Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Dejan Despić

Despic.jpg

DEJAN DESPIĆ rođen je 1930. godine u Beogradu gde je završio kompoziciju kod Tajčevića. On je izraziti liričar i ne teži savremenom zvuku i izrazu niti nacionalnom smeru. Dela su mu tehnički doterana, imaju čvrstu formu i komponovana su sa merom i ukusom. Koristi tehniku sprovođenja cikličnog principa (npr. Concerto grosso). U okviru njegovih dela paralelno egzistiraju elementi baroka, romantizma, impresionizma i ekspresionizma. Karakterišu ga dve sfere interesovanja:

1) Dela čiste muzike. Tu spada ’Muzička nedelja’ koja je sastavljena od sedam karakternih komada za dva violončela. Ova svita je zasnovana na principu kontrasta među stavovima. Tonalno je zaokružena in D a objedinjenost ciklusa postignuta je pomoću intervalskih i motivskih sličnosti pojedinih komada. Preovlađujući formalni tip je trodel a sve minijature su jezgrovite. Inspiracija je u romantičarsko-impresionističkim ciklusima minijatura. Ciklus prikazuje različita raspoloženja vezana za određeni dan u nedelji. Tipovi muzičkog materijala i način rada sa njima ukazuje na barokni stilski model. Tri stava su barokna, četvrtak – pasakalja, petak – žiga, nedelja - maestozo. Ostali komadi su impresionistička, arija utorka - zaoštrena, bitonalna sreda, izmešteni akcenti i polimetrija subote.

2) Opusi inspirisani poezijom, kao što je poema ’Na kraju puta’, koja pokazuje sintezu inspiracije i komunikativnosti muzike. Inspirisana je poezijom Horhe Luisa Borhesa čiji su stihovi polazna tačka i povod za ponovno proživljavanje nekih trenutaka iz lične muzičke prošlosti. Materijal dela čine elementi iz deset kompozicija nastalih u rasponu od četiri decenije. To su Simfonija, Klavirski koncert, Divertimento končertante, Koncert za orkestar, Muzički rečnik, Tri gudačka kvarteta, Epitaf, tri Meditacije, Poema i tri Tužne pesme. Njima Despić inspirisan Šostakovičem, pridružuje temu izgrađenu na tonskom prevodu slova svog imena i prezimena d-e-a-d. On ostavlja slobodu izvođačima pri izboru tempa. Formu dela moguće je doživeti kao trodel u okviru kojeg se u prvom delu izlaže materijal iz svih kompozicija i tema u svoje tri pojave. Drugi deo počinje temom, razrada materijala, dok je treći deo potpuno slobodna repriza eksponiranih materijala i teme. Stihove ne pridružuje muzici kao u serenadi gde se oni izgovaraju pre izvođenja, već ih prilaže uz partituru ističući na taj način subjektivan doživljaj odnosa poezije i muzike. Citate, autocitate Despić kolažnim principom izgradnje (bilo horizontalnim ili vertikalnim naslojavanjem isečaka) grupiše i uklapa tako da ne remete razvoj poeme. Njemu nije namera da oni budu prepoznati. Postojanje citata i auto citata, način uklapanja dovode ga u predvorje postmoderne. Način na koji radi sa materijalom je potpuno neoklasičan.

U okviru ’Muzičkog rečnika’ dodekafonija je bila, po njegovim rečima, stilska vežba. Odbijanje proističe iz samog čina komponovanja koji on shvata kao samostalno, slobodno biranje između nebrojenih mogućnosti. Dodekafonija je kapitulacija stvaralačkog ili podvrgavanje vanmuzičkim činiocima. Aleatorika sušta suprotnost dodekafoniji, isto je kapitulacija, predaja u ruke slučaju i proizvoljnosti. Umesto da sam gradi i oblikuje svoju ideju on se stavlja u položaj posmatrača koji je doneo materijal i prepustio ga izvođačima radova i čeka da vidi šta će se dogoditi. Osećao je da je muzika ozvučena poezija tj da je poezija izrečena muzika. Pisao je niz ciklusa solo pesama, horove i kantate. Tu su i nstrumentalne kompozicije kojima kao ’moto’ stoje razne pesničke tvorevine. Tako imamo dela Tri nokturna, Epitaf, Serenadu, Podne, Dalekog vetra dah, Snovi i Na kraju puta. Izbegava pravilne klasične obrasce a prednost daje evolucionoj gradnji na osnovu nekih početnih ’jezgara’. Tonalnost proističe iz uverenja da je slušaocu potreban intonacioni oslonac. Zato mu atonalna muz deluje odbojno. Pisao je sve sem muzičke scene.


