Član
- Učlanjen(a)
- 08.10.2009
- Poruka
- 1.849
DRAGOLJUB IGNJATOVIĆ
Dragoljub Ignjatović (istaknuti srpski pesnik i književnik)
Istaknut, darovit pesnik i književnik Dragoljub S. Ignjatović rođen je 1936. godine. Premda je duže vreme izvan javne, naročito političke scene, decenijama je bio glavni ideolog i ujedno neformalni predvodnik beogradsko-srpsko-jugoslovenske (opozicione) ultralevice. Stih, u osnovi istih pozicija, bio je i ostao istaknuti, dosledan, originalan, oštar kritičar svih domaćih, državnih i društveno-političkih režima i sistema, počev od brozovskog, pa nadalje. Ali, pođimo redom.
Nakon završenog Filozofskog fakulteta (odsek književnosti i jezici), položenog profesorskog ispita i regulisane vojne obaveze, Dragoljub Ignjatović kao profesor srpskog (srpskohrvatskog) jezika, radio je u osnovnoj školi dve godine; prve godine honorarno, a druge je zamenjivao odsutnog nastavnika. Od 1964. do 1968. godine zaposlen je na mestu profesora književnosti u srednjoj školi — jednoj beogradskoj gimnaziji. Tada, usled novonastalih i rastućih političkih pritisaka, daje otkaz na ovo radno mesto. To, naravno, ima i te kakve direktne veze s njegovim sve češćim i žešćim kritikama vlasti, te otvorenom podrškom koju je pružao pobunjenim beogradskim studentima juna 1968. godine i kasnije. Zatim je oko dve godine bio bez posla. Potom se zaposlio kao naučni radnik — magistar književnosti i ekspert za dva strana jezika: ruski i francuski, u beogradskom Institutu za književnost i umetnost, odakle je 1996. godine otišao u starosnu penziju.
Od 1962. do 1969. godine Dragoljub S. Ignjatović je bio član redakcije beogradskih "Književnih novina", glasila Udruženja književnika Srbije (UKS). Krajem te godine, grupa od 5-6 članova redakcije, među kojima je bio i on, iz principijelnih razloga podnosi ostavku. Povodom poznatog slučaja pesnika Gojka Đoga, Ignjatović 1981. godine istupa i iz članstva u UKS. Tom prilikom je Zoranu Gluščeviću, tadašnjem predsedniku UKS, uputio znamenito protestno-kritički intonirano otvoreno pismo, koje objavljuje londonska mesečna revija "Naša reč" ("Our word") na našem jeziku.
Uglavnom, tih godina (dokle je bio član redakcije "Književnih novina"), Ignjatović ponajviše baš u njima, ali i u "Savremeniku", "Književnoj kritici", te u još nekim beogradskim listovima i časopisima, pored mnoštva članaka, pesama i prevoda, objavljuje i oko 200 prikaza knjiga poezije i (umetničke) proze domaćih i inostranih autora koje su tada štampane u SFRJ. Objavljeno mu je, od 1963, i dvadesetak predgovora i pogovora u knjigama drugih pisaca i pesnika. Tu bih, ilustracije radi, izdvojio zbirku "Indijanska polja", čiji je autor poznati južnoamerički (ekvadorski) pesnik Horhe i Kasa; roman ruskog velikana Maksima Gorkog "Gradić Okurov", kao i pogovor za roman (takođe) ruskog pisca Koroljenka "Slepi muzičar".
