Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Carl Jung o životu, intelektu, greškama, ljubavi...

Poznati psihijatar i psihoterapeut iz Švajcarske bio je osnivač analitičke psihologije. Svoj doprinos dao i u oblasti antropologije, studija o religiji argheologije, filozofije i književnosti. Pročitajte neke od njegovih najboljih citata koje je objavio Addicted2success.

an54ukp.jpg


-Ko gleda izvan, sanja; ko gleda unutra, budi se.

-Ništa ne možemo da promenimo dok to ne prihvatimo. Osuđivanje ne oslobađa već ugnjetava.

-Ne možete doći do saznanja bez bola.

-Dug koji imamo prema igri mašte je nemoguće izračunati.

-Znanje ne počiva samo na istini već i na greškama.

-Ruke su često u stanju da reše misteriju sa kojom um ne može da izađe na kraj.

-Sve je u načinu na koji mi gledamo na stvari, a ne u tome kakve su one same po sebi.

-Veliki talenti su najdivniji i najopasniji plodovi na drvetu čovečanstva. Oni vise na krhkoj grani koja se svakoga može slomiti.

-Čovek koji nije prošao pakao svojih strasti nikada ih nije prevazišao.

-Gde vlada ljubav nema želje za moć, a gde dominira moć ljubav nedostaje. Jedno je uvek senka onog drugog.

-Kreiranje novoga nije isključivo produkt intelekta već je nastalo iz unutrašnjeg poriva. Kreativan um se igra sa objektima koje voli.

-Sramota je emocija koja izjeda.

-Racionalno rasuđivanje koje nam omogućava da iznesemo objektivne vrednosti kao validne, uopšte nije delo individualnog subjekta već ljudske istorije.

-Ništa nema tako jak uticaj na psihologiju i okruženje deteta kao neproživljen život njihovih roditelja.

-Male stvari koje imaju značenje imaju veći uticaj na celokupan život nego velike beznaćajne stvari.

- U dobro postavljenom pitanju se već nalazi pola odgovora.

-Za mene su snovi deo prirode koji nemaju nikakvu nameru da prevare već da izraze nešto najbolje što znaju.

-Kapacitet za usmeno razmišljenje nazivam intelektom. Kapacitet za pasivno i besmisleno razmišljanje zovem intelektualnom intuicijom.

-Ponekad zaista postoji toliki raskorak između genija i njegovih ljudskih kvaliteta, da čovek treba da se zapita da li bi bilo bolje da ima manje talenta.

-Ja sam uvek bio impresioniran da iznenađujući broj pojedninaca bira da ne koristi svoj um ukoliko ne mora. Isti je broj onih koji koriste svoj um ali na neverovatno glup način.

-Sve što nas nervira kod drugih nas vodi do toga da bolje razumemo sebe.

-Kreativna sila veoma lako može postati destruktivna. Sve zavisi od morala ličnosti.

-San koji nije shvaćen ostaje samo pojava. Onaj koji shvatite postaje životno iskustvo.

-Ne treba da se pretvaramo da svet razumemo samo intelektom jer ga poimamo i osećanjima. Stoga je osuđivanje intelekta samo polovina istine, što me da budem iskren dovodi do razumevanja njegove neadekvatnosti.

-Ukoliko čovek zna više od ostalih on postaje usamljen.

-Žalim zbog mnogih ludosti koje su proistekle iz moje tvrdoglavosti, ali bez te osobine ne bih dotigao svoj cilj.

-Najveći i najznačajniji problemi života su u osnovi nerešivi. Ne možete ih rešiti samo ih možete prerasti.

Izvor: BIZLife/Ženski kutak
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
17 citata psihologa Karla Junga, koji nam pomažu da bolje shvatimo sami sebe

UQF4O1P.jpg


Karla Gustava Junga možemo nazvati pozitivnim psihologom i filozofom. U bilo kojoj neurozi i depresiji, on je video impuls za širenje svesti.

Prikupili smo za vas 17 citata učenika Sigmunda Frojda, koji će pomoći da razumemo i prihvatimo sebe onakvim kakvi smo zaista:

♥ Ne zadržavaj ono što odlazi od tebe. Inače, neće doći ono što ide prema tebi.

♥ Ako čovek ne razume drugu osobu, on će težiti da je smatra budalom.

♥ Najteži teret koji leži na dečijim ramenima – to je neproživljeni život njihovih roditelja.

♥ Tvoja vizija će postati jasna tek tada kada pogledaš u svoje srce. Onaj ko gleda spolja – vidi samo snove, ko gleda unutar sebe, budi se.

♥ Usamljenost se ne odslikava odsutnošću ljudi oko vas, već nemogućnošću razgovora sa ljudima o tome šta je za vas značajno, ili neprihvatljivošću vaših uverenja.

♥ Mi težimo u prošlost ka svojim roditeljima, i napred ka svojoj deci, u budućnost koju nikad nećemo videti, ali o kojoj želimo da se pobrinemo.

♥ Depresija je kao dama u crnom. Ako je došla kod vas – ne terajte je. Pozovite je za sto, kao gošću, i poslušajte šta ona namerava da vam kaže.

♥ Sve što iritira kod drugih, može voditi ka razumevanju sebe.

♥ Ako ste talentovan čovek, to ne znači da ste nešto dobili. To znači da možete nešto dati.

♥ To, čemu se suprotstavljaš – opstaje.

♥ Osuda ne oslobađa, već guši.

♥ Vaš pogled postaće jasan samo tada kada ćete moći pogledati u svoju vlastitu dušu.

♥ Ja – nisam ono što mi se dogodilo, ja sam ono što sam odlučio da budem.

