Dubrovnik od XXll - XVlll. vijeka ( referat )
- Začetnik teme Mr.Daky
- Datum pokretanja
- Učlanjen(a)
- 04.10.2009
- Poruka
- 5.207
POSTANAK DUBROVNIKA
Dubrovnik je nastao u 7. st. u doba dolaska Slavena. Kada su Avari i Slaveni porušili grad Epidaurus (Cavtat), njegovi stanovnici bježe malo sjevernije i na jednom otočiću osnivaju naselje RAGUSIUM. (latinski labes,laus znači strmina, pa dolazi do naziva Rausa, Ragusium).
U njegovoj neposrednoj blizini, na obali prema gradu, Slaveni osnivaju naselje Dubrovnik
( dubrava= šuma ).Tamo gdje je danas dubrovački Stradun, bila je uska močvarna uvala mora što je liticu štitila od kopna gdje su se nastanili. Romani na teško osvojivoj litici i Slaveni na kopnu tokom vremena se zbližavaju . Ragusium, naselje starosjedilaca, i Dubrava, naselje slavensko, stapaju se u Xlll. st. u zajedničku gradsku općinu DUBROVNIK koji je osiguran morem i brdom Srđem.
Do početka 13. st. Dubrovnik je priznavao vrhovnu vlast Bizanta, a u vrijeme križarskih ratova, kad Bizant slabi, mora priznati vlast Venecije ( 1205. – 1358. ). Od sredine 14.st. je pod vrhovnom vlašću hrvatsko – ugarskih kraljeva sve do 1526, kad priznaje vrhovnu vlast turskog sultana. Njegov izniman polažaj, izuzetno siguran, omogučuje njegovim stanovnicima da se ne moraju baviti vojničkim zanatom.Okolni je kraj pretežno krševit, zemlja ne može prehranjivati ljude, pa im preostaje samo more.Tako Dubrovčani postaju pomorci i trgovci.Iz zaleđa se može do Dubrovnika, ali u njega samo ako to Dubrovčani dopuste, tako tokom cijeloga srednjeg vijeka nitko s kopna nije zaprijetio već su opasnosti prijetile samo s mora. Dubrovnik u 12. st. opasan je jakim zidom.
RAZVOJ GRADA, GOSPODARSTVA I DRUŠTVA
U to se vrijeme Dubrovnik afirmira, izgrađuje se tip njegovih ljudi, stječe se iskustvo, sve ono što tvori tradiciju.To je grad trgovaca, gospodarski posrednik između bizantskog Istoka, Levanta i svog bližeg i daljeg sjevernijeg zaleđa. Prvi i dugo vremena najvažniji proizvod kojim trguju sa zaleđem je sol. Za sol dobivaju sve što im treba za život, te još obrtničke proizvode iz Italije,s Balkana dobiva rude, kovine ( razvoj zlatarskog i ljevačko-graditeljskog obrta ) i stočne proizvode.
Tijekom vremena razvija se domaća proizvodnja alata, oružja, stakla, tkanina, vapna i drugo. Karavanskim putevima širi se dubrovačka trgovina na kopnu, i osiguranje trgovine daje smjer cijeloj politici Dubrovnika kroz stoljeća.Time nastaje izvozna trgovina. Dubrovnik se uvijek trudio da stiće naklonost zaleđa, bilo dankom, bilo darovima, bilo trgovinskom protekcijom jer je ovisio o tim karavanskim putevima .Dubrovčani po bizantskim tradicijama postaju vrsni organizatori karavanskog prometa. Robu tovare na mazge, magarce, poslije, u XV. st., i na deve što su dovedene iz Sirije.Te životinje unajmljuju trgovci od ponosnika,( tako ih nazivaju u spisima ), a oni su pretežno Vlasi. Na put odlaze s oružanom pratnjom i svim potrebnim za logorovanje, jer se tek u Xlll.st . javljaju gostionice, obično blizu vode ili bunara. Gostioničare nazivaju stanjanima.
U XIII. st. nakon križarskih ratova, a i poslije sloma bizantske vlasti, posebno je trgovina bila ugrožena od razbojnika. Pod turskom vlašću poklanja se veća pažnja trgovini i osiguranju kretanja robe, oni na trgovačkim putovima grade hanove, raspoređene u razmacima što točno odgovaraju dnevnom putovanju ( opasani su zidinama i dobro čuvani.). S karavanom je išao i pisar koji je zapisivao sve što su putnici određivali putem, prigovore i štete. Da osiguraju kopnenu trgovinu, sklapaju političke i trgovinske sporazume s gospodarima zaleđa ; čim se mijenja vlast u zaleđu, Dubrovčani odmah uređuju svoje poslovne odnose s novom vlasti. To im je potrebno i zbog konkurencije. Nakon pada Bosne, Dubrovnik odmah sklapa s Turcima ugovor za trgovanje solju, na što oni rado pristaju, jer je dubrovačka sol jeftinija od mletačke iz Kotora.
Krize u Bosni uveliko su pogodovale procvatu dubrovačke trgovine. Dubrovnik, UVIJEK NEUTRALAN, glavni je ratni dobavljač za Balkan, pogotovo otkako se u ratovanje uvodi vatreno oružje. Postoji spis iz kojeg se vidi da je u Dubrovniku, odlukom Vijeća 22. 9.1378.,napravljen i u Bosnu otpremljen prvi top takozvana bombarda ( vladavina kralja Tvrtka ). I Dubrovniku treba topovlje za obranu grada i naoružanje brodova. Sam grad ima 1378. godine sedam topovskih stanica, a svakom zapovijeda poseban kapetan. Oni proizvode i barut i njime trguju kao skupom robom. Oni ga prodaju i bosanskim kraljevima i Turcima bez obzira na njihovo međusobno ratovanje ( 1463. Turska osvaja Bosnu ). Dubrovčani za zaleđe dobavljaju i prve puške
( jednostavne željezne cijevi s kukom iz kojih su se izbacivale strelice ). Izuzetno su cijenjeni u lijevanju kovina ( zvona za crkve u Senju i Vinodolu ,16. i 17. st. ) .
Razvoj trgovine olakšao je i kovanje novca, pa je Dubrovnik postao važno novčarsko središte. Još veću domišljatost zahtjevala je trgovina na moru, konkurencija i opasnost su Mleci.
No unatoč svemu Dubrovnik i u prekomorskim krajevima osniva kolonije, ima ih i u Egiptu.
Sve te prilike zajedno određuju karakter Dubrovčana, stvaraju njihovu realnost, dosjetljivost, proračunanost i štedljivost, izgrađuje njihovu diplomatsku vještinu i određuje oblik njihova kulturnog stvaranja. Životno iskustvo nadahnjuje Dubrovčane kad stvaraju lozinku svoga grada, koju po odredbi senata klešu iznad ulaza u tvrđu Sveti Lovrijenac, što brani grad s morske strane.
» Ni za sve zlato svijeta ne prodaje se sloboda ! «.
OBILJEŽJA DUBROVAČKE POVIJESTI
Od svog postanka Dubrovnik širi teritorij u neposrednoj blizini grada. ( 1333. car Dušan prodaje mu grad Ston, 1358. car Uroš ustupa mu pojas zemljišta uz granicu, 1399. bosanski kralj zemlju od Orašca do Stona, također, Dubrovnik kupuje 1419. g. jednu polovinu Konavala, a 1426. područje do Cavtata i sam Cavtat ). Sav taj teritorij povećava zemljišne posjede dubrovačke vlastele i potrebu za radnom snagom. Za gradnju se ne štedi novac. Radi sigurnosti grade se utvrde, ( do 15. st. sve su izgrađene i takve su sačuvane do danas ). U grad se može doći samo preko pomičnih mostova. Kod vrata Pila još i danas se vide žljebovi za spuštanje i dizanje mosta preko jarka ispred vrata. U 15. st. to je bogat grad s okolicom i broji oko 30 tisuća stanovnika.
U to vrijeme raspolaže znatnim brojem ratnih i trgovačkih brodova. Trgovačka flota broji oko 300 brodova koji plove po cijelom Levantu i zapadnom Mediteranu. U 13. st. bori se s Venecijom za prevlast, u 14. st. postaje pomorsko središte Jadrana. Bio je treća pomorska sila na svijetu i to brodovlje je bilo uzor i drugim pomorskim zemljama.Vrste većih brodova : barkusij, galijun, karaka, koka, urka, a manjih : brigantin, karavela i marsilijana. Njegova mornarica sudjelovala je i u ratnim pohodima ( uz Karla V. na Tunis 1535 . i dr. )
Već pri kraju bizantske vrhovne vlasti Dubrovnik uživa neku autonomiju. Kada je ojačao, došlo je u gradu do podjele stanovnika na vlastelu i pučane, a na selu na slobodne seljake i kmetove. Vlastela uzima skoro svo zemljište u okolici grada, svu vanjsku trgovinu, brodogradnju i novčarstvo. Imala je i svu vlast u svojim rukama. Pučani su bili obrtnici, trgovci, pomorci i ribari. Iz njihovih redova izdvajali su se bogatiji koji su osnivali trgovačka i brodarska poduzeća, ali ipak nisu mogli sudjelovati u gradskoj upravi. Seljaci su pretežno bili kmetovi, ali su u nekim dijelovima republike bili koloni i njihov broj se povećavao širenjem dubrovačkog teritorija.
