Bojan Zulfikarpašić

Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Бојан Зулфикарпашић

BZ5b964d87be7e0156.jpg


Бојан Зулфикарпашић (познат и као Бојан З, рођен 2. фебруара 1968. у Београду), је француско-српски џез пијаниста. Почео је да свира клавир са пет година. Као тинејџер свирао је у разним бендовима београдске џез сцене, где је 1989. године добио награду за најбољег младог џез музичара Југославије.

У Француској живи од 1988. године, где му је 2002-е уручен орден Chevalier de l'Ordre des Arts et des Lettres. Добитник је награде ’’European Jazz Prize’’ за 2005. годину - за најбољег европског џез музичара, као и многих других признања у Француској, и у Европи.

Последњих година се успешно бави и продуцентским послом, понарочито на албумима Мишела Портала "Baïlador" i Амире Медуњанин "Amulette"

Дискографија
  • Bojan Z Quartet (1993)
  • Yopla! (1995)
  • Koreni (1999)
  • Solobsession (2001)
  • Transpacifik (2003)
  • Xenophonia (2006)
  • Humus (2009)
  • Soul Shelter (2012)

    Извор: Википедија



 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Bojan Z: Umorio sam se od parazita koji nam otežavaju egzistenciju

Poznati muzičar Bojan Zulfikarpašić nastupiće 27. i 28. marta prvi u Beogradu sa "Bojan Z – Modern Times Quartetom". U razgovoru za B92, umetnik je govorio o počecima svog profesionalnog razvoja, svojim prvim danima u Parizu - gradu u kojem danas živi, stvara i radi kao producent, održvanju ravnoteže između privatnog i profesionalnog života, ali i o onome što publiku čeka na koncertu i pozitivnoj nervozi pred nastup.

BZbd97f00dfdf50c31.jpg


Bojan Zulfikarpašić rođen je i odrastao u Beogradu, u porodici u kojoj se negovala ljubav prema muzici. Zato ne čudi što ga je još u detinjstvu privukla njegova buduća životna strast, koja ga i danas pokreće. Večere s familijom i prijateljima završavale su uz pesmu i gitare, a muzičar je prvi put dodirnuo dirke zahvaljujući svom ocu. Sa samo pet godina počeo je da svira klavir, instrument koji će ga fascinirati ceo život. I danas pamti svoje prve dane upoznavanja sa muzikom.

"Moj otac je sa mojih 3-4 godine sedao za pijanino, i govorio mi da sviram jednu notu, videći da sam jedva rukom dolazio do te note, bilo mu je lako da se sakrije i da na tu notu svira razne melodije sa harmonijama, i dao mi je utisak da svu tu muziku proizvodim ja sa tom jednom notom. Tako je definitivno probudio moj interes za klavir, videći da sam, kad njega nije bilo, satima tražio tu magičnu notu..."

Koji muzičari i muzički pravci su u to vreme izvršili najveći uticaj na Vas?

"Bitlsi, Bah i francuski impresionisti - Debisi i Ravel. Tako da je bilo logično da se takvom bazom, koju sam narednih godina razradio, nađem u džezu..."

Džezom ste počeli da se bavite kao tinejdžer, kada ste svirali u bendu. Godine 1989. dobili ste i nagradu za najboljeg mladog džez muzičara bivše Jugoslavije. Od kojih učitelja sa ovih prostora ste usvajali prva znanja o džezu?

"Prvi učitelji su mi bili muzičari sa kojima sam svirao u prvom džez bendu u Beogradu: Sava Medan, Mihailo Fostikov i Predrag Revišin, a posle njih su tu došli Boško Petrović, Stjepko Gut, Eduard Sadjil i, naravno, čovek koji je imao najveći uticaj na moje buduće muzičke odluke: Vojin Draškoci, koji je otvorio granice džeza i predložio blendovanje sa, s jedne strane folk muzikom, a s druge sa pankom... što je kod mene naišlo na plodno tlo."

Posle završene srednje muzičke škole, dobili ste stipendiju i otišli na školovanje u Ameriku. Ipak, doneli ste odluku da odete u Francusku, zemlju u kojoj ste se nastanili, počeli da sarađujete sa drugim umetnicima, u kojoj je Vaš album "Soul Shelter" 2012. godine krunisan najprestižnijom nagradom u oblasti džeza - "Victoires du jazz", a Vi proglašeni najboljim džez muzičarem. Zašto baš Francuska?

"Amerika me je impresionirala mnogim stvarima, ali me ideja o životu tamo više odbila nego privukla. Mislim da sam već tad bio zaražen evropskim virusom, i na primer, biti daleko od mirisa i ukusa Mediterana mi se stvarno nije svidelo, zato sam se i vratio, a uostalom, i da završim vojni rok, koji je tada bio obavezan...a Francuska je, osim toga što ima izlaz na Mediteran, imala i veliku i jaku džez scenu."

Kako ste dalje krčili svoj put?

"Prvi kontakt koji sam imao je bio Noël Akchoté, francuski gitarista, koga sam upoznao par godina ranije u Beogradu. Ispostavilo se da smo iste generacije i istih muzičkih interesa, i što je još bitnije, istih muzičkih neinteresa, te smo vrlo rado počeli raditi zajedno. To se posle proširilo na bend 'Trash Corporation' u kome sam upoznao Julien Louraua, mog saradnika od, sada već skoro 30 godina... Sve ostalo sam uradio sam i uz pomoć muzičara sa kojima sam ukrstio puteve i keativnost: Henri Texier, Michel Portal i mnogi ostali. Na familiju i na zemlju nisam mogao računati, imali su preča posla - da prežive ratove u kojima se zemlja našla... to je, u isto vreme i bio najveći izazov, dok ti je familija pod bombama - s osmehom na licu izlaziti na binu i svirati veselu muziku."


Na koji način je balkanska kulturna pozadina uticala na Vaše stvaralaštvo?

"Mislim da je aspekt koji je igrao najveću ulogu bio više moj karakter, kao čoveka sa Balkana, od same muzičke pozadine, jer sam u familiji u kojoj sam odrastao navikao na taj 'društveni' aspekt i ulogu muzike, a ne samo na zatvoreni aspekt 'ličnog umetničkog izraza', pa verujem da mi je ta 'altruiznost' ako se ta reč može upotrebiti, otvorila duše mnogih ljudi koje sam upoznao. A uostalom, i ohrabrile i mene i moje saradnike da mešamo džez sa balkanskim elementima, jer ih je to zaintrigiralo..."

Sarađivali ste sa brojnim umetnicima, kako stranim, tako i domaćim. Postoji li razlika u senzibilitetu između jednih i drugih? Da li postoji umetnik sa kojim još niste sarađivali, a želeli biste?

"Mnogi od muzičara sa kojima sam neskromno sanjao da sarađujem su, nažalost, umrli. Majls Dejvis na vrhu liste. Ali sam ipak imao sreću da radim sa ljudima koji su s njim sarađivali, te je to bilo iz druge ruke... A u poređenju između stranih i domaćih nema, osim one da nam je jedan aspekt komunikacije brži sa domaćim, zbog zajedničkih referenca sa Balkana - ritmičkih i melodijskih, za koje sa stranim treba mnogo više priče i objašnjavanja. Sa Vojinom (Draškocijem), Vlatkom (Stefanovskim,) Vasilom (Hadžimanovom) ili Amirom (Medunjanin) stvari su s te strane bile vrlo brzo na visokom nivou..."

Koliko se za džez ima sluha danas u Srbiji i na koji način se menjala domaća džez scena otkako ste otišli?

"Srbija i Balkan uopšte ima ljude koji globalno vole muziku, te je sluh za dobru muziku više nego prisutan. Ovde bih se ogradio od klasifikacija 'džez', 'rok', 'klasika' jer je iza njih upravo to što sam rekao - dobra ili manje dobra muzika. A odrastanje u Jugoslaviji sedamdesetih nam je dalo globalno visoki kriterijum u svim muzičkim žanrovima. S obzirom na to da je ovde bilo bendova koji po originalnosti i nivou kvaliteta, nismo imali zašto da crvenimo prema ostatku sveta. Smatram da nam je u narednom periodu taj 'balkanski kompleks', koji se sakriva nadmenošću i bahatošću, došao glave."


S obzirom na česta putovanja i periode kontinuiranog rada, posao muzičara zahteva dosta odricanja. Kako uspevate da uklopite privatan i porodični život sa karijerom?

"Teško, istinu da govorim. Biti odsutan veći deo vremena, što aktivno bavljenje muzikom zahteva, dovodi do poteškoća na tom planu. E sad, tu neka inteligencija može ponekad pomoći, ali ne uvek. Verujem da je ista stvar sa svim profesijama koje čoveka vode daleko od kuće. Biti uspešan muzičar i dobar roditelj stoga može biti komplikovano. Ali u isto vreme divno... Ja lično sam u svom drugom braku i imam troje dece, dva sina od 23 i 19 godina iz prvog, i ćerku od 13 iz drugog braka. Bolje bi, možda, bilo da njih pitate kakav sam muž/otac..."

Imate li neki hobi koji pozitivno utiče na Vašu kreativnost?

"Mnoge hobije, i svi su izvor inspiracije - kuvanje, vina i sve oko njih, japanska kultura, filmovi, literatura, jer sam ubeđen da muziku treba hraniti životom, kako bi ona i bila odraz istoga..."

U Beogradu ćete uskoro održati dva koncerta. "Bojan Z - Modern Times Quartet" najavljuje se kao "izdanje u kakvom Vas kod nas još nismo čuli". Po čemu će se ovi nastupi razlikovati od prethodnih?

"Muzički materijal je drugačiji. Svirka je više okrenuta fank - roku, i električnom zvuku, dok sam do sada u Beogradu uglavnom predstavljao akustičnu muziku. Ne sviram klavir, već klavijature, i tu je i Brandy Butler, koja je na moje kompozicije napravila tekstove... to je već dovoljno razlike, mislim."

Da li ste ikada nervozni pred nastup?

"Da, na sreću. Samo što sa iskustvom, ta prvobitno negativna energija se obrne u pozitivno uzbuđenje, jer je svaki koncert još uvek veliki događaj i za nas, a ne rutinska stvar... I stvarno mislim da, kad tog uzbuđenja više ne bude, što se može desiti, da bi trebalo prestati sa scenom. Meni su želju da budem muzičar dali albumi i koncerti koje sam slušao i doživeo, a njihov komunikativni nivo je bio toliko visok da se zasigurno nije radilo o rutini. Tako da mi je, nadam se, ostao visoki kriterijum o tome kakav koncert/album treba da bude da bi se ljudima predstavio. Ima dovoljno mediokriteta da bih i ja dodavao na tu gomilu."


Šta je najlepše što ste do sada čuli o Vašoj muzici?

"Pa sama muzika, jer je zadovoljstvo kada moja početna ideja bude prevaziđena samim ostvarenjem, neopisivo. A inače i prepuštam drugima da o njoj pričaju i da je, po potrebi, pokušaju opisati rečima. Ja sam već dovoljno zabavljen time da je pravim. Jednom mi je jedan kritičar u Italiji rekao da je on ubeđen da bih pasao kao muzičar Majls Dejvisa, a kao što ranije naglasih, to je bio deo mojih najtajnih snova..."

Proputovali svet uzduž i popreko, osvajajući ga svojom muzikom. Da li postoji neko mesto na kojem želite da nastupate, a niste imali priliku do sada?

"Ima mnogo mesta gde još nisam bio, Australija, Novi Zeland, Severni i Južni pol, Sibir, Kina, i mnoge afričke zemlje. Otići i otkriti nove zemlje/ljude/običaje/ukuse/mirise/muziku i jezik, kao što spomenuh su stvari koje hrane moju dušu, i moju veru u čoveka."

Svirate već četiri i po decenije - skoro ceo Vaš život. Brojni nastupi i albumi su iza Vas. Da li ste se pomalo umorili?

"Da, ali ne od muzike, već više od kratkih noći i beskrajnih putovanja po vozovima, avionima, autobusima i slično. Umorio sam se i od budala koje nam otežavaju egzistenciju, uništavajući ovu divnu planetu, a bogme i, malo direktnije - smanjujući non-stop budžete za kulturu, puneći sebi i sličnima svoje već fino napunjene džepove, tretirajući nas, umetnike, kao parazite, što u stvari oni jesu. Tako da nas, na neki način, non-stop stavljaju u poziciju da se moramo pravdati da postojimo, valjda zato što pravimo ljude srećnijim i duhovnijim, šta li... smatram da je sve to samo jedna zamka koju treba izbeći...

Ali pustimo to, muzika je još uvek najbolja, definitivno!"

(B92)
 
Natrag
Top