.
_______________________________

Juda i Isus

Ritam svog srca bez dobrote
Uklesacu u Bazalt Golgote:
Hriste, svetošću nagizdan,
Tebe ću da izdam.
Voleo sam tvoj san, tvoj lik,
Bio sam tvoj vojnik, tvoj dvojnik,
Na glavu sam ti venac stavio,
Voleo te, slavio.
Gospodaru, prodao sam te,
Jer za životom oči mi plamte,
Jer i moji snovi su nebesni:
Pesnik sam, pesnik.
Ne slušam tvoje zlatouste psalme
Nisu mi potrebne rajske palme:
Svilu i novac ište žena neka
I čeka me, čeka.
Gad sam? Ali i život žicari,
I zašto slovo nema više čari?
Zašto me mame bez kraja i konca
Čari, draži novca?
Baciću u more kamen ispovesti,
zemlja će se vekovima tresti.
I nekih grešnih očiju plam
Shvatiće me, znam.
_______________________________

Ako se sretnemo mrtvi

Daj mi blagoslov kad pođeš,daj i onda
ako nisam bio dobar.
Nećemo se smeti pogledati u oli
kad nas sastavi grobar.
Pogledaše naše krupne mrtve oči
upitno sja tama: da li smo još krivi?
Zašto nismo bili dobri jedno s drugim
dok smo bili živi.
_______________________________

Bodrenje na ljubav

Ljubljena , ljubav je mučna:
katkad joj zamru čar i zanos,
al’, veruj mi, to je jedino
naše dobro: stvarnost.
Čovek sve tako zaboravi:
živeti, lagati, mreti, dati,
al’ žeđ za poljupcima
i u grob nas prati.
Ljubljena, godine i dani,
neće nikad bolje doneti
ljudi će i sutra i zauvek:
ljubiti, rađati, mreti.
I nekako, nekako to bi
trebalo zaboraviti danas:
ovaj mali, maleni zaborav
jedina je sreća za nas.
Ljubljena, mi znamo za zaborav?
Ljubljena, dana i godina breme
neće srušiti naše zanose?
Nas neće pokvariti vreme?
Svejedno je kako volimo,
svejedno je šta poljubac krije;
smrt je blizu, a tako je lepo
pobediti je.
_______________________________

Leš u žitu

Zaboraviše ga na snežnom polju,
Na grobu mu cvetati neće
Karanfil, božur, božje cveće.
Zemlja ga tiho uvija, sita,
Kroz telo mu klija
Seme pobedničkog žita.
Letos će ležati raspadnut
Ko strašilo za ptice
U zlanom moru pšenice.
Sudbina mu pobegla kroz raži,
Iz njega i nad njim buja
život pun nade i laži.
_______________________________

Od Era do Okeana

Er je jedan tromi, čudni jarak,
Prljava bara, rogozina sama.
Al Krasna, Samos, Dunav i Tisa
Odvode mu vode do Okeana.
Makar me lavež opsedao skitski
I da mi u krvi bukne na sto rana,
Da nasip podigne krtica sto,
Ja ću ipak stići do Okeana.
Jer ja hoću, to bezumlje iste,
Hoću, jer to je čudo naših dana:
Krene neko tako od malog Era
A stigne do svetog, silnog Okeana.
_______________________________

Plakati, plakati, plakati

Čekati, dok ponoćni zvon tinja,
Da se donese crna škrinja.
Ne pitati zbog kog je patnja,
Zvoniti dok ne mine pratnja.
Pod baldahinom i crnim velom
Nositi raspelo bijelo pred opelom.
Pod teškim srebrom pognuti pleća,
Daviti se u dimu sveća.
S tamnim sjenama u boj stati
I tihe psalme zapjevati.
Slušati orgulje pesalne
I zvona posmrtnih jecanje.
Kročiti preko zijeva grobova
U pratnji slugu, božijih robova.
Mrznuti u začaranoj noći,
Gledati tužno mrtvaca u oči.
Drhtati na mjesečini kobnoj,
Uzdisati na humci grobnoj.
Poreci prošlost, jecajući,
Zamašno, klecajući.
Oprostiti svakom. Pokajnički
Grliti sanduk očajnicki.
Sricati testament poslednjih sati
I plakati, plakati, plakati.
_______________________________