U početku Dubrovnik je bio autonomna općina u čijoj su upravi sudjelovali i pučani. U vrijeme Mletačke vrhovne vlasti izvršena je i organizacija dubrovačke općine ( komune ), koja je 1272. propisala i svoj statut, na čelu stoji knez Mlečanin, čiju je vlast ograničavalo Malo vijeće, kao neka vrsta izvršne vlast ( 11 članova ). Kasnije, 1235. spominje se i Veliko vijeće ( ima zakonodavnu vlast i bira kneza ,u njega ulaze punoljetni plemići s navršenom 20-tom, kasnije 18-tom, stvara zakone i bira činovnike ) i 1253. Vijeće umoljenih ( Senat,bavi se pitanjem vanjske i unutarnje politike, s promjenjivim brojem članova, od 45 do 61 ,koje se bira između starije
vlastele ).U sva tri vijeća kasnije ulaze samo dubrovačka vlastela.Kad je Dubrovnik 1358. priznao vrhovnu vlast Ugarske, vlastela dobiva pravo da između sebe bira kneza koji na vlasti ostaje samo mjesec dana..U prvoj polovini 15. st dubrovačka općina počinje se nazivati republikom. Budući da se vlast nalazila u rukama vlastele Dubrovnik je bio patricijska republika. Dubrovčani se, kao i građani ostalih gradova Dalmacije boje osobne vlasti pa žive u aristokratskoj demokraciji. Prvi pisani statut potječe iz 1272. god.i danas bi ga nazvali socijalna politika. Njime se nastojalo ukloniti sve što bi moglo stvoriti nezadovoljstvo tj. škoditi zajednici.Zato se poklanja velika pažnja higijeni kao preduvijetu suzbijanja epidemija. Prvi na zapadu Balkana ima svoju ljekarnu, bolnicu, stvara humanitarne zaklade, otvara sirotište, škole i vodovod (1438 . podzemno, dug oko 12 km.). Neposredno kraj gradskih vrata postoje i danas Onofrijeve fontane.On gradi i knežev dvor.
RAZVOJ KULTURE, GRADITELJSTVA,KNJIŽEVNOSTI I ZNANOSTI
To materijalno blagostanje i samostalnost uvjetovali su jak razvoj kulture. Od 14. st. u Dubrovniku se razvija građevinska djelatnost, a u 15. st. razvija se dubrovačka književnost. Tipičan predstavnik naše barokne književnosti je IVAN GUNDULIĆ. Njegove ˝Suze sina razmetnoga˝, o biblijskoj temi i njegov ˝ Osman˝, ubrajaju se u prva djela europskog baroknog pjesništva.
Marin Držić ( 1508. – 1567. ) komediograf renesansnog doba čija su djela nadmašila svoje vrijeme te se i danas prikazuju. U njima je ostavio sjajna umjetnička svjedočanstva o svom vremenu i ljudima osmislivši ih lokalnim dubrovačkim koloritom.
Od svih hrvatskih gradova na moru Dubrovnik najintenzivnije prima utjecaje humanizma, oni kao praktični trgovci imaju razvijeno poštovanje za sve što je novo i osobito.Tako dubrovačka vlastela unajmljuju najčuvenije učitelje svoga vremena, najpoznatije graditelje, nabavljaju slike najskupljih slikara. Kao trgovcima potrebna im je naobrazba, pa dubrovački senat nastoji da djeca nauče barem onoliko koliko je potrebno za kontakt s učenim Zapadom. Već 1455. donose zakon kojim samo pismen čovjek može služiti u državnoj službi.U školi podučavaju latinski, gramatiku, govorništvo, filozofiju, trgovačku matematiku. Dubrovčani poštuju pisanje na latinskom jeziku, jer piscima taj njihov rad donosi ugled u stranom svijetu, ali razumiju ga samo školovani ljudi. Tako postupno uvode svoj materinji jezik u poeziju i književnost. Šiško Menčetić i Đore Držić, Dinko Ranjina – prvi lirici Dubrovnika slijede formom talijanske trubadure i narodnu pjesmu. Žive raskošno,pomalo opijeno ne mareći za ratne događaje u svojoj okolici.