Ovaj vrsni autor do sada je objavio četiri samostalne zbirke pesama: "Osvajači" (1966), "Lađe i lomače" (1970), "Soneti i katreni" (1982) i "Svetkovine" 1988. godine. Godine 1986. objavljuje i zapaženo prozno naučno-dokumentarno delo "Spomen na Ruvarca (studije i građa za istoriju)", u izdanju Instituta za književnost i umetnost. Ista institucija 1992. godine publikuje i knjigu (razgovora) Dragoljuba Ignjatovića "Sa piscima i piscima međuratnim", čiji naziv dosta govori i sam za sebe. Radi se o domaćim proznim i poetskim piscima, a od poznatijih tu su: Radovan Zogović, Eli Finci, Tanasije Mladenović, Erih Koš… Sa svima — s nekima i decenijama ranije — razgovarao je D. Ignjatović i to odmah stavio na papir, da se ne zaboravi…
Pored navedenog, Dragoljub Ignjatović je dugo i uspešno sastavljao i značajne naučne studije iz oblasti književnosti, istorije umetnosti i slično, koje su objavljivane po časopisima, zbornicima, kao separati… Dugo, naročito tokom poslednje decenije, ovaj naš pesnik i književnik permanentno je gotovo u potpunoj medijskoj blokadi — pre svega iz represivnih, političkih razloga. Gotovo jedini izuzetak u tom pogledu (bile) su "Književne novine" tokom 2003. i do decembra 2004. godine, tj., dok je urednik bio Predrag R. Dragić-Kijuk. Tada je D. Ignjatović u svojoj rubrici "Ogledi o suštinama" redovno publikovao svoje lepe i poučne eseje, iskazane uglavnom "ezopovskim" jezikom. Štampao je i dva svoja poduža prevoda — po jedan iz ruske i francuske štampe, političkog karaktera. Međutim, od decembra 2004. godine, paralelno s promenom redakcije, ni tamo — više (nikad) ništa.
Dragoljub Ignjatović ima i pet knjiga (literarnih radova) u rukopisu, za koje traži — čeka izdavača. To su:
1. "Prozne balade", pesme u prozi;
2. Zbirku pesama "Dnevničke pesme" — pisano iz dana u dan tokom NATO bombardovanja Srbije, mart-jun 1999. godine;
3. Prozni dnevnik "Iz dana u dan", o događajima (kod nas) tokom 1990—2000. godine;
4. Studiju o našim (Srbima-Hrvatima) istaknutim pesnicima između dva rata — I i II svetskog: "Umetnost u književnosti" i
5. "Ogledi o suštinama"
DDRUGI PISCI O DRAGOLJUBU IGNJATOVIĆU
Milo Gligorijević u umetničko-proznoj knjizi Slučajna istorija (Beograd, 1988), u glavi: "Bura u Beogradu", odeljak III: "Rasplet političke drame" (u redakciji "KN", 1969), str. 104—106, uzgred, sa simpatijom i razumevanjem, sažeto prati — izlaže (i) književnu, političku i životnu sudbinu Dragoljuba S. Ignjatovića od 1968. do 1974. godine; odnosno suđenja za (politički) verbalni delikt. Da se, najkraće, podsetimo: D. Ignjatović je tada, po navedenom osnovu, u Okružnom zatvoru Padinska Skela kod Beograda, proveo (kao sužanj) nekoliko meseci: od 16. decembra 1974. do aprila 1975. godine. Međutim, sve ovo je — sa raznih strana — dosta dobro poznato, pa se neću duže zadržavati.
Oktobra 2005. advokat Dragoljub Todorović objavio je, u Beogradu, zapaženu kritički intoniranu "Knjigu o Ćosiću", s podnaslovom "Dobrica Ćosić — prilozi za političku biografiju". Tu se na više mesta, na str. 98—99, 282—283 i 289, afirmativno govori o Dragoljubu Ignjatoviću kao — svojevremeno — jednom od Ćosićevih kritičara, i uopšte. Za autora ove dokumentarne knjige, D. Ignjatović je "čovek izrazito leve (političke) orijentacije, ali hrabar čovek i talentovan pesnik". Zatim (se), u istom tonu, nastavlja: "Februara 1974. na divčibarskom Filozofskom simpozijumu Kultura i revolucija govorio je (D. Ignjatović) odlično u kakvom (lošem) stanju se zemlja (SFRJ) nalazi sa vrlo ilustrativnim, zanimljivim, smeonim i upečatljivim primerima". Ubrzo nakon toga, usledio je — kao što znamo — za Dragoljuba Ignjatovića sudski-krivični progon.
