Drago Kuđić (1931—2003)

Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
DragoKudjica.jpg



D R A G O K U Đ I Ć


Neki pjesnici, kao i vino, s proticanjem vremena sve više dobijaju na značaju i vrijednosti. Pjesnik Drago Kuđić, nesumnjivo, spada u tu vrstu. On je jedinstvena i neobična pjesnička figura, koja se ikada pojavila na kulturnom prostoru Semberije. Od početka, pa do kraja svog burnog života bio je i ostao — Drago Kuđić, semberski slavuj u drinskim adama, originalna ljudska figura — razbarušene bujne kose, sa plavim očima koje su titrale i poigravale kao u ritmu muzike. Nemiran i boemski nonšalantan, ostao je takav do kraja života, koji se s njim okrutno šalio i bezdušno ga šamarao. "Protrčao" je skoro cijelu bivšu Jugoslaviju i dio Evrope tražeći smisao svom životu.

Međutim, od svih želja i planova jedina konstanta bilo mu je - pisanje i samo pisanje poezije i proze. Ali, šta vrijedi kad je ovaj semberski Jesenjin svoje pjesničke treptaje neprestano utapao u kafanskom dimu i alkoholu. Šta bilo - da bilo, ali piti je morao, na svoj ili tuđi račun, a poslije toga je dobijao snagu i pisao neumorno i dugo. Za njega bi se moglo reći da nije bio čovjek, nego — lira. U njegovom slučaju pokazalo se tačno mišljenje koje kaže - da istinska lira ne može bez čaše.

Surovo, ali — istinito, bar u slučaju Drage Kuđića.

Rođen je 1931. godine u semberskom selu Popovi. U Bijeljini je završio nižu gimnaziju, a tehničko-industrijsku školu u Sarajevu. Bio je radnik i službenik, a od 1955. godine bavi se novinarstvom.

Prvo je pisao za tuzlanski "Front slobode" i sarajevsko "Oslobođenje", a krajem 1956. godine prelazi u Beograd. U "Ježu" objavljuje i humorističko-satirične priloge. Nemirnog i radoznalog duha, emigrira u Rumuniju, želeći da se upiše na Univerzitet "Lomonosov" u Moskvi, da usavrši novinarski zanat, ali je uhapšen i osuđen na pet godina zatvora. Odrobijao je tri godine u staljinističkom logoru u Rumuniji, zapošljavao se u Zenici, a poslije ženidbe dolatzi u Brčko, gde otaje do kraja života. Tu je i penzionisan kao profesionalni pisac.

Ali, pjesnik Drago Kuđić bio je u osnovi boemska priroda. Nigdje se nije mogao smiriti. Međutim, to mu nije smetalo da ostane pjesnik istančanog nerva i veliki majstor muzikalnog i metaforičkog stiha, prožetog blagom sjetom. Život je volio duboko i zato su mu sve pjesme proživljene, iskrene i diskretno refleksivne. Prava poezija pravog pjesnika kakvog prije njega nije imala ni Bijeljina ni Semberija.

U selu Popovi proveo je djetinjstvo, lutajući drinskim adama i utrinama, skrivajući se po vrbacima u čobanskim igrama. Odatle je u očima ponio neskrivenu ljepotu zavičaja i sjaj njegovih boja, koje su titrale i prelamale se u pjesnikovoj duši do kraja njegovog života.

S perom se počeo družiti još u gimnazijskoj klupi. Mnogi su tada pisali stihove, ali Drago je jedini među njima bio - pjesnik. Iz njegovih strofa izvirale su slike zlatnih polja i drinskih brzaka. Prve stihove objavila mu je "Zora", a onda mnogi časopisi i listovi bivše Jugoslavije: pjesme, priče, satire, djela za djecu i odlomke romana "Kugića kuća".

Objavio je sljedeće knjige: Dolazim kasno, pjesme, ("Svjetlost", Sarajevo, 1970), Seks Ponto ("Svjetlost", Sarajevo, 1975), Panonske poeme, (autorovo izdanje, 1972), Panonski anđeo (Sarajevo, 1972), Livnica ("Postignuća", Zenica, 1975) i, pred kraj života, izbor poezije — Panonski anđeo (SPKD "Prosvjeta", Brčko).

Napušten od porodice, usamljen i bolestan, bez sredstava za život, završio je na neobičan način: komšije su ga našle mrtvog u stanu, u poodmaklom stadijumu raspadanja. Pretpostavlja se da je umro krajem januara 2003. godine. Tačan datum smrti se ne zna. Sahranjen je na Pravoslavnom groblju u Brčkom, o trošku opštine. Još niko nije ovom velikom pjesniku i boemu podigao spomenik — da bi bilo obilježeno mjesto njegove vječne kuće. Latinska poslovica kaže: Sic transit gloria mundi. Istinito, ali i — žalosno.



SlobodanPetrovic-Semberskaliraa.jpg


SEMBERSKA LIRA
Izbor iz lirike književnog kluba
"Jovan Dučić" u Bijeljini
Izbor pjesama, bilješke i komentar
Slobodan Petrović

izvor:riznicasrpska



Stihovi Drago Kuđić

SEMBERSKA LIRA
Izbor iz lirike književnog kluba


MAJEVIČKI NOKTURNO

Sve će to, mila moja,
Prekriti snjegovi beli.
I tebe i mene,
I život nam celi.

I sve će biti kao nekad —
I pesma, i ja, i ti.
I kao da nije ni bilo,
Sve ćemo zaboraviti.

Samo će, mila moja,
Nebeski čista lica,
Gledati nas sa visina
Naša snežnobela Majevica.

I sve će to, mila moja,
Biti opet tako lepo.
Daćemo se životu oboje
Kao deca slepo, slepo.


PESMA

Zašto me kidaš kandžama besa
Kad su mi udovi već krti?
Što će ti zalogaji moga mesa?
Život je vid moje smrti.

Zašto me bodeš strelama otrova
Kad su već šuplje vene?
Što da te podsećam iznova
Da suze su krv iz mene..?

Kad sam već u stezi okova,
Što me dižeš na koplja žuči?
Ljubav je san mojih snova.

Kad sam već na rogovima vola,
Što da te moja muka muči?
Pesma je bol moga bola.


TORZIČNOSTI


Pesmom ili vatrom okrenuću glavu,
Neka svetli moj svetački disk.
Vama jačim ostavljam svu slavu,
Nek' vam nebo para beli obelisk.

I tu ženu, što je htela mene,
Neka uzme sebi neko od bogova.
Ja sam u njoj pustio korene
Luđe od svih razbludelih snova.

Čovek koga rodi biće čudovišan.
Cvet i mač se bore oko sveta,
Jedan drugog uzima na nišan.

Pod mačem se cveće razgoreva.
Ni od pesme ni od vatre ništa
Beo kamen pobednički peva.


SRPSKA ZEMLJA

Nije to telo
golo
Palo
Sa nebeskih visina
To je
od OCA
I SINA
I SVETOG DUHA
MAJKA jedina.



RAT STIHOVMA

Neprijatelji
su mi
Dojučerašnji prijatelji
Ne diraju me
Ni ja njih
Samo me granatiraju
I ja njih
Stih
po stih.



MOJA MOLITVA

O Bože moj
Služio sam ti
kao pesnik
Sad idem u rat
Hoću li biti
grešnik
Ili Tvoj brat.


izvor:riznicasrpska



PANONSKI ANĐEO TRČI EVROPSKI KOMUNIZAM

Drago Kuđić lutalica, boem, komunista i pjesnik (knjige: "Dolazim kasno", "Panonske poeme", "Sex ponto", "Livnica") govori o tri zatvorske godine u Rumuniji, Staljinu, Čaušeskuu, suđenju sa Goranom Bregovićem, o ličnom i tragičnom razočarenju u komunizam


ND: Gospodine Kuđiću Vi ste tri godine proveli u zatvorima komunističke Rumunije?

KUĐIĆ: Tačno! Od 1961. do 1964, godine. I tada sam shvatio da ne vrijedim ništa, ni pare, ni pišljiva boba. Da neko samnom upravlja i samoupravlja. Ja sam zapravo Panonski anđeo koji trči evropski maraton u komunizam. Pobjegao sam iz Beograda, iz samoupravnog socijalizma, 21. februara 1961. godine, ilegalno preko Rumunije misleći pješice stići u Rusiju. Veliku Rusiju matušku kako ju je zvao moj otac. Htio sam da je vidim. Ona je za mene bila gvozdena zavjesa, prepreka i u ljubavi i u komunizmu. I prešao sam je bez pasoša i pasa, bez pratilaca, jer me moj titoizam lični i tragični razočarao u Beogradu. S druge strane moj otac, austrijski kaplar, Petar Kuđić bio je na Dobrudži u I svjetskom ratu vodnik i preveo je cijeli vod na rusku stranu. Izdao otadžbinu i četiri godine živio u Rusiji. Ja u Rusiji imam braće i sestara. Oženio se u okolini Moskve u tzv. Podmoskovlju. Bio je u Jasnoj poljani, vidio je plug kojim je orao zemlju moj predak, književnik, veliki grof Lav. Otac mi je sve to pričao. Onda sam ja zaljubljen u njegove priče počeo da čitam rusku literaturu, svu. Klasičnu do Lenjina i Staljina.

