Bosna i Herecegovina od 1995 tranzicija i rekonstrukcija privrede - sociologija

Cupidon
VIP
Učlanjen(a)
04.10.2009
Poruka
5.207
Bosna i Herecegovina od 1995 tranzicija i rekonstrukcija privrede - sociologija




UVOD


1. Post komunistička demokratija


1.1. Diskursi demokratske tranzicije

U 1989-toj godini probudila su se velika očekivanja u pogledu demokratske transformacije u zemljama koje će se uskoro nazvati postkomunističkim svijetom.
1989. godine post-kounistički svijet je bio svjedok mnogih događaja: ekonomske katastrofe, međuetnički ratovi, građanski konflikti, politička nestabilnost...
naravno neke zemlje su bile mnogo usoješnije u raznim dimenzijama tranzicije. [FONT=&quot][1][/FONT]
U post-komunističkim društvima ima više raznih interpretacija o tome šta konstituiše suštinu demokratije. Politički akteri u ovim društvima često pravdaju sopstvene projekte i preferirane političke poretke jezikom demokratije-čak i kad su ovi projekti direktno suprotstavljeni jedni drugima.
Među onima koji se bave proučavanjem post-komunističke političke transformacije bilo je previše onih prema čijem mišljenjuje adekvatan model demokratije bio minimalistički ili elektorski. Ovaj model se bazira na opisu realistične demokratije Jožefa Šumperta, kao izborne borbe između nadmećućih elita. Obični građani imaju privremenu glasačku ulogu u ovom modelu, ali se tretiraju kao ne informisani i apatični i zbog toga nesposobni da vrše efektivnu kontrolu nad sadržajem javne politike.1
Treba da prestanemo da brinemo o političkoj tranziciji ili transformaciji kada jednom dođe do kompetitivnih izbora. Džon Miler kaže : ² Većina post-komunističkih zemalja Centralne i Istočne Evrope je, praktično, završila tranziciju ka demokratiji...ono što one sad imaju je uglavnom to. One su već potpuno razvijene demokratije ako koristimo kao model stvarne zapadne zemlje (nasuprot nekoj vrsti lebdećeg ideala) ... posljedica sada može biti smisleno smirivanje priče o tranziciji i stavljanje tihog, dostojanstvenog, kraja novom polju tranzitologije. ²





1.2 .Socijalna demokratija prema liberalizmu

Socijalni demokrate vjeruju u supstancijalnu intervenciju države u tržišnu ekonomiju zajedno sa vladinim ulaganjem u programe blagostanja. Tako demokratski sistem treba da učini više od dopuštanja građanima da postavljaju zajtjeve i ponude; treba da obezbjede da građanske ptrebe budu zadovoljene. Kao kontrast liberali vjeruzju da civilno društvo može i treba da podrazumijeva mnoge od zadataka koje socijalne demokrate pripisuju državi. Liberali vjeruju u minimalnu državu i maksimalan prostor za tržište. Pravi liberali vjeruju da je ovakav aranžman prigodan bilo gdje i bilo kada. Zastupnici ²šok terapije², primjenjene u Poljskoj poslije 1989, preuzimaju neke liberalne savjete za vremenski ograničen tranzicioni period, ali, takođe, zahtjevaju jaku intervencionističkudržavu koja terba da kreira novi tržišni poredak.

2.Teorija društvene promjene i postsocijalistička transformacija istočno-evropskih zemalja

Razdoblje poslije preokreta i 1989. godine moglo bi se sa stanovišta društvene teorije označiti kao vrijeme intenzivnih pokušaja da se definišu osnovne pretpostavke jedne nove opšte teorije društvene promjene. Do kraja devedesetih godina savremeno društvo je uglavnom posmatrano u okviru šeme koja savremeni svijet dijeli na dvije međusobno suprotstavljene ² društvene formacije² -kapitalizam i socijalizam. Takva podjela je u periodu od gotovo pola vijeka bila dominantna u njširem krugu društvenih nauka. Preokret iz 1989. godine otvorio je niz pitanja od bitnog značaja za svaku opštu teoriju društvene promjene. Prije svega je postavljeno pitanje da li ovaj preokret označava kraj samo jednog oblika socijalizma ili je njime nagovješten kraj svake ideje o socijalizmu kao mogućem projektu društva budućnosti? Povećan je interes sociologa i drugih društvenih teoretičara za procese,oblike i činioce društveni promjena u različitim tipovima savremenih društava. U vezi s ovim oživjele su i rasprave pretpostavkama i mogućnostina zasnivanja jedne opšte teorije društvene promjene. Ovim pitenjem svojevremeno se bavio i Talkot Parsons, najistaknutiji predstavnik funkcionaliustičkog shavtanja društva u sociologiji druge polovine 20. vijeka. On je dugo zastupao gledište da je na sadašnjem stepenu razvoja sociologije kao nauke jedna opšta teorija društvene promjene nemoguća iz razloga što se još ne raspolaže pouzdanim saznanjima o pojedinim procesima unutar društvenog sistema. Ovakav stav Parsons je poslije donekle ublažio.
Pošto se sva društva kreću od nižih ka višim stepenima složenosti, čime povećavaju svoje mogućnosti prilagođavanja na promjene okoline, Parsons je procese društvene evolucije opisao pomoću sintagme ²evolutivne univerzalije².
Pod univerzalijama je podrazumijevao inovacije koje društvima obezbjeđuju da bitno povećaju svoje adaptivne sposobnosti ne samo s gledišta preživljavanja već i s gledišta mogućnosti da obezbjede dalje.

3. Društvena i sistematska integracija post socijalističkih društava

Jedna od osobenosti dosadašnjih proučavanja istočno eropskih društava sastoji se u naizmjeničnoj upotrebi dvije različite teorijske perspektive. U jednom slučaju uglavnom se imaju u vidu procesi dezintegracije ovih društava kao određenih oblika državne organizacije, dok se u drugom slučaju one pretežno vide kao osobeni globali društveni entitet. Oba pristupa su relevantna u teorijskom smislu, ali nije opravdano njihovo često preklapanje, tj. nedovoljno razlikovanje.
Raspad državne organizacije nekih istočno evropskih zemalja uglavnom je posljedica promjena do kojih je došlo unutar njihovih ekonomskih i političkih sistema. Riječ je o promjeni društvenog poretka koji je postojao i u etnički heterogenim državnim zajednicama. I ako su ovdje procesi državne i društvene dezintegracije okončani istovremeno njihov doprinos društvenoj promjeni ni izdaleka nije podjednak. To znači da je raspad državnih okvira . Zbog toga se ovdje razmatraju samo procesi integracije i dezintegracije postsocijalističkih društava.
U okviru nekoliko vodećih teorijski orjentacija, prije svega funkcionalizma, marksizma i konfliktne teorije, potraženi su novi odgovori na prastaro pitanje : kako se društvo može održati kao cjelovita zajednica, odnosno na koji način svi njegovi važni dijelovi mogu biti što čvršće povezani? Dva njčešća odgovora na oo pitanje svode se na nepohodnost prihvatanja izvjesnog skupa zajedničkih vrijednosti odnosno učvršćivanje solidarnosti između grupa koje zauzimaju različita mjesta u društvenoj podjeli rada. U toku nekoliko posljednjih decenija pojavilo seviše teorijskih modela za proučavanje društvene integracije odnosno dezintegracije. Jedan od njih izgrađen je na ideji o specifičnom karakteru odnosa između ključnih dijelovaglobalnog društva. Pri tome se pošlo od pretpostavke da su položaji i funkcije pomenutih podsistema takouređeni da jedni druge opslužuju, a da se istovremeno ne ograničava autonomnost ciljeva svakog od njih.[FONT=&quot][2][/FONT]
U ovakvom modelu društvenog sistema ne pridaje se dominantan položaj ni jednom podsistemu iako na socijetalnom nivou postoje izvjesni mehanizmi čije sun funkcije prevashodno koordinativne a ne integrativne prirode. Ovi mehanizmi obezbjeđuju samo opštu ljestvicu društvenih vrijednosti, koje svaki podsistem prevodi na jezik svijih inperativnih potreba i zahtjeva. Međutim glavni potencijali integrativnih energija stvaraju se pri uzajamnom djelovanju podsistema, a ovi ostvaruju putem njegovog prilagođavanja. Ovo prilagođavanje nije ništa drugo do usaglašavanje eventualno divergentnih pravaca razvoja pojedinih djelova globalnog društva, bez bitnih promjena u sistemu kao cjelini.
Sociološki pristup analizi društava Istočne Europe prije svega je podrazumijevao proučavanje raznih aspekata njihove društvene integracije. U tom smislu u centru pažnje istraživača bili su odnosi između njihovih vodećih elita-partijske birokratije i tehnokratije. Između ovih grupacija postojale su latentne, povremeno i manifestne tenzije, kao izraz osnovne protivrječnosti jednog osobenog tipa društvenog poretka.
U procesu postsocijalističke transformacije najdublji procesi su svakako zahvatili tzv.srednje slojeve, prije svega razne kategorije kvalifikovanih radnika, stručnjaka i intelektualaca. Njihove "životne šanse" danas su ograničene po više osnova, prije svega zbog drastično smanjene zaposlenosti u onim granama privrede i društvenih službi u kojima je kompjuterizacija učinila izlišnim mnoga klasična činovnička odnosno nemanuelna zanimanja. S razlogom se zato može pretpostaviti da je svijevrsna erozija srednjih slojeva znatno potkopala osnove društvene integracije u svim istočno evropskim zemljama. Tačnije rečeno, ova vrsta integracije ima protivrječan karakter, budući da se na vrhu stratifikacijske ljestvice naziru oblici povezivanja vodećih elita, dok se na njenim srednjim i nižim stepenicama koncentrišu mnoge društvene napetosti i protivrečnosti. Društvene elite sve otvorenije ističu svoje prikriveno sebične interese, dok se ostali najširi društveni slojevi teško oslobađaju poznate ideologije ²očekivnja² da država i dalje bude glavni, gotovo jedini redistributer društvenih dobara i nagrada. Ovi poslednji ne posjeduju jasno kristalisanu svijest o mogućnostima prepoznavanja i zaštite sopstvenih ekonomskih interesa, jer su se našli u procjepu između dvije očigledne neminovnosti – sve šire nezaposlenosti i osobene , pljačkaške privatizacije do juče zajedničkih dobara i usluga. Manifestna protivrječnost interesa pojedinih djelova društvene strukture karakteriše razvoj svih prelaznih društava koja nisu uspjela da učvrste pravila i vrijednosti nastupajućeg tipa društvene organizacije.

[FONT=&quot][1][/FONT] Zvonko Lerotic: Jugoslovenska politička klasa i feudalizam, Zagreb 1989.a

[FONT=&quot][2][/FONT] Vidojević, Z. Institut društvenih nauka, Beograd.


4. Političke krize u post- socijalističkim zemljama

Prema definiciji Leonarda Bindera, kriza je ²ono stanje ( ishod određenih spoljašnjih i unutrašnjih promjena elemenata sistema )u kojem su temeljne institucionalizovane vrijenosti političkog sistema praktično dovedene u pitanje i u kojem se rutinski odgovori sistema pokazuju kao ne djelotvorni i neadekvatni ². Krize obično u početku izazivaju niz reakcija samog režima koje imaju za cilj da koriguju situaciju.
Političke krize bismo mogli klasifikovati na sledeći način:
· Kriza efikasnosti
· Kriza političkog legitimiteat
· Kriza političkog identiteta
Kriza efikasnosti može dovesti do reforme unutar režima, a da on ne izgubi svoj identitet. Kriza legitimiteta obično leži u osnovi procesa tranzicije. Kriza identiteta, pod određenim okolnostima, na kraju dovodi do nestanka same države u njenom prethodnom obliku, bilo putem osamostaljivanja nekih njenih dijelova bilo kroz totalnu dezintegraciju.
Primjeri za ove krize su političke krize primjećene u Srbiji i Hrvatskoj, sa jedne strane, i u Rusiji i Ukrajini, sa druge, počevši od dezintegracije SSSR-a i SFRJ. Politički procesi koji su na kraju doveli do nestanka SSSR-a i SFRJ pretstavljaju teško prepoznatljive krize efikasnosti, krize legitimiteta i krize političkog identiteta.druga Jugoslavija nastaje u usljed procesa fragmentacije kolektivnog jugoslovenskog identiteta. SSSR se, naprotiv, raspada u trenutku kada je sovjetski kolektivni identitet još uvijek široko prihvaćen. Uprkos toj temeljnoj razlici postoje značajne analogije sa tačke gledišta političke stabilnosti između Srbije i Rusije, sa jedne strane (kao država nastavljča) i Hrvatske i Ukrajine sa druge (kao osamostaljenih država). Uglavnom je politička stabilnost ovih drugih bila veća.
Srbija i Hrvatska, Rusija i Ukrajina, predstavljju primjere na kojima se mogu vidjeti različite kombinacije tipova političkih kriza, procesa demokratizacije i raspada država. Tako, na primjer:[FONT=&quot][1][/FONT]
v Srbija i Hravtska se razdvajaju usljed krize jugoslovenskog (SFRJ) identiteta; Rusija i Ukrajina, naprotiv, konstituišu se kao nezavisne države u vrijeme kada je zajednički sovjetski identitet još veoma jak, možda i jači od specifičnog ruskog ili ukrajinskog u većini oblasti.
v U trenutku raspada SFRJ i SSSR-a, u Srbiji i u Ukrajini još su bili na vlasti komunističke vođe od prije početka demokratizacije ili grupe koja potiče direktno od njih. U Hrvatskoj i Rusiji već je bilo došlo do promjene vladajuće elite, mada je i u jednom i u drugom slučaju nova elita sačuvala u svojim redovima neke članove prethodne elite.
v Srbija i Hrvatska su već održale višestranačke izbore i posjedovale osnovne institucije formalne demokratije; u Ukrajini i u Rusiji iz 1990. u Vrhovne Sovjete svake od njih, mada je bilo prihvaćeno postojanje više kandidata, odvijali su se u okvirima političkog sistema koji je i dalje bio jednopartijski.
v SRJ i Rusija smataju se nastavljačima SFRJ odnosno SSSR-a. Hrvatska i Ukrajina se definišu kao nove države i negiraju kontinuitet sa neposrednom prošlošću,mada se osjećaju kao nasljednice starijih državnih entiteta.

U slučaju sovjetskog i jugoslovenskog socijalističkog režima možemo razlikovati sledeće važne elemente u osnovama koje legitimišu svaki od njih ponaosob:
U bivšem Sovjetskom Savezu nije bilo uobičajeno da se eksplicitno govori koji su elementi oni koji daju legitimitet, mada nije teško razabrati sledeće :

  • Revolucionarno porjeklo i revolucionarana etika
  • Pobjeda u Drugom svjetskom ratu i svijstvo velike sile
  • Ekonomska efikasnost
Legitimna važnost svakog od njih mijenjala se s vremenom. Prvi, veoma važan tokom prvih decenija, kasnije je postao prevashodno formalan, i skoro je potpuno nestao u završnom dijelu prestrojke. Ovaj poslednji , prisutan je još o uspijeha idustrijalizacije u Staljinovo vrijeme.
Za razliku od sovjetskog, jugoslovenski socijalistički režim je u brojnim prilikama eksplicitno iznosio koji su temelji aparata koji njega legitimiše: nesvrstanist, samoupravci socijalizam , bratstvi i jedinstvo među narodima koji su činili SFRJ. Ipak implicitno je koristo i druge faktore. Zbrajajući prve i druge, raspoređujući ih na način sičan onome na koji je to učonjeno sa SSSr, rezultat je sledeći :

  • Postojanje jednog svjetskog socijalističkog sistema, alternativnog kapitalizmu
  • Samoupravni socijalizam
  • Partizanski duh
  • Nesvrstanost
  • Bratstvo i jedinstvo
  • Ekonomska efikasnost


Kriza legitimiteta hronološki slijedi za krizom efikasnosti i tjesno je povezana sa njom. Svi faktori legitimiteta pobrojani za SSSR i SFRJ samo su garancije režima da može efikasno da riješi određena pitanja koja se smatraju veoma važnima za društvo. Režim ima legitimitet u toj mjeri u kojoj uspijeva da prenese osjećaj sigurnosti da su njegovi temelji ispravni, njegova orijentacija ona koja je poželjna pa zato on pokazuje da je savršeno sposoban da se suoči sa problemiam koji se postavljaju pred zemlju.

 
Natrag
Top