U svojoj dokumentarnoj proznoj knjizi od 100 strana "Za ljudska prava — moje disidentske uspomene", objavljenoj ovde februara 1999, opširno opisujem vlastite susrete i razgovore — političkoliterarne sadržine, sa Dragoljubom S. Ignjatovićem tokom 1976—79. godine. Pominjem ga više puta, u sličnom kontekstu, i u knjižici "Desno i levo — četiri kontroverze stoleća", iz marta 1998. godine. Tomislav Krsmanović, ekonomista u penziji iz Beograda i predsednik NVO Pokreta za zaštitu ljudskih prava, krajem septembra 2004. godine objavio je dokumentarnu knjiguzbornik "Kaznena psihijatrija 1975—2004 — Ko je ovde lud?", a krajem februara 2006. i drugo slično delo "Ljudska prava — crna rupa (Samoproždiranje države i nacije, borbe pobede, porazi, 1964—2006)". Uz brojne druge (domaće) žrtve raznoraznih oblika kršenja i nepoštovanja ljudskih prava, zloupotrebe psihijatrije u političke svrhe i tome slično, u obe ove knjige na po više mesta pominje se i (verbalno) uzima u zaštitu i D. Ignjatović.
U beogradskom Časopisu za preispitivanje prošlosti "Hereticus" — glasilu Centra za unapređivanje pravnih studija (CUPS), broj 2/2005, objavljen je u rubrici "Dosije" — uz preštampane izvesne materijale i dokumente sa suđenja (1974) — odličan, afirmativan članak glavnog i odgovornog urednika, prof. dr Jovice Trkulje "Slučaj Dragoljuba Ignjatovića" o ovom vrsnom pesniku i književniku, pregaocu za ljudska prava i slobode.
Naredne, 2006. godine, Dragoljub S. Ignjatović puni 70 godina. Dobra, jubilarna prilika da se zasluženo obeleži i proslavi u našoj javnosti i mas-medijima.
Vladimir Marković
Stihovi Dragoljub Ignjatović
TIBULOVE SVETKOVINE
Na izmaku je vihor, svetlost će poginuti.
U čas, u dan čiji se korak već čuje preko brvana naših,
Mesec će pasti u maglu,
Sunce će biti na putevima zime.
U čas čije se lice već vidi u krošnji čempresa,
crn oblak će nas otrovati.
Delijo lastooka,
stas svoj i hod labuđi
usmeri k meni: da se radujemo.
Ostavi svet, nek počiva u besmislu,
nebesa ljudska ostavi u jalovosti, u boji bezbojnoj.
Što će ti zabave po trgovima?
Zar lađe ne tonu, zar kuće ne gore —
za tvoju svilu i ćilibar, za narukvicu od slonovače?
Čemu veselja po dvoranama,
divlje gozbe, raskoš opijanja?
Koja li četa gine u šikari —
za tvoj osmeh, za tvoju igru,
za kap mirisa u viticama?
Ostavi svet, Delijo,
nek se traći po svojim putevima okovanim,
nek se davi u zidinama,
nek se raspinje u vojskama.
Još malo, svetlost će otići preko jezera,
u tuđu zemlju, tuđincima,
ostaviće nas dan:
slepe pod gluvim svodovima,
da nam je gorak hleb, i teška postelja.
Zato, okreni lice k meni.
Pred veče, dođi kao velika sjajna ptica,
kao šimširov šib: da se radujemo.
Ovde su livade pokošene i žito je sneseno,
plodovi zemlje mru već, prekrasnom snagom,
puši se njihova zrelina po stolovima.
Ovde su se, kao obrvom tvojom,
vode primirile i šume utišale,
i noći su prozirne:
vidljiv je lavež, čujan je san sitih jata.
