LEGEND
- Učlanjen(a)
- 14.12.2009
- Poruka
- 29.042
Borislav Đukanović: Zbog medijski naduvanih laži ispaštala su najviše djeca
BIJELA – Tek prije dvadesetak dana stavljena je definitivno tačka na „slučaj“ Bijela. Tužilaštvo je objavilo izvještaj koji kaže da ništa od onoga što su tabloidni mediji u Crnoj Gori mjesecima koristili za monstruozne senzacionalističke naslove – nije tačno.
Razgovarao: Goran Popović
Utvrđeno je nakon opsežne, multidisciplinarne, dugotrajne istrage da nije bilo nikakvog silovanja, zlostavljanja i izgladnjivanja tri djevojčice koje su bile u centru pažnje ovih izmišljenih priča. I sada, kada je lažima naduvavani medijski balon konačno izdušio, kao da nikome od onih što su ove izmišljotine dodatno garnirali i pikantnim detaljima, više do toga nije stalo. Pokazalo se, valjda, da istina nije toliko medijski interesantna, koliko su bile atraktivne izmišljotine. To što su ostali duboki ožiljci na dušama djece iz Doma u Bijeloj nikoga od njih danas ne zanima.
O tome šta se sve u međuvremenu dešavalo, koliko dječjih suza je proliveno, šta su sve prolazila djeca kojima ni do sada u životu nije manjkalo tuge i razočarenja, za Pobjedu govori Borislav Đukanović, direktor Dječjeg doma u Bijeloj….
POBJEDA: Kako ste prije godinu reagovali na vijest o navodnom zlostavljanju djece u Domu u Bijeloj?
ĐUKANOVIĆ: Ta vijest je bila pravi šok za mene. Bio sam na službenom putu, odmah krenuo natrag i usput sebe preslišavao i preispitivao da li je to i kako je to uopšte moguće. Dao sam, u tom trenutku žestoke medijske harange, sa ove distance gledano, veoma hrabru izjavu da sam 99,99 odsto siguran da to nije istina. Ovim izvještajem tužilaštva otklonjen je definitivno i taj jedan promil sumnje.
POBJEDA: Znači li to da ipak nijeste bili 100 odsto sigurni?
ĐUKANOVIĆ: Znate, pod takvim medijskim pritiskom, probudi se u čovjeku neki crv sumnje… Zato sam i tada rekao da je to monstruozno ako je tačno, ali da je još monstruoznije ako nije istina.
POBJEDA: Na čemu ste zasnivali svoju tvrdnju da to nije istina?
ĐUKANOVIĆ: Pa znao sam pod kakvom su pažnjom ta djeca bila u Domu. Praktično ni u jednom trenutku, nijednog seknuda, nijesu bili bez nadzora vaspitača ili nekog od medicinskog osoblja, i danju i noću.
POBJEDA: Vaš se glas tada teško probijao u medije, bilo je insinuacija da nešto krijete…
ĐUKANOVIĆ: Bili smo jednostavno nemoćni da se odbranimo od tolike količine lažnih optužbi koje su stizale na našu adresu. I sami smo krenuli u utvrđivanje istine, ministar je formirao komisiju, analizirali smo sve moguće scenarije, tražili da li postoji i najmanja mogućnost da se to dogodilo… A tvrdim: da se i dogodilo, ja to nikad ne bih sakrio, ne bih ni pokušao da sakrijem, a ne bi to pokušao ni bilo ko od mojih saradnika u Domu.
POBJEDA: Kako ste preživjeli to vrijeme?
ĐUKANOVIĆ: Iako se medijska haranga nastavljala, u prvom trenutku nam je pomoglo i to što je ministar Numanović stao iza nas i što su nam brojni prijatelji iz Crne Gore i iz inostranstva u svakodnevnim kontaktima pružali podršku, što su vjerovali u nas.
Nije meni to bilo važno zbog mene lično, nego zbog djece u Domu, jer su i ona bila optužena za monstruozna djela. Vidite, ja sam cio svoj život posvetio socijalnom radu, nije meni stalo do bilo kakvog direktorovanja, već do te djece…
POBJEDA: Je li vam tokom profesionalne karijere nekad bilo teže?
ĐUKANOVIĆ: Radio sam punih 35 godina veoma teške poslove u socijalnoj i dječijoj zaštiti, radio sam praktično sa svim kategorijama lica kojima je socijalna pomoć potrebna, počev od maloljetnih delikvenata, narkomana, alkoholičara, do onih koji su bili žrtve nasilja u porodici… Gledao sam brojne tragedije, ali nikada u životu, u mojoj profesionalnoj karijeri nijesam doživio nešto ovako strašno.