U Dubrovniku je u to vrijeme bilo i jako hrvatsko znanstveno središte.U njemu su napisani radovi o poznavanju mora, o zemljovidima, o pomorskom pravu i drugo. U gradu su djelovali mnogi znanstvenici, u svijetu poznat matematičar i fizičar MARIN GETALDIĆ
( 1568.-1626. ). Poznate radove iz matematike i geometrije objavio je poznati matematičar, fizičar, astronom i filozof, isusovac RUĐER BOŠKOVIĆ ( 1711. – 1787 ), neumoran istraživač i sveučilišni profesor, koji je svojim djelima učinio prevrat u tadašnjoj znanosti.
DUBROVAČKA REPUBLIKA OD XVl. DO KRAJA XVlll. STOLJEĆA
Dubrovački trgovci slobodno su se kretali po unutrašnjosti Turskog Carstva uživajući i razne privilegije.Imaju svoje kolonije u Sarajevu, Skopju i dr., glavni su posrednici između Balkana i Zapadne Europe .Tada je na vrhuncu svoje moći.Osim trgovine razvijao je i zanatsku proizvodnju. Poslije otkrića Amerike glavna svjetska trgovina odvijala se Atlanskim oceanom. Sredozemlje gubi dosadašnju važnost pa trgovački gradovi počinju slabiti.To se odrazilo i na Republiku, iako je živjela u dobrim odnosima s Turskom, koja vlada Balkanom, i Španjolskom, koja vlada jugom Italije i Južnom Amerikom.Te dvije velesile bile su u neprijateljstvu s Venecijom ,najopasnijim neprijateljem Republike.
Dubrovačka Republika plaća godišnji danak Turskoj. Iz njihovog područja izvoze robu u
Dubrovnik, a zatim brodovima u svijet rudarske, poljoprivredne i stočarske proizvode.
Španjolska im je glavni zaštitnik na zapadu i daje joj trgovačku povlasticu na svojim područjima. Iz zapadnih zemalja uvozi kvalitetnu manufakturnu robu. Njeno brodovlje pristaje u svim lukama Sredozemlja i Engleske. Gospodarska djelatnost nosila je korist svim slojevima društva, ali najviše vlasteli koja je imala isključivu i nasljednu vlast. Njezini su pripadnici bili vlasnici ili suvlasnici trgovačkih poduzeća, brodogradilišta, manufakture, novčarskih zavoda i zemljoposjeda. Dio pučana također je stekao znatnu imovinu ,ali nije imao vlast. Imaju vještu diplomatsku službu koja je štitila državnu samostalnost i gospodarski napredak svojih gospodara. Dubrovački POKLISARI djelovali su na dvorovima europskih vladara i sultanovu dvoru i u teškim okolnostima uspjevaju sačuvati neovisnost Republike.
SLABLJENJE DUBROVAČKE REPUBLIKE
Zbog premještaja svjetskih trgovačkih putova bogatiji ljudi napuštaju trgovinu i pomorstvo i ulažu novac u strane banke, koje su ga posuđivale uz visoke kamate. Uz gospodarske teškoće Dubrovnik je zadesio jak potres ( 06.04. 1667. ) i kasnije požar. Požar je tokom dvadesetak dana uništio veći dio grada, poginulo je više od polovice građana, oko 80 članova Velikog vijeća zatrpale su ruševine. Poginuli su i knez i njegova obitelj.
Venecija i Turska pokušavaju prisvojiti grad, no zahvaljujući vještini svojih diplomata Dubrovnik ostaje slobodan.Trebalo im je pola stoljeća da obnove grad, obnavlja se Stradun (središnja gradska ulica ), izgrađuje se nova katedrala, crkva sv. Vlaha i isusovački samostan
U to vrijeme na balkansko tržište prodiru Austrijanci i Francuzi, no Dubrovnik uspjeva sačuvati bosansko - hercegovačko tržište.U to vrijeme Venecija posjeduje Boku i Makarsko primorje, pa pokušava zavladati i dubrovačkim područjem između njezinih posjeda. Dubrovnik protiv Venecije traži zaštitu Habsburške Monarhije. Dubrovnik priznaje njezino vlasništvo i plaća joj danak kao i turskom sultanu.Da bi se riješila Venecije kao susjeda Republika ustupa Turskoj dio područja na sjeveru pokraj Neuma i na jugu pokraj Sutorine. Tako Turska dobiva izlaz na more.Veliku pomoć u borbi s Venecijom omogućio je Dubrovniku izlazak Habsburške Monarhije na more. Proglasivši slobodu plovidbe, Monarhija preko Trsta počinje izvoziti manufakturne proizvode, a preko Rijeke i Senja poljoprivredne. Time pomorskom monopolu i gospodarenju Jadranom dolazi kraj.