Moja su polja prostrana, i staze široke,
moje je nebo toplo. Svetiljke mog doma
mirišu na krilo lastavičje,
imaju telo ranog proleća.
Sred mira, svetiljke zvone vitko. Delijo moja.
Poslužiće nas hlebom i sirom,
mleka će nam doneti, jabuka, i vence bosiljka,
pa ćemo, s frulašima, poći u dubrave,
podne da dočekamo, i veče ispratimo.
Devojke će nam grozd darovati,
mladići vodu s vrela, a u noćima —
gledaćemo lica usnule dece, i, s rukama na
vrelom lišću,
slušaćemo kako nam ljubav raste,
i šum naših usana, kao izdanak.
Okreni se, dakle, k meni. Ostavi svet
nek bije svoju ružnu bitku, metež ljudski —
nek vekuje uzaludno.
Ovde je Nada. Ovde je muškost moja, i tuga,
dobra kao oganj na trudnom putu,
ovde je ljubav naša, dubravska, i nežna,
kao kljun po žitu prosutom.
Ali nije. Brate moj daleki,
nit je u orahovoj ljusci — visina,
nit Istina — u pesmi ovoj, — tvojoj, i mojoj.
KOMARIČKI VIR
U toj tajanstvenoj vodi, crnoj ko gavran,
oprah se. Senka mi potonu i osta,
ko plamen sveće, ko prestareli balvan,
lebdeć izmeđ mene i dna. Bog blagosta,
mnogoliki lepotan, branič grehom začete
dece, ljubimac žena, tu prikovan
vekovima, hvataše me, ko štene, za pete,
bedra mi, pazuhe ljubljaše, obradovan.
Sav dan, ja u toj začaranoj vodi.
Telo koje je Bog milovao, sa smrtnicima,
evo, večera, i smrtnicima godi
pa ga mame. Sam Blagosta u lancima,
u zemaljskoj vodi žedan voda nebeskih,
za trpezom — mira obeda fresknih.
VUCI
Kad bi kroz grad protrčali vuci,
usred podneva, siti, gorostasni,
ne hajeć ni za šta, bezopasni,
bez krvi na krznu i njušci...
Kad bi s mostova zaplivali
niz Savu, tamo gde su Karpati,
moralo bi sve da se vrati
gde je i počelo, kad besmo samo Slavi.
Moralo bi sve da se vrati.
Moralo bi ponovo da počne.
Al' ne konjanici, ni čete moćne...
Neveste, gajde, nenaoružani svati.
VLAT
Vlat — prodor ka nebu.
Sva je nož, srdžba zelena.
Al i njoj, noću, grudi zebu
i muči je materinstvo semena.
Ona bi pod oblak da legne.
Ne liči li koren na zrak?
Bilo šta, ne može da pobegne,
ubija je nehajni korak.
Vlat je nebeski znak.
Telom — niko tako čist.
Dušom — niko tako lak.
Vlat. Ja, uz nju, list.
PESME SMRTI
I smrti, Stari Kapetane, kuda
s tom lađom? Jesi li izgubila smer
u mainskoj magli prekinutih disanja,
ili ti se u glavi muti od večnog posla, pipavog,
od presamićenog satiranja, ropskog, bez predaha?
Zdravo ti, veličanstvena lađo, utvaro iznad
mesečine. Čemu ti ime, kad nisi ni za tle,
ni za oblak, samo za ovu pesmu?
Budi onda drvo jabukovo, izmišljeno
za moju igru, u vrtu podvodnom, prozirnom,
sačinjenom od vena i ispljuvaka, čarapa,
dasaka, zdela, čireva, šuge i svake gadarije.
Obazri se, Smrti, sve što živi
smeje ti se, i tvoju lađu od bilja i minerala
upoređuje s praznom ljušturom raka.
