Edgar Alan Po

Član
Učlanjen(a)
07.12.2009
Poruka
1.053
Edgar Alan Po (Boston, 19. januar 1809. - Baltimor , 7. oktobar 1849.), američki američki književnik, pesnik, urednik literarnih magazina i jedan od najznačajnijih predstavnika američkog romantizma. Edgar Alan Po, za života gotovo nepoznat, postao jedan od najuticajnijih američkih pesnika kada su vrednost njegovog dela otkrili francuski pesnici Bodler, Malarme i Valeri. Njegove kratke pripovetke smatraju se pretečom detektivskog romana.

Izvor: wiki
180px-Edgar_Allan_Poe_2.jpg


Biografija

Njegov otac i majka, Dejvid Po ml. i Elizabeta Hopkins Po (oboje glumci) preminuli su u roku od dve godine (otac 1810, majka 1811.) nakon njegovog rođenja - nakon toga, Po je odveden u Ričmond, gdje je živeo kod Džona Alana, te onda poslan u Englesku gde je od 1815. do 1820. pohađao Manor School u Svindon Njuingtonu. Nikad legalno usvojen, prezime Alan uzeo je kao srednje ime.

Godine 1826., Po odlazi na studije na virdžinijski univerzitet pod imenom, ali je izbačen zbog kockarskih dugova, što ga dovodi u svađu s Džonom Alanom koji ga se tada odrekao kao sina. Godine 1827. pridružio se vojsci, lagavši o svom imenu i starosti; 1830. stiže do Vest Pointa, ali je izbačen godinu kasnije zbog neizvršavanja dužnosti.

O sledećem periodu Poova života malo se zna, osim da je 1833. živeo s očevom sestrom u Baltimoru. Nakon što je s kratkom pričom Poruka u Boci osvojio 50 dolara, započinje karijeru pisca: u časopisima Sadern literari mesindžer (u Ričmondu, gde je stvarao od 1835. do 1837.), te filadelfijskim Bartonz džentlmenz magazin i Grejemz magazin (1839. - 1843.), izlaze neka od njegovih najpoznatijih dela.

Godine 1835, Po se ženi trinaestogodišnjom rođakinjom Virdžinijom Klem, koja će kasnije od posledica tuberkuloze postati invalid, te na kraju i preminuti, što se smatra uzrokom Poovog neobuzdanog alkoholizma. Slavna pesma Anabel Li (1849.) posvećena je Virdžiniji.

Njegova prva zbirka, Priče iz Groteske i Arabeske, pojavila se 1840. godine, a sadrži jedno od njegovih najpoznatijih dela, Pad kuće Ašerovih. U ranim četrdesetim godinama 19. veka, izlazi i Školjkareva prva knjiga, njegovo najprodavanije djelo.

Mračna poema o izgubljenoj ljubavi, Gavran donela je Pou svetsku slavu kad je izdana 1845, a Ubistva u Rue Morgue te Ukradeno pismo, takođe iz tog perioda, smatraju se Poovim najpoznatijim kriminalističkim romanima. Takođe, bio je aktivan književni novinar.

Godine 1848, depresivan i u očaju, Po pokušava samoubistvo. Nakon toga je nakon zabave na putu novoj zaručnici nestao na tri dana. Pojavio se u vrlo čudnom stanju u Baltimoru, gde je i na kraju preminuo 7. oktobra 1849.
[uredi] Dela

Poov opus obiluje romanima, kratkim pričama te pesmama i smatra se ogromnim doprinosom svetskoj književnosti, pogotovo u žanru horora i kriminalistike.
[uredi] Kratke priče

* Ubistvo
* Berenica
* Crni mačak
* Bačva amontillada
* A Descent into the Maelstrom
* The Devil in the Belfry
* Anđeo svega čudnog
* Posed Arnhajm
* Eleonora
* Činjenice o slučaju gospodina Valdemara
* Pad kuće Ušer
* Zlatni kukac
* Đavo perverznosti
* The Island of the Fay
* Landorov letnikovac
* Maska crvene smrti
* Mesmeričko otkrivenje
* Ubistvo u ulici Morgue
* Duguljasti sanduk
* Jama i klatno
* Prevremeni pokop
* Ukradeno pismo
* Tišina
* Izdajničko srce
* The Thousand-and-Second Tale of Scheherezade
* Fon Kempelen i njegovo otkriće
* William Wilson
* Čovek svetine
* Rukopis pronađen u boci
* Ligeja

[uredi] Romani

* Avanture Artura Gordona Pima
* Dnevnik Džulijusa Rodmana
* Sfinga
* The System of Dr. Tarr and Professor Fether
* A Tale of the Ragged Mountains
* The haunted Palace

[uredi] Pesme

* Alone
* Anabel Li
* Eldorado
* Leonora
* Sonnet: To Science
* Zvona
* Gavran
* To Helen
* Ulalume

Gavran (Edgar Alan Po)

Pesnik govori o gubitku svoje ljubavi, Leonora. Taj gubitak je obojen misticizmom, jer narator oseća strah kada ga posećuje misteriozni gavran, koji često ponavlja reči „nikad više“. Za pesmu se može reći i da je groteksna; veliki je broj scena u pesmi koje su duboko psihološki opisane. Pesnik iznova postavlja pitanja gavranu o negovoj dragoj sa nadom da će mu dati bilo kakav pozitivniji odgovor, osim veliki broj puta ponavljanog „nikad više“. Međutim, sve ono što je iz pesnik osetio kada je ugledao crnu pticu je prethodno bilo u njemu, pri čemu je gavran samo potpomogao da sve iz njega iziđe. O tome kako je stradala Lenora ne saznajemo ništa; motiv gubitka drage bez objašnjenja njegovog uzroka često se pojavljuje u Poovim pesmama. Treba napomenuti da gavran nije plod halucinacije, već je stvaran, i to baš onakav kakvim ga je pesnik opisao. U nekim situacijama, gavrane je moguće naučiti i da govore.
 
Član
Učlanjen(a)
28.06.2010
Poruka
1.095
Zanimljivo je kako su u muzeju Edgara Alana Poa čuva nekoliko flaša konjaka koje nepoznati poštovalac ostavlja na grob pisca još od 1949.godine. Takođe, ostavlja i tri crvene ruže, jednu za Poa, drugu za Poovu suprugu a treću za njegovu tetku i taštu-Mariju Klem. Nije poznat razlog zbog čega ostavlja konjak. Međutim, ove godine vjerni obožavalac se nije pojavio.
 
Član
Učlanjen(a)
27.01.2011
Poruka
306
ELDORADO


Lep i vedar
vitez jedan
na put se odvaži,
žegom, mrazom,
peva - stazom
Eldorado traži.


Starost stiže,
vreme griže -
on već gubi nadu
a ne sreta
parče sveta
slično Eldoradu.


Već klonuo,
oronuo,
spazi sen i znan do.
Reče: "Seni,
reci meni,
gde je Eldorado?"


"Preko gora
kud se mora
niz polje beznadno,
jaši dalje",
sen ga šalje
"Traži Eldorado!"




Edgar Allan Poe

- "Danse Macabre", antologija anglojezičkog pesništva od XIV do XX veka, Lipar specijal 38, 39 i 40

 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
27.01.2011
Poruka
306
Ćutanje



Ima pojava čija srž slivena
dvostruki život u sva svojstva zbiva.
Dvostruka bića takvih jedinjenja
stvar su i senke, sjaj i materija.
Ima dvostruke ćutnje koja srodi
dušu i telo, kopno i lik vodin,
mesta gde trava trag stari nadsvodi
i pogled dubok; tu spomen još diše
al njegovo je ime: "Nikad više".
To je Ćutanja telo: bez bojazni!

Tu nema snage koja na zlo zove.
Al ako senka promakne (u kazni)
elfa (što stani baš predele ove,
ta usamljena mesta gde još noga
čoveka nije prošla) - moli Boga!




Edgar Allan Poe

- "Danse Macabre", antologija anglojezičkog pesništva od XIV do XX veka, Lipar specijal 38, 39 i 40


 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
27.01.2011
Poruka
306

MECENGERŠTAJN



Pestis eram vivus – moriens tua mors ero.

Martin Luther
Kuga bejah živ – umirući tvoja smrt ću biti.
Martin Luter


Svuda su se, u svim vremenima, prikrivali zlokobnost i užas. Zašto, onda, davati datum
priči koju nameravam da ispričam? Neću. A, pored toga, postoje i dragi razlozi za prikrivanje.
Dovoljno je da se kaže da je u Mađarskoj, u periodu o kojem govorim, postojalo ustaljeno, mada skriveno, verovanje u doktrine metempsihoze.1 Ne govorim ništa o samim učenjima – o njihovoj netačnosti ili o njihovoj verovatnoći. Tvrdim, međutim, da mnogo naše sumnjičavosti – kao što La Brijer kaže o našim nesrećama – vient de nepouvoir être seuls. 2*

No neke stvari u sujeverju Mađara umnogome naginjahu besmislici. Oni – Mađari – u
osnovi su se dosta razlikovali od svojih istočnih izvora. Na primer. "Duša" – kazao je prethodni
– iznosim reči jednog pronicljivog i inteligentnog Parižanina – ne demeure qu'une seulefois dansun corps sensible: au reste – un cheval, un chien, un homme même, n'est que la ressemblance peu tangible de ces animaux.
3

*

Porodice Berlifiding i Mecengerštajn behu vekovima u svađi. Nikad ranije, dve kuće, tako
ugledne, ne behu obostrano zagrižene tako strašnim neprijateljstvom. I, zaista, u vreme ove
pripovesti, ispijena i zlokobna stara veštica je primetila da se "vatra i voda pre mogu pomešati nego što će se Berlifiding rukovati sa Mecengerštajnom". Izgleda da se poreklo ove mržnje nalazilo u starom proročanstvu – "uzvišeno ime će pasti, ispunjeno strahom, kada, kao jahač na svom konju, smrtnost Mecengerštajna bude trijumfovala nad besmrtnošću Berlifidinga".

Sigurno da, same za sebe, ove reči imaju malo ili čak nikakvo značenje. Ali su još
trivijalniji uzroci – i to od nedavna – doveli do posledica isto tako punih događaja. Pored toga,
imanja, koja behu međašnja, dugo su vršila suparnički uticaj na poslove vlade. A, osim toga, bliski susedi su retko prijatelji – a stanovnici zamka Berlifiding su mogli, sa njegovih visokih, izbočenih potpornih stubova, gledati pravo u prozore zamka Mecengerštajn. A najmanje je, više nego feudalna veličanstvenost, koja je tako sračunato otkrivena, moglo da ublaži razdražena osećanja manje starih i manje bogatih Berlifidinga. Nije, onda, ni čudo što su reči proročanstva, ma koliko bile smešne, uspele da, sa podsticanjem nasledne zavisti, izazovu i održe u svađi dve porodice već predodređene da se svađaju. Proročanstvo je, izgleda, značilo – ako je bilo šta značilo – krajnju pobedu već snažnije kuće; i, naravno, da ga se slabija i manje uticajna strana
sećala sa gnevnom mržnjom.

*
Vilhelm, grof Berlifiding, mada časnog i uzvišenog roda, bio je, u vreme ove priče,
nemoćan i podetinjio starac, ni po čemu osobit, sem po prekomernoj i okoreloj ličnoj odvratnosti
prema suparničkoj porodici i po tako strasnoj ljubavi prema konjima i lovu da ga ni telesna slabost, starost, niti, pak, mentalna nesposobnost, nisu mogle sprečiti da svakodnevno učestvuje u opasnostima lova.

S druge strane, Fridrih, baron Mecengerštajn, još nije bio ni punoletan. Njegov otac,
ministar G... umro je mlad. Njegova majka, ledi Meri, ubrzo je pošla za njim. Fridrih je u to
vreme imao petnaest godina. Petnaest godina nije mnogo u gradu – dete još uvek može biti dete u svom trećem lustrumu: 4 ali u divljini – u tako veličanstvenoj divljini, te tako stare kneževine, petnaest godina imaju daleko dublje značenje.

Lepa ledi Meri! Kako je ona mogla umreti? – od tuberkuloze! A to je staza koju moljah da
sledim. Želeo bih da svi koje volim umru tom smrću. Tako slavno (!) otići, u radosnom uskliku
mlade krvi – sa srcem punim strasti – maštom punom vatre – usred sećanja na srećnije dane – pri kraju godine – i biti tako zauvek zakopan u raskošnom jesenjem lišću!