Biti izložen tako monstruoznim sumnjama i optužbama za mene, koji sam čitav svoj život posvetio pomaganju drugim, unesrećenim ljudima, predstavljalo je pravu noćnu moru. Ali, opet kažem, nijesam ja tu važan. Mnogo mi je teže palo što su naša djeca iz Doma u međuvremenu bila žestoko povrijeđena.
POBJEDA: Kako su sve to djeca u Domu doživjela?
ĐUKANOVIĆ: U ustanovama ovog tipa djeca se vrlo brzo zbliže, uspostavljaju se ti bratski i sestrinski odnosi, svi žive kao jedna velika porodica. Oni jedni druge štite možda više i bolje nego što to čine rođena braća ili sestre. Valjda ih ta slična sudbina koja ih je zadesila da ostanu bez roditeljske brige, posebno zbližava. Zato su i posebno osjetljivi kad je ta njihova velika porodica ugrožena, kao što je posljednju godinu bio slučaj.
POBJEDA: Kako su reagovali?
ĐUKANOVIĆ: Bili su veoma ogorčeni. I danas su ogorčeni mnogo više nego mi odrasli. Prvih nekoliko dana kad je počela medijska satanizacija ove naše ustanove, uz saglasnost Ministarstva i školskih uprava, nijesmo djecu slali u školu. Bio je to ogroman šok za njih i procijenili smo da je najbolje da neko vrijeme ne napuštaju Dom. Trebalo je samo vidjeti koliko su tada bili uvrijeđeni.
POBJEDA: Jesu li ta djeca bila izložena i nekim dodatnim neprijatnostima?
ĐUKANOVIĆ: Kako da ne. Kad su nakon tog prekida nastavili da idu u školu, dvije naše djevojčice, starosti osam-devet godina, jednog dana dođoše uplakane. Pitam – šta je bilo, a one mi kažu kako su ih neka djeca u školi pitala jesu li i one silovane. To je bilo strašno. Ne znam je li mi u životu bilo teže. I danas mi suze krenu kad se toga sjetim. Da mi je tada neko od onih koji su medijski naduvavali te laži bio u blizini, ne znam šta bih napravio…
POBJEDA: Kako su djeca sve to izdržala?
ĐUKANOVIĆ: Možete li vjerovati da su ta djeca čak i mene tješila. Slali su mi poruke da se ne sjekiram, da ne brinem, jer oni znaju da ništa od toga što se piše nije istina… Kako da ne brinem, kako da se ne sjekiram kad su pisali kako sam ja tu djecu izgladnjivao, a medijska hajka je bila tako žestoka da se naš glas, naš vapaj za istinom nije mogao čuti… Zato mi je dječija riječ podrške bila veliko utočište.
POBJEDA: Znate li šta se u međuvremenu dešavalo sa one tri djevojčice od kojih je potekla „priča“?
ĐUKANOVIĆ: Sve to što se dešavalo, ti „detalji“ koje su mediji objavljivali iz dana u dan, na kraju će ostaviti ružan pečat i na te tri djevojčice, čiji je identitet praktično otkriven. A i one su samo nejaka djeca koja i dalje treba da imaju nečiju pomoć. Ja ih ne krivim, već mislim da im treba dodatno pomoći, jer medijska manipulacija njihovim iskazima najviše će na kraju upravo njima štetiti. No šteta je već napravljena i sad svi zbog toga imamo bolne ožiljke.
POBJEDA: I njihov otac bio je jedan od „promotera“ te priče…
ĐUKANOVIĆ: Ne optužujem ja ni tog čovjeka. Ništa on ne bi postigao da iza svega nije stajao neko ko mu je pomogao, ko je montirao ovu kampanju protiv Doma u Bijeloj.
POBJEDA: Ali, bar prema onome što je objavljeno, tužilaštvo smatra da nije bilo nečijeg uplitanja sa strane u cijeli ovaj slučaj…
ĐUKANOVIĆ: Vjerujem ja tužilaštvu, ali kod mene i dalje ostaje sumnja da je ovo montirana kampanja, istina nevješto i nestručo, ali ipak montirana.
POBJEDA: Šta sada očekujete?
ĐUKANOVIĆ: Želio bih da se sa države Crne Gore, sa Doma u Bijeloj, sa ove naše djece i sa mene lično konačno skine ta ljaga koja je na sve nas bačena neodgovornom medijskom hajkom. Ova vijest je obišla čitav svijet. Znam ja da je teško sada to demantovati na svakom mjestu, ali bih volio da se ovoj, definitivno utvđenoj istini u medijima pokloni barem onoliko prostora koliko je ustupljeno lažima.
POBJEDA: Očekujete li izvinjenje od nekoga?
ĐUKANOVIĆ: Meni lično nije sada potrebno nikakvo izvinjenje, niti ga očekujem, ali bi se djeci koja su, ni kriva ni dužna, uvučena u ovu ružnu priču, mogla uputiti neka riječ javnog izvinjenja, posebno od onih koji su nemilosrdno i uporno danima i mjesecima lažima duvali taj medijski balon. Nijesam siguran da tu ne bi bilo posla i za neke nadležne državne organe…
Moram da vam kažem još jednu stvar, svidjelo se to kome ili ne – bilo je novinara i iz onih medija što su vodili najžešću, monstruoznu kampanju protiv nas, koji su dolazili ovdje, govorili nam da znaju da to nije istina, ali da nijesu mogli ništa da urade. Želim da sačuvam njihovu anonimnost, jer nam je i njihova podrška tada mnogo značila.
POBJEDA: Da li je sve što se dešavalo uticalo na vaše donatore?
ĐUKANOVIĆ: I to što nam oni nijesu okrenuli leđa, dodatno nam je ulilo snagu da prebrodimo sve ove nevolje što su nas snašle. Donacije su se u ovom periodu čak povećale. Upravo u ovom periodu smo završili fasadu na objektima koja je koštala oko 100 hiljada eura, završen je krov koji je koštao blizu 80 hiljada eura, adaptirali smo prostor za djecu sa posebnim potrebama, opremili internet salu za djecu, u našem hotelu opremili frizerski i kozmetički salon za edukaciju naših štićenika, adaptirano je odjeljenje za bebe… Sve je to urađeno sredstvima naših donatora.
POBJEDA: Jesu li znali kako ste ocrnjeni u medijima?
ĐUKANOVIĆ: Naravno da su znali šta se sve piše o nama, ali oni su nas poznavali od ranije. To su naši prijatelji iz Italije, iz Napulja, koji su školovali naših 12-oro djece, donijeli kompletnu opremu ovdje u Bijelu za obuku pica-majstora…
Dolazili su i pružili nam nedvosmislenu podršku i ambasadorka Amerike, ambasadorka Ukrajine, ambasador Italije, Austrije, bio je predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik i ostavio donaciju od 15 hiljada eura…
POBJEDA: Kako to komentarišete?
ĐUKANOVIĆ: Pa vidite, svi su valjda shvatili da se radi o nekakvoj ujdurmi…
POBJEDA: Ne odustajete dakle od sumnje da je riječ o smišljenom činu…
ĐUKANOVIĆ: Moja sumnja ostaje. Možda nije dobro da saopštavam neka moja razmišljanja bez dokaza, kao ovi što su radili protiv nas, ali ne mogu se oteti utisku da to ipak ima neke političke konotacije…
POBJEDA: Zašto tako mislite?
ĐUKANOVIĆ: Definitivno ne volim da se iz ove pozicije bavim politikom, niti dozvoljavam da se u ovoj ustanovi prelamaju neki politički interesi, ali čini mi se da još oko nas ima onih kojima sve što je svijetlo u Crnoj Gori – smeta. Ne bih više o tome.
POBJEDA: Smatrate, dakle, da je Dom u Bijeloj svijetla tačka u Crnoj Gori…
ĐUKANOVIĆ: Dom u Bijeloj, a to nije moja ocjene, već ocjena sa relevantnih međunarodnih adresa, danas važi za ubjedljivo nabolju ustanovu ove kategorije na prostorima bivše Jugoslavije. Mi smo uostalom i inicijatori i osnivači asocijacije sličnih institucija iz Zenice, Zvornika, Tuzle, Beograda, Banjaluke, Splita, Skoplja, Ljubljane, Užica, Sarajeva… Prije nekoliko godina i zvanično je formirana ta asocijacija domova pod nazivom Djeca bez granica. To je veliki projekat koji se pokazao veoma uspješnim i za naše štićenike i za struku kojom se mi bavimo. Sjedište te asocijacije je ovdje u Bijeloj, odnosno u Herceg Novom. Imamo izuzetno dobre odnose sa institucijama iz Italije, Švedske, Holandije, Ukrajine… Kome je bilo u interesu da to pokuša da sruši, zaista mi nije jasno.
Pravda
BIJELA – Tek prije dvadesetak dana stavljena je definitivno tačka na „slučaj“ Bijela. Tužilaštvo je objavilo izvještaj koji kaže da ništa od onoga što su tabloidni mediji u Crnoj Gori mjesecima koristili za monstruozne senzacionalističke naslove – nije tačno.
Razgovarao: Goran Popović
Utvrđeno je nakon opsežne, multidisciplinarne, dugotrajne istrage da nije bilo nikakvog silovanja, zlostavljanja i izgladnjivanja tri djevojčice koje su bile u centru pažnje ovih izmišljenih priča. I sada, kada je lažima naduvavani medijski balon konačno izdušio, kao da nikome od onih što su ove izmišljotine dodatno garnirali i pikantnim detaljima, više do toga nije stalo. Pokazalo se, valjda, da istina nije toliko medijski interesantna, koliko su bile atraktivne izmišljotine. To što su ostali duboki ožiljci na dušama djece iz Doma u Bijeloj nikoga od njih danas ne zanima.
O tome šta se sve u međuvremenu dešavalo, koliko dječjih suza je proliveno, šta su sve prolazila djeca kojima ni do sada u životu nije manjkalo tuge i razočarenja, za Pobjedu govori Borislav Đukanović, direktor Dječjeg doma u Bijeloj….
POBJEDA: Kako ste prije godinu reagovali na vijest o navodnom zlostavljanju djece u Domu u Bijeloj?
ĐUKANOVIĆ: Ta vijest je bila pravi šok za mene. Bio sam na službenom putu, odmah krenuo natrag i usput sebe preslišavao i preispitivao da li je to i kako je to uopšte moguće. Dao sam, u tom trenutku žestoke medijske harange, sa ove distance gledano, veoma hrabru izjavu da sam 99,99 odsto siguran da to nije istina. Ovim izvještajem tužilaštva otklonjen je definitivno i taj jedan promil sumnje.
POBJEDA: Znači li to da ipak nijeste bili 100 odsto sigurni?
ĐUKANOVIĆ: Znate, pod takvim medijskim pritiskom, probudi se u čovjeku neki crv sumnje… Zato sam i tada rekao da je to monstruozno ako je tačno, ali da je još monstruoznije ako nije istina.
POBJEDA: Na čemu ste zasnivali svoju tvrdnju da to nije istina?
ĐUKANOVIĆ: Pa znao sam pod kakvom su pažnjom ta djeca bila u Domu. Praktično ni u jednom trenutku, nijednog seknuda, nijesu bili bez nadzora vaspitača ili nekog od medicinskog osoblja, i danju i noću.
POBJEDA: Vaš se glas tada teško probijao u medije, bilo je insinuacija da nešto krijete…
ĐUKANOVIĆ: Bili smo jednostavno nemoćni da se odbranimo od tolike količine lažnih optužbi koje su stizale na našu adresu. I sami smo krenuli u utvrđivanje istine, ministar je formirao komisiju, analizirali smo sve moguće scenarije, tražili da li postoji i najmanja mogućnost da se to dogodilo… A tvrdim: da se i dogodilo, ja to nikad ne bih sakrio, ne bih ni pokušao da sakrijem, a ne bi to pokušao ni bilo ko od mojih saradnika u Domu.
POBJEDA: Kako ste preživjeli to vrijeme?
ĐUKANOVIĆ: Iako se medijska haranga nastavljala, u prvom trenutku nam je pomoglo i to što je ministar Numanović stao iza nas i što su nam brojni prijatelji iz Crne Gore i iz inostranstva u svakodnevnim kontaktima pružali podršku, što su vjerovali u nas.
Nije meni to bilo važno zbog mene lično, nego zbog djece u Domu, jer su i ona bila optužena za monstruozna djela. Vidite, ja sam cio svoj život posvetio socijalnom radu, nije meni stalo do bilo kakvog direktorovanja, već do te djece…
POBJEDA: Je li vam tokom profesionalne karijere nekad bilo teže?
ĐUKANOVIĆ: Radio sam punih 35 godina veoma teške poslove u socijalnoj i dječijoj zaštiti, radio sam praktično sa svim kategorijama lica kojima je socijalna pomoć potrebna, počev od maloljetnih delikvenata, narkomana, alkoholičara, do onih koji su bili žrtve nasilja u porodici… Gledao sam brojne tragedije, ali nikada u životu, u mojoj profesionalnoj karijeri nijesam doživio nešto ovako strašno.
Biti izložen tako monstruoznim sumnjama i optužbama za mene, koji sam čitav svoj život posvetio pomaganju drugim, unesrećenim ljudima, predstavljalo je pravu noćnu moru. Ali, opet kažem, nijesam ja tu važan. Mnogo mi je teže palo što su naša djeca iz Doma u međuvremenu bila žestoko povrijeđena.
POBJEDA: Kako su sve to djeca u Domu doživjela?
ĐUKANOVIĆ: U ustanovama ovog tipa djeca se vrlo brzo zbliže, uspostavljaju se ti bratski i sestrinski odnosi, svi žive kao jedna velika porodica. Oni jedni druge štite možda više i bolje nego što to čine rođena braća ili sestre. Valjda ih ta slična sudbina koja ih je zadesila da ostanu bez roditeljske brige, posebno zbližava. Zato su i posebno osjetljivi kad je ta njihova velika porodica ugrožena, kao što je posljednju godinu bio slučaj.
POBJEDA: Kako su reagovali?
ĐUKANOVIĆ: Bili su veoma ogorčeni. I danas su ogorčeni mnogo više nego mi odrasli. Prvih nekoliko dana kad je počela medijska satanizacija ove naše ustanove, uz saglasnost Ministarstva i školskih uprava, nijesmo djecu slali u školu. Bio je to ogroman šok za njih i procijenili smo da je najbolje da neko vrijeme ne napuštaju Dom. Trebalo je samo vidjeti koliko su tada bili uvrijeđeni.
POBJEDA: Jesu li ta djeca bila izložena i nekim dodatnim neprijatnostima?
ĐUKANOVIĆ: Kako da ne. Kad su nakon tog prekida nastavili da idu u školu, dvije naše djevojčice, starosti osam-devet godina, jednog dana dođoše uplakane. Pitam – šta je bilo, a one mi kažu kako su ih neka djeca u školi pitala jesu li i one silovane. To je bilo strašno. Ne znam je li mi u životu bilo teže. I danas mi suze krenu kad se toga sjetim. Da mi je tada neko od onih koji su medijski naduvavali te laži bio u blizini, ne znam šta bih napravio…
POBJEDA: Kako su djeca sve to izdržala?
ĐUKANOVIĆ: Možete li vjerovati da su ta djeca čak i mene tješila. Slali su mi poruke da se ne sjekiram, da ne brinem, jer oni znaju da ništa od toga što se piše nije istina… Kako da ne brinem, kako da se ne sjekiram kad su pisali kako sam ja tu djecu izgladnjivao, a medijska hajka je bila tako žestoka da se naš glas, naš vapaj za istinom nije mogao čuti… Zato mi je dječija riječ podrške bila veliko utočište.
POBJEDA: Znate li šta se u međuvremenu dešavalo sa one tri djevojčice od kojih je potekla „priča“?
ĐUKANOVIĆ: Sve to što se dešavalo, ti „detalji“ koje su mediji objavljivali iz dana u dan, na kraju će ostaviti ružan pečat i na te tri djevojčice, čiji je identitet praktično otkriven. A i one su samo nejaka djeca koja i dalje treba da imaju nečiju pomoć. Ja ih ne krivim, već mislim da im treba dodatno pomoći, jer medijska manipulacija njihovim iskazima najviše će na kraju upravo njima štetiti. No šteta je već napravljena i sad svi zbog toga imamo bolne ožiljke.
POBJEDA: I njihov otac bio je jedan od „promotera“ te priče…
ĐUKANOVIĆ: Ne optužujem ja ni tog čovjeka. Ništa on ne bi postigao da iza svega nije stajao neko ko mu je pomogao, ko je montirao ovu kampanju protiv Doma u Bijeloj.
POBJEDA: Ali, bar prema onome što je objavljeno, tužilaštvo smatra da nije bilo nečijeg uplitanja sa strane u cijeli ovaj slučaj…
ĐUKANOVIĆ: Vjerujem ja tužilaštvu, ali kod mene i dalje ostaje sumnja da je ovo montirana kampanja, istina nevješto i nestručo, ali ipak montirana.
POBJEDA: Šta sada očekujete?
ĐUKANOVIĆ: Želio bih da se sa države Crne Gore, sa Doma u Bijeloj, sa ove naše djece i sa mene lično konačno skine ta ljaga koja je na sve nas bačena neodgovornom medijskom hajkom. Ova vijest je obišla čitav svijet. Znam ja da je teško sada to demantovati na svakom mjestu, ali bih volio da se ovoj, definitivno utvđenoj istini u medijima pokloni barem onoliko prostora koliko je ustupljeno lažima.
POBJEDA: Očekujete li izvinjenje od nekoga?
ĐUKANOVIĆ: Meni lično nije sada potrebno nikakvo izvinjenje, niti ga očekujem, ali bi se djeci koja su, ni kriva ni dužna, uvučena u ovu ružnu priču, mogla uputiti neka riječ javnog izvinjenja, posebno od onih koji su nemilosrdno i uporno danima i mjesecima lažima duvali taj medijski balon. Nijesam siguran da tu ne bi bilo posla i za neke nadležne državne organe…
Moram da vam kažem još jednu stvar, svidjelo se to kome ili ne – bilo je novinara i iz onih medija što su vodili najžešću, monstruoznu kampanju protiv nas, koji su dolazili ovdje, govorili nam da znaju da to nije istina, ali da nijesu mogli ništa da urade. Želim da sačuvam njihovu anonimnost, jer nam je i njihova podrška tada mnogo značila.
POBJEDA: Da li je sve što se dešavalo uticalo na vaše donatore?
ĐUKANOVIĆ: I to što nam oni nijesu okrenuli leđa, dodatno nam je ulilo snagu da prebrodimo sve ove nevolje što su nas snašle. Donacije su se u ovom periodu čak povećale. Upravo u ovom periodu smo završili fasadu na objektima koja je koštala oko 100 hiljada eura, završen je krov koji je koštao blizu 80 hiljada eura, adaptirali smo prostor za djecu sa posebnim potrebama, opremili internet salu za djecu, u našem hotelu opremili frizerski i kozmetički salon za edukaciju naših štićenika, adaptirano je odjeljenje za bebe… Sve je to urađeno sredstvima naših donatora.
POBJEDA: Jesu li znali kako ste ocrnjeni u medijima?
ĐUKANOVIĆ: Naravno da su znali šta se sve piše o nama, ali oni su nas poznavali od ranije. To su naši prijatelji iz Italije, iz Napulja, koji su školovali naših 12-oro djece, donijeli kompletnu opremu ovdje u Bijelu za obuku pica-majstora…
Dolazili su i pružili nam nedvosmislenu podršku i ambasadorka Amerike, ambasadorka Ukrajine, ambasador Italije, Austrije, bio je predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik i ostavio donaciju od 15 hiljada eura…
POBJEDA: Kako to komentarišete?
ĐUKANOVIĆ: Pa vidite, svi su valjda shvatili da se radi o nekakvoj ujdurmi…
POBJEDA: Ne odustajete dakle od sumnje da je riječ o smišljenom činu…
ĐUKANOVIĆ: Moja sumnja ostaje. Možda nije dobro da saopštavam neka moja razmišljanja bez dokaza, kao ovi što su radili protiv nas, ali ne mogu se oteti utisku da to ipak ima neke političke konotacije…
POBJEDA: Zašto tako mislite?
ĐUKANOVIĆ: Definitivno ne volim da se iz ove pozicije bavim politikom, niti dozvoljavam da se u ovoj ustanovi prelamaju neki politički interesi, ali čini mi se da još oko nas ima onih kojima sve što je svijetlo u Crnoj Gori – smeta. Ne bih više o tome.
POBJEDA: Smatrate, dakle, da je Dom u Bijeloj svijetla tačka u Crnoj Gori…
ĐUKANOVIĆ: Dom u Bijeloj, a to nije moja ocjene, već ocjena sa relevantnih međunarodnih adresa, danas važi za ubjedljivo nabolju ustanovu ove kategorije na prostorima bivše Jugoslavije. Mi smo uostalom i inicijatori i osnivači asocijacije sličnih institucija iz Zenice, Zvornika, Tuzle, Beograda, Banjaluke, Splita, Skoplja, Ljubljane, Užica, Sarajeva… Prije nekoliko godina i zvanično je formirana ta asocijacija domova pod nazivom Djeca bez granica. To je veliki projekat koji se pokazao veoma uspješnim i za naše štićenike i za struku kojom se mi bavimo. Sjedište te asocijacije je ovdje u Bijeloj, odnosno u Herceg Novom. Imamo izuzetno dobre odnose sa institucijama iz Italije, Švedske, Holandije, Ukrajine… Kome je bilo u interesu da to pokuša da sruši, zaista mi nije jasno.
Pravda