Tvoja plovidba jeste oranje jedne te iste
brazde. Potonuće ti put. I nikad više
nećeš znati šta činiš, i zašto. I bićeš
besmislenija od plodova koje ubira
izvor:riznicasrpska
Dragoljub Ignjatović (istaknuti srpski pesnik i književnik)
Istaknut, darovit pesnik i književnik Dragoljub S. Ignjatović rođen je 1936. godine. Premda je duže vreme izvan javne, naročito političke scene, decenijama je bio glavni ideolog i ujedno neformalni predvodnik beogradsko-srpsko-jugoslovenske (opozicione) ultralevice. Stih, u osnovi istih pozicija, bio je i ostao istaknuti, dosledan, originalan, oštar kritičar svih domaćih, državnih i društveno-političkih režima i sistema, počev od brozovskog, pa nadalje. Ali, pođimo redom.
Nakon završenog Filozofskog fakulteta (odsek književnosti i jezici), položenog profesorskog ispita i regulisane vojne obaveze, Dragoljub Ignjatović kao profesor srpskog (srpskohrvatskog) jezika, radio je u osnovnoj školi dve godine; prve godine honorarno, a druge je zamenjivao odsutnog nastavnika. Od 1964. do 1968. godine zaposlen je na mestu profesora književnosti u srednjoj školi — jednoj beogradskoj gimnaziji. Tada, usled novonastalih i rastućih političkih pritisaka, daje otkaz na ovo radno mesto. To, naravno, ima i te kakve direktne veze s njegovim sve češćim i žešćim kritikama vlasti, te otvorenom podrškom koju je pružao pobunjenim beogradskim studentima juna 1968. godine i kasnije. Zatim je oko dve godine bio bez posla. Potom se zaposlio kao naučni radnik — magistar književnosti i ekspert za dva strana jezika: ruski i francuski, u beogradskom Institutu za književnost i umetnost, odakle je 1996. godine otišao u starosnu penziju.
Od 1962. do 1969. godine Dragoljub S. Ignjatović je bio član redakcije beogradskih "Književnih novina", glasila Udruženja književnika Srbije (UKS). Krajem te godine, grupa od 5-6 članova redakcije, među kojima je bio i on, iz principijelnih razloga podnosi ostavku. Povodom poznatog slučaja pesnika Gojka Đoga, Ignjatović 1981. godine istupa i iz članstva u UKS. Tom prilikom je Zoranu Gluščeviću, tadašnjem predsedniku UKS, uputio znamenito protestno-kritički intonirano otvoreno pismo, koje objavljuje londonska mesečna revija "Naša reč" ("Our word") na našem jeziku.
Uglavnom, tih godina (dokle je bio član redakcije "Književnih novina"), Ignjatović ponajviše baš u njima, ali i u "Savremeniku", "Književnoj kritici", te u još nekim beogradskim listovima i časopisima, pored mnoštva članaka, pesama i prevoda, objavljuje i oko 200 prikaza knjiga poezije i (umetničke) proze domaćih i inostranih autora koje su tada štampane u SFRJ. Objavljeno mu je, od 1963, i dvadesetak predgovora i pogovora u knjigama drugih pisaca i pesnika. Tu bih, ilustracije radi, izdvojio zbirku "Indijanska polja", čiji je autor poznati južnoamerički (ekvadorski) pesnik Horhe i Kasa; roman ruskog velikana Maksima Gorkog "Gradić Okurov", kao i pogovor za roman (takođe) ruskog pisca Koroljenka "Slepi muzičar".