ND: Čitali ste i Staljina. Da li ste ikada pomislili da će to ime postati sinonim za proganjanja, logore..?

KUĐIĆ: Ne, ne. To ni Rusi nisu očekivali. Staljin je došao poslije Lenjina i uništio ono što je Lenjin stvorio, i skoro da je uništio, ali nije mogao sve. Ruski narod je veliki i to je amortizovao što bi mi rekli danas. Prošlo je, sa Staljinom je prošlo bez velikih problema, čak. Staljina i danas brane konzervativni Rusi, vojnici, tzv. istrošeni revolucionari i komunisti. Ali Staljina ne može odbraniti ni Rusija koju je stvorio.

ND: Spomenuli ste sintagmu titoizam. Sta pod tim podrazumijevate?

KUĐIĆ: Isto to samo malo drukčije. Blaže, manje u formi i liberalnije u ideologiji. Jer mi smo daleko od Rusije, i to je naša sreća. Ali ja sam shvatio da je to isto to, vrlo rano i moj život i moj profesionalni život nisu se slagali s tim nikako. Bio sam svjedok i učesnik titoizma koji je griješio na svakom koraku. Na svakoj stepenici, na svakom čovjeku, osim ako nisi titoista, ali zagriženi, onaj koji je služio. A ja nisam mogao da služim.

ND: Rusiju niste vidjeli?

KUĐIĆ: Nikad!! I neću! Rumunija me spriječila. I dobro je da me spriječila, mala prljava Rumunija, tada staljinistička do srži. Teža čak od staljinizma. Rumunsku granicu sam prešao u sandalama priprostim, seljačkim. Kao Isus u sandalama što je bježao. Bilo je negdje oko 7 sati. Noć. Čuo sam porcije kako zveckaju. Rumunija me (mala zemlja medu vihorove komunizma, što bi rekao Njegoš, bez potrebe i bez nade) kad sam prešao granicu ilegalno i idealno sudi pet godina stroge robije u Temišvaru. Uhapsili su me u selu Keči, preko puta Zrenjanina, preko puta sela Hetina na našoj granici. Vezali su me lisicama SMRT za krevet kao opakog neprijatelja kao dušmanina, kao satanu...

ND: Ali vi ste bili samo bezopasni pješak u komunizam?

KUĐIĆ: Odlično! Ja sam htio u Rusiju na Lomonosova, medju narodini komunizam. Mene više evropski komunizam pa čak ni jugoslovenski nije zanimao. Vidio sam da je to promašaj, da je to samoupravljanje i samodrkanje da prostite... Mene hapse tzv. mrtvi stražari na mrtvoj straži. Vežu me i odvode u selo. Cijela vojna kasarna ustaje da vidi bjegunca iz Jugoslavije. Ja sam bio samo običan komunistički novinar i pisac tada. Mali čovjek da bi zbog mene jedna cijela kasarna ustala na noge, u zimskim dufim gaćama. Odjednom je došao ruski komesar s torbom. Ja sam znao i ruski preko oca, dobrovoljca s Krfa. Pita on mene: "Otkud vi ovdje?" Kažem: "Ja sam došao jer volim komunizam, volim Rusiju", nisam spomenuo Staljina. On me zgrabio, podigao od zemlje, poljubio i rekao na ruskom: "Mi takve čekamo iz Jugoslavije". Meni ništa nije bilo jasno. Ovi me vezali za krevet teškim lisicama o onoj me grli i ljubi kao dobrodošavšeg. Ja sam malo referirao u svom komunizmu. Vidio sam da nešto nije u redu...

ND: Šta je dalje bilo?

KUĐIĆ: U Temišvaru odrešenih ruku. Rus mi obećao slobodu i Moskvu i sprovodnika do Temišvara. Odem tatno i doživim kalvariju, tešku...

ND: Komunističku?

KUĐIĆ: Ne, ne! Staljinističku. Nisu tu bili komunisti ni prisutni, niti su sa mnom operirali. To su bili srpski oficiri, manjinci iz Banata, tu su bili mađarski oficiri u rumunskoj armiji, to su bili ljudi koji su zloupotrebljivani od rumunskog režima, staljinističkog. Tada je, ja nisam znao, Rumunija bila teža staljinistička tvorevina od Rusije, i to me porazilo. Tada sam pao na ispitu.

