Emil optužio nepravdu

PYC

Član
Učlanjen(a)
04.10.2009
Poruka
11.506
Emil optužio nepravdu



Izvor: Novosti D. MATOVIĆ | 15. novembar 2010. 20:50

U ”Kaljugi” Zola oslikao tamu svog vremena. Bespoštedno razotkrivao lažni moral i gramzivost.

portrait_emile_zola_1840_1902__hi.jpg


OBIMNIM delom Emila Zole (1840-1902), čiji će roman “Kaljuga” od sredebiti na kioscima kao novo izdanje edicije “Zlatni Francuzi” Kompanije “Novosti”, realistička struja u francuskoj književnosti dobila je novu snagu. Proslavio se kao borac za pravdu, kada je hrabro ustao u odbranu nevino osuđenog kapetana Drajfusa. Smelost kojom pamfletom “Optužujem” ustaje u njegovu odbranu, pribavlja mu epitet angažovanog pisca.

Kao književnik isticao je da pisac ne može biti samo umetnik. Oslonac traži u nauci s pretenzijom da eksperimentalnim metodom, koji izlaže u raspravi “Eksperimentalni roman”, osvetli ličnosti i sudbinu svojih junaka, pridajući najveću važnost nasleđenim biološkim osobinama.

Godine 1888. u 48. godini, Zola je bio na vrhuncu slave. Uz Tolstoja, smatrali su ga najslavnijim piscem Evrope. Njegova popularnost je bila ogromna. Toliko velika da zaseni poluboga francuske književnosti, Viktora Igoa. Njegovi romani “Kaljuga”, “Tereza Raken”, “Nana”, “Žerminal”, “Zemlja” i mnogi drugi postizali su veliki uspeh i podizali mnogo prašine.

MRZETI JE VOLETI

EMIL Zola je duboko saosećao sa ljudima o kojima je pisao. Govorio je da iznad svega mrzi pokvarenost društva u kojem živi da bi mogao da ostane samo hladni eksperimentator, odnosno tvorac naturalističkih romana:
“Mržnja je sveta... Mrzeti je voleti, to znači osetiti svoju dušu žarkom i plemenitom. To znači živeti široko od prezira gnusnih i glupih stvari.”


Nijedan francuski pisac nije dao tako tamnu i kritičku sliku društva svog vremena: pohlepnost jednih, beda drugih, zajednička izopačenost, optuženi su sa mnogo oštrine i gnušanja.

Mnogobrojni čitaoci umirivali su svoju savest osuđujući u ime morala takve “gadosti” i takvu “sramotu”, na isti način kako su se zgražavali nad “besramnom golotinjom Manea i bande impresionista”. Ni kritika nije bila ništa nežnija prema Zoli od publike. Dok su se Flober i Mopasan divili njegovoj snazi i smelosti, kritičari su ga optuživali za pornografiju i bestidnost nazivajući ga “Zola Stid”. Nisu mu opraštali ogromne tiraže njegovih knjiga, čak su ga i najdobronamerniji optuživali da “na najperfidniji način laska najponiznijem ukusu publike”.

Ostalo je zabeleženo da je Flober jednom prilikom prokomentarisao: “Kakav ste vi proizvođač dragi moj.” Zola mu je odgovorio: “Vi ste bili bogati, Flobere. Ja nisam imao ni prebijene pare i morao sam da se snalazim. To nije bilo lako.”

I zaista, nije mu bilo lako. Izgubio je oca Fransoa Zolu kada je imao sedam godina. Dok je on bio živ, porodica je živela komotno, ali kada je umro, sve je pošlo nizbrdo. Zola je rano saznao šta je najgora beda i kako se živi u radničkim naseljima u predgrađu, gde nema vode, gasa, svetla, gde se leti guši, a zimi smrzava. I godine koje su usledile za Zolu su bile gladne. Dok je sanjao o hrani, razdirala ga je strahovita ambicija: uspeti, zaraditi novac, postati slavan po svaku cenu i ne biti više gladan.

Kasnije, kada se materijalno obezbedio, bacio se na posao. Elan sa kojim to čini može se lako zamisliti, jer je davno u sebi otkrio volju da “pregrize put kroz bregove”. Izvanredno plodan književnik, gotovo svake godine je objavljivao novi roman. Njegov književni opus je prava riznica relativno dobro sagledanih pojedinosti i detalja onog čudnog mozaika na kojem se oslikavalo građansko društvo druge polovine 19. veka. Nepoštedno je razotkrio pokvarenost, lažni moral, gramzivost i eksploatatorski karakter vladajuće buržoazije. Njegova shvatanja postepeno su evoluirala i približila se učenju socijalizma.

- Građanstvo - piše Zola, u svojim radnim zabeleškama - izdalo je svoju revolucionarnu prošlost da bi očuvalo svoje kapitalističke privilegije i učvrstilo se kao vladajuća klasa... Moram izričito i obavezno na to da ukazujem, da je građanstvo svoju ulogu odigralo i da radi održavanja svoje vlasti i svog bogatstva prešlo u reakciju, kao i da sve nade u snage sutrašnjice počivaju u narodu.
 
Natrag
Top