LEGEND
- Učlanjen(a)
- 14.12.2009
- Poruka
- 29.042
Dobriša Cesarić
Dobriša Cesarić (Slavonska Požega, 10. siječnja 1902. - Zagreb, 18. prosinca 1980.) hrvatski pjesnik. Dobriša Cesarić je rođen u Slavonskoj Požegi 10. siječnja 1902. godine. Djetinjstvo provodi u Osijeku gdje završava osnovnu školu i četiri niža razreda gimnazije. U jeku Prvog svjetskog rata dolazi 1912. godine u Zagreb gdje završava gimnaziju, a poslije mature 1920. godine upisuje pravo, a nakon godinu dana filozofiju.
Kratko vrijeme radi u zagrebačkom kazalištu, a zatim dugo godina kao knjižničar u Higijenskom zavodu, da bi poslije Drugog svjetskog rata radio kao urednik u izdavačkom poduzeću Zora. Umro je u Zagrebu 18. prosinca 1980. godine. Bio je član Jugoslavenske akademije nauka i umjetnosti.
U književnosti se prvi put, kao četrnaestogodišnjak, pojavio 1916.godine pjesmom "I ja ljubim". Prvu zbirku pjesama "Lirika" objavljuje 1931. godine i za nju dobiva nagradu Jugoslavenske akademije. Surađuje u mnogim književnim časopisima - Književnoj republici, Savremeniku, Kritici, Hrvatskoj reviji...- objavljuje književne prikaze, prevodi sa njemačkog, ruskog, talijanskog, bugarskog i mađarskog jezika. Objavio je sljedeće knjige: Lirika, Spasena svijetla; Izabrani stihovi; Pjesme; Knjiga prepjeva; Osvijetljeni put; Goli časovi; Izabrane pjesme, a izašla mu je i zbirka prijevoda svjetskih pjesnika, Knjiga prepjeva. Pjesničko djelo Dobriše Cesarića sadrži 10-ak knjiga pjesama te veći broj knjiga iz njegove poezije i prepjeva.
Njegove pjesme su izraz izvornog doživljaja, nisu nastale nekim verbalnim oponašanjem unaprijed postavljene stereotipne forme. Njegove pjesme prirodno teku. Pa čak i kad, naoko, izgledaju "sklepane", iza njih stoji misao, ideja, nisu slijed slučajnosti već unutrašnjih misaonih slika, izljev iskrenih emocija.
Na kraju, treba reći i o još jednoj sadržajnoj osobini koja je prisutna u lirici ovog pjesnika, a koja se čini ne samo rijetkom nego i usamljenom u poeziji prošlog stoljeća na našim prostorima. To su povremeni, ali veoma uvjerljivi pjesnikovi pokušaji da se ponovo oživi radost i u sferi umjetnosti iz koje je, kao neki nedostojni motiv, odavno potisnuta. Karakteristično je da se ovakve ideje obično pojavljuju u pjesnikovim motivima predvečerja i noći - u ambijentima u kojima je kod drugih pjesnika stvarana najtamnija poezija. Mnoge Cesarićeve strofe iz zamračenog pejzaža velegrada niču pred našim očima kao neki flouroscentni cvjetovi (U suton, Slavlje večeri..).
A ipak... Među velikim hrvatskim liričarima, Cesarić je jedan od onih koji je vjerojatno napisao i najmanje. Za više od pola vijeka napisao je svega stotinjak pjesama od kojih rijetko koja prelazi na sljedeću stranicu. Svi su izgledi da je mnogo "suza i riječi" ostalo sakriveno u Cesariću, sakriveno od ostalog svijeta, da je pjesma Sakriveni bol pjesma o njemu samom.
Vikipedija
Slap
Teče i teče, teče jedan slap;
Što u njem znači moja mala kap?
Gle, jedna duga u vodi se stvara,
I sja i dršće u hiljadu šara.
Taj san u slapu da bi mogo sjati,
I moja kaplja pomaže ga tkati.
Tiho, o tiho govori mi jesen
Tiho, o tiho govori mi jesen:
Šuštanjem lišća i šapatom kiše.
Al zima srcu govori još tiše.
I kada sniježi, a spušta se tama,
U pahuljama tišina je sama
Povratak
Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav
Desiti-velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.
U moru života što vječito kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi -
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.
Možda ćeš se jednom uveče pojavit
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteći da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!