ND: Kako je teklo suđenje. Ko Vas je osudio?

KUĐIĆ: Poslije šestomjesečne istrage teške i krvave, gdje sam se tukao sa srpskim oficirima, bio sam smješten u podrume, vlažne, ispod jednog parka gdje su se djeca igrala, čuo sam ih kroz prozor. Onda sam shvatio da se sva djeca svijeta isto igraju, isto smiju i isto plaču. Tu sam bio pet mjeseci. Optuživali su me da sam Rankovićev špijun, da idem da rušim njihov socijalizam. Da sam neprijatelj Rumunije i da sam specijalno došao da srušim njihovu željezaru Rasicu. To su mislili pošto sam im ja pričao da sam radio u željezarama i koksarama. Oni su mi govorili: "Ti si specijalac da rušiš našu Rasicu koja proizvodi čelik", kaže mi moj brat Srbin, rumunski oficir. Ja sam samo gledao u njega, nisam ga razumjevao šta hoće od mene? Sad mi je jasno, htio je da me slomi da ne budem komunista, da budem đubre kao i on, da služim nekom drugom... Tu su padale sve priče o našem prijateljstvu. To je dubioza i naša i Rumunska....


Majo Otan

izvor:riznicasrpska

PESNIK DRAGO KUĐIĆ

Pesnik Drago Kuđić rođen je u Popovima na Drini 23. oktobra 1931. godine. U Bijeljini je završio gimnaziju a industrijsko-tehničku školu u Sarajevu. Živeo je u Sarajevu, životom pesnika i boema, do građanskog rata 1992. Poslednji put su ga prijatelji videli u Brčkom tokom rata i posle mu se izgubio svaki trag. Niko od njegovih poznanika nije nam mogao kazati ni kako ni kada je završio sa svojim ukletim životom.

Saznali smo od njegovih prijatelja, koji su takođe izbjegli iz Sarajeva za vreme građanskog rata i sada žive u Torontu, da su se u kući Ante Jurića, koja se zvala Džeka 63, gore ispod Trebevića, odakle se prostirao predivan pogled na Principov most, događala magična okupljanja i apsolutno iracionalna druženja pesnika i akademaca likovne akademije, među kojima su bili Milan Nenadić, Ante Jurić, Dejo Milošević i Hazim Akmadžić. U prostranom dvorištu u kome su se nalazile te dve sobe sa magazom i krug omeđen nebom i alkoholom, krug u kome se družilo da bi se živelo a ne živelo da bi se družilo. U taj krug se, iz razloga koje danas samo možemo slutiti, bežalo i utapalo u boemiji socrealizma u kome je sve i onako već bilo utopljeno i utopija u koju je većina Sarajlija i Jugoslovena iskreno verovala. Iz onoga što je ostavio srpskoj poeziji, usuđujemo se zaključiti: u jugoslovensku utopiju nije se uklapao i Drago Kuđić.

Od 1955. godine profesionalno se bavio novinarstvom. Svoje prve tekstove objavio je u sarajevskoj Zori a od tada piše redovno skoro u svim listovima i časopisima u zemlji. Sarajevska Svjetlost objavljuje mu prvu zbirku pesama, pod nazivom Dolazim kasno, zatim mu izlazi roman u nastavcima Kugića kuće te zbirke pesama Panonski anđeo i Panonske poeme, 1972.

O pesniku Dragu Kuđiću danas se zna vrlo malo. Nije pričao o sebi. Bio je povučen i stalno zamišljen i zanet, svedoče njegovi prijatelji. Sećaju se da je pominjao samo četiri imena: Marija, Esma, Sanja i Semberija. Samo za Sanju znaju da mu je bila kćerka, za Semberiju da mu je bila inspiracija, prva i poslednja i zavičaj, ne samo po rođenju, nego i otadžbina u jeziku.

Kada nisu bili u Džeki, Kuđićevi boemi okupljali su se u kafani Istra, koju su im kasnije srušili i koju su oplakali u svojoj poeziji. Tu je Drago Kuđić ispevao i uvek u ovoj kafani govorio svoju omiljenu pesmu Sve će to mila moja. To je ona pesma iz čijeg je naslova Bijelo dugme ispevalo, možda, svoju najlepšu baladu: Sve će to mila moja prekriti ruzmarin, snijegovi i šaš. Verovatno se zato do kraja života prepirao i tužio nemoćno sa Bijelim dugmetom oko autorskih prava i svojih stihova i reči u njihovim pesmama, poput ovih koji nam zvuče veoma poznato:

"Sve će to o mila moja
Prekriti snegovi beli
I tebe i mene,
I život nam celi."

Kantautori Bijelog dugmeta jednostavno su "uglazbili" stih Draga Kuđića, iz dve njegove zasebne pesme: Sve će to mila moja i Majevički nokturno, štrbnuli još pokoju reč iz obe pesme, malo to izmešali, izmiksirali i stavili na svoje talambase, sledstveno svojoj etici i pesnikovom statusu i za života prećutkivanog pesnika, i — prećutali mu i pesme i autorstvo. Uzeli su naslov iz pesme Sve će to mila moja, koji je istovetno ponovljen u prvovom stihu druge Kuđićeve pesme Majevički nokturno, pa, vele, kad može pesnik, možemo i mi, ponovili taj stih i naslov u svojoj baladi, a onda štrpkali i stihove, i reči, ritam, i zvuk, i melodiju Draga Kuđića. Siroti pesnik, "potegao pravdu Boga, a bogati bogatstvo" od ideološkog suda. I Pesnik je "prošao kao bos po trnju".

Između džez kluba Zvono i kluba književnika Svjetlost, Drago je bio osoba koju su svi voleli jer je on taj koji je voleo sve oko sebe, humanista i čovekoljubac, boem sa džepovima punim stihova — pesnik Semberije, trepteće jare iznad žita, komina, ptica i rastinja, skrivenog u nedrima između dve reke.

Ponirao je i leteo u jedinstvenim kuđićevskim slikama koje je bacao oko sebe grleći svoju ravnicu. Udvarajući se Semberiji, kao niko do tada i kao niko nikada što je, među svim semberskim bosonogim pesnicima koji su prošli tom ravnicom i tim putem negde u visini magle, između zemlje i neba.

Iza Draga je ostalo malo pesama ali nigde u poeziji ne videh toliko ljubavi prema jednoj Mariji i Semberiji. Njegove Nove pesme, nastale devedesetih godina prošloga veka, nose žig lične drame, te zvuče kao lament i kao molitve u isto vreme (Srpska zemlja, Molitva, Rat stihovima...). Stih po stih se bolno otkida kao u Davidovim psalmima, sneno kao u Ilićevim simboličnim, lirskim deskripcijama, a u poemama maglom svetskog bola Jesenjinova ili kaskadama Majakovskog. Ipak je to samo bosanski Orfej — Drago Kuđić — koga su prećutali i oni koje je voleo kao i oni koji su ga potkradali.

Poetskim tajanstvom preživeli su stihovi ovog prećutanog srpskog pesnika. Ljudi ih ponovo govore naizust. Teći će stihovi Draga Kuđića ritmom i Drine, i Save, i buroćom Semberije. Pesnik je on sa vizijom koji je predosećao još sedamdesetih da će ponovo poteći krv srpskim rekama. Predosećao je da "I smrt bira / žrtve / Prebira / žive i mrtve / za provod / Ide / novogodišnji / sprovod" (Nova Godina). Slutio je novoporedački sprovod nad Srbima — sva tri zakona — koji ih je sproveo krvavim rekama u separatne države, "Sve nam je bilo od lažnog zlata", i da nam "sirene pevaju psalme kao opomene", i da "crkvena zvona obijaju i nebeske pragove", i da "plovimo uzvodno i nasuprot svom ušću / a nemani nas bezube vrebaju na izvorištu". Nije prihvatao zadat život od satrapa, ideologa, ni da "umesto ideala grli idole gole i zle". Na kraju pesme Život teče pita se pesnik, i obe njegove reke semberske: "Gde ide ova voda što nas nosi onesvešćene?".

Ide u balkansku novoporedačku rapsodiju. Kazuju to i pesme koje su ostale iza pesnika Draga Kuđića, pesme Semberije u kojima se ogleda cela vasiona, mala vasiona u koju ne može da stane toliko ljubavi, koliko može da ispliva iz Dragove pesničke, razbarušene duše, prosute na beloj hartiji, ovde pred nama.


Vladimir Stjepanović Gabelić
Toronto


Ljudigovore-godina2jesen-zima200-1.jpg


LJUDI GOVORE
ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU

izvor:riznicasrpska
 
Poslednja izmena:
Natrag
Top