Poljupci zatvorenih očiju

Da uvek zajedno poljupce sanjamo
to znam, i to kada u plač brizne.
Da li je ona na koju mislim?
Uvek osećam
kad joj noću pokrivač sklizne.
Mi se možda nikada nećemo sresti,
tužni putnici, nas dvoje.
Al’ sam kraj nje kad god zaželi
I Ona uvek dođe kroz ljubav tuđinke ma koje.
Možda joj je bujna i crna kosa,
takvu kosu želim.
Jaoj, njenu tešku, crnu kosu
koliko puta su donele
plave devojčice u noćima vrelim.
Još ću jednom tako zatvoriti oči
Pod poljupcem druge žene:
Kad i ona tako nekog bude ljubila
zatvorenih očiju
jer više neće moći čekati na mene.
_______________________________

Rođak smrti

Ja sam rođak smrti.
Volim ljubavi koje ginu
I da poljubim svakog ko odlazi
U daljinu.
Volim bolesne ruže,
Žene kad od čežnje venu,
Volim sumornu, tmurnu
Maglu jesenju.
Volim kucanje tužnih satova,
Njihov smrtni, preteći krik:
Velike Smrti, svete Smrti
Nestalni lik.
Volim one koji putuju,
Koji plaču i bude se bez volje,
U hladnoj zori, pod injem
Sleđeno polje.
Volim umorno odricanje,
Plač bez suza, mir i odmorišta,
Mudraca pesnika i bolesnika
Utočišta
Volim onog ko se obmanuo,
Ko je posrnuo, pao i kleo,
Koji ne veruje, koji je tužan:
Svet ovaj ceo.
_______________________________

Sutra

”Stani!” Urla za mnom u noći
Sa gomilom u dronjcima juče.
”Stani!” A ja idem, idem.
”Stani” Udaram kroz gusto šiblje,
Mesec, pakao i oblake
I tako sam, i tako sam.
Čeka me, čeka: jurim pred Sutra.
Oce, majko, pesnici, popovi,
Niste mi potrebni, niste mi potrebni
Preci, senke, jučerašnji momci,
Braćo moja u krvi i čaši:
Odvratno Juče, ostanite.
Idem tužnom veličanstvenom Mraku,
”Stani!” Ne. Preda mnom je Sutra.
Mene čeka, mene. Jurim.
_______________________________

Uzdah u zoru

O, rujem okupani
Divni svete,
Odmorenih tela
Blaga, lomna strasti,
Tajanstveni, svetli
S tisuć mekih gnezda
Divotni grade.
O, sveti žamore zore:
Simfonijo života;
Lepo bi bilo živeti
Taj čudesni život.
Kolike radosti zvonke
I sve su tuđe,
Koliko zlata zveči
I sve je tuđe,
Kolike se sile bore
I sve su tuđe,
Koliko žena ima
I sve su tuđe,
Koliko naslada novih
I sve su tuđe,
Koliko smelih težnji
I sve su tuđe,
Koliko svega ima,
Koliko svega lepog,
Koliko svega svetog,
I sve je tuđe.
_______________________________

Volio bih da me vole

Ni potomak, ni sretan roditelj,
ni rođak čak, ni znanac, prijatelj,
nisam ja ničiji,
nisam ja ničiji.
Jesam, ko svaki čovjek: Veličanstvo,
sjeverni pol, neotkrito tajanstvo,
daleke more sjaj,
daleke more sjaj.
Al, vaj, neću više ovako bazati,
volio bih sebe svima pokazati,
da me jasno vide,
da me jasno vide.
Stoga mučim sebe, stog pjesme bole,
ta volio bih da mene vole
i da sam nečiji,
da sam nečiji…
_______________________________

Jastrebov pir na šušnju

Krećemo. U Jesen žurimo,
Klikčući, plačući kružimo,
Dva jastreba umornih krila.

Leto nove pljačkaše ima,
Huje nova jastrebova krila,
Strasne ljubavne bitke besne.

Iz Leta prognani, polećemo,
Negde u Jesen slećemo,
nakostrešeno, zaljubljeno.

Naš poslednji pir sad slavimo :
Kandžama jedno drugo ranimo
I na vlažan šušanj padamo.
_______________________________

Sve dok se živi, da živimo...


Da: sve dok se živi, da živimo,

Da: jedino to je važno.
Al’ šta sa životom raditi
Onda kad boli snažno?

Da: velikome stremeti,
Da: s uzavrelim duhom.
Al’ dobro znati, bar potajno,
Da veliko je beznačajno.

Da: u strpljenju živeti,
Da: strast svoju prećutati.
Čekati, čekati, čekati
Da dođe Profesor Smrt.

Da: sve dok se živi, da živimo,
Da: jedino to je važno.
Al’ šta sa životom raditi
Onda kad boli snažno?


jovicaletic.com
 
Natrag
Top