Tako je umrla ledi Meri. Mladi baron, Fridrih, stajao je bez ijednog rođaka pored kovčega
svoje mrtve majke. Položio je ruku na njeno bezbrižno čelo. Njegovo nežno telo nije ni
uzdrhtalo – niti se čuo uzdah iz njegovih snažnih grudi. Bezdušan, samovoljan i plah od
detinjstva, dostigao je godine o kojima govorim bezosećajnom i nepromišljenom raskalašnosti; i
odavno se, u potoku svih svetih misli i nežnih osećanja, podigla brana.

*
Čudnim sticajem okolnosti, mladi baron je još za vreme bolesti svog oca nasledio ogromne
posede. Malo je bilo mađarskih plemića kojima je bila podarena takva raskoš. Njegovi zamkovi
behu bezbrojni – a po sjaju, lepoti i veličini isticao se "zamak Mecengerštajn". Granična linija njegovih poseda nikad nije bila jasno određena – ali je njegov glavni park zahvatao krug od pedeset milja.

Pošto je vlasnik tako mlad – sa tako dobro poznatom naravi, sa tako jedinstvenim
bogatstvom – nasledio imanje, počela su da kruže grozničava nagađanja u vezi s njegovim
ponašanjem. I, zaista, u roku od tri dana, ponašanje naslednika, koje je bilo gore i od Herodovog,
poprilično je nadmašilo očekivanja i njegovih najoduševljenijih poštovalaca. Sramne razvratnosti – skandalozna verolomstva – nečuvena zločinstva – ubrzo su, od tada pa nadalje, stavila do znanja njegovim preplašenim vazalima da više nikakva ropska pokornost sa njihove strane – i nikakva trunčica savesti s njegove, nisu obezbeđivale zaštitu od nemilosrdnih i krvavih kandži bednog Kaligule. U toku četvrte noći otkriveno je da su štale zamka Berlifiding u plamenu: susedi su jednodušno dodali ovu paljevinu već gnusnom spisku baronovih zločina i prekršaja.

No za vreme pometnje
izazvane ovim događajem, mladi plemić je sam sedeo u ogromnoj i pustoj gornjoj odaji porodične palate Mecengerštajn, na izgled utonuo u misli. Bogate, mada izbledele tapiserije, koje su se sumorno njihale na zidovima, predstavljahu senovite i dostojanstvene figure hiljade slavnih predaka. Ovde su papski velikodostojnici i sveštenici u bogatim hermelinskim krznima domaćinski sedeli sa autokratom i suverenom, stavljajući veto na želje kralja, – ili naredbom papske vrhovne vlasti obuzdavali buntovni skiptar zakletih neprijatelja. Tamo, mračne, visoke statue Mecengerštajnovih prinčeva – njihove mišićave figure, kako neustrašivo nadiru preko leša palog neprijatelja – koje su svojim energičnim izrazom uznemiravale i najsmirenije nerve; i ovde su opet, kao labudovi, likovi pohotljivih dama iz prošlih dana lebdeli, uz zvuke neke zamišljene melodije, po vijugama neke nestvarne igre.

Ali dok je baron slušao, ili se pretvarao da sluša, postepeni porast galame u Berlifidingovim
štalama – ili, dok je, možda, razmišljao o nekom novijem – nekom odlučnijem činu drskosti – oči su mu se nesvesno prikovale za figuru ogromnog i neprirodno obojenog konja, koji na tapiseriji beše predstavljen kao da pripada saracenskom pretku suparničke porodice. Sam konj je stajao, kao statua, u prednjem planu slike, nepokretan – dok je u pozadini, njegov pobeđeni jahač umirao od Mecengerštajnovog bodeža.

Na Fridrihovoj usni se pojavi vraški izraz kad postade svestan pravca u kojem mu se
pogled, nehotice, zadržao. A ipak ga nije skrenuo. Daleko od toga – nikako nije mogao savladati
jedinstvenu, snažnu i uništavajuću strepnju koja se, padajući kao mrtvački pokrov, pojavila u njegovim čulima. Jedva je svoje zbrkane i sanjalačke osećaje pomirio sa sigurnošću da je budan. Što je duže gledao, postajao je sve opijeniji mađijom – i izgledalo je sve manje moguće da će ikad moći skrenuti pogled sa ove opčinjujuće tapiserije. Sa vrstom prinudnog i očajnog napora skrenuo je pažnju, ali ne zbog toga što je graja postala jača, prema blesku rumene svetlosti, koja je sa plamtećih štala padala na prozore odaje.

Ali to beše samo tren – pogled mu se mehanički vratio zidu. Na njegov krajnji užas i
zaprepašćenje, glava ogromnog ratnog konja je, u međuvremenu, promenila položaj. Vrat
životinje, pre nadvijen, u tuzi, nad mrtvim telom gospodara, bio je sada punom dužinom okrenut
prema baronu. Oči, maločas nevidljive, sada su dobile, dok su sjale vatrenim i neobičnim crvenilom, odlučan i ljudski izraz: raširene usne, očigledno razdraženog konja, otkrivale su pogledu njegove mrtvačke i odvratne zube.

Obuzet užasom, mladi plemić se doteturao do vrata. Kako ih je naglo otvorio, tako je blesak
crvene svetlosti potekao u sobu, bacivši njegovu jasno ocrtanu senku prema treptavoj tapiseriji; i naježi se primetivši da senka – dok je posrtao na pragu – zauzima potpuno tačan položaj i precizno ispunjava konturu nemilosrdnog i pobedonosnog ubice Saracena Berlifidinga.

Ne bi li olakšao duhovnu utučenost, baron je požurio na čist vazduh. Na glavnoj kapiji
zamka susreo je trojicu konjušara. Uz mnogo muka i izlažući svoje živote opasnosti, obuzdavali
su neprirodno i grčevito ritanje ogromnog i vatreno obojenog konja.

– Čiji je to konj? Gde ste ga pokupili? – zapitao je mladić, ispitivačkim i hrapavim glasom,
istovremeno postavši svestan da je tajanstveni ratni konj u odaji sa tapiserijama bio prava kopija
besne životinje ispred njegovih očiju.

– On je vaše vlasništvo, sire – odgovorio je jedan od konjušara – jer nijedan drugi vlasnik
ne polaže pravo na njega. Uhvatili smo ga, sveg u dimu i zapenušenog od besa, kako beži iz
zapaljenih štala zamka Berlifiding. Smatrajući da pripada ergeli stranih konja staroga grofa, poveli smo ga natrag kao begunca. Ali tamo su konjušari poricali bilo kakvo vlasništvo nad ovim stvorom – što je čudno, s obzirom na to da nosi očigledne ožiljke koje je zadobio pobegavši za dlaku iz plamena.

– Slova V.F.B., utisnuta žigom, takođe su vrlo jasna na njegovom čelu – upao je drugi
konjušar. – Naravno, pretpostavio sam da su to inicijali Vilhelma fon Berlifidinga – ali su u
zamku svi odlučno poricali da bilo šta znaju o konju.

– Sasvim jedinstveno! – rekao je mladi baron zamišljeno, očigledno nesvestan značenja
svojih reči. – To je, kao što kažete, izuzetan konj – čudesan konj! Mada, dobro ste zaključili,
sumnjičave i nepredvidljive naravi. Neka bude moj, – dodao je, posle pauze – možda jahač, kao što je Fridrih od Mecengerštajna, može da ukroti čak i đavola iz Berlifidingovih konjušnica.

– Grešite, moj gospodaru – konj, kao što smo to spomenuli, nije iz grofovih štala. Da je to
bio slučaj, ne bi nam ni palo na pamet da ga dovodimo dok su prisutni plemići iz vaše porodice.

– Tačno! – zaključio je suvo baron. U tom trenutku je navrat-nanos dotrčao uzbuđeni paž iz
njegove spavaće sobe. Prošaputao je u gospodarevo uvo priču o čudesnom i iznenadnom
nestanku malog parčeta tapiserije iz odaje koju je lično baron uredio: ulazeći istovremeno i u
precizne pojedinosti i u okolnosti – a sve to, mada je saopšteno tihim glasom, nije izmaklo uzbuđenoj radoznalosti konjušara.

Mladi Fridrih je za vreme ovog saopštavanja izgledao potresen različitim emocijama. Ubrzo
je, ipak, povratio pribranost, i dok je davao odsečne naredbe da se ta soba odmah zaključa i da mu se lično preda ključ, na njegovom licu se pojavio snažan, opak izraz.

*
– Jeste li čuli za nesrećnu smrt starog lovca Berlifidinga? – rekao je baronu jedan od
njegovih podanika, dok se, posle neprijatnog doživljaja sa pažom, ogroman i tajanstveni ratni
konj, koga je taj mladić prisvojio kao svoga, sa dvostrukim i natprirodnim besom, ritao i poskakivao duž dugačke avenije, što se pružala od štala do zamka Mecengerštajn.

– Ne! – rekao je baron, naglo se okrenuvši prema govorniku. – Mrtav! Kažeš?

– Zaista je to istina, moj gospodaru, i mislim da će plemenitosti vašeg imena to biti
dobrodošlo obaveštenje.

Brz osmeh, čudnog i nejasnog značenja, preleteo je preko lepog lica slušaoca. – Kako je
umro?

– Bedno je poginuo u plamenu dok je brzopleto pokušavao da spase deo svojih ljubimaca iz
lovačke ergele!

– Stvarno! – izustio je baron, lagano i promišljeno, kao da je bio impresioniran značenjem
neke uzbuđujuće ideje.

– Stvarno – ponovio je vazal.

– Nečuveno – uzvratio je mladić hladno, i mirno se okrenuo prema zamku.

*
Od toga dana se ponašanje raspusnog, mladog barona Fridriha fon Mecengerštajna naglo
promenilo. Zaista je razočarao sva očekivanja. I dok njegovo ponašanje uopšte nije bilo u
saglasnosti sa stavovima majki koje htedoše da udaju svoje kćeri – dotle njegove navike i
maniri, još manje nego ranije, nisu imali nikakvih sličnosti sa manirima susedne aristokratije.
Niko ga nije video van granica njegovog imanja, i u ovom širokom i društvenom svetu, beše potpuno bez druga – osim, možda, tog neprirodnog i žestokog riđana, koga je od tada neprestano jahao, i koji je imao nekakvo tajanstveno pravo da se naziva njegovim prijateljem.

Međutim, ipak su, dugo, s vremena na vreme, dolazili mnogi pozivi jednog dela susedstva:

– "Hoće li baron, svojim prisustvom, počastvovati naše festivale?" – "Hoće li nam se baron
pridružiti u lovu na veprove?" – "Mecengerštajn ne lovi." – "Mecengerštajn neće prisustvovati"
– bili su oholi i lakonski odgovori.

Gospodstveno plemstvo nije htelo da neprestano podnosi ove uvrede. Takvi pozivi
postadoše manje srdačni – manje česti – i vremenom potpuno prestadoše. Čak se i čulo da je
udovica nesrećnog grofa Berlifidinga izrazila nadu "da baron ne želi da bude kod kuće, kada bi mogao biti, jer prezire društvo sebi ravnih: i jaše kad ne želi da jaše, jer više voli društvo konja".
Ovo je sigurno bio vrlo smešan izliv nasledne razdraženosti; i samo je dokazao kako naše izreke postaju besmislene kada želimo da budemo neobično energični.

Ali, i pored toga, milosrdni su, ipak, promenu u ponašanju mladog plemića pripisivali
prirodnoj tuzi sina zbog prevremenog gubitka roditelja – zaboravljajući, međutim, njegovo
užasno i bezobzirno ponašanje za vreme kratkog perioda neposredno posle tog gubitka. Bilo je,
zaista, onih koji su predlagali i suviše oholu ideju samosvesti i dostojanstva. Drugi pak, među kojima se može pomenuti i porodični lekar, nisu sumnjali da je reč o morbidnoj melanholiji i naslednoj bolesti: dok su među mnoštvom bili aktuelni crni nagoveštaji još sumnjivije prirode.

Zaista, baronova perverzna privrženost svom kasno stečenom ubojnom atu – privrženost
koja je, izgleda, sa svakim novim primerom okrutne i demonske sklonosti životinje sticala novu
snagu – na kraju je, u očima svih razumnih ljudi, postala mrska i neprirodna strast. U blesku podneva – u mrtvom času noći – bolestan ili zdrav – po hladnoći ili po buri – na mesečini ili u senci – mladi Mecengerštajn je bio kao prikovan za sedlo tog džinovskog konja, čija je neukrotiva smelost tako dobro pristajala duhu njegovog vlasnika.

Štaviše, bilo je okolnosti koje su, povezane sa kasnijim događajima, dale maniji jahača i
sposobnosti konja vanzemaljski i zloslutan karakter. Rastojanje koje je riđan prelazio u jednom
skoku bilo je tačno izmereno i prevazilazilo je, sa zapanjujućom razlikom, najsmelija očekivanja
najmaštovitijih. Osim toga, baron nije imao posebno ime za životinju, mada su se sve ostale u njegovoj ogromnoj ergeli razlikovale po karakterističnim imenima. Njegova je štala, takođe, bila postavljena na izvesnom rastojanju od ostalih, sa pogledom na konjušarske i ostale potrebne prostorije, tako da niko, osim lično vlasnika, nije smeo da se bavi oko njega, ili da čak uđe u ograđeni prostor oko štale. Takođe se primetilo da, mada su tri konjušara koja su uhvatila konja kad je pobegao iz požara u Berlifidingu uspela da zaustave njegov galop pomoću uzde od lanca i omče – ipak, nijedan od njih nije mogao sa sigurnošću tvrditi da je, za vreme te opasne borbe ili u bilo kom periodu posle toga, stvarno položio ruku na telo te životinje. Primeri posebne oštroumnosti u ponašanju nekog plemenitog i rasnog ata nisu bili dovoljni da izazovu naročitu pažnju – pogotovu ne među ljudima koji su mogli, svakodnevno zauzeti oko konja i lova, dobro poznavati pametne konje – ali su izvesne okolnosti uznemirile i najskeptičnije i najflegmatičnije među njima. Govorilo se da je bilo trenutaka kada je duboki i upečatljivi, strahoviti topot ove jedinstvene i tajanstvene životinje izazivao uzmicanje zapanjene gomile, koja je stajala u tihom užasu – da je bilo trenutaka kada bi se mladi Mecengerštajn sav skupio i prebledeo zbog brzog i ispitivačkog izraza njegovog ljutitog i skoro ljudskog oka.

Nije se, međutim, među svom baronovom svitom našao niko ko bi sumnjao u toplinu te
čudesne ljubavi, koja je kod mladog plemića postojala prema vatrenim osobinama svog konja –
skoro niko, izuzev jednog beznačajnog i nakaznog malog paža, koji je bio unakažen u svakom pogledu, i čije je mišljenje bilo od najmanje moguće važnosti. On je – ako su mu misli uopšte vredne pominjanja – imao dovoljno drskosti da potvrdi da njegov gospodar nije nikad skočio u sedlo bez neobjašnjive i skoro neprimetne jeze – i da je nakon svakog povratka sa dugotrajnog i uobičajenog jahanja izraz trijumfalne zlobe iskrivljivao svaki mišić na njegovom licu.

Jedne olujne noći, probudivši se iz teškog i gušećeg sna, Mecengerštajn je kao manijak
sišao iz svoje sobe i, uzjahavši u velikoj žurbi, odgalopirao prema lavirintu šume. Događaj tako
uobičajen da nije privukao ničiju pažnju – ali povratak je deo domaćinstva očekivao sa jakom uznemirenošću, pošto je nekoliko časova posle baronove odsutnosti počelo krckanje i ljuljanje u samim temeljima ogromnog i veličanstvenog utvrđenja zamka Mecengerštajn, koje je nastalo pod uticajem guste i pomodrele mase nesavladive vatre.

Kako su plamen ugledali tek kada je on već bio toliko napredovao da su svi napori da se
spase bilo koji deo zdanja očigledno bili uzaludni, zapanjeni susedi su besposleno, u tišini i
apatičnom čuđenju, stajali okolo. Ali je uskoro pažnju gomile privukao nov i zastrašujući prizor,
pokazujući da pogled na ljudsku agoniju izaziva u gomili mnogo veće uzbuđenje nego najstravičniji prizor nekog predmeta.

Ugledali su, duž duge avenije starih hrastova, koja je vodila od šume do glavnog ulaza
zamka Mecengerštajn, ratnog konja koji je, noseći gologlavog jahača sa odelom u neredu,
galopirao žestinom koja je prevazilazila samog demona oluje, i koja je u svakom zaprepašćenom
posmatraču izazivala uzvik – "užas".

Konjanik, očigledno, nije gospodario ovim ludim trkom. Lice u agoniji i grčevita borba
njegovog tela pružali su dokaz nadljudskog naprezanja: ali ni zvuk se nije čuo, osim usamljenog
krika, koji je umakao sa njegovih rascepljenih usana, koje behu, zbog ogromnog straha, potpuno izgrižene. U jednom trenu, topot kopita je jasno i prodorno nadjačao urlanje plamena i vrištanje vetrova – u drugom se, preskačući u jednom skoku ulaznu kapiju i šanac, konj visoko uzvinuo uz stepenice palate i nestao sa svojim jahačem usred vihora rasplamtale vatre.

Bes oluje se smesta stišao i nastala je mrtva tišina. Beli plamen koji je još uvek, kao
mrtvački pokrov, obavijao zgradu, gubeći se daleko u mirnoj atmosferi, dobio je sjaj neprirodne
svetlosti; oblak dima se teško spuštao preko utvrđenja u obliku jasne i ogromne figure – konja.


1832.

Edgar Allan Poe


Preveo Sveta Bulatović


1. metempsihoza – seljenje duše iz jednog tela u drugo telo posle smrti.
2. vient de nepouvoir être seuls (franc.) – dolazi otuda što ne možemo da budemo sami.
* Mercier, u delu L'an deux mille quarte cents guarante, ozbiljno podržava doktrine metempsihoze,
a I. D'Israeli kaže kako "nema sistema koji je toliko jednostavan i toliko malo odvratan
razumu". Pukovnik, Ethan Allen, "Momak sa zelenih brda", takođe je navodno bio ozbiljan pobornik metempsihoze. (Pisac)
3. (franc.) – zadržava se samo jedanput u osećajnom telu: uostalom – konj, pas, pa i sam
čovek, samo blago liče na ove životinje.

4. lustrum (lat.) – period od pet godina.

* PRIPOVETKE - Edgar Alan Po
** priredila Isidora Sekulić


 
Član
Učlanjen(a)
27.01.2011
Poruka
306
ČINJENICE O SLUČAJU G. VALDEMARA


Ne smatram, naravno, da je čudnovato što je neobičan događaj sa g. Valdemarom izazvao
rasprave. Bilo bi pravo čudo da nije, osobito pri ovakvim okolnostima. Zbog toga što su sve
umešane strane želele da se slučaj taj zataji od javnosti bar za sada, ili dok nam se ne javi druga zgoda za ovakva ispitivanja; i baš zbog toga što smo se trudili da to ostane u tajnosti – jedan nepotpun i preteran izveštaj prodre u društvo i postade izvor mnogim nemilim tumačenjima, i naravno, mnogim nevericama.

Potrebno je radi toga da iznesem činjenice ukoliko ih ja sam shvatam.
Evo ih ukratko:
Za poslednje tri godine u više mahova privlačila mi je pažnju hipnoza; a pre nekih devet
meseci, sasvim nenadano, palo mi je na pamet da se u nizu opita činjenih u vezi sa tom pojavom
učinila vrlo vidna i nerazumljiva omaška – niko dosad nije bio hipnotisan in articulo mortis.1 Ostalo je da se ispita, prvo, da li bolesnik u takvom stanju ima još osetljivosti za magnetički uticaj; drugo, ako je ima, da li se ona umanjuje ili raste; treće, u kom obliku i koliko dugo može da se zaustavi truljenje i spreči tom pojavom. Bilo bi i drugih stvari da se utvrde ali ovo je više od svega podsticalo moju radoznalost, naročito ovo poslednje pitanje, zbog velikog značaja njegovih posledica.

Tražeći oko sebe nekoga pomoću koga bih mogao ispitati ove pojedinosti, pade mi na
pamet moj prijatelj g. Ernest Valdemar, dobro poznati kompilator dela Bibliotheca Forensica i
autor (pod književnim imenom Issachar Marx) poljskih prevoda Valenštajna i Gargantue. G.Valdemar, koji je stanovao najviše u Harlemu, a od godine 1839. u Njujorku, jeste, ili je bio,naročito upadljiv zbog svoje neobične mršavosti. Njegove noge mnogo su ličile na noge Džona Randolfa, belina njegovih zalizaka beše u strahovitoj suprotnosti s garavošću njegove kose – te je naravno svako mislio da nosi periku. Po temperamentu bio je vrlo nervozan, pa je bio pogodan za opite hipnozom. U dva-tri maha uspavao sam ga bez velike teškoće, ali me je prevario u drugim rezultatima koje sam prema njegovoj naročitoj konstituciji, prirodno, očekivao. Njegova volja ni u kom trenutku nije bila pouzdano ni sasvim pod mojom vlašću, a što se tiče clairvoyance, nisam mogao s njim ništa postići na šta bi se moglo osloniti. Moje neuspehe u tom pripisivao sam uvek rastrojenosti njegova zdravlja. Jer na nekoliko meseci pre mog poznanstva s njim njegovi lekari su izjavili da on ima pravu utvrđenu sušicu. Imao je zaista običaj da sasvim hladno govori o svojoj bliskoj smrti kao o stvari koja se ne može izbeći niti se zbog nje vredi žalostiti.

Kad mi spomenute zamisli prvi put padoše na pamet, sasvim je prirodno što sam mislio na
g. Valdemara. Znao sam staloženu filozofiju njegovu suviše dobro, te nisam s njegove strane
očekivao nikakvo ustezanje; on nije imao u Americi rođaka koji bi se mogli umešati u stvar. Govorio sam mu otvoreno o toj stvari, i, na moje iznenađenje, to ga veoma zainteresova. Kažem, na moje iznenađenje, jer mada je uvek od sveg srca dopuštao da pravim s njim opite, nije dotle nikada odao ni mrvice simpatije za ono što sam radio. Njegova bolest bila je takve prirode da se moglo tačno izračunati kad će se završiti smrću, i mi se konačno dogovorismo da on pošalje po mene dvadeset četiri sata ranije od časa koji lekari budu odredili kao čas njegovog umiranja.

Prošlo je sada više od sedam meseci kako sam dobio od g. Valdemara lično ovo pisamce:

Dragi moj R
Sad možete već doći. D. i F. slažu se u tom da neću moći izdržati duže nego do sutra u
ponoć; ja mislim da su oni pogodili vreme dosta približno.

Valdemar
To pisamce dobio sam pola časa pošto je bilo napisano, a petnaest minuta kasnije bio sam u sobi samrtnikovoj. Nisam ga video deset dana i prebledeh zbog strašne promene koju je taj kratki razmak izvršio na njemu. Lice mu je dobilo olovnu boju, oči sasvim bez sjaja, a beše oslabio toliko da su mu kosti na obrazu gotovo probile kroz kožu. Kašljao je užasno. Puls mu se mogao jedva opipati. Ali pri svemu tome zadržao je u neobičnoj meri i svoju duhovnu snagu i izvestan stepen telesne snage. Govorio je razgovetno i uzimao neke lekove bez ičije pomoći, a kad ja uđoh u sobu bio je zauzet pisanjem zabeleški u svoju beležnicu. Bio je u postelji, naslonjen na jastuke. Doktori D. i F. bili su prisutni.

Pošto sam se rukovao sa g. Valdemarom, pozvah gospodu na stranu i obavestih se o
bolesnikovom stanju. Levo pluće već osamnaest meseci kako se pretvorilo u polukost ili
rskavicu i, naravno, beše sasvim nesposobno za funkciju života. Desno pluće u svom gornjem
delu bilo je takođe delimično ali ne sasvim okoštalo, a donji deo bio je samo masa gnojavih tuberkula, koje su se slivale jedna u drugu. Na nekoliko mesta pluća su bila provaljena, najednom sasvim srasla s rebrima. Ove pojave u desnom pluću bile su srazmerno skorijeg datuma.Okoštavanje se vršilo neobičnom brzinom, dok pre mesec dana nije bilo ni traga, a srastanje pluća za rebra opazili su tek pre tri dana.

Nezavisno od sušice, bolesnik kao da je imao i otok, aneurizmu aorte; ali simptomi
okoštavanja onemogućili su tačnu dijagnozu. Mišljenje oba lekara bilo je da će g. Valdemar
umreti sutra (u nedelju) oko pola noći. A bilo je to u subotu u sedam časova uveče.

Ostavljajući bolesnikovu postelju da bi porazgovarali sa mnom, doktori D. i F. bili su se već
zauvek oprostili sa njim. Nisu više nameravali da svraćaju. Ali na moju molbu pristadoše da ga
obiđu oko deset časova iduće noći.

Kad su otišli govorio sam otvoreno sa g. Valdemarom o njegovoj bliskoj smrti, a isto tako o
predloženom opitu. On opet izjavi da je sasvim voljan, šta više da želi da se to izvrši, pa je čak i
navaljivao na mene da počnem odmah. Dvorili su ga bolničar i bolničarka, ali ja nisam mogao, zbog mogućih neočekivanih slučajnosti, da uzmem za svedoke ovog ogleda nepouzdane ljude.Zato sam odložio opit sve do osam časova iduće noći, kad me dolazak jednog medicinara kogasam poznavao (g. Teodor L.), oslobodi dalje neodlučnosti. Nameravao sam pre svega da čekam lekare; ali me navede da počnem, prvo, neprekidno navaljivanje g. Valdemarovo, a, drugo, uverenje da ne smem da gubim ni trenutka jer mu se život primetno gasio.

G. L. beše tako ljubazan i pristade na moju molbu da beleži sve što se bude dogodilo; ovo
što vam sad pričam sve je iz tih njegovih beležaka, većinom zbijeno, skraćeno, ili prepisano
verbatim.2

Bilo je oko pet minuta do osam, kada, uzevši bolesnikovu ruku, zamolih ga da kaže jasno
koliko može g. L-u da li je on (g. Valdemar) sasvim voljan da ja napravim u takvom njegovom
stanju opit, tj. da ga hipnotišem.

On odgovori slabim glasom, ali još sasvim čujno: "Da, želim da budem hipnotisan" – a
odmah zatim dodade: "Bojim se da niste suviše oklevali".

Dok je on to govorio, ja počeh sa pokretima koji su mi dosad uvek najbolje poslužili da ga
uspavam. U početku sam primetno uticao na njega, gladeći ga rukom po čelu. Ali, iako sam
upotrebio sve svoje sile, nikakvog vidnog uspeha ne beše sve do nekoliko minuta posle deset časova, kada doktori D. i F. dođoše po dogovoru. Razložih im u nekoliko reči šta nameravam, i kako se oni, rekavši da je bolesnik i onako već na samrti, nisu protivili nikakvom primedbom, nastavih bez oklevanja, ali zamenih pokrete sjedne strane na drugu pokretima odozgo-naniže i upravih pogled sasvim pravo u desno oko jadnika.

U to vreme puls mu se nije mogao opipati, a disanje mu beše pravo krčanje i u razmacima
od pola minuta.

To stanje bez promene trajalo je skoro četvrt časa. Kada je prošlo to vreme ote se prirodan
ali dubok uzdah iz samrtnikovih grudi, a krčanje prestade, u stvari više se nije čulo, razmaci su bili isti, neumanjeni. Noge i ruke bolesnikove bile su hladne kao led.

Pet minuta pre jedanaest časova primetio sam nesumnjive znake hipnotičkog dejstva.
Staklasta kugla oka izmenila se u onaj izraz nelagodne unutrašnje ispitljivosti koji se primećuje
samo u slučajevima snobdenja, i taj izraz je sasvim nemoguće pogrešno tumačiti. Sa nekoliko brzih pokreta sjedne strane na drugu učinih da očni kapci zadrhte kao kad san počne da osvaja, zatim još nekoliko i oči se sasvim zatvoriše. Ja time još nisam bio zadovoljan, već nastavih dalje brzo i napregoh svu snagu volje sve dok se udovi uspavanog nisu sasvim ukočili i pošto sam ih stavio u jedan, izgledalo je, zgodan položaj. Noge su bile sasvim ispružene, ruke su isto tako počivale na postelji u priličnom odstojanju od bedara. Glava je bila sasvim malo uzdignuta.

Završio sam to tačno u ponoć, pa zamolih prisutnu gospodu da sad ispitaju g. Valdemarovo
stanje. Posle nekoliko ogleda oni priznadoše da je on u stanju neobično savršene hipnotičke
ukočenosti. Radoznalost obojice lekara bila je velika. Dr D. odluči najednom da ostane kod bolesnika celu noć, a dr F. ode s obećanjem da će doći sutra rano; g. L. i čuvari ostadoše.

Ostavismo g, Valdemara potpuno na miru sve do tri časa ujutru; tada mu se približih i
nađoh ga u potpuno istom stanju kao kad je dr F. otišao. Drugim rečima, ležao je u istom
položajii, puls se nije mogao opipati, disanje tiho i jedva primetno dok mu ne stavismo ogledalo
na usne, oči prirodno zatvorene, a udovi hladni i ukočeni kao mramor. Ali ipak opšti izgled zaista nije bio izgled mrtvaca.

Kad sam se primakao g. Valdemaru učinih nešto kao mali napor da bih postigao da njegova
desna ruka ide za mojom, i priđoh polako svojom rukom napred i nazad iznad njega. Ovakvim
opitima s ovim bolesnikom ja ranije nikada nisam sasvim uspevao, i očito malo sam se nadao da ću sad uspeti. Ali, na moje veliko čudo, njegova ruka sasvim voljno, mada slabo i nemoćno, micala se u svim pravcima, koje sam joj svojom rukom označavao. Odlučih da pokušam da izmenjam s njim nekoliko reči.

– G. Valdemare – rekoh – spavate li? – On ne odgovori, ali opazih drhtanje oko njegovih
usana i to me navede da ponovim svoje pitanje još nekoliko puta. Kad ponovih treći put, njegovo
celo telo kao da obuze laka drhtavica, kapci se otvoriše dovoljno da se ukaže bela pruga očne kugle, usne su se jedva micale, a između njih u jedva čujnom šapatu izađoše reči:
– Da, sad spavam. Ne budite me, pustite me da ovako umrem.

Opipah mu udove, bili su hladni kao i pre. Desna ruka, kao i pre, slušala je pokrete moje
ruke. Zapitah opet uspavanog:
– Osećate li još bol u grudima, g. Valdemare?

On odgovori odmah, ali još nečujnije nego pre:
– Nikakvog bola... Ja umirem.

Mislio sam da nije preporučljivo uznemiravati ga dalje baš tada, i ništa više ne rekoh niti
učinih sve dok nije došao dr F., a on je došao malo pre izlaska sunca; on otvoreno izrazi svoje
iznenađenje što vidi bolesnika još živog. Opipavši mu puls i metnuvši mu ogledalo na usne, on me zamoli da opet govorim sa uspavanim. Pristadoh, i rekoh:

– G. Valdemare, spavate li još?

Kao i pre, prođoše nekoliko minuta dok mi je odgovorio. Za to vreme samrtnik kao da je
prikupljao snagu da govori. Kad sam ponovio pitanje četvrti put, on odgovori vrlo tiho, jedva
čujno:
– Da, još spavam – umirući.

Sada su lekari smatrali, ili upravo želeli, da gospodina Valdemara ne diram više u njegovom
prividno mirnom stanju dokle god smrt ne nastupi, a to će po opštem ubeđenju biti kroz nekoliko minuta. Ali ja odlučih da govorim sa njim još jednom, i samo ponovih svoje pređašnje pitanje.

Dok sam govorio, izraz uspavanog vidljivo se menjao. Oči su se lagano otvorile, ženice se
povukle gore, cela koža dobi mrtvačku boju, više nalik na beo papir nego na pergament, a
okrugli, bolesnički crveni pečati koji su se dotle lepo primećivali na sredini obraza najednom se
izgubiše. Upotrebio sam ovaj izraz jer me njihov nagli nestanak ni na šta nije tako podsećao kao na gašenje sveće jednim dahom. Gornja usna u isti mah podiže se sa zuba koje je dotle sasvim pokrivala a donja vilica pade s čujnim zvukom; usta ostadoše strašno razjapljena, te se sasvim lepo video pocrneli i otečeni jezik. Mislim da nijedan od prisutnih nije bio nenaviknut na strahote samrtničke postelje, ali tako strašan kako se ni zamisliti ne može beše izgled g. Valdemarov u tom trenutku da svi do jednoga uzmakosmo od postelje.

Osećam da sam sad na onom mestu ove priče na kome će svaki čitalac ustuknuti s
nevericom. Ali moj je posao da prosto dalje nastavim.

Ne beše više ni najslabijeg znaka života u g. Valdemaru. Zaključivši da je mrtav, već ga
htedosmo predati na čuvanje bolničarima, kad opazismo veoma drhtavo kretanje njegovog
jezika. To je trajalo možda pun minut. Kad isteče to vreme dopre iz razjapljenih nepomičnih
vilica jedan glas – takav glas, koji se nikako ne može opisati. Ima, zaista, dva ili tri izraza koji mogu izgledati donekle prikladni za to. Mogao bih, na primer, da kažem da mu je glas bio hrapav, isprekidan i potmuo – ali cela strahovitost ne može se opisati iz prostog razloga što sličan glas nikad nije čulo čovečje uho. Ipak, ima dve osobine koje bi ga, mislio sam onda, a mislim i sad, mogle lepo okarakterisati i stvoriti neki pojam o njegovoj nezemaljskoj osobenosti. Prvo, činilo se kao da je glas dopirao do ušiju – bar do mojih – iz ogromne daljine, ili iz kakve podzemne, duboke šupljine. Drugo, osetio sam ga (strah me, zaista, da me neće biti moguće razumeti) kao što se čulom pipanja osećaju lepljive, pihtijaste stvari.

Govorio sam i o "zvuku" i o "glasu". Hoću da kažem da su glas činili sasvim jasni – upravo
neobično jezoviti jasni slogovi. G. Valdemar je govorio – očevidno odgovarao na pitanje koje
sam mu bio zadao nekoliko minuta pre no što sam ga pitao, setite se, da li još spava. – On reče sada:
– Da, ne... spavao sam, a sada... sada... sam mrtav.

Niko od prisutnih ne bi mogao ni pokušati da porekne ili da potisne neiskazani, stravični
užas, koji to nekoliko reči, ovako iskazanih, izazva. G. L. (student) onesvesti se. Bolničar i
bolničarka onog časa napustiše sobu i ništa ih nije moglo naterati da se opet vrate. Ne mogu
računati da ću moje sopstveno osećanje učiniti shvatljivim čitaocu. Skoro čitav sat provedosmo ćutke, ne rekavši nijedne reči, osvešćujući g. L-a. Kada je on došao sebi, nastavismo opet da pregledamo g. Valdemarovo stanje.

Ono je u svakom pogledu ostalo isto kao što sam ga ranije opisao, sem što ogledalo nije više
davalo dokaze disanja. Pokušasmo da mu pustimo krv iz ruke, ali uzalud. Moram spomenuti i to da ruka nije više slušala moju volju. Trudio sam se uzalud da je prisilim da ide za pokretima moje ruke. Jedini stvarni znak dejstva hipnoze ogledao se u drhtavom kretanju jezika kad god sam uputio g. Valdemaru neko pitanje. Izgledalo je kao da se upinje da govori, ali nije imao više snage ni volje. Za pitanja koja su mu druga lica sem mene zadavala bio je prosto neosetljiv, mada sam pokušao da dovedem svakoga od prisutnih u hipnotičku vezu sa njim. Našli smo druge bolničare i u deset časova napustih kuću u društvu oba lekara i g. L-a.

Posle podne svi se opet sastadosmo da vidimo bolesnika. Njegovo stanje ostalo je savršeno
isto. Raspravljali smo kako bi bilo moguće probuditi ga, ali smo se gotovo svi složili da se time
ništa dobro ne bi postiglo. Očevidno je bilo da je smrt (ili ono što se obično naziva smrću) bila zaustavljena hipnotičkim dejstvom. Bilo nam je svima jasno da probuditi g. Valdemara znači samo pouzdano i istog trenutka predati ga smrti, ili, najzad, ubrzati mu raspadanje.

Od tog časa pa sve do kraja prošle nedelje – razmak od nepunih sedam meseci – mi smo
nastavili da se redovno sastajemo u g. Valdemarovoj kući, ponekad u društvu prijatelja i lekara.
Za sve to vreme on ostade potpuno isti, kao što sam ga maločas opisao. Bolničari su ga stalno pazili.

U prošli petak, najzad, odlučismo da ga probudimo, ili da pokušamo da ga probudimo, i,
možda je, ne mogu a da tako ne mislim, nesrećni ishod toga pokušaja izazvao toliko prepirki u
privatnim krugovima, toliko toga što moram da smatram za neopravdane osećaje.