Ovaj vrsni autor do sada je objavio četiri samostalne zbirke pesama: "Osvajači" (1966), "Lađe i lomače" (1970), "Soneti i katreni" (1982) i "Svetkovine" 1988. godine. Godine 1986. objavljuje i zapaženo prozno naučno-dokumentarno delo "Spomen na Ruvarca (studije i građa za istoriju)", u izdanju Instituta za književnost i umetnost. Ista institucija 1992. godine publikuje i knjigu (razgovora) Dragoljuba Ignjatovića "Sa piscima i piscima međuratnim", čiji naziv dosta govori i sam za sebe. Radi se o domaćim proznim i poetskim piscima, a od poznatijih tu su: Radovan Zogović, Eli Finci, Tanasije Mladenović, Erih Koš… Sa svima — s nekima i decenijama ranije — razgovarao je D. Ignjatović i to odmah stavio na papir, da se ne zaboravi…
Pored navedenog, Dragoljub Ignjatović je dugo i uspešno sastavljao i značajne naučne studije iz oblasti književnosti, istorije umetnosti i slično, koje su objavljivane po časopisima, zbornicima, kao separati… Dugo, naročito tokom poslednje decenije, ovaj naš pesnik i književnik permanentno je gotovo u potpunoj medijskoj blokadi — pre svega iz represivnih, političkih razloga. Gotovo jedini izuzetak u tom pogledu (bile) su "Književne novine" tokom 2003. i do decembra 2004. godine, tj., dok je urednik bio Predrag R. Dragić-Kijuk. Tada je D. Ignjatović u svojoj rubrici "Ogledi o suštinama" redovno publikovao svoje lepe i poučne eseje, iskazane uglavnom "ezopovskim" jezikom. Štampao je i dva svoja poduža prevoda — po jedan iz ruske i francuske štampe, političkog karaktera. Međutim, od decembra 2004. godine, paralelno s promenom redakcije, ni tamo — više (nikad) ništa.
Dragoljub Ignjatović ima i pet knjiga (literarnih radova) u rukopisu, za koje traži — čeka izdavača. To su:
1. "Prozne balade", pesme u prozi;
2. Zbirku pesama "Dnevničke pesme" — pisano iz dana u dan tokom NATO bombardovanja Srbije, mart-jun 1999. godine;
3. Prozni dnevnik "Iz dana u dan", o događajima (kod nas) tokom 1990—2000. godine;
4. Studiju o našim (Srbima-Hrvatima) istaknutim pesnicima između dva rata — I i II svetskog: "Umetnost u književnosti" i
5. "Ogledi o suštinama"
DDRUGI PISCI O DRAGOLJUBU IGNJATOVIĆU
Milo Gligorijević u umetničko-proznoj knjizi Slučajna istorija (Beograd, 1988), u glavi: "Bura u Beogradu", odeljak III: "Rasplet političke drame" (u redakciji "KN", 1969), str. 104—106, uzgred, sa simpatijom i razumevanjem, sažeto prati — izlaže (i) književnu, političku i životnu sudbinu Dragoljuba S. Ignjatovića od 1968. do 1974. godine; odnosno suđenja za (politički) verbalni delikt. Da se, najkraće, podsetimo: D. Ignjatović je tada, po navedenom osnovu, u Okružnom zatvoru Padinska Skela kod Beograda, proveo (kao sužanj) nekoliko meseci: od 16. decembra 1974. do aprila 1975. godine. Međutim, sve ovo je — sa raznih strana — dosta dobro poznato, pa se neću duže zadržavati.
Oktobra 2005. advokat Dragoljub Todorović objavio je, u Beogradu, zapaženu kritički intoniranu "Knjigu o Ćosiću", s podnaslovom "Dobrica Ćosić — prilozi za političku biografiju". Tu se na više mesta, na str. 98—99, 282—283 i 289, afirmativno govori o Dragoljubu Ignjatoviću kao — svojevremeno — jednom od Ćosićevih kritičara, i uopšte. Za autora ove dokumentarne knjige, D. Ignjatović je "čovek izrazito leve (političke) orijentacije, ali hrabar čovek i talentovan pesnik". Zatim (se), u istom tonu, nastavlja: "Februara 1974. na divčibarskom Filozofskom simpozijumu Kultura i revolucija govorio je (D. Ignjatović) odlično u kakvom (lošem) stanju se zemlja (SFRJ) nalazi sa vrlo ilustrativnim, zanimljivim, smeonim i upečatljivim primerima". Ubrzo nakon toga, usledio je — kao što znamo — za Dragoljuba Ignjatovića sudski-krivični progon.
