Šta je novo?

Carlos Castaneda

Učlanjen(a)
19.09.2009
Poruka
27.643
Carlos Castaneda

n56262996135_9387.jpg


(25 December 1925 – 27 April 1998)

Don Juan me naučio da je svijet puno više od onoga što mu priznajemo, naučio me da je naše uobičajeno viđenje stvarnosti uslovljeno društvenom konvencijom koja je sama po sebi obmana.

Uprkos velikoj popularnosti i izuzetnoj prodaji svojih knjiga, Carlos Castaneda uvijek se nastojao držati daleko od očiju javnosti. O njemu se malo zna, intervjui sa njim su rijetki, a mnogi niti ne znaju kako on izgleda. Slavu je stekao knjigama u kojima je opisao neobično naukovanje kod indijanskog vrača Juana Matusa i upoznao čitaoce sa čudesnim svijetom indijanske duhovne tradicije. Čarobnjakov učenik, duhovni vizionar, literarni genij ili vješti prevarant - ko je zapravo Carlos Castaneda?
Rođen je na Božić 1925. u Cajamarci u Peruu. Nakon mature kratko je studirao na Školi za lijepe umjetnosti, a 1948. njegova se porodica preselila u Limu i tamo otvorila draguljarsku radnju. Godinu dana kasnije, nakon majčine smrti, Castaneda seli u San Francisco. Uskoro se upisuje i na Los Angeles City Colledge gdje pohađa studije iz kreativnog pisanja i novinarstva. Diplomirao je antropologiju na University of California at Los Angeles ( UCLA ) 1962., a titulu doktora antropologije stekao je 1973.
Kao mladi antropolog Castaneda je želio istražiti ljekovite biljke koje upotrebljavaju Indijanci Jugozapada. Odlazi u Arizonu kako bi na licu mjesta prikupio podatke potrebne za istraživanje. Namjeravao je napisati članak o tom istraživanju, diplomirati i postati profesionalac u svojoj struci, no nije mogao pretpostaviti da će slijedećih 6 godina (1960-1966) provesti kao učenik jednog indijanskog vrača (Don Juan je, inače, bio na glasu kao brujo, što na španskom znači čarobnjak, iscjelitelj, vrač, šaman). Castanedu je s don Juanom je upoznao kolega antropolog koji mu je pomagao u istraživanju, dogodilo se to sasvim slučajno u Nogalesu u Arizoni dok su čekali autobus, Castaneda i don Juan razmijenili su tek nekoliko riječi, i ovaj je pozvao Castanedu da ga jednom posjeti kako bi u miru porazgovarali o biljkama koje su Castanedu zanimale (posebno o peyoteu). Mjesec dana kasnije Castaneda ga je posjetio, svidjeli su se jedan drugome i uskoro postali dobri prijatelji. Trebalo mu je oko godinu dana da stekne starčevo povjerenje i tada mu je, jednom prilikom, ovaj otkrio kako posjeduje određeno znanje koje mu je prenio njegov učitelj. Riječi "znanje" i "čarobnjaštvo" za njega su označavale istu stvar, a ovu prvu je upotrebljavao puno češće. Izabravši ga za svog učenika, don Juan je upoznao Castanedu sa čudesnim svijetom šamanizma i sa tzv. "nestvarnom" stvarnosti.
Njegovi doživljaji i iskustva vezana uz tu drugu stvarnost bili su krajnje zapanjujući, a neki od njih i vrlo zastrašujući. Castaneda, koji je do tada imao uobičajenu sliku svijeta, morao je promijeniti neke od svojih temeljnih stavova, i počeo je posmatrati stvari na sasvim drugi način. Uhvaćen između prijašnje sigurnosti kojom je gledao na svijet i novog, potpuno drugačijeg poimanja stvarnosti, bio je prisiljen objediniti staro i novo. Don Juan mu je objasnio kako treba naučiti "vidjeti" da bi po prvi puta mogao spoznati zapanjujuću narav svakodnevnog svijeta: Kada "vidiš" više ne postoje poznate pojave u svijetu. Sve je novo. Ništa se nije dogodilo nikada prije. Svijet je nevjerovatan. Sam Castaneda jednom je prilikom o tome izjavio: Don Juan me naučio da je svijet puno više od onoga što mu priznajemo, naučio me da je naše uobičajeno viđenje stvarnosti uslovljeno društvenom konvencijom koja je sama po sebi obmana. Kroz proces socijalizacije učimo doživljavati i razumijevati svijet te na kraju postajemo uvjereni da naše tumačenje stvarnosti određuje njene granice. Don Juan je prekinuo taj proces u mom životu i pokazao mi da možemo ulaziti u druge svjetove, potpuno nezavisne od naše prilično uvjetovane svjesnosti. Čarobnjaštvo uključuje preustrojavanje naših sposobnosti kako bi mogli spoznati da su ti svjetovi stvarni, jedinstveni i potpuni kao i ovaj naš svakodnevni,"svjetovni" svijet.