Da bih razbudio g. Valdemara iz hipnotičke ukočenosti pravio sam uobičajene pokrete.
Izvesno vreme nisam imao uspeha. Prvi znak oživljavanja beše delimično spuštanje zenice.
Primetio sam kao naročito važno da je zajedno sa tim spuštanjem zenice ispod očnih kapaka
obilno pocurila neka žućkasta tečnost, opora i vrlo gadnog zadaha.

Predložiše mi da sad pokušam da upravljam bolesnikovom rukom kao pre. Pokušah, ali bez
uspeha. Dr F. izjavi tada želju da ga nešto upitam. Učinih to na sledeći način:

– G. Valdempre, možete li nam objasniti, kakva su vaša osećanja ili želje sada?

Odmah se povratiše bolesni pečati na obrazima, jezik zadrhta, ili bolje reći valjao se brzo u
ustima (mada su vilice i usne ostale ukočene kao pre), i najzad onaj isti užasni glas koji sam pre opisao reče:
– Za ime Božje. Brzo, brzo... ili me uspavajte – ili brzo – razbudite – brzo... Kažem vam da
sam mrtav.

Bio sam potpuno van sebe i za trenutak nisam znao šta da radim. Prvo pokušah da uspavam
bolesnika, ali kako u tome nisam uspeo zbog savršenog odsustva moje volje, ja sam promenio
postupak i trudio sam se isto tako ozbiljno da ga probudim. Uskoro sam video da ću u tom pokušaju uspeti, ili u najmanju ruku uobražavao sam da će mi taj pokušaj ispasti za rukom, i uveren sam da su svi u sobi bili spremni da vide bolesnika budnog.

Ali nije moguće da bi ijedno ljudsko stvorenje moglo očekivati ono što se stvarno dogodilo.

Dok sam brzo pravio hipnotičke pokrete usred njegovih uzvika "mrtav, mrtav", koji su u
potpunom smislu padali s jezika, a ne s usana paćenikovih, njegovo celo telo, odjednom, za
jedan jedini minut ili još manje, sruši se, izmrvi se, stopi se, istruli potpuno ispod mojih ruku. Na postelji pred celim društvom – ležala je bezmalo tečna masa smrdljive i gadne truleži.


1845.
Edgar Allan Poe
Preveo Momčilo Jojić

1. in articulo mortis (lat) - u poslednjem trenutku života
2. verbatim (lat) – od reči do reči



* PRIPOVETKE - Edgar Alan Po
**
priredila Isidora Sekulić
 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
27.01.2011
Poruka
306

IZDAJNIČKO SRCE


Tačno! – razdražljiv – bio sam i još sam užasno, užasno razdražljiv; ali zašto tvrdite da sam
baš lud? Bolest je izoštrila moja čula – nije ih razorila, nije ih otupela. Povrh svega sluh mi je postao veoma istančan. Čuo sam sve na nebu i na zemlji. Čuo sam mnogo toga i iz pakla. Onda, po čemu sam ja to lud? Saslušajte! i obratite pažnju kako zdravo – kako staloženo mogu da vam ispričam čitavu priču.

Nemoguće je reći kako mi se ta misao prvi put uvukla u mozak; ali, kad se jednom začela,
proganjala me je i danju i noću. Nije bilo motiva. Nije bilo strasti. Voleo sam tog starca. Nikada mi nije učinio nažao. Nikada me ničim nije uvredio. Nikada nisam poželeo njegovo zlato. Mislim da je u pitanju bilo njegovo oko! da, to je bilo to! Imao je jedno oko kao lešinar – bledo plavo oko, prevučeno mrenom. Kad god bi se spustilo na mene, krv bi mi se sledila; i polako – vrlo postepeno – odlučio sam da starcu oduzmem život, i tako se otresem tog oka zauvek.

Ovo sada je važno. Vi mislite da sam lud. Luđaci nemaju pojma ni o čemu. Ali, da ste videli
mene. Da ste videli kako sam mudro postupao – sa kakvom obazrivošću – sa kakvom predostrožnošću – sa kakvim pritvorstvom sam se bacio na posao! Nikada nisam bio ljubazniji prema starcu nego tokom cele te nedelje pre no što ću ga ubiti. I svake noći, oko ponoći, podigao bih rezu na njegovim vratima i otvorio ih – ah, tako lagano! I tada, kada bi otvor postao dovoljan da protisnem glavu, uneo bih zamračenu lampu, potpuno zatvorenu, zatvorenu tako da se ni zrak svetlosti ne pojavi, i onda bih proturio glavu. O, kako biste se nasmejali da ste videli kako je vešto proturam unutra! Pokretao sam je polako – vrlo, vrlo polako, tako da ne prekinem starčev san. Bio mi je potreban čitav sat da smestim glavu u otvor, na dovoljno odstojanje da mogu da ga vidim kako leži na krevetu. Ha! – da li bi luđak bio tako razuman? I tada, kada bi mi čitava glava bila u sobi, pažljivo bih razotkrio lampu – o tako pažljivo (zbog škripanja šarki) – razotkrio bih je tek toliko da jedan jedini tanak zrak padne na lešinarsko oko. Ovo sam radio sedam dugih noći – svake noći tačno u ponoć – ali bih uvek zaticao oko zatvoreno; i tako je bilo nemoguće obaviti posao; jer nije mene starac mučio, već njegovo Zlo Oko. A svakog jutra, kad svane dan, ulazio bih odvažno u sobu, i smelo razgovarao sa njim, obraćajući mu se prisno po imenu i interesujući se kako je proveo noć. Dakle, vidite i sami da bi on morao biti veoma vispren starac, pa da posumnja kako svake noći, tačno u ponoć, ja stojim iznad njega i posmatram ga kako spava.

Osme noći sam otvarao vrata opreznije nego obično. Kazaljka koja pokazuje minute kreće
se brže nego što se kretala moja ruka. Nikada pre te noći nisam osetio meru svoje sopstvene moći – svoje oštroumnosti. S teškom mukom sam obuzdao osećanje trijumfa. Kad samo pomislim da sam bio tamo, otvarao vrata, malo po malo, a da on nije čak ni sanjao o mojim tajnim postupcima i mislima. Umalo da se zakikoćem na tu pomisao; može biti da me je čuo, jer se iznenada pomerio u krevetu, kao trgnut. Možda ste pomislili da sam ustuknuo – ali nisam.
Njegova soba je bila crna kao katran u dubokoj tmini (jer su kapci, zbog straha od lopova, bili sasvim pričvršćeni), pa sam, znajući da on ne može da vidi kako se vrata otvaraju, nastavio da ih guram nepokolebljivo, nepokolebljivo.

Glava mi je bila unutra, i trebalo je da otvorim lampu, kad mi palac skliznu niz limeni
držač, a starac se naglo uspravi u krevetu i uzviknu: – Ko je to? Ostao sam potpuno miran i nisam odgovarao. Čitav sat nisam pomerio nijedan mišić, a u međuvremenu nisam čuo da je legao. Još uvek je sedeo u krevetu, osluškujući, baš kao što sam i ja činio, iz noći u noć osluškujući strižibube u zidu.

Konačno sam čuo slabo jecanje, i znao sam da je to jecaj samrtne strave. Nije to bilo
stenjanje od bola i patnje – o, ne! – bio je to tihi prigušeni zvuk koji izvire iz dna duše pritisnute užasom. Dobro sam znao taj zvuk. Mnogih noći, tačno u ponoć, kad je ceo svet spavao, on se dizao iz mojih grudi, pojačavajući, svojim stravičnim odjekom, strahove koji su me rastrojili. Kažem vam da sam ga dobro znao. Znao sam šta starac oseća, i žalio sam ga, mada sam se u sebi cerekao. Znao sam da leži budan, još od onog prvog slabog šuma, kada se okrenuo u
krevetu. Njegovi strahovi su od onda sve više rasli. On se trudio da ih sebi predstavi kao bezrazložne, ali nije uspevao. Stalno je sam sebi govorio: "Nije to ništa, samo vetar u dimnjaku, samo miš što pretrčava pod", ili: "to je obično cvrčanje cvrčka". Da, pokušavao je da sebi olakša
ovim nagađanjima; ali sve je bilo uzalud. Sve je bilo uzalud; zato što mu se bliska Smrt prišunjala sa svojom crnom senkom, opkolivši žrtvu. I sumorni uticaj te nevidljive senke naveo ga je da oseti – iako je nije ni video ni čuo – da oseti prisustvo moje glave u sobi.

Čekao sam vrlo dugo, vrlo strpljivo, pa pošto ga nisam čuo kako leže, odlučio sam da
napravim jedan mali – sasvim, sasvim mali otvor na lampi. Dakle, otvorio sam je – ne možete ni zamisliti kako neopaženo, neopaženo – sve dok, na kraju, jedan jedini škiljav zrak, tanak kao paukova nit, nije probio iz otvora i pao pravo na lešinarsko oko.

Bilo je otvoreno – širom, širom otvoreno – i dok sam zurio u njega, obuzimao me je
neopisiv bes. Video sam ga savršeno jasno – nekako neodređeno plavo, prevučeno groznom koprenom od koje mi se sledila srž u kostima; ali nisam mogao da vidim ništa drugo na starčevom licu ili spoljašnjosti; zato što sam, kao vođen instinktom, uperio zrak precizno na ono prokleto mesto.

Zar vam nisam rekao da grešite što preteranu istančanost čula proglašavate za ludilo? – sada
mi je, kažem vam, dopro do ušiju tih, potmuo, hitar zvuk, nalik onom koji proizvodi sat umotan u pamuk. I taj zvuk sam suviše dobro znao. Bilo je to lupanje starčevog srca. Ono je pojačalo moju ljutnju, kao što lupanje doboša podstiče hrabrost vojnika.

Ali i tada sam se suzdržao i ostao miran. Teško sam disao. Nepomično sam držao svetiljku.
Hteo sam da vidim koliko sam u stanju da nepomično držim zrak upravljen na oko. U međuvremenu, pakleno dobovanje srca se pojačavalo. Svakog časa je postajalo sve brže i brže,
sve glasnije i glasnije. Starčev strah nije mogao biti veći! Postajalo je sve glasnije, kažem, sve glasnije, svakog časa! – obratite pažnju! Već sam vam rekao da sam napet; i jesam. A sada, u gluvo doba noći, usred užasne tišine te stare kuće, tako neobična buka kao ova pobudila je u
meni nesavladiv strah. Ipak, još nekoliko minuta sam se suzdržavao i ostao miran. Ali, dobovanje je postajalo sve glasnije i glasnije. Pomislio sam da srce mora prepući. A onda me je obuzela nova zebnja – neki sused može čuti taj zvuk! Starcu je došao sudnji čas! Glasno kriknuvši, otvorih naglo lampu i uleteh u sobu. On vrisnu jednom – samo jednom, za tren ga bacih na pod, i sručih teški krevet na njega. Tada sam se veselo nasmejao, utvrdivši da je posao dovde dobro urađen. Ali, još nekoliko minuta srce je nastavilo da bije potmulim zvukom. Ovo me, međutim, nije uznemiravalo; nije se moglo čuti kroz zid. Napokon je stalo. Starac je bio mrtav. Vratio sam krevet i pregledao leš. Da, bio je mrtav, skroz mrtav. Stavio sam ruku na njegovo srce i držao sam je tu nekoliko minuta. Puls je prestao. Bio je naskroz mrtav. Njegovo oko me više neće mučiti.

Ako još uvek mislite da sam lud, nećete više tako misliti kada vam opišem mudre mere
predostrožnosti koje sam preduzeo da sakrijem telo. Noć je bledela, a ja sam radio hitro, ali u tišini, pre svega, raskomadao sam leš, odsekao sam glavu, ruke i noge.

Onda sam odigao tri daske sa poda i sve položio između greda. Zatim sam vratio daske na
mesto, tako vešto, tako lukavo, da nijedno ljudsko oko – pa čak ni njegovo – ne bi moglo da otkrije kako nešto nije u redu. Ništa nije trebalo ispirati – nije bilo nikakvih mrlja – nijednog traga krvi. Bio sam suviše oprezan, da bi se to dogodilo. Sve je stalo ujedno bure – ha! ha!

Kada sam ove poslove priveo kraju, bilo je četiri sata – još uvek mračno kao u ponoć. Baš
kad je zvono odzvonilo sate, začulo se kucanje na ulaznim vratima. Sišao sam da otvorim laka srca – jer čega sam
sada imao da se plašim?

Ušla su tri čoveka koja su se savršeno učtivo predstavili kao policajci. Tokom noći sused je
čuo vrisak; to je pobudilo sumnju u neko nedelo; u policijsku stanicu je stiglo upozorenje, a oni (policajci) poslani su da istraže gorepomenuto.

