- Učlanjen(a)
- 06.06.2009
- Poruka
- 21.085
Dalmatinski pas (Dalmatinac)
Smatralo se da Dalmatinski pas potjece iz starog Egipta gdje su u grobnicama Faraona pronadjene freske vrlo slicnih pasa. Tadasnje pse, bilo sa stojecim, ili kasnije sa visecim usima, kinolozi su isprva nazivali skupnim imenom - faraonski psi.
Najdulje je za dalmatinskog bio uvrijezen naziv galski pas, a zasluge pripadaju velikim ljubiteljima pasa, Englezima. Poznati kinolog Thomas Bewick 1972. u knjizi "Povijest cetveronozaca" (History of Quadrupeds) pise: "To nije galski pas nego dalmatinski, jer mu je postojbina Dalmacija.
Dalmatinskog psa opisao je jos 1867. i 1876. austrijski zoolog prof. dr. Leopold Fitzinger, spomenuvsi da mu je stariji naziv bio dubrovacki gonic, a kasnije dalmatinski pticar. Znamo da je preko Korzike dosao u Galiju, pa naziv za korzikanskog gonica glasi: Canis sagax corsicanus seu. ragasanus ("lovacki pas korzikanski ili dubrovacki").
U novije vrijeme pronadjen je opis ove pasmine u arhivi u Djakovu, zatim lik psa na nekoliko grbova, a posebno je spomenut u nasoj najstarijoj sistematici autohtonih pasa 1822. u Zadru. Nakon visegodisnjih napora hrvatskih kinologa, dalmatinski pas se vraca kuci. U nomenklaturi pasmina FCI-a (Medjunarodne kinoloske federacije) od 9. svibnja 1994. pod grupom gonica (i srodne pasmine, sekcija/podrijetlo) za dalmatinskog psa navodi se: Dalmacija - Hrvatska
U srednjem vijeku se koristio kao gonic. U 19. st. postao je najprije pas pticar, a kasnije “pas za setnje”, jer je upravo nevjerojatnom upornoscu slijedio svog gospodara, bilo da je hodao, jahao ili se vozio u kociji. S vremenom je postao kucni pas i pas cuvar. Cist je, uredan, voli se kupati i plivati.
To je misicav i skladan pas; visok je od 55 do 60 cm (50 do 55 zenke), tezak je oko 25 kg. Glava je dobre duljine; gubica snazna; stop umanjen; njuska crna ili smedja (prema boji oznaka). Oci su okrugle crne ili smedje, sjajne, inteligentnog izraza; usi tanke, priljubljene uz glavu; rep snazan pri korijenu, stanjuje se prema vrhu, a nosen je lagano svinut u vis; dlaka je kratka, tvrda, gusta i sjajna. Temeljna boja je uvijek posve bijela, s crnim ili jetrenim mrljama, velicine 2 do 3 cm. Sto vise mrlja, to je cjenjeniji, ali mrlje ne smiju biti spojene ili tvoriti plohe.
Smatralo se da Dalmatinski pas potjece iz starog Egipta gdje su u grobnicama Faraona pronadjene freske vrlo slicnih pasa. Tadasnje pse, bilo sa stojecim, ili kasnije sa visecim usima, kinolozi su isprva nazivali skupnim imenom - faraonski psi.
Najdulje je za dalmatinskog bio uvrijezen naziv galski pas, a zasluge pripadaju velikim ljubiteljima pasa, Englezima. Poznati kinolog Thomas Bewick 1972. u knjizi "Povijest cetveronozaca" (History of Quadrupeds) pise: "To nije galski pas nego dalmatinski, jer mu je postojbina Dalmacija.
Dalmatinskog psa opisao je jos 1867. i 1876. austrijski zoolog prof. dr. Leopold Fitzinger, spomenuvsi da mu je stariji naziv bio dubrovacki gonic, a kasnije dalmatinski pticar. Znamo da je preko Korzike dosao u Galiju, pa naziv za korzikanskog gonica glasi: Canis sagax corsicanus seu. ragasanus ("lovacki pas korzikanski ili dubrovacki").
U novije vrijeme pronadjen je opis ove pasmine u arhivi u Djakovu, zatim lik psa na nekoliko grbova, a posebno je spomenut u nasoj najstarijoj sistematici autohtonih pasa 1822. u Zadru. Nakon visegodisnjih napora hrvatskih kinologa, dalmatinski pas se vraca kuci. U nomenklaturi pasmina FCI-a (Medjunarodne kinoloske federacije) od 9. svibnja 1994. pod grupom gonica (i srodne pasmine, sekcija/podrijetlo) za dalmatinskog psa navodi se: Dalmacija - Hrvatska
U srednjem vijeku se koristio kao gonic. U 19. st. postao je najprije pas pticar, a kasnije “pas za setnje”, jer je upravo nevjerojatnom upornoscu slijedio svog gospodara, bilo da je hodao, jahao ili se vozio u kociji. S vremenom je postao kucni pas i pas cuvar. Cist je, uredan, voli se kupati i plivati.
To je misicav i skladan pas; visok je od 55 do 60 cm (50 do 55 zenke), tezak je oko 25 kg. Glava je dobre duljine; gubica snazna; stop umanjen; njuska crna ili smedja (prema boji oznaka). Oci su okrugle crne ili smedje, sjajne, inteligentnog izraza; usi tanke, priljubljene uz glavu; rep snazan pri korijenu, stanjuje se prema vrhu, a nosen je lagano svinut u vis; dlaka je kratka, tvrda, gusta i sjajna. Temeljna boja je uvijek posve bijela, s crnim ili jetrenim mrljama, velicine 2 do 3 cm. Sto vise mrlja, to je cjenjeniji, ali mrlje ne smiju biti spojene ili tvoriti plohe.