Cesare Pavese

LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
Cesare Pavese

pavese19511.jpg


Cesare Pavese (9.9. 1908 – 27.8. 1950) bio je italijanski pjesnik, romanopisac, književni kritičar i prevoditelj; smatra se jednim od najznačajnijih italijanskih pisaca 20. vijeka. Rođen je u mjestu Santo Stefano Belbo, u provinciji Cuneo, gdje su mu roditelji svake godine provodile ljetne praznike. Živio je u Torinu, gdje je na Univerzitetu studirao englesku književnost, a nakon toga živio prevodeći djela engleskih i američkih autora na italijanski. 1930-ih se Pavese počeo kretati u antifašističkim krugovima, zbog čega ga je Mussolinijev režim prognao u Južnu Italiju 1935. godine. Nakon godine dana se vratio u Torino i počeo raditi za izdavačku kuću Einaudi. Nakon izbijanja rata je mobiliziran u italijansku vojsku, ali je zbog astme mjesece proveo u vojnoj bolnici. Kada su njemačke snage okupirale Torino 1943. godine, većina njegovih prijatelja je pobjegla u šumu i priključila se partizanima. Pavese se također sklonio iz grada, ali nije sudjelovao u borbama. Nakon rata Pavese se priključio Komunističkoj partiji Italije i radio za njeno službeno glasilo L’Unità. U isto vrijeme se intenzivirala depresija, i ranije prisutna u njegovim radovima, a pogotovo nakon što je američka glumica Constance Dowling odbila njegovo udvaranje. Godine 1950. je počinio samoubistvo prevelikom dozom barbiturata u hotelskoj sobi – u okolnostima identičnim onima kakve je opisao u svom djelu ‘Tra Donne Sole’.


Beskrajna pesma


U ovoj večeri tvoj profil nema preciznih linija
jer na tvom licu nema granice gde bi počeo tvoj osmeh
al on je odjednom u tvojim ustima i ne zna se kako teče
i kad odlazi, nikad se ne može reći da li je još ovde,
isto kao i tvoja reč, od koje nikad ne čujem prvi slog
i nikad da prestanemo slušati ono što govoriš,
jer ti si tako bliska u ovoj udaljenosti
te je uzalud pitati kada je došao tvoj dolazak,
jer nam se čini da si bila ovde celog života,
s tim večnm glasom, s tim stalnim pogledom,
s tim nepromenljivim obrisom svoga lica.

______________________________
Doći će smrt i imaće tvoje oči


Doći će smrt i imaće tvoje oči-
ta smrt što nas saleće
od jutra do večeri,besana
i gluva,kao stara griža savesti
ili besmislena mana. Tvoje oči
biće uzaludna reč,
prigušen krik, muk.
Vidiš ih tako svakog jutra
kada se nadnosiš nad sobom u ogledalu.

O draga nado,
toga dana i mi ćemo znati
da jesi život i ništavilo.

Za svakoga smrt ima pogled.
Doći će smrt i imaće tvoje oči.
Biće poput ispravljanja mane,
kao zurenje u ogledalo
iz koga izranja mrtvo lice,
kao slušanje zatvorenih usta.
Sići ćemo u bezdane nemi.

______________________________
Jednostavnost


Osamljen čovjek – koji je bio u zatvoru – vraća se u zatvor
svaki put kad zagrize komad kruha.
U zatvoru je sanjao zečeve kako bježe
po zimskom zemljištu. U zimskoj magli
čovjek živi među uličnim zidovima, pijući
hladnu vodu i grizući komad hleba.

Neko vjeruje da se poslije obnavlja život,
da se smiruje dah, da se vraća zima
s mirisom vina u toploj krčmi
i dobra vatra, staja i večera. Neko vjeruje,
vjeruje dok je unutra. No izađe jedne večeri,
a zečeve su drugi uhvatili i jedu ih
u toplom, veseli. Preostaje da ih se gleda kroz stakla.

Osamljen se čovjek odvaži da uđe i popije čašu
ako se baš smrzava, pa promatra svoje vino:
zadimljenu boju, težak okus.
Grize komad kruha koji je u zatvoru
odisao zecom, ali sada ne odiše hlebom
nit ičim. I vino odiše tek maglom.

Osamljen čovjek ponovo misli na polja, zadovoljan
što su već preorana. U praznoj sali
pokušava da zapjeva tiho. Ponovo vidi
duž nasipa ogoljeli pramen kupina
koji je u septembru bio zelen. Zazviždi kuji.
I pojavi se zec i više nije hladno.

______________________________
Ljeto


Jest svijetao vrt, okružen niskim zidom,
pun suhe trave i svjetla, vrt koji lagano iskuhava
svoju zemlju. A to svjetlo nosi okus mora.
Ti udišeš tu travu. Dodiruješ kosu
i stresaš joj uspomene.

Vidjeh gdje padaju
mnogi plodovi slatki, u jednu tamo moju travu,
uronjajući. Tako se i ti preneš
na trzaj krvi. Mičeš glavom
kao da se naokolo događa čudo zraka
a čudo si ti. Jednaka je aroma
i u tvojim očima i u toploj uspomeni.

Slušaš.
Riječi koje slušaš jedva te se dotiču.
Na mirnom licu imaš jasnu misao
koja ti na ramenima hini svjetlost mora.
Na licu ti je šutnja koja tišti srce
uronjujući, a iz nje se cijedi stara patnja
kao sok plodova koji su onda pali.

______________________________
Noć u kojoj si spavala


I noć je nalik tebe,
daleka noć što plače,
bezglasno, u dubokom srcu,
a zvezde potamnele promiču.
Obraz dotiče obraz -
javlja se drhtaj leden,
neko se muči i preklinje te,
u tebi izgubljen, sam, u tvojoj groznici.

Noć pati i čezne za svitanjem
siroto srce koje ceptiš.
O smrknuto lice, potajna muko,
groznico koja zalostiš zvezde,
neki čekaju zoru poput tebe
ćutke motreći tvoje lice.
Počivać u noći
kao vidik mrtav i zatvoren.
Siroto srce koje ceptiš,
davnog jednog dana ti si bilo zora.

______________________________
Noćna uživanja


Zastajemo i mi da udahnemo noć
U trenu kada vjetar najžešće briše:
ulice su od njega hladne a svi mirisi nestali;
Nosnice se dižu prema lelujavoj svjetlosti.

Svi mi imamo neku kuću koja u mraku čeka
Da se vratimo; neka žena nas čeka u mraku
Ništa ne zna o vjetru žena koja spava
I diše; toplina njenog tijela
To je toplina krvi koja šapuće u nama..

Umiva nas ovaj vjetar što stiže s kraja
Ulica zinulih u noći; lelujava svjetlost
I naše stisnute nosnice
Glože se gole. Svaki miris je jedno sjećanje
Izdaleka kroz mrak došao je ovaj vjetar
Što se obrušava na grad: preko brda i livada
Gdje je i trava topla od sunca
A zemlja pocrnjela od vlage. Naše sjećanje
Opor je miris, neznatna blagost
Rasporene zemlje koja zimi ispušta
Dah svojih bezdana. Svaki je miris
Izvjetrio u noći, a u gradu samo nas oplakuje vjetar.

Vratit ćemo se noćas ženi koja spava,
Prozeblim prstima tražit ćemo njeno tijelo,
A neka toplina iznenadit će nam krv, toplina zemlje
Pocrnjele od vlage: dah života.
I ona je topla na suncu i sada otkriva
U svojoj nagosti najugodniji život,
Koji danju nestaje, a ima ukus zemlje…

______________________________
Proći ću španskim trgom


Nebo će biti vedro.
Ulice će se otvoriti
do obronka pod borjem i kamenom.
Ulicni metež neće
pomutiti taj ustajali vazduh.
Cveće poprskano bojama
u fontanama
namigivaće nalik veselim
ženama. Stepeništa,
terase i lastavice
pevaće na suncu.
Rasiriće se ta ulica,
kamenovi će pevati,
srce će damarati šikljajući
kao voda u fontanama -
taj glas
popeće se uz tvoje stepenište.
Prozori će upoznati
miris kamena i jutarnjeg
vazduha. Vrata će se otvoriti.
Nemir ulica
postaće nemir srca
u usplahirenoj svetlosti.

A ti ćeš biti tu – vedra i nepomična.

______________________________
Preci


Bio sam iznenađen svetom,
u dobi kad sam mahao
pesnicama po vazduhu i plakao sam od sebe.
Slušati razgovore muškaraca i žena,
a nemati odgovor, slaba je uteha.
Ali i to je prošlo: nisam više sam
i, ako nemam odgovor, umem biti bez njega.
Našao sam prijatelje nalazeći samog sebe.

Otkrio sam da sam, i pre rođenja,
oduvek živio
u čvrstim ljudima, sopstvenim gospodarima,
i niko nije imao odgovor a svi behu mirni.
Dva zeta otvorili radnju – prvi uspeh
u našoj porodici – stranac beše ozbiljan,
račundžija, surov, sitničav: prava žena.
Drugi, naš, u radnji bi čitao romane
- u selu beše dugo -
i klijenti koji bi dolazili
dobijali bi samo kratke odgovore,
da šećera nema, ni sumpora,
da je sve rasprodato. Docnije je ovaj drugi
pomogao zetu koji beše bankrotirao.
Kada mislim o ovim
ljudima osećam se jačim
nego kad se prsim
pred ogledalom i pravim važan.
Nekada davno, bio jedan moj predak
koji se dao prevariti od svog seljaka,
i onda je okopao sam – leti – vinograde
da bi vidio dobro urađen posao. Tako
sam oduvek živio, čista obraza,
i plaćao vlastitim znojem.

A žene se ne računaju u porodici.
Mislim, žene su kod nas u kući
i donose nas na svet i ne govore ništa,
uopšte se ne računaju i ne pamtimo ih.
Svaka žena ulije nam u krv nešto novo,
ali se sve poništavaju u radu i u nama,
obnovljeni tako, jedini smo koji trajemo.
Puni smo poroka, ćefova i strahova
- mi, ljudi, očevi – neko se od nas i ubio,
nikada nećemo biti žene, nikada senke drugom.

Našao sam jednu zemlju, nalazeći prijatelje,
rđavu zemlju, gde je povlastica
ne raditi ništa, i misliti na sutra.
Jer, sam posao nije dovoljan meni i mojima;
mi umemo da se satremo, ali najveći san
mojih očeva uvek je
bio znati ne raditi ništa.
Rođeni smo da lutamo ovim brežuljcima,
bez žena, s rukama na leđima.

______________________________
Susret


Ovi tvrdi obronci koji su sazdali moje telo
i potresaju ga tolikim sećanjem otkrili su mi čudo
te žene koja ne zna da je živim, a ne mogu je
razumeti.

Jedne sam je noći sreo: sikara svetlija
pod nejasnim zvezdama u letnjoj magli.
Uokolo se sirio miris tih brežuljaka,
dublji od tame, i najednom se razleže,
kao da iz bregova izbi, glas čistiji
i oporiji istovremeno, glas zaboravljenih doba.

Ponekad je vidim, živi preda mnom,
konačna, nepromenjiva, kao sećanje.
Nikada nisam mogao da je shvatim: njena mi
stvarnost

vazda izmiče i nosi me u daljine.
Ne znam je li lepa. Mlada je među ženama:
kad mislim na nju, prene me sećanje davno
na detinjstvo provedeno među ovim bregovima,
toliko je mlada. Nalik je jutru. Njene oči
nagoveštavaju mi sva daleka nebesa onih davnih
jutara.

U očima ima tvrdu odlučnost: najčistiju svetlost
koja se ikad rasula u zoru po ovim obroncima.

Sazdao sam je od svih najdražih stvari,
a ne uspevam da je razumem.

______________________________
Stvaranje


Živ sam i iznenadio sam u svitanje zvezde.
Prijateljica nastavlja da spava i ne zna
Spavaju svi, prijatelji. Svetli dan stupa
preda me, čistiji od uronjenih lica.

U daljini prolazi starac, što ide da radi
ili da uživa u jutru. Nismo različiti,
obojica dišemo isto blestavilo
i pušimo mirni da zavaramo glad.
I starševo telo mora da je neiskvareno
i drhtavo- moralo bi biti golo pred jutrom.

Ovoga jutra život klizi povrh vode
i na suncu. Uokolo je blesak vode,
uvek mlade, tela sviju biće otkrivena,
Biće veliko sunce i gorčina širine
i teški zamor što slama na suncu
i nepokretnost. Biće prijateljica
tajna tela. Svako će dati svoj glas.

Nema glasa koji bi prekinuo širinu vode
u svitanje. Niti se ista može prenuti pod
nebom. Ima samo topline što topi zvezde.
Čovek zadrhti oseti li jutro što titra
posve nevino, kao da niko od nas nije budan.
 
Natrag
Top