Nasmešio sam se – jer čega sam imao da se plašim? Poželeo sam gospodi dobrodošlicu. Vrisak, rekao sam, ispustio sam ja sâm u snu. Starac nije tu, napomenuo sam, već na selu. Proveo sam posetioce kroz celu kuću. Pozvao sam ih da pretražuju – da pretražuju dobro. Odveo sam ih, konačno, u njegovu sobu. Pokazao sam im njegovo blago, bezbedno, nedirnuto. Ponesen svojom samouverenošću, doneo sam u sobu stolice, i zamolio ih da ovde odahnu od napora, dok sam ja sam, u divljoj neobuzdanosti sopstvenog potpunog trijumfa, namestio svoje sedište tačno na ono mesto ispod kojeg je ležalo telo žrtve.

Policajci su bili zadovoljni. Moje
držanje ih je ubedilo. Bio sam neobično ležeran. Oni su sedeli, i dok sam ja bodro odgovarao, oni su ćaskali o običnim stvarima. Ali, uskoro, osetio sam da bledim i poželeh da odu. Glava me je bolela i činilo mi se da mi zvoni u ušima; ali oni su i dalje sedeli, i dalje ćaskali, zvonjava je postajala jasnija: – nastavljala se i postajala sve jasnija: govorio sam sve otvorenije, da se otresem tog osećaja: ali ono se nastavljalo i postajalo sve određenije – dok, napokon, nisam utvrdio da ta buka nije u mojim ušima.

Nema sumnje da sam veoma pobledeo; ali sam govorio sve tečnije i povišenim glasom.
Ipak se zvuk pojačavao – i šta sam mogao? Bio je to
tih, potmuo, hitar zvuk – nalik onom koji proizvodi sat umotan u pamuk. Borio sam se da udahnem – a policajci još uvek nisu ništa čuli. Govorio sam sve brže, sve plahovitije; ali zvuk se jednako pojačavao. Ustao sam i raspravljao o sitnicama, visokim tonom i žestoko gestikulirajući, ali se zvuk jednako pojačavao. Zašto ne odu? Hodao sam po sobi gore-dole teškim koracima, kao da su primedbe tih ljudi izazvale moj bes – ali zvuk se jednako pojačavao. O Bože! šta sam mogao da uradim? Zapenio sam – besneo sam – psovao sam! Zaljuljao sam stolicu na kojoj sam sedeo, i zaškripao njome po daskama – ali onaj zvuk je nadjačao sve i neprestano se pojačavao. Postajao je sve glasniji – glasniji – glasniji! A
ljudi su još uvek ljubazno ćaskali i smešili se. Zar je moguće da nisu čuli? Svemogući Bože! – ne, ne! Čuli su! – sumnjali su! – oni
znaju! – Rugali su se mom užasu! – tako sam mislio i tako mislim i sada. Ali sve je bilo bolje od ove agonije. Sve je bilo podnošljivije od ovog poniženja!

Nisam više mogao da podnesem one licemerne osmehe. Osetio sam da moram da vrisnem ili da
umrem! – i sada – ponovo – čujte! glasnije! glasnije! glasnije!
glasnije!

"Nitkovi!" – kriknuo sam, "dosta je bilo pretvaranja! Priznajem delo! – iščupajte daske! –
ovde, ovde! – to lupa njegovo grozno srce!"


1843.
Edgar Allan Poe

Prevela Vuka Adamović
*
PRIPOVETKE - Edgar Alan Po

** priredila Isidora Sekulić


 
Član
Učlanjen(a)
27.01.2011
Poruka
306

MORELA


Isto samo po sebi i kroz sebe, jedino i večito.

Platon, Simpozium 211, XXIX



Osećanje duboke ali veoma čudne naklonosti gajio sam prema svojoj prijateljici Moreli.
Slučajem bačen u njeno društvo pre mnogo godina, moja je duša, od prvog našeg sastanka,
planula ognjem koji nikad dotle nije poznavala; ali taj oganj nije bio oganj ljubavi. Postepeno uverenje da ne mogu nikako da razjasnim neobično njegovo značenje, niti da savladam njegovu neodređenu snagu postajalo je sve gorče i teže. Ali mi smo se našli; sudbina nas je spojila pred oltarom; a ja nikad niti sam govorio o strasti, niti mislio o ljubavi. Ona je, međutim, izbegavala društvo, i priljubivši se uz mene činila me srećnim. Sreća je diviti se; sreća je sanjariti.

Morelino znanje bilo je temeljno. Svega mi, njeni darovi nisu bili obični; njena duševna
snaga bila je ogromna. Osećao sam to, i u mnogim stvarima postao njen učenik. Uskoro sam
dočekao da stavi ispred mene gomilu onih mističkih spisa, valjda zbog svog vaspitanja u Presburgu, koji se obično smatraju samo kao ostatak ranije nemačke književnosti. To joj je, nisam mogao da razumem zašto, bilo omiljeno i stalno štivo, a vremenom postade i moje, možda po onom prostom ali snažnom uticaju navike i primera.

U svemu tome, ako se ne varam, moj um nije imao mnogo udela. Moja načela, ako nisam
zaboravio sam sebe, nisu ni najmanje bila izmenjena mojim idealom, niti se makar i senka misticizma od onog što sam čitao mogla naći bilo u mojim delima, bilo u mojim mislima, sem ako me sasvim pogrešno ne razumete. Uveren u to, predao sam se sav svojoj ženi da me vodi i pošao sam bez ikakvog snebivanja, spokojnog srca, krivudavim stazama njene nauke. I tada, tada, kada sam duboko zamišljen nad tajanstvenim listovima osetio kako se u meni pali neki zabranjeni duh, Morela bi položila svoju hladnu ruku na moju, i iz pepela te mrtve mudrosti i nauke ispredala bi neke tamne, čudne reči, čije se neobično značenje zapečatilo u mojoj svesti.Onda bih časovima ostajao uz nju; slušao muziku njenog glasa, sve dok, polako, melodija ne bi
postala užasna – a tamna senka mi pala na dušu; pobledeo bih, srce bi mi se zgrozilo od tih, čisto nadzemaljskih tonova. I tako, sreća bi naprečac ustupila mesto užasu, najveća lepota bi se pretvorila u najveću gnusobu, kao što je Hinon
1 postala Gehena.2

Nije potrebno tačno određivati pravi karakter istraživanja, koja su, proizlazeći iz pomenutih
knjiga, bila veoma dugo skoro jedini predmet razgovora između Morele i mene. Ko je izučavao ono što se može nazvati teološkim moralom shvatiće nas lako, a ko nije izučavao, u svakom slučaju teško da će nas razumeti. Strasni panteizam Fihteov; modificirana palingenezija 3 Pitagorejaca; i, iznad svega, učenje Šelingovo o identitetu, to behu obično glavne tačke raspravljanja, koje su davale najveću čar umnoj Moreli. Taj identitet, koji se smatra kao lični, g. Lok je, mislim, tačno definisao tvrdeći da se sastoji u "istovetnosti jednog umnog bića". A kako pod ličnošću podrazumevamo umno biće koje ima svesti, i pošto postoji svesnost koja uvek prati
mišljenje, to je baš ono što čini sve nas onim što mi zovemo – mi, razlikujući time sebe od drugih bića koja misle, dajući sebi svoje lično postojanje. Ali principium individuationis
, 4 saznanje onog postojanja, koje se smrću ili gubi ili ne gubi za svagda, bilo je za mene oduvek pitanje od najživljeg interesa, ne toliko zbog krajnjih zaključaka koji iznenađuju i zadivljuju um, koliko zbog strasnog i uzbudljivog načina s kojim je Morela o tome govorila.

Ali, ipak, došlo je vreme kada me tajanstvenost u ponašanju moje žene tištala kao mađija.
Nisam više mogao da izdržim dodir njenih bledih prstiju, niti tihi zvuk njenog melodičnog govora, ni blesak njenih tužnih očiju. I ona je sve to znala ali mi nije prebacivala; izgledalo je da je svesna svoje slabosti ili moje ludosti, i sa osmehom nazivala je to Sudbinom. Izgleda da je bila takođe svesna uzroka, meni nepoznatog, postupnom hlađenju moje ljubavi; ali se nije odala ni jednim jedinim znakom, niti je o tome govorila. Pa, ipak, ona je bila žena, i venula je iz dana u dan. Crvene pege izbiše na njenom obrazu, a plave žile na bledom čelu odskočiše, i u jednom trenutku moje se biće topilo od sažaljenja, ali u idućem trenutku susreo bih se sa sjajem njenih umnih očiju, i duša bi mi se razbolevala i svest bi mi se pomutila kao nekom koji bi gledao dole u kakvu strašnu bezdan.

Treba li onda da kažem da sam priželjkivao sa ozbiljnom i žarkom željom čas Moreline
smrti? Da, priželjkivao sam; i izdržao mnogo dana, mnogo nedelja i teških meseci, dok mi
izmučeni živci ne zagospodariše razumom; postao sam besan zbog odlaganja i krvničkim srcem, proklinjao dane, časove i gorke trenutke koji su, izgledalo je, bivali sve duži i duži što se njen nežni život više gasio, kao senke pri smiraju dana.

Ali jedne jesenje večeri kada su vetrovi počivali mirno na nebu, Morela me pozva svojoj postelji. Bila je gusta magla nad celom zemljom, i topla para nad vodama, i duga je bila sigurno
pala sa nebeskog svoda sred raskošnog oktobarskog lisnatog granja.

– Ovo je dan nad danima – reče ona kada sam joj se približio – dan nad svim danima da se
ili živi ili umire. Lep dan za sinove zemlje i života – ah, a još lepši za kćeri neba i smrti.

Poljubih je u čelo, a ona nastavi:
– Ja umirem, ali ću živeti.
– Morela!
– Nije bilo dana kada si me voleo... ali obožavaćeš kad umre onu koje si se grozio za života.
– Morela!
– Još jednom ti kažem, ja umirem. Ali u meni je zaloga one ljubavi – ah, tako male – koju si
osećao prema meni, prema Moreli. I kad moja duša ode, dete će živeti – tvoje dete i moje, Morelino. Ali tvoji dani biće dani tuge, one tuge koja je postojanija od svih osećanja, kao što je kiparis trajniji od svakog drveta. Jer, časovi tvoje sreće su minuli, a radost se ne bere dva puta u životu, kao ruže što dvaput cvetaju. Nećeš onda igrati više ulogu čoveka iz Teosa
5 nego ćeš, ne poznavši slasti slave ni vina, nositi po zemlji svuda svoj mrtvački pokrovac, kao što čine muslimani u Meki.

– Morela! – viknuh – Morela, otkuda ti to znaš? Ali ona okrete svoje lice ka jastuku, lak
drhtaj pređe njenim udovima, i tako je umirala, a ja više ne čuh njen glas.

Ali, kao što je prorekla, njeno dete, koje je umirući rodila, i koje nije disalo dok mu mati
nije izdahnula, njeno dete, ćerčica, živelo je. Izrasla je velika uzrastom i umom, i bila je savršena slika one koja je umrla, a ja sam je voleo plamenom ljubavlju, većom no što bih verovao da je moguće osećati prema ma kom biću na zemlji.

Ali, nebo ove čiste ljubavi potamni, a potištenost, strava i tuga prekriše ga oblacima. Rekao
sam da je dete izraslo neobično uzrastom i umom. Neobično, zaista neobično, bilo je njeno telesno napredovanje, ali užasne, ah, užasne i pune uznemirenja bejahu misli što su se rojile u meni, dok sam pratio razvitak njenog duhovnog bića. A zar je moglo biti drukčije, kada sam iz dana u dan otkrivao u mislima deteta snagu i osobine odrasle žene? Kada su lekcije iskustva padale sa detinjih usana? Kad su znanje i strasti zrelog doba svakog časa sevali iz njenih velikih i umnih očiju? Kad je, kažem, sve to postalo očigledno mom užasnom razumu te nisam više mogao to da sakrijem od svoje duše, niti da istrgnem iz moje svesti koja je strepila shvatajući sve to, zar je onda čudno što su se strašne i razdražljive sumnje uvukle u moju dušu, ili što se moje misli vratiše na one divlje priče i potresne pretpostavke zakopane Morele? Sakrio sam od radoznalosti sveta jedno stvorenje koje mi je sudbina dodelila da obožavam, i, u strogoj osamljenosti moje kuće, pazio sam sa velikim strahom na sve što se nje ticalo.

