U P O Z O R E N J E
U poslednje vreme hemijska preduzeća (azotare) uporno nude
baštovanima i farmerima takozvano „biođubrivo“. Specijalisti - agronomi sa
visokim naučnim zvanjima daju tom „biođubrivu“ visoke ocene i preporučuju ga
„za sve oblike zemljišta“. Ova đubriva se proizvode uglavnom od treseta
ekstraktiranjem humusnih kiselina, koje sadrže mnoge hemijske sastojke, korisne
za rast i razvoj biljaka. Agrohemičari – specijalisti, da su samo malo pošteniji prema
zemljoradnicima, morali bi da kažu da su ta đubriva pogodna „za sve vrste grunta
(neplodne zemlje)“, ali ne i „za sve vrste zemljišta“. Oni preporučuju da se
„biođubriva“ koriste bez ikakvog nagoveštavanja neophodnosti korišćenja na
njivama i na lejama bilo kakve organike (komposta). Međutim, bez organike i žive
sredine koja se hrani tom organikom, bašte nema. Bez toga postoji samo mrtav
grunt, koji se sastoji od mnoštva minerala. To jest, uvažavajući ovu ispravku, uz
primenu „biođubriva“, koje u svom sastavu ima samo humusne kiseline i hemijske
elemente, gajenje biljaka će se odvijati, u suštini, hidroponim načinom (gajenje u
staklenicima), koji nema ničega zajedničkog sa agrotehnikom prirodne
zemljoradnje.
Da, baštenske kulture se mogu uzgajati primenom samo tih „biođubriva“ i
pri tom se mogu dobiti visoki prinosi. To je odavno dokazano primenom
hidroponike. Ali, vredi li rasprostranjivati ovaj metod na sve njive i bašte naše
zemlje? Verovatno, ne, ne treba to raditi. Iz nekoliko vrlo važnih razloga.
1.Primenom samo „biođubriva“, bez unošenja organike u zemljište, tlo u
sloju korenja biljke, pod dejstvom soli hemijskih elemenata i kiselina se usitnjava,
postaje iz godine u godinu tvrđe, sitnog sastava, loše propušta u korenski sloj
atmosferski vazduh i vlagu, koji su biljkama potrebni za normalan rast i razvoj. Zato
je potrebno godišnje i sezonsko (i u proleće, i u jesen) kopanje i oranje. Međutim,rastresitost tla traje posle toga vrlo kratko, posle prve dobre kiše ili zalivanja, tlo
postaje još tvrđe, nego što je bilo pre prekopavanja ili oranja (ovo su ustanovili
istraživači – pedolozi). Sam proces prekopavanja ili oranja sloja korenja biljaka
iziskuje dosta fizičkih napora i rashoda u materijalu (za plastenik), troškovi
amortizacije mehanizacije. To dovodi do povećanja cene dobijenih kultura, a to čini
proizvodnju nerentabilnom, a baštovanstvo potpuno neprivlačnim.
2.Tlo, koje u svom sastavu nema organike (komposta), nije u stanju da u
sloju korenja kultura zadrži vodene rastvore hemijskih elemenata. Ovi rastvori iz
takvog zemljišta slobodno se talože u niže slojeve i odlaze sa podzemnim vodama
ili se podižu zemljišnim kapilarima na njegovu površinu, gde vlaga isparava, a soli
hemijskih elemenata obrazuju tvrdu i nepropustljivu koru, za vazduh i vlagu. I u
tom, i u drugom slučaju, mineralni rastvori ne dopiru do korenja biljaka. Baš iz tog
razloga proizvođač „biođubriva“ preporučuje da se ono nanosi rastvoreno, na
površinu zemljišta, najmanje jednom nedeljno i da se kopa posle svakog tretiranja.
Ovo je rasipništvo, kako zbog količine potrebnog rastvora, tako i zbog suvišnog
utroška novca za njegovu nabavku. Osim toga, potrebno je mnogo fizičkog napora
baštovana na prekopavanju, što nije potrebno raditi ako primenjujemo
agrotehniku prirodne zemljoradnje.