♥ Mi možemo misliti da u potpunosti kontrolišemo sebe. Međutim, prijatelj nam veoma lako reći o nama ono što mi ne vidimo.

♥ Zdrav covek ne muči druge. Oni koji su mučeni, po principu, pretvaraju se u mučitelje.

♥ Tužna je istina da se čovekov život, zapravo, sastoji od sklopa nepomirljivih suprotnosti – dana i noći, rođenja i smrti, sreće i nesreće, dobra i zla. Mi, čak, nismo ni sigurni da će jedna prevagnuti nad drugom, da će dobro nadvladati zlo, a radost suzbiti patnju.

♥ Naša ličnost je deo sveta koji nas okružuje, i njegova tajna je bezgranična.

(Izvor: UspesnaZena.com)
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
C.G. Jung: KRİZA SREDNJİH GODİNA ILI MOGUĆNOST VELIKE ŽIVOTNE PREKRETNICE?

1acdfe.jpg


U svom predavanju objavljenom pod naslovom Životna prekretnica, Jung govori o problemima čovjekovih životnih ciklusa ili, jednostavnije rečeno, o problemima čovjekova odrastanja i sazrijevanja. Svjestan da se radi o pitanjima na koja se može dati više od jednog odgovora, želi ukazati na osnovne probleme, teškoće i sumnje te zaključuje da se razvoj čovjeka temelji na psihičkom razvoju, a ključ je psihičkog razvoja u razvoju svijesti.

Naime, instinktivna psiha jednostavnog čovjeka ne poznaje propitivanje, sumnje, stid, pokušaje. Prema Jungu, instinktivno življenje ne donosi mogućnost humanog razvitka, dok nas svaki problem ili životna situacija koju treba riješiti prisiljava na veću svjesnost.

Odstupanje i stavljanje sebe u suprotnost prema instinktu stvara svijest.

Svaki problem znači mogućnost proširenja svijesti, ali istovremeno i rastanak od onog nesvjesnog, dječjeg u nama.

Razmatrajući opći ljudski odnos prema problemima, Jung zaključuje da često zanemarujemo vlastite poteškoće, ne spominjemo ih ili negiramo da postoje.

Čovjek želi jednostavan, siguran i gladak život i zbog toga su problemi tabu. Želimo sigurnost, a ne sumnju. Želimo rezultate, a ne pokušaje. Ne uviđamo pri tome da sigurnosti mogu nastati samo kroz sumnje, a rezultati samo kroz pokušaje.

Zašto čovjek uopće ima probleme?

Jung nas podsjeća da bez svijesti nema problema. Oni su poput goriva, hrane koja je nužna za naše stvarno sudjelovanje u životu. Dječji stupanj svijesti, kako kaže Jung, ne poznaje probleme jer je dijete u potpunosti ovisno o roditeljima.

Tek odrastao čovjek može sumnjati u sebe i stoga biti nejedinstven sam sa sobom.

Sažimajući zajedničke karakteristike neiscrpne raznolikosti problema mladenačkog doba, Jung navodi osnovni problem te životne stepenice – zadržavanje na dječjem stupnju svijesti, opiranje sudbinskim silama u nama i oko nas koje nas navode na odrastanje i sazrijevanje kroz postupno preuzimanje odgovornosti.

Neki dio naše osobnosti želi ostati dijete, odbija sve strano ili ga podčinjava svojoj volji, ili ne čini ništa. Otpor se usmjerava prema proširenju života (ili svijesti), što je bitna oznaka ove faze.

Veliki životni problemi nisu nikada zauvijek riješeni. Izgleda da je njihov smisao u tome da neprekidno radimo na njima. Jedino nas to čuva od zaglupljivanja i statičnosti.


Ukazujući na veliku životnu prekretnicu, što se ponekad naziva “krizom srednjih godina”, Jung upozorava na značajnu promjenu čovjekove duše.

Što se čovjek više približava sredini života i što mu je više uspjelo učvrstiti se u vlastitom stavu i socijalnom položaju, tim više mu izgleda da je otkrio pravi put i principe ponašanja. Ovdje se može dogoditi da postavljanje socijalnog cilja ide na račun totaliteta ličnosti.

Statistike pokazuju povećanu učestalost depresija oko četrdesete godine. U ovoj životnoj fazi između 35. i 40. godine priprema se značajna promjena čovjekove duše. To nije svjesna niti upadljiva promjena. Ponekad kao sporo mijenjanje karaktera, ili se jave osobine koje su se činile izgubljene u dječjoj dobi, ili interesi blijede.

Kao što se nezreli čovjek užasava pred nepoznanicama života i svijeta, tako i odrasli uzmiče pred drugom polovicom života kao da ga tamo čeka nešto nepoznato i opasno.

Proljeće ili jesen života nisu samo sentimentalni nazivi, već psihološke istine, pa i fiziološke činjenice jer “podnevni prevrat” kod čovjeka mijenja čak i tjelesna svojstva. Te promjene nisu fatalne nego dolaze prirodno sazrijevanjem ličnosti.

Najgore je to, smatra Jung, što čak i pametni i obrazovani ljudi žive ne znajući za mogućnost ovakvih promjena. Većinom nespremni stupaju u drugu polovinu života. Što je još gore, to se čini uz pogrešne pretpostavke o dotadašnjim istinama i idealima. Ono što je vrijedilo kao osobitost, pravilo, stil življenja u jednoj životnoj fazi, u drugoj fazi može biti smetnja koja traži nadilaženje.

Za mladog čovjeka može izgledati kao opasnost ili skoro grijeh da se previše bavi samim sobom, za starijeg je dužnost i neophodnost svoje biće podvrći ozbiljnom razmatranju. Umjesto ovoga, mnogi stariji ljudi radije postaju hipohondri, tvrdice ili vječiti mladići – što je sve posljedica sumanutosti da se drugom polovinom života upravlja principima iz prve polovine.

Čovjek sigurno ne bi doživio sedamdesetu i osamdesetu, kada ova dugovječnost ne bi odgovarala njegovoj vrsti. Zbog toga i njegovo popodne života mora imati vlastiti smisao i ne može biti žalostan privjesak prijepodneva.

Jung smatra da prirodni cilj prve polovine života može biti razvoj individue, osiguranje stabilnosti i briga oko potomaka.

Kada je taj cilj postignut, treba li stjecanje novca, osvajanje i proširivanje egzistencije i dalje nastavljati preko svakog razumnog smisla? Tko ovaj prirodni cilj prenese u popodne života, bit će prinuđen platiti to psihičkim gubicima. Isto kao što mladić koji dječji egoizam želi prenijeti u odraslo doba, svoju grešku plaća socijalnim neuspjesima.

Stjecanje materijalnih dobara, društveni položaj i obitelj – to su prema Jungu prirodne, “biološke” datosti, a njihovo ostvarenje ne bi smjeli miješati sa smislom života. A što bi onda mogao biti smisao i cilj druge polovine života?

Osvrćući se na povijesno iskustvo čovjeka, Jung potvrđuje da su od starih civilizacija do “primitivnih” plemena ljudi starije dobi uvijek bili oni koji su čuvali i prenosili znanje i iskustvo.

Kod nas je situacija ipak drugačija; stari se radije poistovjećuju s mladima, pri čemu je skoro ideal da otac bude brat svom sinu, a majka po mogućnosti mlađa sestra svojoj kćeri.

Razloge tog zastranjenja Jung nalazi u pogrešnim idealima, ali i u nemogućnosti znanosti i religije da ponude čovjeku adekvatne odgovore na temeljna pitanja o životu i smrti. Vjerovanje je postalo tako teška vještina da je postalo skoro nepristupačno obrazovanom dijelu čovječanstva.

U znanosti Jung vidi mnoštvo proturječnih mišljenja, bez uvjerljivih dokaza. Prema vlastitom iskustvu Jung smatra važnim sve religije ovog svijeta promatrati sa stajališta mentalne higijene, te iznosi da bi bilo dobro na smrt gledati kao na prijelaz, dio nepoznatog, velikog i dugog procesa življenja.

U razmatranju ograničenja mišljenja i intelekta Jung napominje da postoji i nešto više od toga, postoji mišljenje u pradavnim slikama, u simbolima, koje su starije od povijesnog čovjeka, urođene čovjeku od pradavnih vremena i koje nadživljavajući svaku generaciju vječno žive i ispunjavaju dubine naše duše.

Potpuni, cjeloviti, smisleni život moguć je samo u skladu s njima, a mudrost je vraćanje njima. Jung obrazlaže da se u stvarnosti ne radi ni o vjeri ni o znanju, već o podudaranju našeg mišljenja s praslikama našeg nesvjesnog koje su nepredstavljive majke svake misli koju je ikada u stanju dosegnuti naša svijest.

Jedna od drevnih slika koja postoji u svakodnevnom životu, a istovremeno može služiti i kao simbol, jest Sunce. Jung uspoređuje čovjeka sa Suncem. Ujutro se ono rađa iz noći (iz mora nesvjesnog) i postupno se uzdiže (širi utjecaj, napreduje) tako da u podne postiže točku kulminacije nakon koje počinje opadati. Sunce tada izgleda kao da skuplja svoje zrake koje je ranije isijavalo, a svjetlost i toplina smanjuju se do konačnog gašenja. Drugi dan ponovno, pa opet… Iako mi ljudi nismo Sunce, ipak ima nešto sunčano u nama, a to je naša svijest koja poput Sunca rastjeruje tamu, razotkriva dublje značenje našeg života i vodi nas samoostvarenju.

Autor: Uliks Šimoković
(Alternativainformacije.com)
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
C.G.Jung: Ne može se naučiti širenje pozitivne energije – ne može iz čovjeka izaći ono čega nema

KGJ739ce.jpg


Ima ljudi koji misle da se širenje pozitivne energije može naučiti, da postoje fraze, riječi ili rečenice koje stvaraju pozitivnu energiju same po sebi.

Nije tako.

Energija, pozitivna ili negativna, nalazi se u čovjeku.

Ne može iz čovjeka izaći ono čega tamo nema.

Da bismo mogli širiti mir, moramo se najprije mirom napuniti.

Da bismo mogli širiti radost, mora nam najprije srce biti radosno.

U suprotnom i riječi najveće utjehe zvučat će kao napad iz usta nezadovoljnog čovjeka.

Carl Gustav Jung / alternativainformacije.com / Preuzeto sa: Atma
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Umetnost stavljanja imaginacije u službu života (Tema: Jung)

jung3d915918cba13ee7.jpg


Piše: Vladeta Jerotić

Za svaku psihoterapiju neuroza analitički orijentisanu, za Jungovu naročito, proučavanje snova ima bitan značaj za dijagnozu, prognozu i terapiju neurotičnog pacijenta.

Mi ćemo se ovde samo kratko osvrnuti na glavne teze Jungovog učenja ο snovima.