Dok su godine prolazile ja sam iz dana u dan gledao njeno milo, blago i izrazito lice, uživao
u njenom sazrevanju, i iz dana u dan otkrivao sam u detetu nove sličnosti s majkom, tužnom i mrtvom. I svakog časa sve tamnije postajahu te senke sličnosti, sve punije i sve određenije, sve čudnije i sve strašnijeg i groznijeg izgleda... Njen osmeh, sličan majčinom, mogao sam da podnesem, ali sam zadrhtao zbog njegove isuviše savršene sličnosti. Oči su joj bile slične Morelinim – i to sam mogao trpeti, ali one su vrlo često zavirivale u dubinu moje duše Morelinom sopstvenom snagom i zapanjujućim značenjem. U konturama njenog visokog čela, u uvojcima svilene kose, u tankim prstima koji su se gubili u kosi, u tužnim zvucima njenog govora, i iznad svega, ah, iznad svega, u izrazima i rečenicama mrtve, koje su dolazile sa usana ljubljene i žive,
nalazio sam hrane za misli i užas koji me sažižu, mene – onog crva što nije hteo da umre.

Prođoše tako deset godina njenog života, a moja kći živela je na zemlji još nekrštena. "Čedo
moje" i "dušo moja' bila su imena koje je ljubav očeva obično upotrebljavala, a hladna osamljenost njenih dana isključivala je svaki drugi dodir sa svetom. Morelino ime umrlo je sa njom. Nikad kćeri nisam govorio o majci; bilo mi je nemoguće. Zbilja, za kratko vreme njenog života, ona nije ništa doznala o spoljašnjem svetu, osim koliko je mogla doznati u uskim granicama njene osamljenosti. Ali vremenom činilo se mojoj duši, rastrojenoj i potresenoj, da će se obredom krštenja osloboditi užasa moja sudbina. Nad krstionicom oklevao sam da izreknem ime. Mnogo imena umnih i lepih, starog i novog doba, moje domovine i stranih zemalja, dolazila su, jatila su se na mojim usnama, sa mnogim imenima nežnim, srećnim i dobrim. Pa šta me je onda nagnalo da uznemirim uspomenu zakopane pokojnice? Kakav me je zli duh naterao
da izgovorim onaj glas, koji je samom svojom uspomenom učinio da nabuja rumena krv i kao bujica jurne od slepoočnica ka srcu? Kakav je to demon govorio iz skrovitih zaklona moje duše, kada ispod zamagljenih svodova, u tišini noći, prošaputah na uvo svešteniku slogove – Morela. I ko bi to drugi sem crni đavo zgrčio crte na licu moga deteta, prevukao ih senkama smrti kad, trgnuvši se na tu jedva čujnu reč, podiže svoje sjajne oči sa zemlje k nebu, i padajući mrtva na kamene crne ploče naše porodične crkve, odgovori: "Evo me!"

Jasno, hladno, veoma razgovetno doprlo je to nekoliko prostih reči do mog uva, a zatim kao
rastopljeno olovo te reči sa siktanjem jurnuše u moj mozak.

Godine... godine mogu proći, ali uspomena na to vreme nikad! Poznao sam i cveće i vino –
ali žalosna vrba i kiparis senčali su me dan i noć. Nisam vodio računa o vremenu ni mestu, i zvezde moje sudbe nestadoše s neba, na zemlji se smrče, a njeni stvorovi promicahu pored mene kao brze senke, i među svima njima ja videh samo – Morelu. Vetrovi nebeski donosili su samo jedan zvuk u moje uvo, a talasići morski žuborili su bez prestanka – Morela. Ali ona je umrla; svojim sopstvenim rukama spustio sam je u grob; smejao sam se dugim i gorkim smehom kada ne nađoh nikakvih tragova od prve – u grobnici, u koju sam položio drugu – Morelu...


1835.

Edgar Allan Poe


Preveo Momčilo Jojić

1 Hinon – dolina kod Jerusalima gde su Jevreji prinosili svoju decu na žrtvu bogu Molohu.
2 Gehena – pakao.
3 palingenezija – učenje o ponovnom rođenju.
4 prinripium individnationis (lat.) – načelo individuacije.
5 Teos – grad u Maloj Aziji, mesto rođenja Anakreonta.



* PRIPOVETKE - Edgar Alan Po
** priredila Isidora Sekulić

 
Član
Učlanjen(a)
27.01.2011
Poruka
306
Edgar Allan Poe (1809 – 1849)

poe.jpg




JEDAN OD PESNIKA PONORA - EDGAR ALAN PO


Ima ih priličan broj u svim velikim nacijama, a regrutuju se između najdarovitijih i najinteligentnijih, doduše,
uvek sa nekom manje-više izopačenom naklonošću u pravcu intelekta, mašte ili morala, ponajčešće i zdravlja. Nije dobro prevedena kod nas ona poznata francuska koja takve pesnike naziva
"prokletim pesnicima". Ako već ne možemo bez te metafizičke kategorizacije, onda bi trebalo reći "ukleti pesnici". Drugo je ljudsko proklinjanje, a drugo rodbinska ili sudbinska ukletost. Nije reč o tome da su ljudi, recimo, za Dostojevskim ili Bodlerom ili Poom zavitlali kamen osude i gonjenja; ili izmolili u Boga ili u đavola neku kaznu nad krivcima. Nego je reč o tome da ti pesnici imaju u biću svom, u talentu svom, u vokaciji svojoj imaju moć izuzetno velikog prostiranja u svim pravcima iskustva i slutnji, imaju intelektualnih radoznalosti koje premašaju oblast petorih čula čovekovih. Slutnje njihove, svesne ili nesvesne, osobita znanja, to je rabota nenormalna.
Nemački pesnik, Prus Georg Hajm (Heym) snažan i mutan talenat, umro je sasvim mlad godine 1911, a u ciklusu pesama je tačno opisao i ocenio materijalnu i duhovnu stranu rata iz godine 1914-18. U drugom ciklusu, pesama, stalno, opsesijski se bavio ponorom vode, mora ili jezera, i smrt njegova je bila tačno to: propao u zaleđeno jezero i, po svedočanstvu radnika u šumi, pakleno se mučio i otimao i ponora čitavih dvadeset minuta, čitavu večnost. Nađen je tek u proleće, sa "gnezdom mladih vodenih pacova u kosi", kako je pevao u pesmi Ofelija...
To su pesnici koji ukleti neumorno prolaze kroz svesne,
podsvesne i nadsvesne stvarnosti. Stvarnosti? Da, ono u čemu neko živi, ili radi, ili stvara, to je njegova stvarnost. Reč je o pesnicima koji na najviši prag svoga stvarnog stepeništa dodaju lestvice budnih snova, slutnji, vizija, fantastičnih kombinacija igre radi, ili užasa radi. Reč je o pesnicima koji ukleto neumorno putuju po ponorima, i to svejedno da li u ponor naniže ili u
ponor naviše, da li u dubinski podzemni haos i mrak ili u visinske oblasti sublimnih i apsolutnih vrednosti. I pazite – svejedno koliko je daleko pesniku dato da prodire u ponore dubinske ili visinske, pazite, svi se služe u isti mah i simbolima i ciframa, i maštom i naukom.

Dostojevski, to je niz psihoanalitičkih laboratorijuma, sa imenovanim virusima za svetaštvo, za ludilo, za najvišu dobrotu, za zločin svestan ili nesvestan. Bodler, katedarski jasnim i kolokvijalnim jezikom pokazuje i dokazuje apstraktnosti.
Edgar Po piše ne samo čudne nego čudovišne pripovetke, ali u kojima sve užasne kombinacije najzad realistički skopčava i razrešava.

A imajte na umu, podsetite se, da je za Dostojevskoga, za Bodlera, za Poa svugde ponor. Evo, mi vas od svoje strane podsećamo na glasovitog pisca Američanina H. Melvila i njegovu ponorsku hajku za belim kitom – u romanu sa preko stotinu glava. Podsećamo vas još na jednoga zemljaka Edgara Poa, na savremenoga američkog pisca V. Foknera, i na njegove priče i romane čudovišne, u kojima su spletovi događanja u tri vremenske dimenzije, i spletovi beskrajnih
rečenica – zapravo merdevine sa stotinu prečaga, pod kojima uvek zija neki ponor.

I dodajemo još od svoje strane da će ovaj naš XX vek, nekada posle nas, biti cenjen kao vek ponora:
umetnost otišla u apsolutno a nauka u čudovišno.
Stratosferci lete u ponor, padobranci padaju u
ponor. Evo vam, uostalom, od najkonciznijeg i najjasnijeg među ukletim pesnicima, od Bodlera, nekoliko stihova:

Avaj, sve je ponor: akcija, želja, san,
Reč...
Naniže, naviše, svugde, dubina, gubilište,
Tišina, prostor užasan, mamljiv ...


Popnite se na najviši balkon Milanske katedrale (zato Milanske što Italija ima kristalno
prozračan vazduh), uhvatite se dobro obema rukama za debeli zid ograde, zavratite glavu nagore, pa onda priklonite glavu nadole, ugledaćete ponor naviše i ponor naniže, osetićete kako ponor mami, kako vas nešto vuče da srljate. A kako tek srljaju pesnici ukleto rođeni, pesnici ponora! Edgar Po nam priča o srljanju čoveka u čuveni Malstremski vrtlog. Pa o propadanju čoveka u bezdani bunar, kroz patos tamnice inkvizitorske. Pa o ponornim radoznalostima, o mamljenju prostora, o čudovišnim doživljajima Gordona Pima. On, Gordon Pim, bar tri puta je prolazio kroz sve užase podzemlja, podvođa, materijalnog haosa. Jedared, u utrobi broda gde se ukrcani i rđavo sabijeni tovar kotrljao, i svaki čas zatvarao kanaliće i izlaze, mogućnosti spasa ili kontakta sa palubom, sakrivenoga, potpuno samoga mladića. Drugi put, okačen o donji u vodu pogruženi deo lađe. Treći put, u lavirintu u brdu, u koji su Pima sa tada još živim drugom zaveli divljaci. "Crni mrak oko nas preseca disanje, dah je dah davljenika, iz vlažne zemlje izlazi nešto što se sjedinjava u užasnoj misli da smo prognani van svake mogućnosti i najbleđe nade, da se stvarno nalazimo pod uslovima mrtvih, i to je rađalo u nama osećanje užasa neizdiržljivoga..."

No,svima tim užasima dolazilo je na kraju cifarno tačno razrešenje. Dok najzad, vertikalno nasuprot dubinama, Pim ukleto odlučno pođe, sam, da nađe Južni pol, gde niko još nije bio, to
jest, da uđe u visinski ponor tajanstvenoga, spiritualnoga. Probio je, posle muka i iskušenja, u sferu mirne beline, u oblast ili kraljevstvo ogromne jedne bele figure – no tu je ograničenoga čoveka sačekalo ograničenje. U tom ponoru, ili pred ponorima, u nešto čoveku zabranjeno Pim
je, u halucinacijama i nesvesti, verovatno umro; nije smirio svoje radoznalosti niti završio svoje beleške.
Knjigu o Gordonu Pimu završiće urednik Pimovih hartija – kaže nam Edgar Po.


Pesnici ponora sabiraju iskustva retka, mučna, nečovečna, svakako natčovečna. I životi trojice ovde pomenutih pesnika bili su užasni. Od njih trojice Edgar Po je najpre živeo i umro.

Bodler je poznao delo i dušu Edgara Poa, našao u tom pesniku bliskoga rođaka, dokument,
radost, i to je kazao svetu.
A Edgar Po, od prethodnika koji su po podzemnim putevima hodali, verovatno je najbolje znao Dantea. Naravno, Dantea je i u pakao vodila religija, i, u seni pesnika Vergilija, tradicija. Po, moderan, za svoje vreme i suviše, srljao je svugde sam, tačno po svojoj formuli, bez religije i bez tradicije. No od Dantea je, verovatno, primio danteovsku vertikalnu arhitekturu, bolje reći, strukturalnu hijerarhiju odole naviše – kako u formi, tako u idejama.
Spratovi, prstenovi, gradacije, od nižeg ka višem, ka najvišem. Od ponora do ponora, tri stepena
Poova gledanja na svet i na čoveka jesu:

  • materija, duša, duh;
ili drugim rečima:
  • proza, poezija,metafizika;
ili još drukčije:
  • intelekt koji hoće istinu, poezija koja hoće lepotu, duh koji hoće moral.

Pesnik, vidimo, stavio je poeziju na sredinu i vezao je za čovekovu dušu.