3.Pri korišćenju „biođubriva“, treba imati u vidu, da ono odgovara i
kulturama i korovu. To iziskuje dodatne napore i dodatne troškove za borbu protiv
korova bilo plevljenjem, bilo primenom hemijskih sredstava za borbu protiv njih. I
jedno i drugo iziskuje gubljenje vremena, fizički napor i utrošak novčanih
sredstava, što nije slučaj sa agrotehnikom prirodne zemljoradnje.
4.Posle skidanja plodova u zemljištu ostaje korenje biljaka (i kultura i
korova). Pod uticajem kiselina i soli hemijskih elemenata, koji se nalaze u sastavu
„bođubriva“, korenje se mineralizuje i ne pretvara se u humus. Grunt, pri tom, ne
postaje rastresit, kao kada bi korenje pojeli zemljišni mikroorganizmi. To jest,
zemljište se na jednostavan i prirodan način ne struktuiše i ne pretvara u plodno
tle, već ostaje zgusnuto i tvrdo i nepovoljno za razvoj korenja biljaka i za dostup, u
sloj korenja, vazduha i vlage (od zalivanja ili padavina). A to iziskuje potpuno
nepotrebne troškove, koje smo već nabrojali u pasusu 1.
5.Pošto u prirodi postoji balans – težina nadzemnog dela jednaka je
podzemnom, masa korenja koje ostaje u zemlji je značajna i sadrži u sebi, kako
kaže V. V. Dokučajev, bar minimum pet puta više organskih hemijskih elemenata,
nego što je potrebno za ishranu narednog pokolenja biljaka. A to znači, da
prirodnom zemljištu, koje je plodno tle, uopšte nije potrebno nikakvih đubriva sa
strane. Ako pak na parcelu, posle skidanja roda, ostavimo i deo onog što je na njoj
raslo, onda će svega na njoj biti dovoljno, ne samo da se svake godine obnovi
hranljiva masa hemijskih elemenata, koji su neophodni za rast i razvoj biljaka, već
će se uveličati njihova količina, čineći tle iz godine u godinu sve plodnijim. To znači
da je preporuka agrohemičara da se koristi „biođubrivo“, kad se koristi agrotehnikaprirodne zemljoradnje, izlišna i dovodi samo do nerazumnog trošenja i bacanja
novca (i ne samo novca).
6.U živoj prirodi postoji simbioza između biljaka i žive zemljišne sredine.
Biljke svojim otpacima korenja i izumrlim delovima hrane žive zemljišne organizme,
a ovi organizmi, sa svoje strane, svojim izlučevinama pretvaraju u zemljišne vodene
rastvore hemijske elemente zemljišnih minerala i organike, koja je ostala od
prethodne generacije biljaka. Od ostataka biljaka i živih zemljišnih organizama
obrazuje se u korenskom sloju humus, koji je skupljač i čuvar vodenih rastvora
hemijskih elemenata za korenje biljaka. Sposobnost da skuplja i čuva te rastvore
humus ima zbog svojih čestica-granula koje poseduju električni naboj (čestice
mineralnog zemljišta ovakav naboj nemaju). Silom teže tog naboja po granulama
humusa se talože i zadržavaju se na njima vodeni rastvori hemijskih elemenata,
koji su hrana za korenje biljaka. Dlačice korenja biljaka upijaju te rastvore sa
površine humusnih čestica, oslobađajući na taj način prostor za nove rastvore. Pod
dejstvom sile teže električnog naboja na površinu humusa ovi rastvori ne mogu
slobodno da propadaju u niže zemljišne slojeve, ne mogu ni da odlaze zemljišnim
kapilarima na površinu tla, već ostaju baš u korenskom sloju biljaka. Baš zbog toga
je postojanje humusa u zemljištu garancija njegove plodnosti.
„Biođubriva“, koja uporno preporučuju agrohemičari, proizvedena su
ekstraktiranjem treseta, nemaju u svom sastavu elemenata organike, od kojih bi u
zemljištu mogao nastati humus. Baš zbog toga, korišćenje takvih „biođubriva“, se
ne sme smatrati dovoljnim za održavanje i povećanje plodnosti zemljišta uz
primenu agrotehnike prirodne zemljoradnje, mada prefiks „bio“ stvara kod baštovana i farmera suprotan smisao.