Orkestarska dela:
Simfonija d mol mu je diplomski rad i ima četiri stava: 1. Lento, 2. Allegro, 3. Andante, 4. Molto moderato. Delo sumorne ozbiljnosti, ciklični oblik protkan mrežom uzajamnih tematskih odnosa. Lagani uvod prvog stava donosi dva ciklična motiva odnosno dva tematska jezgra iz kojih će se razviti sve teme simfonije. Glavne teme su izvedene iz motiva A, a sporedne iz motiva B. Faktura je pretežno polifona a kulminacija u završnoj fugi donosi poslednju veliku zvučnu gradaciju nad ostinatnim basom zaključujući simfoniju svetlim D durom.

Tu su i Uvertira, Končertino za klarinet i fagot i Koncert za orkestar.

Končertino za dve flaute i kamerni orkestar ima tri stava, uzdržanog je neoklasičnog izraza, sa imitacionim dijalozima, ležernošću i vedrinom. U reprizi prvog stava između prve i druge teme je umetnuo kadencu za oba instrumenta.

Koncert za klavir C dur je lak i vedar, neoklasičnog stila, prozirno orkestriran, ne rešava dublje sadržajne probleme ali je spontano i sveže delo.


Končerto grosso za flautu, klarinet, fagot, obou (kasnije i hornu) i orkestr kao stari barokni oblik sa savremenim neoklasičnim stilskim karakteristikama (preludijum, sičilijana, fugeta, pasakalja, žiga). Stari barokni oblik zasnovan je na suprotstavljanju grupe solista orkestru. Sačuvao je osnovne odlike starih formi (tempa, vrste takta, kompoziciono-tehničke postupke) a završne stavove čini živahno koncertriranje u kome ravnomerno učestvuju manji i veći ansambl. Orkestar je zbog jasnoće sveden na gudače, dve trube, dva roga, čelestu, harfu, zvončiće i timpane, što omogućava zanimljive kombinacije tembrova. U novoj verziji delo je prerađeno za gudački orkestar a solistima je dodata horna tako da Concertino predstavlja kompletan, uobičajeni duvački kvintet. Svi stavovi proistišu iz istih tematskih elemenata.

Kamerna dela:
Dva gudačka kvarteta, Mala svita za duvački kvintet, Divertimento za gudački kvartet, Vinjete za duvački kvintet, Nokturno za flaute i klavir, Pasakalja za čelo i klavir itd. Prvi gudački kvartet, komponovan još na studijama, odaje smisao za formalnu arhitektoniku i pročišćen kamerni zvuk. Građen je prema ’cikličnom principu’ tematskog povezivanja stavova.

Klavirske kompozicije:
Dve sonate, četiri Sonatine, Dubrovački divertimento, dva Intermeca, Nokturno, Tokata. Od ciklusa imamo ’Minijature’ i ’Raspoloženje’ dva duhovita dela, ciklus aforističnih klavirskih kompozicija ’Vinjete’ koje su prerađene i za duvački kvintet, ’Humoristične etide’- koje su motorične, neke su I bitonalne (sekundno kretanje),odlikuje ih sveža invencija, probrana harmonska sredstva i čist, prozračan i efektan klavirski slog. To su sedam etida sa puno duha i ukusa, bez nametljivog instrumentalnog virtuoziteta koji bi bio sam sebi svrha.

Solo pesme:
’Jadranski soneti’ na stihove Jovana Dučića, ’Krug’- stara japanska lirika.

Horovi:
’Dan svih živih’ na tekst Otona Župančića

Udžbenici:
Nauka o instrumentima, Nauka o harmonskoj analizi.

Izvor: Muzička centrala




 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Muzički primeri








 
Poslednja izmena od urednika:
Natrag
Top