O poeziji Edgar Po je pisao i teorijski u napisu Princip poezije. Pisao je teorijski i o
umetničkoj kompoziciji – tumačeći svoju pesmu Gavran – u napisu Filozofija kompozicije. Tvrdio je Po, pre svega, da pesma mora biti kratka, jer je i poetsko uzbuđenje pesnika i uzvišeno uzbuđenje čitaoca stvar apsolutno kratkotrajna; i već iz fizičkih razloga drukčije ne može biti.

"Dugačke pesme, to je kontradikcija u samim rečima." (Caveat...) Može neko odužiti, ali i tada su samo kratki pasusi poezije, a ostalo je samo popunjavanje. Doista, i antički pisci, i Grci i Latini, jesu pisali i nauku, i didaktiku, i medicinu, i moral u mnogo stihova, ali to je bilo stila radi, i retoričkoga ritma radi, a niko u ona "pametna vremena nije mislio da te dužine nudi kao poeziju". Zatim, vezao je Po poeziju za dušu, a o duši – da li je znao za Platona i za Spinozu ili ne – imao je sledeću postavku: Duša hoće lepotu i sublimno uzbuđenje; žeđ za lepotom je zapravo žeđ čoveka za besmrtnošću, ali duša je puna nemoći. Na sredini između materije i spirita, ona uzleće naviše, ali i klizi naniže, i zato je ono što ona produkuje, poezija, uvek tužna.

Platon, koji se u dušu odlično razumevao – dijalektikom i mitovima je tumačio – Platon je tvrdio da je duša puna melanholije, jer je puna strasti i zabluda, i često u mučnom stanju. Mnogo stotina godina kasnije, Spinoza kaže: "Kad duša zamisli svoju nemoć, crna se onesvesti" U svojoj pesmi Eulatija Edgar Po ovo kaže o stanju duše: Usamljen sam živeo u svetu jada, i duša mi beše kao voda ustajana, dok mi lepa i umilna Eulalija ne postade čedna supruga, to jest, s pomoću poezije duša se digla u višu sferu. Naravno, neće li u toj sferi višega sklada proći bez tuge. To je onaj zreli pesimizam antičkih pesnika i filozofa koji je realnost, i kojeg mora biti i ima u svakoj jakoj misli i poeziji. Naš pesnik Sima Pandurović kazao je: "Pesme pišem samo onda kad sam tužan."

Edgar Po, sa naučno dokaznim instinktima u sebi, imao je potrebu da nekako organizuje
svoj haosni svet, da dade tekst o dovršenom kosmosu sa svim stanjima, i, na kraju, sa svetlošću apsolutnoga kao sa poslednjim akordom. To je bila pesma Heureka, koja nije uspela da ode dalje od mehaničkog nastajanja sveta, i nije uspela da objasni apsolutno. Em je pesma ispala dugačka, em se svetlost apsolutnoga nije prosula po njoj. Kao Gordon Pim na Južni pol, Edgar Po je krenuo u oblast koja mu nije bila data, koja mu je bila zabranjena. No, ne mari. Čist naučnik, biolog, ugledna figura francuske nauke, Žan Rostan kazao je tu nedavno u predavanju, zagledan
u sve čudovišno što nauka danas rasklijava, kazao je: "Možda smo zašli u oblasti koje nam nisu dozvoljene... Možda ima osnovnog inkonpatibiliteta između pozitivne realnosti i aspiracija čovekove duše..." Zanimljivo je tu sad veoma da je, možda, vajkadašnji Po (umro godine 1849.) bio već mučen problemom modernog naučnika Rostana, njegovom naučnom skepsom: kako čovek nikako ne može da integrira svoje vrednosti, svoja znanja i pronalaske, nego mu sećanja, zaključci, ideje, kombinacije iskrsavaju nevezano kad ne treba i gde ne treba, i postaju opasni u nedozvoljenim oblastima. Čovek se čudi kako su se tu našli...

Jedan Poov protagonist ima ovo razmišljanje: "Kad se čovek vraća u život pošto su ga pre toga čula bila izneverila, njega čekaju dva stadijuma: u prvome, on povraća egzistenciju stanja mentalnog i spiritualnog, a u drugome, povraća egzistenciju stanja fizičkoga. Izgleda mogućno ovo: ako čovek povrati drugi stadijum, pa onda pređe i u prvi, navrve mnoge impresije njegove memorije iz nekog beskrajnog prostora, navrve netražene, i čovek se čudi otkuda su došle. Nastaje pravo ludilo zbog nekih sećanja koja su odjedared stigla među stvari 'zabranjene'..."
U tim rečima ima od naučnog iskustva i psiholoških eksperimenata, ima metafizike, ima zbunjenosti otuda samo što su neka sećanja iz druge oblasti zašla među 'zabranjene stvari', to jest, gde ne treba i kad ne treba. Kakav čudan i uzreo izraz Poa pesnika i kalkulatora; da sećanje može iskrsnuti među "zabranjene stvari".Tačno ono što je bilo u glavi naučnika biologa kad je prezao od naučnih sećanja i ideja i zaključaka koji odjedared iskrsavaju na mestima neadekvatnim, u oblastima zabranjenim... Eto čovek to ne može da izbegne, jer nema moć integriranja svih svojih znanja, vrednosti, iskustava. a kamoli sećanja.

Edgar Po nije dugo živeo i nije mnogo napisao. Ali što je napisao, u stihu i u prozi, taj čovek osobitih duhovnih darova, tako je samoniklo, tako lično određeno, tako osobitoga duha, i puno nekih međutajni, da to delo stoji potpuno usamljeno. Pored još dve-tri vrlo lepe pesme,
najlepša je pesma Gavran, i kod nas prevedena, i vrlo dobro prevedena. Gavran je skoro potpuna ilustracija svega što je Po teorijski zahtevao od poezije. Strukturama gradacija, iako je intelektualna, pokorila se potpuno poeziji. Ritmički i fonetski, to je tvorevina velike lepote i uzbuđuje sublimno. Jezik je kao navlas prost, jer, po Pou, jezik nije kristalizacija u umetnosti, samo stepenovanje, a poezija je magički učinak. Poetska tuga je opravdana, dokazano opravdana. A visinski ponor nas gleda odgore i divan i strašan. Poeziju je Edgar Po čuvao kao neki eliksir. A kad bi mu došla opsesija mračnih, haotičnih nemira, išao je u pripovetku. U svoju specifičnu pripovetku, strašnu na periferiji i u centru, punu mraka i pretnji, ali kojoj je Po, za razliku, recimo, od T. Hofmana, prilazio mirno, kao sa pisaljkom i lupom u rukama. Intelekt, istina, proza, materija – sve je to u haosu, i na samim granicama. U haosu su borbe i nastajanja. Sva tendencija vasione je u tome da se haotični nered pretvara u red i zakon, a rušilačko, posle izvesnog procesa, služi životu. U haosu, u ponorima su klice nauke i umetnosti; tamo su
fantastične sposobnosti genijalnih ljudi; tamo je simbolično i cifarsko i razdvojeno i kombinovano; tamo je građa i tamo su koncepti za realističko i nadrealističko; tamo se ponori dozivaju.

Po, u prozi, bio je zaista čist materijalist. Njegov haos, u prozi, to je prosto donji sprat gornjeg sprata. Sve se dokazuje, objašnjava i vezuje.
A kad se stigne pred visinski ponor, koji je
"stvar zabranjena", priča se prekida, sa ključem ili bez ključa, kao, na primer, roman o Gordonu Pimu.

Umetnici Poove kategorije skoro svi svoje haose zovu podzemljem. Dostojevski ima onoga
u Potpolju, koji bolje vezuje prstenove i ponore nego, recimo, toliko razglašeni Veliki Inkvizitor u romanu o Karamazovima. Bodler, u svojoj genijalno sažetoj pesmi Saglasnosti (Korespondencije), dao je spoj haosa sa spiritom kazavši, jednostavno, da ima teških, opojnih mirisa koji jedni mahom bude i uzbuđuju i čulno i duhovno. Onaj protagonist Edgara Poa što je propadao u bunar sastavio je čulno i grobno. "Pao sam onda u dubok zanos, ali opet ne mogu reći da sam izgubio svest. Neću pokušavati da definišem ili opisujem ono malo što mi je ostalo od moći saznavanja – ali sve nije bilo izgubljeno. U snu najdubljem, ne, u delirijumu, ne, u umrtvljenju, ne, u smrti, ne, čak ni u grobu sve nije izgubljeno. Inače, otkuda čoveku nemir i svest o besmrtnosti..." Doista, beskrajna vera u materiju.

Mnogo više metafizičko nam se čini ono što, u istom smislu, kaže savremeni francuski pisac Luj Giju u jednom svom romanu:

"Dakle, sve nije izgubljeno. Ima, prvo, sve ono što se zna, naravno; ali ima i sve ono što se ne zna; i tozajedno čini jednu savršeno zaokrugljenu totalnost." Pesnici sa moćju velikog prostiranja, pesnici ponora u oba vertikalna pravca, znaju često mnogo od onoga što se ne zna, i njihove totalnosti bivaju ogromne i mučne. Pozitivne osobine njihove i mane, ili baš poroci i vrline, retko su kad u ravnoteži; ti pesnici su zato retko normalni, oni zapadaju u izopačenosti

lako, oni veruju u izopačenosti. Edgar Po pita nas sve: ,,Ko od vas nije činio sto puta nešto ludo i
nisko, i narušavao zakon samo zato što zna da je zakon." Ali čim u svojoj razravnoteženosti nagnu ka zdravijem, svima je tim pesnicima glavni napor intelekta i volje da zakon povrate, da posrnulo usprave. Postupci njihovi, stoga, vrlo su složeni i u životu i u stvaranju; logika im je
najradije okolišna. Edgar Po, naprimer, često jedino po negativnim analogijama definiše stvari;
sa čulnom i matematičkom tačnošću sabira sve ono što dotična stvar nije, i tako okolišno
uspostavlja identitet.
On ima strast, fantaziranja i strast striktnog dokazivanja, i između dvoga sedi i vreba. Čas delanja nastupa u času katastrofalne neke složenosti; onda u trenu sračunava efekte od kombinacija činjenica, nekoga pokreta, nekih sudara, padanja, posuvraćenosti.


Jedan
od današnjih američkih pisaca – po sećanju bih rekla da je Hemingvej – ima u tekstu sledeće:
"Namamio je neko, namerno, na brod Kineza; onako maloga i nežnoga prebacio ga je sebi preko kolena – čas međuvremena, čas međutajni – odjedared, tačno sračunat gest koliko posuvratiti
Kinezu glavu, sa kojom naglinom i brzinom, i kičma je prebijena bez oružja, bez šumnoga pokreta, bez piska žrtve. Leš u more – smrt matematički izvršena..."
Da, Amerika, sa svojim još neispitanim pokrajinama, sa svojim poludivljim i divljim stanovništvom, živi raznim evropskim hermetikama i morfologijama, jaka stvar i grozna stvar. U misli i u mašti pripovedača Poa niču munjevite koncepcije. Neka tiranska nužnost izazove fantastičnu situaciju, i onda su psihološka i duhovna stanja protagonista – a mi bismo rekli i samoga pisca – tako kompleksno da se samo ekstremnim i tiranskim intervencijama rešavaju.

Edgar Po je zato istovremeno i jasan i mračan, i normalan i perverzan, i čovek fizike i metafizike.
Zadatak njegov, međutim, ostaje uvek: da razrešava stvarnim mogućnostima, samo što su te stvarne mogućnosti često vrlo fantastične. Nešto magičko, mađioničarsko: neverovatno a ubedljivo.

Velika želja Edgara Poa umetnika bila je da jednom bar dade potpunu realnost, da objasni
svet. To je pokušao sa Heurekom, a ka tome je smerao i sa svojim putopisnim romanom o Avanturama Gordona Pima: provesti Pima kroz sve stepene i spratove, dići ga iz podzemlja u najviši ponor, omogućiti mu da stekne neko iskustvo o apsolutnom, i da onda to i nama kaže.

Ali, eto, to su bile one zabranjene stvari. U lavirintu u brdu užas je bio apokaliptički, krv je u
Pimu ludila, ali se našlo rešenje. Pred ponorom Južnog pola užas je postao rafinovan: sve mirno, sve belo, sve ćuti. Živci su prestali da rade i osećaju; verovatno su gubljenje svesti i dremež srca dovršili roman – bez ključa... Čovek nije kadar da integrira iskustva, i srlja dok ne usrlja u zabranjenu oblast...

Kapljica poezije u knjizi o Gordonu Pimu možda je u tome što je ograničenje čovekovo tužna stvar.



Isidora Sekulić

 
Poslednja izmena:
Natrag
Top