U drugoj polovici XVIII. st. Dubrovčani obnavljaju svoju pomorsku trgovinu, prijevozom ruskog žita iz crnomorskih luka u luke zapadnog Sredozemlja.
Dubrovnik je nastao u 7. st. u doba dolaska Slavena. Kada su Avari i Slaveni porušili grad Epidaurus (Cavtat), njegovi stanovnici bježe malo sjevernije i na jednom otočiću osnivaju naselje RAGUSIUM. (latinski labes,laus znači strmina, pa dolazi do naziva Rausa, Ragusium).
U njegovoj neposrednoj blizini, na obali prema gradu, Slaveni osnivaju naselje Dubrovnik
( dubrava= šuma ).Tamo gdje je danas dubrovački Stradun, bila je uska močvarna uvala mora što je liticu štitila od kopna gdje su se nastanili. Romani na teško osvojivoj litici i Slaveni na kopnu tokom vremena se zbližavaju . Ragusium, naselje starosjedilaca, i Dubrava, naselje slavensko, stapaju se u Xlll. st. u zajedničku gradsku općinu DUBROVNIK koji je osiguran morem i brdom Srđem.
Do početka 13. st. Dubrovnik je priznavao vrhovnu vlast Bizanta, a u vrijeme križarskih ratova, kad Bizant slabi, mora priznati vlast Venecije ( 1205. – 1358. ). Od sredine 14.st. je pod vrhovnom vlašću hrvatsko – ugarskih kraljeva sve do 1526, kad priznaje vrhovnu vlast turskog sultana. Njegov izniman polažaj, izuzetno siguran, omogučuje njegovim stanovnicima da se ne moraju baviti vojničkim zanatom.Okolni je kraj pretežno krševit, zemlja ne može prehranjivati ljude, pa im preostaje samo more.Tako Dubrovčani postaju pomorci i trgovci.Iz zaleđa se može do Dubrovnika, ali u njega samo ako to Dubrovčani dopuste, tako tokom cijeloga srednjeg vijeka nitko s kopna nije zaprijetio već su opasnosti prijetile samo s mora. Dubrovnik u 12. st. opasan je jakim zidom.
RAZVOJ GRADA, GOSPODARSTVA I DRUŠTVA
U to se vrijeme Dubrovnik afirmira, izgrađuje se tip njegovih ljudi, stječe se iskustvo, sve ono što tvori tradiciju.To je grad trgovaca, gospodarski posrednik između bizantskog Istoka, Levanta i svog bližeg i daljeg sjevernijeg zaleđa. Prvi i dugo vremena najvažniji proizvod kojim trguju sa zaleđem je sol. Za sol dobivaju sve što im treba za život, te još obrtničke proizvode iz Italije,s Balkana dobiva rude, kovine ( razvoj zlatarskog i ljevačko-graditeljskog obrta ) i stočne proizvode.
Tijekom vremena razvija se domaća proizvodnja alata, oružja, stakla, tkanina, vapna i drugo. Karavanskim putevima širi se dubrovačka trgovina na kopnu, i osiguranje trgovine daje smjer cijeloj politici Dubrovnika kroz stoljeća.Time nastaje izvozna trgovina. Dubrovnik se uvijek trudio da stiće naklonost zaleđa, bilo dankom, bilo darovima, bilo trgovinskom protekcijom jer je ovisio o tim karavanskim putevima .Dubrovčani po bizantskim tradicijama postaju vrsni organizatori karavanskog prometa. Robu tovare na mazge, magarce, poslije, u XV. st., i na deve što su dovedene iz Sirije.Te životinje unajmljuju trgovci od ponosnika,( tako ih nazivaju u spisima ), a oni su pretežno Vlasi. Na put odlaze s oružanom pratnjom i svim potrebnim za logorovanje, jer se tek u Xlll.st . javljaju gostionice, obično blizu vode ili bunara. Gostioničare nazivaju stanjanima.
U XIII. st. nakon križarskih ratova, a i poslije sloma bizantske vlasti, posebno je trgovina bila ugrožena od razbojnika. Pod turskom vlašću poklanja se veća pažnja trgovini i osiguranju kretanja robe, oni na trgovačkim putovima grade hanove, raspoređene u razmacima što točno odgovaraju dnevnom putovanju ( opasani su zidinama i dobro čuvani.). S karavanom je išao i pisar koji je zapisivao sve što su putnici određivali putem, prigovore i štete. Da osiguraju kopnenu trgovinu, sklapaju političke i trgovinske sporazume s gospodarima zaleđa ; čim se mijenja vlast u zaleđu, Dubrovčani odmah uređuju svoje poslovne odnose s novom vlasti. To im je potrebno i zbog konkurencije. Nakon pada Bosne, Dubrovnik odmah sklapa s Turcima ugovor za trgovanje solju, na što oni rado pristaju, jer je dubrovačka sol jeftinija od mletačke iz Kotora.
Krize u Bosni uveliko su pogodovale procvatu dubrovačke trgovine. Dubrovnik, UVIJEK NEUTRALAN, glavni je ratni dobavljač za Balkan, pogotovo otkako se u ratovanje uvodi vatreno oružje. Postoji spis iz kojeg se vidi da je u Dubrovniku, odlukom Vijeća 22. 9.1378.,napravljen i u Bosnu otpremljen prvi top takozvana bombarda ( vladavina kralja Tvrtka ). I Dubrovniku treba topovlje za obranu grada i naoružanje brodova. Sam grad ima 1378. godine sedam topovskih stanica, a svakom zapovijeda poseban kapetan. Oni proizvode i barut i njime trguju kao skupom robom. Oni ga prodaju i bosanskim kraljevima i Turcima bez obzira na njihovo međusobno ratovanje ( 1463. Turska osvaja Bosnu ). Dubrovčani za zaleđe dobavljaju i prve puške
( jednostavne željezne cijevi s kukom iz kojih su se izbacivale strelice ). Izuzetno su cijenjeni u lijevanju kovina ( zvona za crkve u Senju i Vinodolu ,16. i 17. st. ) .
Razvoj trgovine olakšao je i kovanje novca, pa je Dubrovnik postao važno novčarsko središte. Još veću domišljatost zahtjevala je trgovina na moru, konkurencija i opasnost su Mleci.
No unatoč svemu Dubrovnik i u prekomorskim krajevima osniva kolonije, ima ih i u Egiptu.
Sve te prilike zajedno određuju karakter Dubrovčana, stvaraju njihovu realnost, dosjetljivost, proračunanost i štedljivost, izgrađuje njihovu diplomatsku vještinu i određuje oblik njihova kulturnog stvaranja. Životno iskustvo nadahnjuje Dubrovčane kad stvaraju lozinku svoga grada, koju po odredbi senata klešu iznad ulaza u tvrđu Sveti Lovrijenac, što brani grad s morske strane.
» Ni za sve zlato svijeta ne prodaje se sloboda ! «.
OBILJEŽJA DUBROVAČKE POVIJESTI
Od svog postanka Dubrovnik širi teritorij u neposrednoj blizini grada. ( 1333. car Dušan prodaje mu grad Ston, 1358. car Uroš ustupa mu pojas zemljišta uz granicu, 1399. bosanski kralj zemlju od Orašca do Stona, također, Dubrovnik kupuje 1419. g. jednu polovinu Konavala, a 1426. područje do Cavtata i sam Cavtat ). Sav taj teritorij povećava zemljišne posjede dubrovačke vlastele i potrebu za radnom snagom. Za gradnju se ne štedi novac. Radi sigurnosti grade se utvrde, ( do 15. st. sve su izgrađene i takve su sačuvane do danas ). U grad se može doći samo preko pomičnih mostova. Kod vrata Pila još i danas se vide žljebovi za spuštanje i dizanje mosta preko jarka ispred vrata. U 15. st. to je bogat grad s okolicom i broji oko 30 tisuća stanovnika.
U to vrijeme raspolaže znatnim brojem ratnih i trgovačkih brodova. Trgovačka flota broji oko 300 brodova koji plove po cijelom Levantu i zapadnom Mediteranu. U 13. st. bori se s Venecijom za prevlast, u 14. st. postaje pomorsko središte Jadrana. Bio je treća pomorska sila na svijetu i to brodovlje je bilo uzor i drugim pomorskim zemljama.Vrste većih brodova : barkusij, galijun, karaka, koka, urka, a manjih : brigantin, karavela i marsilijana. Njegova mornarica sudjelovala je i u ratnim pohodima ( uz Karla V. na Tunis 1535 . i dr. )
Već pri kraju bizantske vrhovne vlasti Dubrovnik uživa neku autonomiju. Kada je ojačao, došlo je u gradu do podjele stanovnika na vlastelu i pučane, a na selu na slobodne seljake i kmetove. Vlastela uzima skoro svo zemljište u okolici grada, svu vanjsku trgovinu, brodogradnju i novčarstvo. Imala je i svu vlast u svojim rukama. Pučani su bili obrtnici, trgovci, pomorci i ribari. Iz njihovih redova izdvajali su se bogatiji koji su osnivali trgovačka i brodarska poduzeća, ali ipak nisu mogli sudjelovati u gradskoj upravi. Seljaci su pretežno bili kmetovi, ali su u nekim dijelovima republike bili koloni i njihov broj se povećavao širenjem dubrovačkog teritorija.
U početku Dubrovnik je bio autonomna općina u čijoj su upravi sudjelovali i pučani. U vrijeme Mletačke vrhovne vlasti izvršena je i organizacija dubrovačke općine ( komune ), koja je 1272. propisala i svoj statut, na čelu stoji knez Mlečanin, čiju je vlast ograničavalo Malo vijeće, kao neka vrsta izvršne vlast ( 11 članova ). Kasnije, 1235. spominje se i Veliko vijeće ( ima zakonodavnu vlast i bira kneza ,u njega ulaze punoljetni plemići s navršenom 20-tom, kasnije 18-tom, stvara zakone i bira činovnike ) i 1253. Vijeće umoljenih ( Senat,bavi se pitanjem vanjske i unutarnje politike, s promjenjivim brojem članova, od 45 do 61 ,koje se bira između starije
vlastele ).U sva tri vijeća kasnije ulaze samo dubrovačka vlastela.Kad je Dubrovnik 1358. priznao vrhovnu vlast Ugarske, vlastela dobiva pravo da između sebe bira kneza koji na vlasti ostaje samo mjesec dana..U prvoj polovini 15. st dubrovačka općina počinje se nazivati republikom. Budući da se vlast nalazila u rukama vlastele Dubrovnik je bio patricijska republika. Dubrovčani se, kao i građani ostalih gradova Dalmacije boje osobne vlasti pa žive u aristokratskoj demokraciji. Prvi pisani statut potječe iz 1272. god.i danas bi ga nazvali socijalna politika. Njime se nastojalo ukloniti sve što bi moglo stvoriti nezadovoljstvo tj. škoditi zajednici.Zato se poklanja velika pažnja higijeni kao preduvijetu suzbijanja epidemija. Prvi na zapadu Balkana ima svoju ljekarnu, bolnicu, stvara humanitarne zaklade, otvara sirotište, škole i vodovod (1438 . podzemno, dug oko 12 km.). Neposredno kraj gradskih vrata postoje i danas Onofrijeve fontane.On gradi i knežev dvor.
RAZVOJ KULTURE, GRADITELJSTVA,KNJIŽEVNOSTI I ZNANOSTI
To materijalno blagostanje i samostalnost uvjetovali su jak razvoj kulture. Od 14. st. u Dubrovniku se razvija građevinska djelatnost, a u 15. st. razvija se dubrovačka književnost. Tipičan predstavnik naše barokne književnosti je IVAN GUNDULIĆ. Njegove ˝Suze sina razmetnoga˝, o biblijskoj temi i njegov ˝ Osman˝, ubrajaju se u prva djela europskog baroknog pjesništva.
Marin Držić ( 1508. – 1567. ) komediograf renesansnog doba čija su djela nadmašila svoje vrijeme te se i danas prikazuju. U njima je ostavio sjajna umjetnička svjedočanstva o svom vremenu i ljudima osmislivši ih lokalnim dubrovačkim koloritom.
Od svih hrvatskih gradova na moru Dubrovnik najintenzivnije prima utjecaje humanizma, oni kao praktični trgovci imaju razvijeno poštovanje za sve što je novo i osobito.Tako dubrovačka vlastela unajmljuju najčuvenije učitelje svoga vremena, najpoznatije graditelje, nabavljaju slike najskupljih slikara. Kao trgovcima potrebna im je naobrazba, pa dubrovački senat nastoji da djeca nauče barem onoliko koliko je potrebno za kontakt s učenim Zapadom. Već 1455. donose zakon kojim samo pismen čovjek može služiti u državnoj službi.U školi podučavaju latinski, gramatiku, govorništvo, filozofiju, trgovačku matematiku. Dubrovčani poštuju pisanje na latinskom jeziku, jer piscima taj njihov rad donosi ugled u stranom svijetu, ali razumiju ga samo školovani ljudi. Tako postupno uvode svoj materinji jezik u poeziju i književnost. Šiško Menčetić i Đore Držić, Dinko Ranjina – prvi lirici Dubrovnika slijede formom talijanske trubadure i narodnu pjesmu. Žive raskošno,pomalo opijeno ne mareći za ratne događaje u svojoj okolici.
U Dubrovniku je u to vrijeme bilo i jako hrvatsko znanstveno središte.U njemu su napisani radovi o poznavanju mora, o zemljovidima, o pomorskom pravu i drugo. U gradu su djelovali mnogi znanstvenici, u svijetu poznat matematičar i fizičar MARIN GETALDIĆ
( 1568.-1626. ). Poznate radove iz matematike i geometrije objavio je poznati matematičar, fizičar, astronom i filozof, isusovac RUĐER BOŠKOVIĆ ( 1711. – 1787 ), neumoran istraživač i sveučilišni profesor, koji je svojim djelima učinio prevrat u tadašnjoj znanosti.
DUBROVAČKA REPUBLIKA OD XVl. DO KRAJA XVlll. STOLJEĆA
Dubrovački trgovci slobodno su se kretali po unutrašnjosti Turskog Carstva uživajući i razne privilegije.Imaju svoje kolonije u Sarajevu, Skopju i dr., glavni su posrednici između Balkana i Zapadne Europe .Tada je na vrhuncu svoje moći.Osim trgovine razvijao je i zanatsku proizvodnju. Poslije otkrića Amerike glavna svjetska trgovina odvijala se Atlanskim oceanom. Sredozemlje gubi dosadašnju važnost pa trgovački gradovi počinju slabiti.To se odrazilo i na Republiku, iako je živjela u dobrim odnosima s Turskom, koja vlada Balkanom, i Španjolskom, koja vlada jugom Italije i Južnom Amerikom.Te dvije velesile bile su u neprijateljstvu s Venecijom ,najopasnijim neprijateljem Republike.
Dubrovačka Republika plaća godišnji danak Turskoj. Iz njihovog područja izvoze robu u
Dubrovnik, a zatim brodovima u svijet rudarske, poljoprivredne i stočarske proizvode.
Španjolska im je glavni zaštitnik na zapadu i daje joj trgovačku povlasticu na svojim područjima. Iz zapadnih zemalja uvozi kvalitetnu manufakturnu robu. Njeno brodovlje pristaje u svim lukama Sredozemlja i Engleske. Gospodarska djelatnost nosila je korist svim slojevima društva, ali najviše vlasteli koja je imala isključivu i nasljednu vlast. Njezini su pripadnici bili vlasnici ili suvlasnici trgovačkih poduzeća, brodogradilišta, manufakture, novčarskih zavoda i zemljoposjeda. Dio pučana također je stekao znatnu imovinu ,ali nije imao vlast. Imaju vještu diplomatsku službu koja je štitila državnu samostalnost i gospodarski napredak svojih gospodara. Dubrovački POKLISARI djelovali su na dvorovima europskih vladara i sultanovu dvoru i u teškim okolnostima uspjevaju sačuvati neovisnost Republike.
SLABLJENJE DUBROVAČKE REPUBLIKE
Zbog premještaja svjetskih trgovačkih putova bogatiji ljudi napuštaju trgovinu i pomorstvo i ulažu novac u strane banke, koje su ga posuđivale uz visoke kamate. Uz gospodarske teškoće Dubrovnik je zadesio jak potres ( 06.04. 1667. ) i kasnije požar. Požar je tokom dvadesetak dana uništio veći dio grada, poginulo je više od polovice građana, oko 80 članova Velikog vijeća zatrpale su ruševine. Poginuli su i knez i njegova obitelj.
Venecija i Turska pokušavaju prisvojiti grad, no zahvaljujući vještini svojih diplomata Dubrovnik ostaje slobodan.Trebalo im je pola stoljeća da obnove grad, obnavlja se Stradun (središnja gradska ulica ), izgrađuje se nova katedrala, crkva sv. Vlaha i isusovački samostan
U to vrijeme na balkansko tržište prodiru Austrijanci i Francuzi, no Dubrovnik uspjeva sačuvati bosansko - hercegovačko tržište.U to vrijeme Venecija posjeduje Boku i Makarsko primorje, pa pokušava zavladati i dubrovačkim područjem između njezinih posjeda. Dubrovnik protiv Venecije traži zaštitu Habsburške Monarhije. Dubrovnik priznaje njezino vlasništvo i plaća joj danak kao i turskom sultanu.Da bi se riješila Venecije kao susjeda Republika ustupa Turskoj dio područja na sjeveru pokraj Neuma i na jugu pokraj Sutorine. Tako Turska dobiva izlaz na more.Veliku pomoć u borbi s Venecijom omogućio je Dubrovniku izlazak Habsburške Monarhije na more. Proglasivši slobodu plovidbe, Monarhija preko Trsta počinje izvoziti manufakturne proizvode, a preko Rijeke i Senja poljoprivredne. Time pomorskom monopolu i gospodarenju Jadranom dolazi kraj.
U drugoj polovici XVIII. st. Dubrovčani obnavljaju svoju pomorsku trgovinu, prijevozom ruskog žita iz crnomorskih luka u luke zapadnog Sredozemlja.