  1. San se ne može okarakterisati, kao što to Frojd misli, generalnim smanjivanjem psihičke delatnosti i »spuštanjem mentalnog nivoa« (Janet). Naprotiv, afektivno jezgro nekog kompleksa intenzivira unutarnji život za vreme spavanja. Cilj ovog intenziviranja jeste kompenzatorni odnos sna prema nekom svesnom stavu snevača.
  2. Prospektivna funkcija sna mora se razlikovati od njene kompenzatorne funkcije. Dok se kompenzacija mora obeležiti u smislu samoregulacije psihičkog organizma kao svrsishodna delatnost, prospektivna funkcija je u nesvesnom pripremana anticipacija budućeg svesnog delovanja jedinke. Osim prospektivnog i kompenzatornog, Jung smatra da san može da bude i reduktivan, u Frojdovom smislu.
  3. Tumačenje nekog sna može da se sprovede po sledećoj šemi zbivanja u snu: a) mesto i vreme u kojima se početak sna dešava, kao i ličnosti sna; b) ekspozicija sna, to jest obelodanjivanje problema; c) peripetija sna koja se odnosi na intenziviranje čvora problema, a koja se penje do mogućeg klimaksa, i d) razrešavanje, lizis, rezultat sna, ukazivanje na njegovu kompenzatornu I prospektivnu funkciju.
  4. Onaj koji hoće da shvati mogućnosti značenja snova treba da povede najpre računa ο nekoliko tipičnih situacija u kojima se određeni snovi pojavljuju: a) san se pojavljuje kao reakcija nesvesnog na neku određenu, svesnu situaciju, pri čemu nesvesno deluje dopunjavajuće ili kompenzirajuće i pri tome jasno ukazuje na »ostatke dana«; b) san ne dolazi kao reakcija na neku određenu, svesnu situaciju, već na osnovu izvesne spontanosti nesvesnog, koje, međutim, pruža u snu novu situaciju koja je upravo suprotna svesnoj situaciji, stvarajući ovako konflikt sa njom, i c) nesvesno produkuje san koji nema više nikakve veze sa bilo kakvom svesnom situacijom, snevač se čudi svome snu, ne razume ga, ali je i njime do te mere zahvaćen i od njega uzbuđen da upravo ovakav afektivan odgovor ukazuje da se možda radi ο nekom arhetipskom snu.
  5. San je samostalno ispoljavanje nesvesnog, on poseduje svoju sopstvenu realnost i predstavlja svoj sopstveni svet.
  6. Daleko je od istine Frojdova tvrdnja da san najčešće ima težnju da zadovolji naše potisnute seksualne želje. I mnogo drugih želja i potreba traže da probiju prag i da nam se obelodane u snu. Među ovim težnjama seksualne i agresivne zauzimaju, doduše, značajno mesto, ali nikako nisu jedine.
  7. Jung je prvi proučavao kod jedne iste individue seriju snova i iz ove serije bio je u stanju da zaključi da je objašnjavanje snova neophodno dopuniti razumevanjem sna, a tumačenju znakova u snu protivstavio je hermeneutički postupak raznovrsnog tumačenja simbola u snu.
  8. Svaki sadržaj sna je uvek višeznačan, otud preuzimanje standardnih simbola u snu ne vodi daleko u tumačenju sna. Tako na primer, dok kula za Frojda znači falus, podrum — vagina, za Junga kula još znači izolaciju, zaštitu prema spolja, gordost itd., a podrum znaci nesvesno, tamno, podzemno, majčinsko, itd.
  9. Tumačenje snova je umetničko delo koje zahteva odlično poznavanje ne samo svoje sopstvene psihe, već i poznavanje svesnog i nesvesnog stava snevača, zatim poznavanje simbola, mitologija i religija čovečanstva, itd.
ODNOS PREMA PSIHOTERAPIJI

Dok su Frojd i Adler bili skloni da pojednostave svoj prilaz neurotičnom pacijentu, tražeći da u njemu prepoznaju prvenstveno seksualne, odnosno agresivne korene njegove neuroze, Jung je jedini bio energično protiv toga da se bilo koja teorijska šema, ma koliko bila logična, ubedljiva i praksom dokazana, zvala se ona arhetip, Edipov kompleks ili osećanje inferiornosti, apriori uzima kao uvek ispravna i uvek primenljiva kod svakog neurotičnog ili psihotičnog pacijenta. Ne lišavajući sebe, naravno, nekog polaznog teorijskog stava i do tada stečenih znanja u praksi, psihoterapeutski rad sa pacijentom, prema Jungovom mišljenju, mora biti uvek nov i uvek stvaralački, stvaralački na način umetničke improvizacije, jer je svaki pacijent jedinstven, zaseban, i neponovljiv čovek, u izvesnom smislu čak nov eksperiment života, koji se mora lagano i tačno upoznavati, kako bi mu se moglo efikasno pomoći. Ovakav rad sa pacijentom očevidno nije nimalo lak, on zahteva uvek nov napor i novo oživljavanje empatije kod terapeuta i često traje više meseei, pa i godina. Otud može biti uspešno izveden samo u individualnom psihoterapeutskom kontaktu između dva u biti ravnopravna partnera u kome i jedan i drugi partner unose celog sebe, očigledno ne bez rizika.

Ovo je razlog zbog čega je Jung, nasuprot Frojdu, upotrebljavao u tehnici svojih analiza fotelju umesto kauča. Dajući prednost fotelji, Jung je smatrao da se na ovaj način izbegava preterana pasivnost, infantilizacija i stvaranje veštačkog autoerotizma kod pacijenta, samim tim izbegava se pacijentova izolovanost od života. Treba reći da je ovakva tehnika, »oči u oči«, zamornija za terapeuta, čiji izraz lica za vreme seanse pacijent budno prati.

Dok je reč ο tehnici psihoterapeutskog rada kod Junga, treba naglasiti da je Jung bio prvi koji je pre Frojda tražio da svaki psihoterapeut koji želi da radi dubinsku psihoterapiju sa pacijentima, treba da bude sam podvrgnut analizi od strane starijeg i iskusnijeg kolege.

Po Jungovom mišljenju, može da se kaže bez preterivanja da u svakoj psihoterapiji koja ne spada u tzv. malu psihoterapiju, u kojoj se deluje na pacijenta samo savetom, sugestijom ili razumnim objašnjenjem, već koja ide u terapeutske intervencije tzv. velike psihoterapije, skoro u polovini slučajeva ova terapija je ujedno i samoispitivanje lekara. Ne u šta je čovek uveren, već da je ćovek uveren, delovalo je u svim vremenima, mudro kazuje Jung. Ovo, naravno, u prvom redu važi za lekara, jer ovaj zaista može da pomogne pacijentu samo onoliko koliko ima stabilnosti i zrelosti u njemu samom.

Jungova psihoterapija je najpre sveobuhvatna terapija koja traži i nalazi smisao kako u zdravom, tako i u bolesnom življenju svakog čoveka. Ona polazi od osnovne hipoteze da kada neki čovek ispolji psihogeni simptom, onda ovaj simptom predstavlja tzv. signal-simptom koji odaje neki konfliktni poremećaj na psihičkom planu, koga subjekt nije svestan. Ο kakvom se konfliktu radi, da li je on nagonske prirode ili je konflikt moralne prirode, pri čemu naše osećanje dužnosti, potreba za ispaštanjem i plodnom patnjom mogu isto tako da budu potisnuti kao i bilo koji nagon, pitanja su koja pacijent i njegov slobodno izabrani psihoterapeut treba da počnu zajednički da rešavaju. Susret između pacijenta i psihoterapeuta u Jungovoj psihoterapiji predstavlja neku vrstu dijalektičkog suočavanja sa početnim ciljem prepoznavanja odnosa između svesnog i nesvesnog u pacijentu, pri čemu pacijent treba sve više da prepozna kako svaka od ove dve psihičke suštine ima svoju strukturu, svoje zakone i fenomene, svoj jezik.

Psihoterapeut, za izvesno duže vreme, na početku analize treba da ostane u nekoj vrsti posredništva ili samo živi i elastični svedok u raspravi koja se vodi između svesnog i nesvesnog u pacijenta.

Psihoterapeutski rad sa pacijentom počiva, prema Jungu, na četiri bitna elementa: na poverenju i ispovedanju koji sami za sebe mogu da imaju katarzičko dejstvo; na transferu i analizi transfera, koji, međutim, u poređenju sa Frojdovim pojmom transfera ima relativan značaj; na edukaciji i samoedukaciji, jer analiza nije nikakva umetnost radi umetnosti, već bolje upoznavanje sebe treba da navede pacijenta na smislenije postupke u životu i postepeno dovede do metamorfoze ličnosti, najtežeg, ali i najpoželjnijeg elementa u Jungovoj psihoterapiji.

Nema, međutim, uspešne psihoterapije bez izgrađivanja tipologije i karakterologije koje predstavljaju veliku korist u razumevanju funkcionisanja i osetljivosti psihičkog ponašanja nekog bića. Otud je Jung razlikovao »tipove stava« i »tipove funkcija«. U tipove stave spadaju dva osnovna stava i to ekstravertan, kod koga je primum movens okrenut spoljnjem svetu, oblikujući se prema objektima okoline, zapostavljajući i potcenjujući sve subjektivno, i introvertan, oblikujući se prvenstveno prema unutarnjem mikrokosmosu, pokazujući rezervu i nepoverenje prema objektima u svetu.

Jung je sve više, što su godine njegovog praktičnog rada odmicale, imao među svojim pacijentima one koji su se nalazili, po starosti, u drugoj polovini života. Njega su više zanimale one neuroze druge polovine života kod kojih su pacijenti nesvesno ili svesno tražili smisao svoga života, postavljali glasno ili preko svojih snova i drugih nesvesnih tvorevina pitanja smisla krivice, straha i patnje. Naravno da ovakvih pacijenata nije bilo na početku Jungove psihijatrijske karijere mnogo, ali vremenom, ovo je Jung tačno uočio, što je život u Evropi postajao komplikovaniji i zagušljiviji, a naročito posle drugog svetskog rata kada su bile ozbiljno poljuljane mnoge do tada ustaljene norme vrednosti, broj pacijenata, i to ne samo starijih godina, koji su postavljali vrlo potresno i emotivno proživljeno pitanja ο smislu postojanja i naročito smislu patnje, naglo je rastao.

Sve neuroze, inače, Jung je delio, sa psihološkog a ne sa kliničkog gledišta, u dve velike grupe: jedna grupa neuroza se odnosi na one ljude suviše pripojene uz neki kolektiv čija individualnost nije dovoljno razvijena, a iz kojih progovara u vidu nekog neurotičnog signala-simptoma nezadovoljstvo ovakvim stanjem; druga grupa neuroza obuhvata hipertrofirane individualiste čije je prilagođavanje kolektivu ostalo atrofično, a kaj i takođe ispoljavaju neke specifične neurotične signale-simptome koji jasno ukazuju da i ovi ljudi nisu zadovoljni svojim stanjem.

Dosledan svome shvatanju suštine neuroza, Jung i u psihoterapiji smatra da pacijent ne treba da traži poništavanje neuroze, već se mora uz pomoć psihoterapeuta potruditi da nauči na šta neuroza hoće da ga upozori, ο čemu ga obaveštava, kakav značaj i cilj ima, jer neuroza je u prvom redu »kriza individuacije«. Štaviše, pacijent, prema Jungovom mišljenju, treba da bude zahvalan neurozi, jer nije neuroza ta koja treba da bude lečena, ona je ta koja nas leči. Ovakvo Jungovo shvatanje ο bolesti, koje nama danas može da izgleda i preterano, u stvari je jedan od retkih doslednih nastavljanja shvatanja svih velikana medicine u prošlosti, od Hipokrata do Paracelzusa, što bi sažeto najpribližnije ovako trebalo da glasi: kada je čovek bolestan, bolest predstavlja pokušaj prirode da ga leči. Uz ovu formulu ide dobro i jedna Paracelzusova misao koja kaže da je svaka bolest vatra koja čisti.

Kada se govori ο analitičkoj psihoterapiji, treba pomenuti još dve metode kojima se ova vrsta psihoterapije služi u lečenju: to je metoda tzv. aktivne imaginacije i korišćenje crteža i slika koje bolesnici stvaraju u toku terapije.

Dok je za mnoge mislioce, naročito filozofske, ali i brojne psihijatre, pripadnike starije škole, mašta predstavljala nepoznanicu sumnjivog porekla i često negativnog dejstva, Jung je preuzeo na sebe zadatak ponovnog uspostavljanja vrednosti i važnosti mašte. U imaginaciji Jung vidi ništa manje nego snagu koja vodi svet i prema tačnim rečima Rolanda Kaena, najpoznatijeg francuskog analitičara Jungove škole, Jungova psihoterapija mogla bi se valjano definisati kao umetnost stavljanja imaginacije u službu života i života u službu realizacije imaginacije.

Polazeći od ovakve opšte ocene vrednosti mašte Jung je izradio svoju metodu aktivne imaginacije koja se sastoji u sledećem: bolesnik treba da učini napor voljne nepažnje i potpunog opuštanja, fizičkog i mentalnog, sve do dremeža, koji bi bio uvod u san. U ovakvoj maksimalno mogućoj relaksaciji pacijent treba da primeti i saopšti sve percepcije, ideje, osećanja, intuicije, koji mu posećuju duh, koji se spontano pojavljuju u misli, kao i sve slike koje se projektuju na crnom ekranu zatvorenih očnih kapaka. Ovakva metoda sačinjena paradoksalno od aktivne pasivnosti čini velike usluge pacijentu i terapeutu, i to naročito onda kada pacijent u toku psihoterapeutskih seansi ne može da upamti snove ili dospeva u stanje unutarnje prepreke kada nije u stanju da kaže bilo šta novo lekaru. Materijal koji ova metoda nudi psihoterapeutskim partnerima dragocen je jer ne dolazi iz svesti i katkad se može dobro uporediti sa hipnagoškim slikama koje prethode normalnom snu, a često ovaj materijal ima vrednost i samog sna. U stvari, materijal aktivne imaginacije najčešće dolazi iz predsvesnog i izražava njegove težnje, a može se lako izolovati i pratiti u njegovom više ili manje autonomnom razvoju.

Danas se u svetu Jungova psihoterapija uči kao i svaka druga metoda dubinske analize. Psihoterapeutsko školovanje i naročito plodna primena u praksi zahtevaju kompletnu ličnost terapeuta koji ne mora biti samo lekar. Dobro poznavanje filozofije, mitologije i istorije religija, uz neophodan dar introspekcije i nezaglušenog vrela intuicije, sa životnim iskustvom koje za sobom ima, veoma su poželjni kvaliteti za analitičkog psihoterapeuta. Njegova sopstvena strast da postavlja egzistencijalna pitanja i traži na njih odgovor, emotivna otvorenost i dublja empatična zainteresovanost za sudbinu drugog čoveka, približila bi ovakvog psihoterapeuta već i samoj ličnosti Karl Gustava Junga, ličnosti koja je nepokolebljivo verovala u čoveka kao stvaraoca i u psihoterapiju kao buduću široko rasprostranjenu metodu lečenja u medicini.

(Fenomeni.me)
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Karl Gustav Jung - Čovek pobeđuje ne samo prirodu već i duh, i ne shvatajući šta čini

f6594de3cb599e60cb8a7e426b64b0ca_L0f6655b0236821d9.jpg

Nikolaj Bogdanov Beljski - Nova bajka

Kada razmotrimo duh u arhetipskoj formi u kojoj se pojavljuje u bajkama i snovima, on se predstavlja u slici koja se neobično razlikuje od svesne ideje o duhu, koji je podeljen u mnogo značenja. Duh je prvobitno bio duh u ljudskom ili životinjskom obliku, daimónion koji je pristupio čoveku izvana. Ali naš materijal već pokazuje tragove ekspanzije svesti koja je postepeno počela da zauzima tu prvobitno nesvesnu teritoriju i da preobražava te daimónione, bar delomično, u voljne postupke.

Čovek pobeđuje ne samo prirodu već i duh, i ne shvatajući šta čini. Čoveku prosvetljenog intelekta učini se da je ispravio zabludu kada uvidi da je ono što je smatrao duhovima samo ljudski duh, i to, na kraju, njegov vlastiti duh. Sve nadljudske stvari, bilo dobre ili rđave, koje su ranija vremena smatrala daimónionima svedene su na “razumne“ proporcije kao da su bile čista preterivanja, i izgleda kao da se sve nalazi u najboljem mogućem redu. Ali, da li su zajednička ubeđenja prošlosti stvarno i samo preterivanja? Ako nisu, onda integracija duha označava njegovu demonizaciju, pošto su nadljudski duhovni posrednici koji su ranije bili sputani u prirodi sada uvedeni u ljudsku prirodu, obogativši je tako nekakvom moći koja širi granice ličnosti ad infinitum na najopasniji način. Pitam prosvećenog racionalistu: da li je njegova racionalna redukcija dovela do korisne kontrole materije i duha? On će ponosno ukazati na napretke fizike i medicine, na oslobađanje uma od srednjovekovne zatupljenosti i - kao dobronamerni hrišćanin - na gubljenje straha od demona. Ali, mi nastavljamo da pitamo: do čega su dovela sva druga kulturna dostinuća? Užasan odgovor se nalazi pred našim očima: čovek nije oslobođen ni od kakvog straha, grozna noćna mora bdi nad svetom. Razum je do sada tužno propadao, a stvar koju su svi želeli da izbegnu i dalje se kreće u strašnom napretku. Čovek je ostvario obilje stvari, ali nasuprot tome, širom je otvorio ambis, i šta će se sada desiti s njim - gde će moći da se zaustavi?

Iz dela Duh bajke
(Artnit.net)
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
C.G. Jung: “Između 35. i 40. godine života priprema se značajna promjena čovjekove duše!”

man-1519665_960_720-696x398ced17eeb3d135b90.jpg


Carl Gustav Jung (1875. – 1961.) švicarski je psiholog, psihijatar, psihoanalitičar i autor brojnih djela koje nije lako svrstati u neku od postojećih kategorija. Životni vijek provodi u nutarnjim preispitivanjima, tražeći poveznice psihologije, filozofije, religije, alkemije, snova, arhetipova i simbola, produbljujući put prema vlastitoj individuaciji – jednom od ključnih pojmova cjelokupne Jungove psihologije. Individuacija je proces rasta i razvoja ličnosti kroz mnogobrojna iskustva i drame života do ostvarenja zrelosti i cjelovitosti.
Danas postoje različita gledišta na Jungov doprinos u objašnjenju esencijalnih psihičkih procesa čovjeka. Materijalistički orijentirani znanstvenici osporavaju njegov pristup, dok oni otvorenijeg duha i danas nalaze inspiraciju, kao i brojne mogućnosti primjene Jungove ostavštine čovječanstvu (analitička psihologija, interpretacija mitologije, sinkronicitet, procesna psihologija…).
U svom predavanju objavljenom pod naslovom Životna prekretnica, Jung govori o problemima čovjekovih životnih ciklusa ili, jednostavnije rečeno, o problemima čovjekova odrastanja i sazrijevanja.
Svjestan da se radi o pitanjima na koja se može dati više od jednog odgovora, želi ukazati na osnovne probleme, teškoće i sumnje te zaključuje da se razvoj čovjeka temelji na psihičkom razvoju, a ključ je psihičkog razvoja u razvoju svijesti.
Naime, instinktivna psiha jednostavnog čovjeka ne poznaje propitivanje, sumnje, stid, pokušaje. Prema Jungu, instinktivno življenje ne donosi mogućnost humanog razvitka, dok nas svaki problem ili životna situacija koju treba riješiti prisiljava na veću svjesnost.
Odstupanje i stavljanje sebe u suprotnost prema instinktu stvara svijest.
Svaki problem znači mogućnost proširenja svijesti, ali istovremeno i rastanak od onog nesvjesnog, dječjeg u nama.

Razmatrajući opći ljudski odnos prema problemima, Jung zaključuje da često zanemarujemo vlastite poteškoće, ne spominjemo ih ili negiramo da postoje.
Čovjek želi jednostavan, siguran i gladak život i zbog toga su problemi tabu. Želimo sigurnost, a ne sumnju. Želimo rezultate, a ne pokušaje. Ne uviđamo pri tome da sigurnosti mogu nastati samo kroz sumnje, a rezultati samo kroz pokušaje.

Zašto čovjek uopće ima probleme?

Jung nas podsjeća da bez svijesti nema problema. Oni su poput goriva, hrane koja je nužna za naše stvarno sudjelovanje u životu. Dječji stupanj svijesti, kako kaže Jung, ne poznaje probleme jer je dijete u potpunosti ovisno o roditeljima.
Tek odrastao čovjek može sumnjati u sebe i stoga biti nejedinstven sam sa sobom.
Sažimajući zajedničke karakteristike neiscrpne raznolikosti problema mladenačkog doba, Jung navodi osnovni problem te životne stepenice – zadržavanje na dječjem stupnju svijesti, opiranje sudbinskim silama u nama i oko nas koje nas navode na odrastanje i sazrijevanje kroz postupno preuzimanje odgovornosti.
Neki dio naše osobnosti želi ostati dijete, odbija sve strano ili ga podčinjava svojoj volji, ili ne čini ništa. Otpor se usmjerava prema proširenju života (ili svijesti), što je bitna oznaka ove faze.
Veliki životni problemi nisu nikada zauvijek riješeni. Izgleda da je njihov smisao u tome da neprekidno radimo na njima. Jedino nas to čuva od zaglupljivanja i statičnosti.

Ukazujući na veliku životnu prekretnicu, što se ponekad naziva “krizom srednjih godina”, Jung upozorava na značajnu promjenu čovjekove duše.
Što se čovjek više približava sredini života i što mu je više uspjelo učvrstiti se u vlastitom stavu i socijalnom položaju, tim više mu izgleda da je otkrio pravi put i principe ponašanja. Ovdje se može dogoditi da postavljanje socijalnog cilja ide na račun totaliteta ličnosti.
Statistike pokazuju povećanu učestalost depresija oko četrdesete godine. U ovoj životnoj fazi između 35. i 40. godine priprema se značajna promjena čovjekove duše.
To nije svjesna niti upadljiva promjena. Ponekad kao sporo mijenjanje karaktera, ili se jave osobine koje su se činile izgubljene u dječjoj dobi, ili interesi blijede.

Kao što se nezreli čovjek užasava pred nepoznanicama života i svijeta, tako i odrasli uzmiče pred drugom polovicom života kao da ga tamo čeka nešto nepoznato i opasno.

Generacije Proljeće ili jesen života nisu samo sentimentalni nazivi, već psihološke istine, pa i fiziološke činjenice jer “podnevni prevrat” kod čovjeka mijenja čak i tjelesna svojstva. Te promjene nisu fatalne nego dolaze prirodno sazrijevanjem ličnosti.
Najgore je to, smatra Jung, što čak i pametni i obrazovani ljudi žive ne znajući za mogućnost ovakvih promjena. Većinom nespremni stupaju u drugu polovinu života. Što je još gore, to se čini uz pogrešne pretpostavke o dotadašnjim istinama i idealima. Ono što je vrijedilo kao osobitost, pravilo, stil življenja u jednoj životnoj fazi, u drugoj fazi može biti smetnja koja traži nadilaženje.
Za mladog čovjeka može izgledati kao opasnost ili skoro grijeh da se previše bavi samim sobom, za starijeg je dužnost i neophodnost svoje biće podvrći ozbiljnom razmatranju. Umjesto ovoga, mnogi stariji ljudi radije postaju hipohondri, tvrdice ili vječiti mladići – što je sve posljedica sumanutosti da se drugom polovinom života upravlja principima iz prve polovine.
Čovjek sigurno ne bi doživio sedamdesetu i osamdesetu, kada ova dugovječnost ne bi odgovarala njegovoj vrsti. Zbog toga i njegovo popodne života mora imati vlastiti smisao i ne može biti žalostan privjesak prijepodneva.

Jung smatra da prirodni cilj prve polovine života može biti razvoj individue, osiguranje stabilnosti i briga oko potomaka.
Kada je taj cilj postignut, treba li stjecanje novca, osvajanje i proširivanje egzistencije i dalje nastavljati preko svakog razumnog smisla? Tko ovaj prirodni cilj prenese u popodne života, bit će prinuđen platiti to psihičkim gubicima. Isto kao što mladić koji dječji egoizam želi prenijeti u odraslo doba, svoju grešku plaća socijalnim neuspjesima.
Stjecanje materijalnih dobara, društveni položaj i obitelj – to su prema Jungu prirodne, “biološke” datosti, a njihovo ostvarenje ne bi smjeli miješati sa smislom života. A što bi onda mogao biti smisao i cilj druge polovine života?
Osvrćući se na povijesno iskustvo čovjeka, Jung potvrđuje da su od starih civilizacija do “primitivnih” plemena ljudi starije dobi uvijek bili oni koji su čuvali i prenosili znanje i iskustvo.
Kod nas je situacija ipak drugačija; stari se radije poistovjećuju s mladima, pri čemu je skoro ideal da otac bude brat svom sinu, a majka po mogućnosti mlađa sestra svojoj kćeri.
Razloge tog zastranjenja Jung nalazi u pogrešnim idealima, ali i u nemogućnosti znanosti i religije da ponude čovjeku adekvatne odgovore na temeljna pitanja o životu i smrti. Vjerovanje je postalo tako teška vještina da je postalo skoro nepristupačno obrazovanom dijelu čovječanstva.
U znanosti Jung vidi mnoštvo proturječnih mišljenja, bez uvjerljivih dokaza. Prema vlastitom iskustvu Jung smatra važnim sve religije ovog svijeta promatrati sa stajališta mentalne higijene, te iznosi da bi bilo dobro na smrt gledati kao na prijelaz, dio nepoznatog, velikog i dugog procesa življenja.
U razmatranju ograničenja mišljenja i intelekta Jung napominje da postoji i nešto više od toga, postoji mišljenje u pradavnim slikama, u simbolima, koje su starije od povijesnog čovjeka, urođene čovjeku od pradavnih vremena i koje nadživljavajući svaku generaciju vječno žive i ispunjavaju dubine naše duše.
Potpuni, cjeloviti, smisleni život moguć je samo u skladu s njima, a mudrost je vraćanje njima. Jung obrazlaže da se u stvarnosti ne radi ni o vjeri ni o znanju, već o podudaranju našeg mišljenja s praslikama našeg nesvjesnog koje su nepredstavljive majke svake misli koju je ikada u stanju dosegnuti naša svijest.
Jedna od drevnih slika koja postoji u svakodnevnom životu, a istovremeno može služiti i kao simbol, jest Sunce. Jung uspoređuje čovjeka sa Suncem. Ujutro se ono rađa iz noći (iz mora nesvjesnog) i postupno se uzdiže (širi utjecaj, napreduje) tako da u podne postiže točku kulminacije nakon koje počinje opadati.
Sunce tada izgleda kao da skuplja svoje zrake koje je ranije isijavalo, a svjetlost i toplina smanjuju se do konačnog gašenja. Drugi dan ponovno, pa opet… Iako mi ljudi nismo Sunce, ipak ima nešto sunčano u nama, a to je naša svijest koja poput Sunca rastjeruje tamu, razotkriva dublje značenje našeg života i vodi nas samoostvarenju.

Izvor: nova-akropola / Uliks Šimoković / atma.hr
 
Natrag
Top