Elisaveta Bagrjana

[sendi]

Elisaveta Bagrjana

Elisaveta Bagrjana
(1892)


Najveći bugarski pjesnik između dva rata. Afirmirala se zbirkama: Vječno i sveto (Večnata i svjatata, 1927, koja je izašla u 4 izdanja i doživjela nezapamćen uspjeh), Zvijezda mornara (Zvezdata na morjaka, 1932) i Srce Ijudsko (S'rce čovesko, 1936).Pjesnik je Ijubavi i mladosti. Motivi su joj: intimni dojmovi o životu i svijetu, pejzaži, prirodne pojave, uspomene iz djetinjstva i mladosti. Za B. Život je satkan od detalja i nije homogena cjelina; iako je njegov najeminentniji izraz, čovjek ga doživljava parcijalno i kroz sebe, te na temelju takva doživljaja gradi svoju viziju svijeta. O tom svom introspektivnom odnosu prema stvarnosti B. Govori neposredno i lirski, smjelom metaforom i leksikom, stihom koji je izvanredno pokretljiv, muzikalan i potčinjen unutrašnjem ritmu doživljaja. Njena je poezija kvalitetno nova pojava u bugarskoj književnosti - sva je u eksperimentima, u traženju adekvatnijih mogućnosti pjesničkog objektiviranja ličnosti i života.

DALJINA

Svijet je sada podijeljen na dvoje-
i put se moj i tvoj sastati neće.
Za nas nesavladivih daljina
u prostranstvenom približavanju
ipak ima.
Jesi li sada tu
ili na drugom kraju Zemlje.
ili na nekoj planeti-
nepoznatoj-
jednako smo daleko jedno od drugoga
i u mraku između nas razlivenom
ne čuje se
ni zov
ni zvuk,
ni znak.
Što ako isti val pjenušavi
i tvoju
i moju obalu
prelije?
I najjača je tvoja želja slaba danas
da ukloni spuštene barijere,
a ja-
krila nevidljiva steći ne mogu
da posljednju stazu preletim
i da ti na večeri tužnoj
budem gutljaj vina
i zalogaj kruha.
Svijet je sada podijeljen na dvoje-
i put se moj i tvoj sastati neće.



LJUBAV

Tko si ti što si mi na put stao,
što nesanicom oči moje preli,
što smijeh moj u komadiće slama?
Da me nije tkogod začarao?
Vidim te svud na starim ikonama,
čujem te kasno kroz san vreli:
oči ti nisu nikad site,
a u glasu ti svaki zvuk me gali.
Ko si ti što duh mi nemirom pali
Mefistofel ili Krstitelj.
A srce povjerljivo svakog trenutka
pjeva - ptica usred uscvjetala drena,
pjeva - i Dragog ti daje ime.
I pokorna šapnem i ganuta
kao Isusu Magdalena:
Evo ti mojih ruku i vodi me!

 

[erinija]

RUKE

Eto ruku - s blistavom prozirnom kožom,
I tankom nježnomodrom mrežom vena -
Meke su, tople, čarobne ruke - obožavane.
Toliko šaptaja plahih i prevrelih želja,
Toliko topline srca i kucaja u njih je položeno
Kao da su ruke čudotvorne stare ikone .
(One, koju narod u srebro okiva
I svoju vjeru, sudbinu i život u nju polaže).

Ponekad se uzdignu ko bijeli Ijiljani k suncu,
A zatim klonu - na buri slomljene grane -
Te ruke, što znadu za rad i umor,
Za teški blud i znojni plod života,
Topli, krvavi, sveti materinski zagrljaj,
Strašni ledeni dodir Ijubljenog mrtvaca ...

Te ruke - koje su držale neviđene tajne,
Tanki su prsti zauzlavali plemene uzlove -
I na njima se nekad nizahu prstenovi Ijubavi,
Kao nestvarnoblještava mistična zvonca.
Eto ruku, u čijim drhtavim okovima
Bjekstvo ne žeđahu, uzetu slobodu ne žuđahu ...

Danas su one skrštene i tako ravnodušne i spokojne,
Tako ravnodušno osamljene i tako prazne,
Prazne od zla i dobra, od tuge i od radosti.
One će otići - samotne, bespomoćne i prazne -
Onamo, gdje nitko od nas ništa ne odnosi.

 

[erinija]

HTJELA SI
Vjeruj divljoj zvijeri, kamenu il panju
Život će ti proći radosno dovijeka,
Život će ti biti Ijubak kao san,
Teško tebi ako vjeruješ u čovjeka.

Htjela si da budeš slobodna i sama
Bez obiteljskih spona i škrtoga kuta,
Željela si skitnju s oblakom i s vjetrom,
Da ne vidiš tragove svog prijašnjeg puta.

Htjela si Ijudskim korakom umornim
Doseći svijeta vrhunce najviše,
Htjela si upoznati mora beskrajna,
Zać' im u dubine najdublje, najtiše.

Htjela si život u oblaku snova,
Dom da ti bude sva širina svijeta,
Ipak si svoj san, svoje smjelo srce
Pružila usnama zemaljskog cvijeta.

Zato si sad sama, sjediš pognute glave,
Ne vidiš čudesa, Što se i sad smiješe,
Usne ti šapću dvije magične riječi:
"UzaIud bješe, o, uzalud bješe!"

 

[sendi]

NE ZAMJENI TE NIKO

Ne zamjeni te niko u kući ovoj,
stol tvoj je prazan i uza nj kut,
u knjizi niko ne pročita ni slova
s lista nedočitanog onaj put.
Ne gleda u ljetnju večer pokraj mene
niko sa praga zvjezdani ekran
i niko ne prima sada zadivljeno
buket svježi u rano jutro bran.
Kada mi je hladno, nitko mi na pleća
s Ijubavlju ne stavlja topli šal,
niti se itko po vrućini sjeća
da vitoške vode pruži mi bokal.
Prolaze zime, ljeta, proljeća plava,
ne zaustavi ništa njihov hod.
Diže se oluja, otiskuje lava,
a grane lomi ili snjeg ili plod.
A u kući ništa vidljivo ne stoji
da podsjeti na tebe svaki mig,
niti ima omiljenih stvari tvojih,
na zidu nije uokviren tvoj lik.
Ti me grliš zrakom oko mene,
u krv mi ušao, tvoj puls u njoj vri.
Niko te u kući ovoj ne zamjeni,
u koju ne stiže ni da stupiš ti.