Otkrivanje drugih svjetova uključivalo je, ponekad, i upotrebu halucinogenih biljaka, posebno peyotea. Castaneda to objašnjava slijedećim riječima: Don Juan me upoznao sa halucinogenim biljkama jer sam bio glup i uobražen i žestoko sam se držao svoje konvencionalne slike svijeta. Peyote je produbio do tada jedva primjetna protivurječja u mojoj interpretaciji stvarnosti. Pomogao mi je da se uzdignem iznad tipično zapadnjačkog pogleda na svijet. Međutim, to je imalo svoju cijenu - fizičku i emocionalnu iscrpljenost. Trebali su mi mjeseci da potpuno dođem k sebi.
Vlastita iskustva iz razdoblja naukovanja kod don Juana opisao je u knjizi Učenje don Juana objavljenoj 1968. Uslijedile su knjige Odvojena stvarnost (1971), Put u Ixtlan (1972), Priče o moći (1974), Drugi prsten moći (1977), Orlov dar (1981), Unutarnja vatra (1984), Snaga tišine (1987), Umijeće sanjanja (1993) i Magični pokreti (1998 ).
Sve su ove knjige postale bestseleri, a već je prva od njih izazvala podijeljene ocjene, dok su jedni bili oduševljeni drugi su proglasili Castanedu najobičnijim prevarantom, a njegovo djelo izmišljotinom. Međutim, utjecaj Učenja don Juana bio je vrlo velik, ono je mnoge potaklo na istraživanje misticizma, halucinogenih droga i novih stanja svijesti. Osim toga, povećalo je i interes moderne znanosti za proučavanje života i duhovne tradicije američkih domorodaca. Poštovaoci njegovog djela odaju mu priznanje zbog toga što je moderni svijet upoznao sa bogatom i starom šamanističkom tradicijom. Ona je, doduše, često bila predmet raznih istraživanja ali je, isto tako, uvijek bila promatrana izvana. Castaneda je, međutim, u njenim misterijama sudjelovao iznutra i vjerovatno bio prvi Zapadnjak koji ju je, gledanu iz te pozicije, tako dobro i iscrpno opisao. Neki pak njegov rad ocjenjuju kao najobičniju pseudoantropološku podvalu punu izmišljenih šamana i senzacionalističkih prikaza indijanskih svetih obreda. Za njih je on beskrupulozni prevarant koji je ostvario golemu zaradu banaliziranjem i komercijalnom eksploatacijom indijanske duhovne tradicije. Mnogi drže da se ne radi o autentičnim izvješćima već o alegorijama pisanim u duhu Guliverovih putovanja i Alise u Zemlji Čudesa. Don Juana smatraju fiktivnim likom kroz čija usta progovara sam autor, no Castaneda to opovrgava tvrdeći da je evropskoj intelektualnoj tradiciji, čijim se dijelom smatra, lik poput don Juana potpuno stran. Sebe naziva reporterom, a svoje knjige prikazima čudnog fenomena koji ga je natjerao na korjenite promjene u shvaćanju svijeta. Naglašava da je i njemu samom trebalo dosta vremena da prihvati fantastične činjenice sa kojima se suočio.
Neovisno o tome jesu li njegova djela opis stvarnih doživljaja ili tek izmišljotina, Castaneda je, svakako, vješt pisac. Bez obzira na to da li mu vjeruju ili ne, njegovi fantastični opisi jedne drugačije stvarnosti već nekoliko generacija čitalaca ne ostavlja ravnodušnima.

"Svi su putevi isti. Ni jedan ne vodi nigdje. Svi oni vode kroz šikaru, u šikaru i van šikare. Ima li taj put srce, to je jedino pitanje. Ukoliko ima, tada je dobar... ukoliko ga nema tada nije ni od kakve koristi. Oba puta ne vode nigdje, samo jedan ima srce, a drugi ga nema. Putovanje jednim prava je radost; sve dok ga slijediš bit ćeš jedno s njim. Zbog drugog ćeš proklinjati svoj život. Jedan te čini snažnim, drugi ti snagu oduzima."
 
Top