U svojoj dokumentarnoj proznoj knjizi od 100 strana "Za ljudska prava — moje disidentske uspomene", objavljenoj ovde februara 1999, opširno opisujem vlastite susrete i razgovore — političkoliterarne sadržine, sa Dragoljubom S. Ignjatovićem tokom 1976—79. godine. Pominjem ga više puta, u sličnom kontekstu, i u knjižici "Desno i levo — četiri kontroverze stoleća", iz marta 1998. godine. Tomislav Krsmanović, ekonomista u penziji iz Beograda i predsednik NVO Pokreta za zaštitu ljudskih prava, krajem septembra 2004. godine objavio je dokumentarnu knjiguzbornik "Kaznena psihijatrija 1975—2004 — Ko je ovde lud?", a krajem februara 2006. i drugo slično delo "Ljudska prava — crna rupa (Samoproždiranje države i nacije, borbe pobede, porazi, 1964—2006)". Uz brojne druge (domaće) žrtve raznoraznih oblika kršenja i nepoštovanja ljudskih prava, zloupotrebe psihijatrije u političke svrhe i tome slično, u obe ove knjige na po više mesta pominje se i (verbalno) uzima u zaštitu i D. Ignjatović.
U beogradskom Časopisu za preispitivanje prošlosti "Hereticus" — glasilu Centra za unapređivanje pravnih studija (CUPS), broj 2/2005, objavljen je u rubrici "Dosije" — uz preštampane izvesne materijale i dokumente sa suđenja (1974) — odličan, afirmativan članak glavnog i odgovornog urednika, prof. dr Jovice Trkulje "Slučaj Dragoljuba Ignjatovića" o ovom vrsnom pesniku i književniku, pregaocu za ljudska prava i slobode.
Naredne, 2006. godine, Dragoljub S. Ignjatović puni 70 godina. Dobra, jubilarna prilika da se zasluženo obeleži i proslavi u našoj javnosti i mas-medijima.
Vladimir Marković
Stihovi Dragoljub Ignjatović
TIBULOVE SVETKOVINE
Na izmaku je vihor, svetlost će poginuti.
U čas, u dan čiji se korak već čuje preko brvana naših,
Mesec će pasti u maglu,
Sunce će biti na putevima zime.
U čas čije se lice već vidi u krošnji čempresa,
crn oblak će nas otrovati.
Delijo lastooka,
stas svoj i hod labuđi
usmeri k meni: da se radujemo.
Ostavi svet, nek počiva u besmislu,
nebesa ljudska ostavi u jalovosti, u boji bezbojnoj.
Što će ti zabave po trgovima?
Zar lađe ne tonu, zar kuće ne gore —
za tvoju svilu i ćilibar, za narukvicu od slonovače?
Čemu veselja po dvoranama,
divlje gozbe, raskoš opijanja?
Koja li četa gine u šikari —
za tvoj osmeh, za tvoju igru,
za kap mirisa u viticama?
Ostavi svet, Delijo,
nek se traći po svojim putevima okovanim,
nek se davi u zidinama,
nek se raspinje u vojskama.
Još malo, svetlost će otići preko jezera,
u tuđu zemlju, tuđincima,
ostaviće nas dan:
slepe pod gluvim svodovima,
da nam je gorak hleb, i teška postelja.
Zato, okreni lice k meni.
Pred veče, dođi kao velika sjajna ptica,
kao šimširov šib: da se radujemo.
Ovde su livade pokošene i žito je sneseno,
plodovi zemlje mru već, prekrasnom snagom,
puši se njihova zrelina po stolovima.
Ovde su se, kao obrvom tvojom,
vode primirile i šume utišale,
i noći su prozirne:
vidljiv je lavež, čujan je san sitih jata.
Moja su polja prostrana, i staze široke,
moje je nebo toplo. Svetiljke mog doma
mirišu na krilo lastavičje,
imaju telo ranog proleća.
