Šta je novo?

Dragutin Domjanić

LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.056
Dragutin Domjanić



domjanic11.jpg




Dragutin Domjanić (Zelina 12. rujna 1875. – Zagreb 7. lipnja 1933.), hrvatski kajkavski pjesnik. Pisac koji je prvi u hrvatskoj književnosti cjelovitije i umjetnički zrelije ostvario melodioznost i ritmičnost kajkavskoga dijalektalnoga izraza. Završivši studij prava, bio je u Zagrebu sudac i vijećnik Banskog stola. Bio je član JAZU i predsjednik Matice hrvatske (1921. – 1926). U borbi “starih” i “mladih” u okviru hrvatske moderne na strani je “mladih”. Pjevao je o duhovnoj ljubavi, o intimi plemićkih domova, o gospodarskim perivojima, markizama i kavalirima minulih dana. Strahuje od grubosti sadašnjice, žali za svijetom koji odumire, nepovjerljiv je prema novim idejama. Ljubav prema prošlosti upućuje Domjanića kajkavskom narječju. Najpoznatije mu je djelo kajkavska zbirka: “Kipci i popevke”, a pjesma Fala i Popevke sam slagal, koje je obje uglazbio Vlaho Paljetak. Također hrvatska skladateljica Ivana Lang je uglazbila nekoliko Domjanićevih pjesama. Njegova lirika, idilična, sentimentalna i rezignantna, podjednako obiluje i slikovitošću i glazbenošću. U kajkavskom narječju spjevao je sve svoje pjesme. Napisao je i veći broj književnih prikaza, te nekoliko proznih crtica, koji su uglavnom u duhu njegovih lirskih interesa i stilske manire. Autor je i malo znane marionetne igre Petrica Kerempuh i spametni osel u kojoj kritički i satirički opisuje hrvatske intelektualce ‘20-ih godina.




Htio bih…

Htio bih, da se jednom već smirim,
Da nađem negdje zaklona malo;
Nije mi jošte klonula snaga,
Još bi pregarat srce mi znalo.
Al čemu borba? Ipak još nisam
Ni jedan san bar prosnio mirno,
Svetinje nema, koje mi nije
Blatnom si rukom bližnji moj dirno.
Čemu mi ljubavi prepuna grud?
Čemu mi borba, kad uzalud?!
Bijah još dijete, ljubeć sam gledo
Pticu i cvijet i zvjezdicu sjajnu.
Vi ste mi bez srca strgali velo,
Otkrili grubu životnu tajnu.
Žedne sam duše kušati htio
Ljubavi kalež, sreće vedrinu,
Pa ste mi podlo, uslužnom rukom
Kušati dali zlobe gorčinu.
Nad mojim snima je drhto vaš smj’eh,
S vaših me usana otrova grj’eh.
Srcem sam uvijek ostao dijete,
Uvijek ko pauk sitne si niti,
Pleo sam maštom koprenu tanku
Htio sam žića beznađe skriti;
Strgaste nju, okružiste mene
Borbom za kruh bez milosti, gadnom,
I jer sam isko značaj bez sjenke,
Sanjarskom ludom zvaste me jadnom,
A dok za uzorim’ kleco sam v’jek,
Vi ste se digli još časniji tek.
Ne, ja ne mogu zlatnom idolu
Žrtvovat sve i duh i poštenje;
Ne, ja ne mogu igrati glumu,
Veseo bit, gdje srce mi stenje.
Koljeno svijat pred tim, što mrzim.
Moja je zato preponosna duša,
Da lažem slaveć svu tu prostotu,
Od koje svaka mi miso se gnjuša,
Man’te me, zalud su riječi vam sve.
Dajte mi smirit se, bilo ma gdje!


Tjeskoba
Sati su stali. Sve teže na grud
Pada jednolično, mračno velo.
Nema sna, nema, a gasne oko,
Tako bi bolno se spavat htjelo.
Znam, kako miluju čelo žarko
Sni, kao pramovi ženske kose,
Zaborav mirnu ko miris čudni
Opojnog ponoćnog cvijeća nose.
Nema ih, nema. Što jeca vjetar,
Zašto niz puste ga ceste gone?
S jablana sablasnih trga granje,
S krovova mutne se kapi rone.
Kako su jablani zlatni bili,
Kada se nedavno suton hvato.
Zar je sve lažno, što je lijepo
I sanje zemlje i neba zlato?!
Čujem, na uri su sati pošli,
Opet ravnodušno ide vrijeme.
Osjećam šaptanje. Tko to zbori?
Zar ni tišine nisu nijeme?
Oči grčevito sklapam, zalud.
Vidim ja pogled pun tiha ruga,
Zlobno on rijetku mi gleda radost,
Smije se, kada me kini tuga.
O, da jedanput već svane jutro!
Bojim se pogleda toga, bojim.
Htio bih počinut, smiriti se.
Šta me on motri tim okom – mojim?


Tajna
Otkrij tu nesretnu tajnu, što život mi razara kradom,
Ispunja dušu mi čežnjom i strahom i nemoćnim jadom.
Šapće mi riječi slatke i žarke ko otrov ljuti.
Dolazi tiho ko bolest, kad ponoć nad poljima šuti,
Zalud se sklapaju oči: i kroz san joj šapat se čuje,
Pogled joj osjećam uvijek, on dušu mi lomi i truje.
Pupaju proljeti vedre i mirisna ljeta cvatu,
Turobno jeseni venu, al živu u plodova zlatu.
Šutljivi bijeli su dani, kad pokrovom zavi ih zima,
Al ipak uvijek su živi, jer u njima sunca ima.
Šta će mi sunčani dani, kad mrtvačkim skrije ih velom
Ona, što podlo se krije ovdje – za mojim čelom.
Pije mi tijelo ko mora. Fantom taj strašni i blijedi,
Trza mi živce ko strune i hoće da srce mi sledi.
Il opet ljubav mi stranu u grudima potajno budi,
Ljubav bez vjere i sreće, bez nade ko očaj ludi.
Stvara mi samotne pjesme, sve čime duša mi strada,
I što ja tajim i sebi, sve ljudma bez sućuti jada.
Nosi u bespuće misli, u mističnu nijemu daljinu,
Gdje kao ptice olujom nošene bez svrhe ginu.
Mrzim tu ljubav, te pjesme i misli i nju, što ih stvori.
Zašto mi ubija život i zašto me bez srca umori?!
Otkrij tu nesretnu tajnu, što krije se vječno ko laži.
Ostavi mene il kaži, ja kunem te, – tko si ti, kaži!
 
Top