Pa ako i duša u tome trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve što slutnja šapne;
Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom
Pogledat ko stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas vežu
Neki stari lanci
No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono što je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići -
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići
Dobriša Cesarić (Slavonska Požega, 10. siječnja 1902. - Zagreb, 18. prosinca 1980.) hrvatski pjesnik. Dobriša Cesarić je rođen u Slavonskoj Požegi 10. siječnja 1902. godine. Djetinjstvo provodi u Osijeku gdje završava osnovnu školu i četiri niža razreda gimnazije. U jeku Prvog svjetskog rata dolazi 1912. godine u Zagreb gdje završava gimnaziju, a poslije mature 1920. godine upisuje pravo, a nakon godinu dana filozofiju.
Kratko vrijeme radi u zagrebačkom kazalištu, a zatim dugo godina kao knjižničar u Higijenskom zavodu, da bi poslije Drugog svjetskog rata radio kao urednik u izdavačkom poduzeću Zora. Umro je u Zagrebu 18. prosinca 1980. godine. Bio je član Jugoslavenske akademije nauka i umjetnosti.
U književnosti se prvi put, kao četrnaestogodišnjak, pojavio 1916.godine pjesmom "I ja ljubim". Prvu zbirku pjesama "Lirika" objavljuje 1931. godine i za nju dobiva nagradu Jugoslavenske akademije. Surađuje u mnogim književnim časopisima - Književnoj republici, Savremeniku, Kritici, Hrvatskoj reviji...- objavljuje književne prikaze, prevodi sa njemačkog, ruskog, talijanskog, bugarskog i mađarskog jezika. Objavio je sljedeće knjige: Lirika, Spasena svijetla; Izabrani stihovi; Pjesme; Knjiga prepjeva; Osvijetljeni put; Goli časovi; Izabrane pjesme, a izašla mu je i zbirka prijevoda svjetskih pjesnika, Knjiga prepjeva. Pjesničko djelo Dobriše Cesarića sadrži 10-ak knjiga pjesama te veći broj knjiga iz njegove poezije i prepjeva.
Njegove pjesme su izraz izvornog doživljaja, nisu nastale nekim verbalnim oponašanjem unaprijed postavljene stereotipne forme. Njegove pjesme prirodno teku. Pa čak i kad, naoko, izgledaju "sklepane", iza njih stoji misao, ideja, nisu slijed slučajnosti već unutrašnjih misaonih slika, izljev iskrenih emocija.
Na kraju, treba reći i o još jednoj sadržajnoj osobini koja je prisutna u lirici ovog pjesnika, a koja se čini ne samo rijetkom nego i usamljenom u poeziji prošlog stoljeća na našim prostorima. To su povremeni, ali veoma uvjerljivi pjesnikovi pokušaji da se ponovo oživi radost i u sferi umjetnosti iz koje je, kao neki nedostojni motiv, odavno potisnuta. Karakteristično je da se ovakve ideje obično pojavljuju u pjesnikovim motivima predvečerja i noći - u ambijentima u kojima je kod drugih pjesnika stvarana najtamnija poezija. Mnoge Cesarićeve strofe iz zamračenog pejzaža velegrada niču pred našim očima kao neki flouroscentni cvjetovi (U suton, Slavlje večeri..).
A ipak... Među velikim hrvatskim liričarima, Cesarić je jedan od onih koji je vjerojatno napisao i najmanje. Za više od pola vijeka napisao je svega stotinjak pjesama od kojih rijetko koja prelazi na sljedeću stranicu. Svi su izgledi da je mnogo "suza i riječi" ostalo sakriveno u Cesariću, sakriveno od ostalog svijeta, da je pjesma Sakriveni bol pjesma o njemu samom.
Vikipedija
Slap
Teče i teče, teče jedan slap;
Što u njem znači moja mala kap?
Gle, jedna duga u vodi se stvara,
I sja i dršće u hiljadu šara.
Taj san u slapu da bi mogo sjati,
I moja kaplja pomaže ga tkati.
Tiho, o tiho govori mi jesen
Tiho, o tiho govori mi jesen:
Šuštanjem lišća i šapatom kiše.
Al zima srcu govori još tiše.
I kada sniježi, a spušta se tama,
U pahuljama tišina je sama
Povratak
Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav
Desiti-velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.
U moru života što vječito kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi -
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.
Možda ćeš se jednom uveče pojavit
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteći da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!
Pa ako i duša u tome trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve što slutnja šapne;
Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom
Pogledat ko stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas vežu
Neki stari lanci
No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono što je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići -
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići
