Desanka Maksimović (1898—1993)

Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
DesankaMaksimovic-Slikaizranemlados.jpg



DESANKA MAKSIMOVIĆ
1898—1993


Desanka Maksimović je rođena u selu Rabrovici kod Valjeva 1898. godine. Gimnaziju je završila u Valjevu, a Filozofski fakultet u Beogradu. Svijet je doživljavala na poseban i topao način. Desankinu ljubav prema zivotu prati etički stav i filozofija morala. Značajne zbirke pjesama su: "Vrt detinjstva", "Zeleni vitez", "Gozba na livadi", "Nove pesme", "Pesnik i zavicaj" i "Zarobljenik snova". Vrhunac njenog pjesničkog stvaralaštva je zbirka "Tražim pomilovanje".

Pjesma "Krvava bajka", u kojoj je opjevana tragedija đaka kragujevačke gimnazije, spada u jedno od najpotresnijih svjedočenja o okupatorskim zločinima nad našim narodom u Drugom svjetskom ratu.

Proza i pjesme za djecu napisane su toplo i iskreno, neposredno i osjećajno. Omiljene zbirke pjesama najmlađih čitalaca su: "Zlatni leptir", "Reka pomocnica", "Vetrova uspavanka", "Prolećni sastanak", "Čudo u polju", "Sunčevi podanici", "Pisma iz šume", "Patuljkova tajna" i "Ako je verovati mojoj baki".

Desanka Maksimović je bila i vrstan prevodilac pjesnika koji su po izboru motiva, pjesničkog senzibiliteta i lirske melodičnosti bili bliski njoj. O prevošenju je govorila na ovaj način: "Ja sam zaljubljena u jezik, u reč. U reč i nepovezanu, onu iz rečnika. A čovek nikad dublje ne ulazi u to blago nego prevodeći i nikad dublje ne uđe u suštinu neke pjesme nego kad mora da je prevede".

Godine 1993. vratila se u rodnu Brankovinu ali ovoga puta zauvijek. Sahranjena je kraj svoga supruga Sergeja Slastikova Kaluzanina.

Ono što je najbolje može opisati je upravo slikovitost izraza i visok zamah mašte.

Bila je pjesnikinja koja se mogla smatrati drugom majkom po učešću u odgoju djece. Njene pjesme su sastavni dio svačijeg djetinjstva.

izvor:riznicasrpska


DesankaMaksimovic-Autogram.jpg



Najznačajnija izdanja
Desanke Maksimović:



1924. Pesme
1927. Vrt detinjstva (pesme)
1930. Zeleni vitez (pesme)
1931. Ludilo srca (pripovetke)
1932. Gozba na livadi (kniga pesama u prozi)
1933. Srce lutke spavaljke (kniga za decu)
1935. Kako oni zive (price)
1936. Nove pesme
1938. Raspevane price
1942. Zagonetke lake za prvake djake (sa Jovankom Hrvacanin)
1943. Sarena torbica (decje pesme)
1945. Oslobodjenje Cvete Andric (poema)
1946. Pesnik i zavicaj (pesme)
1950. Reka pomocnica (poema za decu)
1951. Otadzbino, tu sam
1953. Vetrova uspavanka
1954. Otvoren prozor (prvi roman)
1954. Prolecni sastanak
1955. Miris zemlje (zbirka pesama)
1957. Bajka o kratkovecnoj
1959. Ako je verovati mojoj baki (knjiga prica)
1960. Buntovni razlog (roman)
1960. Zarobljenik snova
1961. Govori tiho (pesme)
1961. Prolecni sastanak
1961. Govori tiho (pesme)
1963. Patuljkova tajna (price)
1963. Price na cesmi (price)
1964. Trazim pomilovanje (lirska diskusija sa Dusanikovim zakonikom)
1965. Hocu da se radujem (price)
1965. Djacko srce
1966. Izvolite na izlozbu dece slikara
1969. Sabrana dela (sedam knjiga)
1969. Ne zaboraviti (roman)
1970. Pradevojcica (roma)
1970. Na sesnaesti rodjendan (pesme)
1972. Praznici putovanja (kniga putopisa)
1973. Nemam vise vremena (pesme)
1976. Letopis Perunovih potomaka (pesme)
1976. Pesme iz Norveske
1977. Bajke za decu
1979. Nicija zemlja
1983. Vetrova uspavanka (pesme za decu)
1983. Medjasi secanaj (pesme)
1983. Slovo o ljubavi (pesme)
1988. Sabrane pesme (cetiri knjige)
1989. Pamticu sve
1991. Nebeski razboj
1991. Ozon zavicaja
1992. Zovina svirala (poslednja knjiga)


Nagrada "Desanka Maksimović"



Statutom Zadužbine Desanka Maksimović ustanovljena je godišnja nagrada za pjesničko stvaralaštvo "Desanka Maksimović", koja se dodjeljuje na dan pjesnikinjinog rođenja 16. maja. Nagrada se dodeljuje pjesniku za cjelokupan doprinos srpskoj poeziji i može je dobiti jedan put u životu, a nagradu čine: Statueta Desanke Maksimović, povelja i novčani iznos. Zadužbina objavljuje knjigu nagrađenog pesnika - "Izbor pesama sa predgovorom, biografijom i izabranom bibliografijom". Knjiga se štampa najkasnije godinu dana od prijema nagrade.



Dobitnici nagrade "Desanka Maksimović" su:



1994. Ljubomir Simović

1996. Stevan Raičković
1996. Miodrag Pavlović
1997. Tanasije Mladenović
1998. Matija Bećković
1999. Milovan Danojlović
2000. Brana Petrović
2001. Borisav Bora Radović
2002. Slobodan Rakitić
2003. Radmila Lazić



O zadužbini



Povodom smrti Desanke Maksimović, 11. februara 1993. godine, Vlada Srbije je 12. februara 1993. donela odluku da se njeno ime i delo trajno obeleže osnivanjem zadužbine. Odluka Vlade je realizovana inicijativom Ministarstva za kulturu Srbije da Narodna biblioteka bude osnivač i nosilac te časne institucije.


Narodna biblioteka Srbije osnovala je "Zadužbinu Desanke Maksimović" 19. marta 1993. godine. Osnivačkim aktom i Statutom naznačuje se da Zadužbina treba da "stvori uslove za trajno očuvanje i negovanje uspomene na Desanku Maksimović, jednog od najvećih pesnika srpskog jezika XX veka".


U Upravni odbor Zadužbine izabrani su: Slobodan Ž. Marković (predsednik), Miloš Jevtić (potpredsednik), Stevan Raičković, Ljubomir Simović, Slobodan Rakitić, Matija Bećković, Vlada Kovačević, Radovan Popović, Branka Maksimović-Micić, Milomir Petrović (potpredsednik), Ostoja Prodanović i Dragan Barać (sekretar).


Upravni odbor je imenovao žiri za dodelu nagrade "Desanka Maksimović" i formirao radne grupe za okupljanje suosnivača Zadužbine, za proučavanje, popularizaciju i izdavanje dela Desanke Maksimović i za uređenje spomen obeležja u Brankovini.


Svoje ciljeve Zadužbina ostvaruje dobrom voljom i solidarnim učešcem svojih članova. Član Zadužbine se postaje godišnjom uplatom predviđenog novčanog iznosa.

izvor:riznicasrpska

Dodato posle 6 minuta:
--------------------------------------------------------------------------

Stihovi — Desanka Maksimović


PREDOSEĆANJE *

Poznala sam te kad sneg se topi,
topi, i duva vetar mlak.
Blizina proleća dušu mi opi,
opi, pa žudno udisah zrak.
S nežnošću gledah stopa ti trag,
trag po snegu belom;
i znadoh da ćeš biti mi drag,
drag u životu celom.

Poznala sam te u zvonak dan,
dan pijan, svež i mek.
Činjaše mi se već davno znan,
znan kad te poznadoh tek.
S nežnošću gledah stopa ti trag,
trag po snegu belom;
i znadoh da ćeš biti mi drag,
drag u životu celom.

Poznala sam te kad kopni led,
led, dok se budi proletnji dah;
kad dan je čas rumen, čas setan, bled,
kad sretno se i tužno u isti mah.
S nežnošću gledah stopa ti trag,
trag po snegu belom;
i znadoh da ćeš biti mi drag,
drag u životu celom.



PO RASTANKU I *

Reci mi sad kada već prošlo sve je:
časi bolni i dani dragi, lepi;
kad novi bol se starom bolu smeje;
od reči tvojih kad duša ne strepi —
reci da l' te je moja
tuga bolela
nekad kad sam te mnogo,
mnogo volela?
Reci mi sad kad me ne voliš više:
kad ti se prošloj ruga nova sreća;
i kad se dana koji nekad biše
duša ti samo kad me vidiš seća —
reci da l' te je moja
radost bolela
jednom kad nisam više
tebe volela?


TAJNA *

Spustila sam oči i zaplakala u sebi,
tamo gde niko suze ne vidi.
I poslednji, nevidljivi put,
uzela sam te na svoje srce
i zagrlila kao što se san grli.
Pružila sam ti, u sebi, uvek sputavane ruke
i nevidiljvo za druge spustila ih na tvoja ramena.
A ti si s bolom slušao nasmejane reči što sam ih
kao šarene ptice bacala u gomilu da je zabavim.



SREĆA *

Ne merim više vreme na sate,
ni po sunčevom vrelom hodu;
dan mi je kad njegove se oči vrate
a noć kad ponovo od mene odu.

Ne merim sreću smehom, ni time
da li je čežnja moja od njegove jača;
sreća je meni kad bolno ćutim s njime
i kad nam srca biju ritmom plača.

Nije mi žao što če života vode
odneti i kaplju moga življenja;
sad neka mladost i sve neka ode:
on je stao kraj mene pun divljenja.



OPOMENA *

Čuj, reći ću ti svoju tajnu:
ne ostavljaj me nikad samu
kad neko svira.

Mogu mi se učiniti
duboke i meke
oči neke
sasvim obične.

Može mi se učiniti
da tonem u zvuke,
pa ću ruke
svakom pružiti.

Može mi se učiniti
lepo i lako
voleti kratko
za jedan dan.

Ili mogu kom reći u tome
času čudesno sjajnu
predragu mi tajnu
koliko te volim.

O, ne ostavljaj me nikad samu
kad neko svira.
Učiniće mi se negde u šumi
ponovo sve moje suze teku
kroz samonikle neke česme.
Učiniće mi se crn leptir jedan
po teškoj vodi krilom šara
što nekad neko reći mi ne sme.

Učiniće mi se negde kroz tamu
neko peva i gorkim cvetom
u neprebolnu ranu srca dira.
O, ne ostavljaj me nikad samu,
nikad samu,
kad neko svira.


NA BURI *

Svu večer na pustom bregu
neko stoji.
Pusti me, majko, da vidim,
da li je čovek ili bor.
Pusti me da vidim ko to
svu večer gleda
u naš beli, skromni dvor.
Pusti me, majko, neće me
umoriti hod,
breg je blizu našeg doma.
O, ja osećam da mi je rod
taj čovek ili bor
što svu večer blizu groma
stoji i gleda u naš dvor.

Vidiš li oblak crn,
ogroman, zlokoban brod
nad njim plovi
i smrt nosi?
O, majko, idi
ti ga bar zovi
neka se skloni u naš dom
taj čovek ili bor
što svu večer stoji i gleda
u naš beli skromni dvor.
Na pustom bregu on je sam
kao dete kad ruke skrsti
nad bolom nekim prvi put.
Pusti mi da tanki moji prsti
meta budu burama zlim.
Pusti me, majko, dobra majko,
tako je potmuo
i zao oblak
što vitla nad njim.



OTIĆI ĆU U PASTIRE *

Pred kraj svoj otići ću u pastire,
otići ću u pastire iznenada.
I ja sam rođena da čuvam stada,
da živim sama sred gorskog mira.

I meni je dosta koliba mala,
i moje srce je uvek maloletno.
I pesme mi imaju glas svirala,
kao pastir pevam blago i setno.

I ja imam ćud pustinjaka,
bežim od gradova i mašina.
I meni je draži, sred sumskog mraka,
planinski izvor nego čaša vina.

Pred kraj svoj otići ću u pastire,
otići ću u pastire jednog dana.
I ja volim da spim pod snežnim smetom,
da umrem smrću pastirskom i svetom,
da oblacima budem zavejana.



MESEČINA *

Luta nam mesec oko sobe,
kraj strehe plovi naše,
srebrom nam napunio čaše,
i staklene boce obe.

Mesečinom sam se opila
često, zbog sreće, zbog jada.
Pijmo, prijatelju, i sada,
prozorska otvori krila.

Videćeš, manje je slatka
časa tvog starog vina
nego kupa ova s visina.
Pijmo je. Noć je kratka.

Pijmo, prijatelju, sad skupa
ovo ponoćno pića,
sve moje znaćeš biće
kad zadnja se isprazni kupa.

Biće ti sasvim prozirna
moja duša i oko;
gledaćeš u srce duboko,
do samog dna mu nemirna.

Reči će poteći same
obraz stati da se žari;
a mesec, krčmar stari,
iz šumske smejaće se tame.



U ZIMSKI DAN *

Celoga je dana sneg polako pado
kao s voćki cvet.
O, kako večeras, o, kako bih rado
odletela nekud daleko u svet,
nekuda daleko kroz cvetove snežne
kao leptir lak,
i nekome htela reći reči nežne,
tople, lepe, nove, kakve ne zna svak.

I sutona celog sneg je tiho pado
umoran i gust.
Večeras bih nekog ugledala rado;
ali njega nema. Put je davno pust.
Samo s bledog neba beloj zemlji sleće
snežni pram po pram.
O, kako je bolno pred noć kada cveće
pahuljica veje, a ti sediš sam.

izvor:riznicasrpska
 
Poslednja izmena:
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Dve decenije od smrti Desanke Maksimović

Dve decenije od smrti Desanke Maksimović

U ponedeljak će se navršiti 20 godina od smrti najveće srpske pesnikinje Desanke Maksimović, a ovaj datum Narodna biblioteka Srbije obeležiće trodnevnim festivalom

1.jpg

U ponedeljak, 11. februara navršiće se 20 godina od smrti najveće srpske pesnikinje Desanke Maksimović (1898-1993), a ovaj datum Narodna biblioteka Srbije obeležiće trodnevnim festivalom “Desanki u čast”.

- Bila je više od pesnikinje i više od umetnice. Svojim stihovima još za života sebi je obezbedila mesto narodnog tribuna - kažu u Biblioteci. - Najčešći motiv u Desankinoj poeziji je bila ljubav, a njena reč, odnos prema svetu i filozofija su i sami bili pesničke prirode. Njena poezija odlikuje se obiljem novih rima, a osnovno pesničko načelo ove poetese je bilo da poezija treba da bude razumljiva, jasna, iskrena, otvorena prema čoveku i životu.
Dve decenije je i od osnivanja zadužbine koja nosi Desankino ime a kojoj će biti ustupljena celokupna pesnikinjina zaostavština, koja se kao poseban legat sada čuva u Narodnoj biblioteci Srbije. Iz štampe je izašlo i kritičko izdanje Celokupnih dela Desanke Maksimović.
Dramska umetnica Rada Đuričin u ponedeljak će u Biblioteci izvesti monodramu “Oporuke Desanke Maksimović” koju čine izjave velike pesnikinje, misli izrečene u prozi, na večite teme: ljubav, smrt, prolaznost, kako se postaje pesnik...
Na poetskoj večeri “Tako je govorila Desanka” (u sredu) posetioci će moći da uživaju u glasu i govoru pesnikinje koja je ostavila stihove neprolazne lepote. U najvećem arhivu govorne poezije na internetu Lyrikline zastupljena je sa tri svoje testamentarne pesme “Tražim pomilovanje za svrgnute”, “Proglas” i “Tražim pomilovanje za sebra”. Posetioci će moći da slušaju kazivanje same Desanke a potom i analizu profesora dikcije Radovana Kneževića kao i komentar pisca Aleksandra Gatalice.

Posebna zanimljivost biće izložba “Ostaviću vam jedino reči” koja će biti otvorena u četvrtak. Biće predstavljene beleške, koncepti, autografi pesama, prve i poslednje verzije tekstova, pisma pesnika čije je stihove prevodila, razglednice dece koja su je pozivala u svoju školu, telegrami istaknutih političara, nagrade koje je dobijala, kao i sva izdanja Desankinih knjiga (više od 70) koje je Zadužbina objavila u protekle dve decenije. Između ostalog prvi put će biti izloženi rukopisi čuvene pesme “Strepnja”, kao i još nekoliko pesama koje generacije znaju napamet.

(Večernje novosti)
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Izložba rukopisne zaostavštine Desanke Maksimović

Izložba rukopisne zaostavštine Desanke Maksimović

Povodom dve decenije od Desankinog odlaska, u Narodnoj biblioteci Srbije biće otvorena izložba njene rukopisne zaostavštine. Posetioci će imati priliku da prvi put vide neke od Desankinih ličnih stvari, pa i rukopis prve knjige “Pesme”

1.jpg

U 20. veku od Hristovog rođenja Desanki Maksimović pripada jedan ceo vek... U svetskoj kulturi ne znam većeg pesnika, sa dužim i plodnijim životom u ovom veku... Ta najznačajnija žena svog doba i srpske kulture, imala je i onu najređu sreću pesnika: na ljubav uzvraćeno joj je ljubavlju; bila je naš najomiljeniji pesnik i pisac... Ta snažna čovečica i kao starica po svojoj brdovitoj zemlji stizala je svuda gde su učitelji i učiteljice stigli, da deci i narodu čita pesme i besedi o vrlinama. Ovako se 13. februara 1993. od velike pesnikinje , kraj groba u njenoj rodnoj Brankovini, oprostio Dobrica Ćosić, tada predsednik države.

Povodom dve decenije od Desankinog odlaska, u Narodnoj biblioteci Srbije biće otvorena izložba njene rukopisne zaostavštine. Zahvaljujući njenoj rodbini, Branislavu Milakari i Radmili Milakari Petrović, posetioci će imati priliku da prvi put vide neke od Desankinih ličnih stvari kao što su šešir, bez koga nikada nije izlazila, ogrlica i broš od ćilibara, lična karta, pasoš, ordenje i brojne nagrade koje je dobijala. Biće predstavljeni i rukopisi čuvenih pesama sa brojnim varijantama, prevodi, prepiska sa mnogobrojnim ličnostima, pisma i razglednice koje je dobijala od čitalaca i dece.

- Javnost će prvi put videti i nekoliko Desankinih prevoda sa makedonskog koje nisu ušle u kritičko izdanje njenih celokupnih dela objavljenog prošle godine. Predstavljena su i pisma koje je porodica uspela da dobije od poznate ruske pesnikinje Olge Kutasove, koja je prevodila Desankine stihove na ruski, kao i prepiska sa Idom Radovoljinom - kaže za “Novosti” Brankica Resan, koja je sa Mirjanom Stanišić i Biljanom Kalezić, višim bibliotekarima Narodne biblioteke, priredila ovu postavku.

Brižno i sa ljubavlju Desanka je čuvala stotine pisama i crteža koje su joj slali mališani. Među njima je i pismo u kojem se jedan učenik iz Kragujevca sa ovakvom molbom obraća velikoj pesnikinji: “U lektiri ću učiti ne znam koju neku Vašu pesmu. Za domaći zadatak znam da će biti analiza jedne Vaše pesme. Zamolio bih da mi vi analizirate jednu Vašu pesmu i da mi analizu pošaljete u pismu. Želeo bih da to tako bude urađeno da mogu da dobijem peticu. Najljubaznije Vas molim.”

Posetioci će imati prilike da vide i rukopis prve knjige tada veoma mlade pesnikinje, “Pesme”, koju je 1924. objavio čuveni srpski izdavač Svetislav B. Cvijanović, a naslovnu stranu radio tada takođe mladi karikaturista Pjer Križanić. Stihove je ispisivala krupnim i vrlo čitkim slovima, što se može videti iz rukopisa pesama slavnih zbirki “Tražim pomilovanje” i “Nemam više vremena”. Zabeležila je i kako je nastala knjiga “Tražim pomilovanje”: “Nisu me ni car Dušan, ni Zakonik prvi, naveli da tražim za ljude pomilovanje. Po prirodi sam sklona samilosti i voljna da je od silnih i srećnih tražim za nemoćne i nesrećne. Prelistavajući Zakon, iznenada i za sebe samu shvatila sam da ono što sam dugo mislila i osećala mogu najbolje izraziti suprotstavljajući se strogosti našeg prvog Zakonika. Dve preteranosti su povele boj: srednjovekovna surovost u kažnjavanju i pesnička popustljivost i shvatanje ljudske prirode... Za cara bi se mogla moliti jedino od Boga, al’ zasad još nisam vodila diskusiju s njim. Ja sam cara pomilovala, što znači razumela ga, dozvolivši mu u završnoj pesmi da objasni neminovnost zakona i kazni”.

2.jpg

Izložba je u katalogu propraćena nadahnutim tekstom vodeće pesnikinje Radmile Lazić, dobitnice Desankine nagrade 2003.

- S njom i s njenim stihovima poistovećivale su se generacije, i poistovećivaće se pokolenja. Otuda je ona u Srbiji više od pola veka paradigma poezije uopšte. To je i zato što je ona pisala tako kako je disala - ističe Radmila Lazić.

JA ZNAM KO SAM

Za svaki intervju Desanka se pažljivo pripremala, o čemu svedoče i sačuvani koncepti za nekoliko razgovora : “...Dok pišem ne tiče me se ništa sem onoga što osećam. Beležim to onako kako nailazi: ne tiču me se pravci, škole, kritike... Najbliža su mi i najdraža dela, koja tek nastaju u meni. Uvek mi se čini da će pesma, koja će se tek roditi, biti najbolja... U pitanju kako se odnosim prema svom delu, skriveno je i zacelo pitanje kako se odnosim prema svom daru, mislim li da ga imam, verujem li da sam pesnikinja. Na njega ću vam odgovoriti stihom iz jedne pesme “Ja znam ko sam”. Možda zato mirno stojim pred kritikom.

(Večernje novosti)
 
Natrag
Top