Sred mira, svetiljke zvone vitko. Delijo moja.
Poslužiće nas hlebom i sirom,
mleka će nam doneti, jabuka, i vence bosiljka,
pa ćemo, s frulašima, poći u dubrave,
podne da dočekamo, i veče ispratimo.
Devojke će nam grozd darovati,
mladići vodu s vrela, a u noćima —
gledaćemo lica usnule dece, i, s rukama na
vrelom lišću,
slušaćemo kako nam ljubav raste,
i šum naših usana, kao izdanak.
Okreni se, dakle, k meni. Ostavi svet
nek bije svoju ružnu bitku, metež ljudski —
nek vekuje uzaludno.
Ovde je Nada. Ovde je muškost moja, i tuga,
dobra kao oganj na trudnom putu,
ovde je ljubav naša, dubravska, i nežna,
kao kljun po žitu prosutom.
Ali nije. Brate moj daleki,
nit je u orahovoj ljusci — visina,
nit Istina — u pesmi ovoj, — tvojoj, i mojoj.
KOMARIČKI VIR
U toj tajanstvenoj vodi, crnoj ko gavran,
oprah se. Senka mi potonu i osta,
ko plamen sveće, ko prestareli balvan,
lebdeć izmeđ mene i dna. Bog blagosta,
mnogoliki lepotan, branič grehom začete
dece, ljubimac žena, tu prikovan
vekovima, hvataše me, ko štene, za pete,
bedra mi, pazuhe ljubljaše, obradovan.
Sav dan, ja u toj začaranoj vodi.
Telo koje je Bog milovao, sa smrtnicima,
evo, večera, i smrtnicima godi
pa ga mame. Sam Blagosta u lancima,
u zemaljskoj vodi žedan voda nebeskih,
za trpezom — mira obeda fresknih.
VUCI
Kad bi kroz grad protrčali vuci,
usred podneva, siti, gorostasni,
ne hajeć ni za šta, bezopasni,
bez krvi na krznu i njušci...
Kad bi s mostova zaplivali
niz Savu, tamo gde su Karpati,
moralo bi sve da se vrati
gde je i počelo, kad besmo samo Slavi.
Moralo bi sve da se vrati.
Moralo bi ponovo da počne.
Al' ne konjanici, ni čete moćne...
Neveste, gajde, nenaoružani svati.
VLAT
Vlat — prodor ka nebu.
Sva je nož, srdžba zelena.
Al i njoj, noću, grudi zebu
i muči je materinstvo semena.
Ona bi pod oblak da legne.
Ne liči li koren na zrak?
Bilo šta, ne može da pobegne,
ubija je nehajni korak.
Vlat je nebeski znak.
Telom — niko tako čist.
Dušom — niko tako lak.
Vlat. Ja, uz nju, list.
PESME SMRTI
I smrti, Stari Kapetane, kuda
s tom lađom? Jesi li izgubila smer
u mainskoj magli prekinutih disanja,
ili ti se u glavi muti od večnog posla, pipavog,
od presamićenog satiranja, ropskog, bez predaha?
Zdravo ti, veličanstvena lađo, utvaro iznad
mesečine. Čemu ti ime, kad nisi ni za tle,
ni za oblak, samo za ovu pesmu?
Budi onda drvo jabukovo, izmišljeno
za moju igru, u vrtu podvodnom, prozirnom,
sačinjenom od vena i ispljuvaka, čarapa,
dasaka, zdela, čireva, šuge i svake gadarije.
Obazri se, Smrti, sve što živi
smeje ti se, i tvoju lađu od bilja i minerala
upoređuje s praznom ljušturom raka.
Tvoja plovidba jeste oranje jedne te iste
brazde. Potonuće ti put. I nikad više
nećeš znati šta činiš, i zašto. I bićeš
besmislenija od plodova koje ubira
izvor:riznicasrpska
Poslednja izmena: