MODERATOR
Učlanjen(a)
02.05.2009
Poruka
30.637
Beogradsko+prolece+1961+prednja.jpg

bgprolece-pred.jpg





I Beograd je nekada imao pravi, veliki festival zabavne muzike koji je lansirao na desetine hitova i na kome su učestvovali svi oni koji nešto znače u domaćoj zabavnoj muzici. Beogradsko proleće je opstajalo više od tri decenije, sve dok manifestacije tog tipa nisu „izašle iz mode“, i uprkos pokušajima da se reanimira – nije mu bilo spasa. Sredinom devedesetih mu se jasno video kraj i danas, nažalost, više ne postoji. Zato je prošlogodišnji koncert „Proleće u Beogradu“ bio neka vrsta omaža jednom palom festivalu, koga se mnogi sa nostalgijom sećaju...
Sve je počelo kao projekat Udruženja džez muzičara, koje je 1961. raspisalo konkurs za kompozitore zabavne muzike. Prispelo je oko 200 pesama od kojih je žiri odabrao četrnaest, pa je 17. i 18. aprila, u dvorani Doma sindikata, prvi put održan festival Beogradsko proleće u organizaciji RTB – a i Udruženja džez muzičara. Takmičarske kompozicije su, u dve večeri, izvodili najpoznatiji jugoslovenski pevači: Senka Veletanlić, Anica Zubović, Beti Jurković, Tereza Kesovija, Lola Novaković, Nada Knežević, Predrag Cune Gojković, Krsta Petrović, Marko Novosel, Tihomir Petrović, Dušan Jakšić, Đorđe Marjanović i Radoslav Graić. Pratio ih je Zabavni orkestar pod upravom Ilije Genića, kao i Džez orkestar pod dirigentskom palicom Vojislava Simića, a kompozicije su, kako je bilo uobičajeno na festivalima, izvođene u dve verzije (tzv. alternacije), pri čemu se, pored vokala, često menjao i aranžman.


Samo mesec dana pre ovog festivala u Beogradu je održano prvo takmičenje pevača zabavne muzike “Zlatni mikrofon” (o čemu je već bilo reči), obeleženo nezadovoljstvom publike zbog odluke žirija. Da li iz tog ili iz nekog drugog razloga – tek na prvom Beogradskom proleću publika dobija priliku da bude isključivi žiri... i voala: prvu nagradu je dobila kompozicija Radoslava Graića – “Anđelina”, koju su u alternaciji izvodili kompozitor i (naravno) Đorđe Marjanović. Drugu nagradu je osvojila pesma Aleksandra Nećaka Nek prođe zima”, koju je (gle čuda!) takođe pevao Đorđe. Treći nagrađeni je Ljubo Kuntarić, autor kompozicije“Valovi” koju je izvodio Marko Novosel.


Marjanović je tada u duetu sa Nadom pevao i Vlatkovićevu kompoziciju “Kiša i mi” (koja je, kao svojevrsni raritet nedavno predstavljena na blogu), a na LP ploči sa festivala našla se je alternacija Lole Novaković i Dušana Jakšića. Na toj ploči Nada Knežević izvodi odličnu kompoziciju “Put koji tražim” (M. Šouc – M. Kotlić – V. Jakovljević), koju slušamo zahvaljujući dobroj volji našeg prijatelja Morgana.

Izvor:
nada-knezevic.blogspot
 
Poslednja izmena:
MODERATOR
Učlanjen(a)
02.05.2009
Poruka
30.637
bgdpro01.jpg




Sve je počelo kao projekat Udruženja džez muzičara 1961. godine, kada je raspisan konkurs za kompozitore zabavne muzike. Od dve stotine prispelih žiri je odabrao četrnaest kompozicija.. Tako je u dvorani Doma sindikata 17. i 18. aprila, 1961. održan prvi festival "Beogradsko proleće" u organizaciji RTB i džez muzičara. Dunja vodi Festival od 1969. do 1976. kada se zahvaljuje jer je jedno festivalsko veče bilo posvećeno novokomponovanoj narodnoj muzici prema kojoj nije imala afiniteta.

Posle dužeg prekida, 2009. festival je obnovljen i vraćen kao evergreen projekat u Dom sindikata pod nazivom Proleće u Beogradu. Voditelji su ponovo Dunja Figenwald Puletić i Mića Orlović. Isti je projekat doživeo reprizu 2010. sa istim voditeljima.



Izvor: studiodunja
 
MODERATOR
Učlanjen(a)
02.05.2009
Poruka
30.637
bprolece62-prednji.jpg



Sedamnaestog aprila 1961. godine počeo je prvi beogradski festival zabavne muzike – Beogradsko proleće. Pobedio je Đorđe Jakšić, sa kompozicijom “Čerge”. Bio je to festival za generaciju koja je nakon rata upoznala zabavnu muziku putem sovjetskih filmskih melodija, prvih domaćih šlagera i pesama sa festivala San Remo. Koliko je San Remo bio važan, svedočila je žurba domaćih pevača da već sutradan pobedničku pesmu uvrste u repertoar.
Prvo “Beogradsko proleće” je iznedrilo nekoliko dobrih pesama, ali ruku na srce, nisu bile u duhu dolazećih zapadnih trendova. Za mladu populaciju, merilo vrednosti festivalskih šlagera bilo je to da li se izvode na igrankama, od čuvenih na Malom Kalemegdanu, do sala u beogradskim srednjim školama.
Pobednik prvog Beogradskog proleća, Dušan Jakšić, nije dugo uživao u trijumfu. Nakon finalne večeri, nezadovoljni odlukama žirija, oko desetak hiljada ljudi okupilo se ispred sale Doma Sindikata na Trgu Nikole Pašića, zahtevajući pobedu Đorđa Marjanovića. Pevač se pojavio na trgu, ali su ga oduševljeni obožavaoci na rukama odneli do Terazija, gde je bez ikakvog ozvučenja priredio koncert.
Narednih dana, u radio emisijama se začuo zvižduk kojim je počinjala pesma tadašnjeg “anfan-teribla” domaće muzičke scene. Marjanović je lansirao “Zvižduk u osam”, pesmu u kojoj se Beograd ne pominje, ali koja je vremenom postala simbol ovog grada a i samog Đorđa. Bio je to najveći hit (tada se nije tako govorilo), pevača koji je obeležio muzičku scenu šezdesetih i sedamdesetih godina. U interpretaciju i scensko ponašanje je uneo dinamiku i razbarušenost, koja je u to vreme bila pravilo u Evropi. Za razliku od većine interpretatora (to je bio važeći naziv), koja je pevala maltene u “stavu mirno”, Marjanović je šetao, skakutao, padao na kolena, bacao sako u publiku i izvodio “trista čuda”. Usput, uglavnom je birao sebi primerene pesme, koje su lako ulazile u “uho” raznim generacijama slušalaca.
Godinu dana ranije, “Pesmom raznosača mleka”, Marjanović je ovekovečio beogradsku studentariju, koja je tih godina rano ujutru raznosila mleko da bi zaradila koji dinar. Proslavio se i filmskom melodijom “Devojko mala”, kao i pesmama “Romana”, “Natali”, “Milord” i mnogim drugim. U Sovjetskom Savezu, Đorđe Marjanović je bio zvezda nepojmljive veličine.
Marjanović je imao mnogo hitova, ali “Zvižduk u osam” je postao simbol Beograda a i samog pevača. Nikada niko nije ni pokušao da “Zvižduk” uvrsti u repertoar, ili na svoju ploču. Tek 2006. godine, u hip-hop subkulturi se pojavio “semplovan” uvod “Zvižduka u osam”, i to u reperskoj temi izvesnog Dade, beogradskog poslenika ove vrste muzike, poznatog po pesmi “Talibani”, premijerno izvedenoj u “Areni” pred 20.000 gledalaca, u uvodu koncerta čuvenog američkog repera Fiftija Senta. Prošle, 2006. godine, nakon duže pauze i stagnacije, ideja Beogradskog proleća je oživljena, doduše, pod drugim imenom. Naravno, preovlađivali su savremeni muzički i tonski stilovi i sklopovi, a festival će tek da pokaže da li će moći da dostigne slavu i značaj nekadašnjih “proleća”.


Izvor: starigramofon
 
MODERATOR
Učlanjen(a)
02.05.2009
Poruka
30.637
Mirko Šouc

mirkosouc.jpg






Počeci blistave muzičke karijere Mirka Šouca sežu do poznih tridesetih godina prošlog veka, kada je „razvlačio nekakvu dijatonsku harmoniku“ na Zemunskoj pijaci, dok su šegrti pružali kačkete i od okupljenog naroda ubirali bakšiš - kad bi se uverili da Mirkov otac nije u blizini. Mirko, koji je sa radija i očevih ploča „skidao“ i na harmonici perfektno svirao svaku pesmu koju bi čuo - a prvu „Golubice bela“, od tog se oca nadobijao batina kada je ovaj čuo za sinovljevo muziciranje po Zemunu. Uprkos batinama, muzički geni bili su neumoljivi. Za tatu, uglednog krojača i vrlo obrazovanog čoveka koji je i sam sjajno svirao klavir, možda je i bila neviđena sramota da mu sin bude muzikant, no majka je bila popustljivija. Sva sreća da se baš ona zatekla u radnji kada je student i harmonikaš Saša Teodorović, čuo Mirka kako svira, uhvatio ga za ruku i njegovu mamu obavestio „da to dete mora da uči muziku“.

Mirko je u petoj godini života već imao „kompletan repertoar“ i uveliko znao „ne novokomponovane, već prave narodne pesme“, i šlagere i balade. Prvi profesionalni nastup, praćen prvim honorarom koji nije otišao u ruke šegrta već u njegove, imao je na gala priredbi u školi Kralja Petra. „Vreme“ je objavilo tekst o „malom Mirku, sinu Viktora Šouca, krojača iz Zemuna, virtuozu nad virtuozima, vunderkindu“, uskoro je zasvirao i na Kolarcu, na balovima u Zemunu, Beogradu, Novom Sadu, putovao čak u Split i Makarsku..., a vrlo brzo glas o njemu dospeo je i do kralja Petra samog, kome je sedeo na kolenu svirajući Kraljevo kolo i „Vranjanku“.

- Žena iz susedne kasapnice dotrčala je u našu radnju i rekla mami: na radiju svakih pet minuta pozivaju da se mali Mirko Šouc javi na Dvor! - priča on danas. - Tri meseca je auto dolazio po mene s večeri da bi me odvozio na pripreme za priredbu koja je održana na Materice 1939. godine. Guvernanta nas je podučavala nemačkim frazama i ponašanju za stolom, a sećam se da mi je neko od dece, pred njenim očima, u sred dvora, iz tanjira drpio dva minjona!

Tokom okupacije Mirkova majka je morala da krije a docnije i da uništi nekoliko kilograma koncertnih programa i darove od kralja, ali baka je uspela da sačuva dva programa sa Kolarca. Da na jednom od njih ne piše da „narodne pesme i igre svira harmonikaška kapela Mirka Šouca“, on nikada ne bi poverovao da je imao nekakav svoj orkestar - jer ga se ne seća!

Tokom euforije pred veliki slet u Pragu, Mirkova mama je otputovala u taj grad ali ne da bi prisustvovala toj priredbi već da bi sinu kupila prvu klavirsku harmoniku, instrument koji ga je proslavio i na našoj džez sceni.

- Steva Markićević je „krivac“ što sam zavoleo džez. Čuo me je u bašti hotela „Central“ i rekao: „Odlično sviraš zabavnu muziku, sjajno hotiraš (obigravaš oko melodije), dođi do mene da slušamo „Glas Amerike“. Stvorili smo nekakav „indijanski trio“ i otišli na audiciju u Radio Beogradu. Žirijem je rukovodila Stana Đurić-Klajn, a mi nismo svirali ni 15 sekundi kada se začulo: „Maaarš! Marš napolje! Napolje!“. Predrag Ivanović Šimpa čekao nas je na ulazu, tj. izlazu sa „utešnim“ rečima: „I nas su isto malopre izbacili!“.

Ali već 1953. sa osnivanjem Udruženja džez muzičara, gde je u žiriju sedeo Vojislav-Bubiša Simić, mladići iz Zemuna predstavljali su otkrovenje. Tu su ih pitali: „Odakle ste vi burazeri, kad tako svirate?“, i dobili odgovor: „Iz Zemuna!“. Trio Steve Markićevića prerastao je u kvintet, a Mirko je počeo da komponuje i džez teme.

Šouc je potpisnik brojnih nezaboravnih šlagera, koje pevačica Katarina Kaćunković planira da snimi u izdanju „Multimedija rekords“, pregršt nagrada donela mu je dečija muzika, kao i filmska, autor je i tri najizvođenija kola: Zemunskog, Alaskog i Gardoškog, a važi i za jednog od najboljih poznavalaca harmonije na ovim prostorima. Poznat je i po tome što je svirao džez i na klavsenu, i jedini - na melodici, a harmonici je ostao veran „zato što je Steva Markićević svirao klavir!“, iako su njegovi uzori mahom džez pijanisti ili duvači.

- Nisam slušao nijednog džez harmonikaša, ni Art Van Dama, srećom, jer je on toliko izvanredan da bih ga, da sam ga ranije čuo, sigurno kopirao i ne bih izgradio svoj stil - otkriva danas Mirko, koji je bio i dugogodišnji dirigent pozorišta na Terazijama, gde sad već dvadesetak godina diriguje i Vesna.

Lakoća sa kojom Mirko menja žanrove i njegova svestranost su fascinantne, a na ćerku je preneo tu veliku ljubopitljivost i radoznalost kao i lakoću sa kojom i ona radi to što radi: temeljno, sa velikom predanošću, pedantno, studiozno ali bez odricanja - kako naglašava.



Godišnja nagrada Nišvila Mirku Šoucu


Kompozitor, aranžer, pijanista, dirigent i pre svega jedan od najboljih džez harmonikaša u evropskim i svetskim razmerama Mirko Šouc, dobitnik je ovogodišnje nagrade za životno delo Nišville jazz festivala.

Šoucu će ova nagrada tradicionalno biti dodeljena na otvaranju ovogodišnjeg izdanja Nišvila 12. avgusta u niškoj Tvrđavi.

Ostaće zabeleženo da je Mirko Šouc još šezdesetih godina prošlog veka proglašen najboljim evropskim jazz harmonikašem na takmičenju solista radio orkestara Evrope u Minhenu – i to u jeku slave čuvenog holandskog harmonikaša Arta Van Dama.

Kako sam Šouc kaže, tajna njegove originalnosti, kada je reč o sviranju jazz harmonike je upravo to što nikada nije pretereno slušao harmonikaše već su na njega presudni uticaj imali klaviristi Oskar Piterson i Erol Garner, ali i duvači poput Čarlija Parkera, Džej Džej Džonsona, Stena Geca, gitarista Barni Kesel...

Mnogi naši najistaknutiji džez muzičari (Lala Kovačev, Đino Maljoković, Čedomir Urošević, Dragoljub Kitić, Franja Jenč, Nikola Mitrović Mimo, Dragan Davidović Caki, Milivoje Mića Marković, Ivan Švager, Zvonimir Skerl, Aleksandar Korać...) su svoja prva iskustva i uspehe (a pre angažmana u velikom džez orkestru RTB) stekli upravo u ansamblima koje je vodio Mirko Šouc. U bogatom opusu ima i tri vanserijska džez albuma sa sopstvenim kompozicijama, aranžmanima i dirigentskim vodjstvom, na kojima je solista na harmonci, čembalu, i melodici.

Mirko Šouc (rođen 1933. godine) profesionalno se bavi muzikom već sedam decenija, a kompozitorskim radom 55 godina. Prve profesionalne javne nastupe imao je već kao petogodišnjak, prvo u beogradskoj Osnovnoj školi Kralj Petar I, zatim jednom nedeljno u beogradskom “Rodinom pozorištu” i na Kolarcu (solistički i sa “Harmonikaškom kapelom Mirka Šouca”).

U to vreme je nastupo i u Novom Sadu, Makrskoj, Splitu, a kao čudo od deteta 1939. godine svirao je (za materice) u Kraljevom Dvoru (Kralju Petru II), a celu svečanost direktno je prenosio Radio Beograd.

Za vreme, i neposredno posle Drugog svetskog rata izdržavao je porodicu svirajući u kafanama. Nižu muzičku školu (odsek klavir) završio je za četiri umesto za 6 godina, a na Muzičkoj akademiji diplomirao na nastavničkom odseku sa klavirom kao glavnim predmetom (klasa Milice Marijanović i Marka Tajčevića) sa prosečnom ocenom 9.70 i 10 na diplomskom ispitu.

Još od studentskih dana, odnosno od susreta sa Stevanom Markićevićem (1951), koji ga uvodi u taj svet i čijem se sastavu priključuje, Mirko Šouc se, i kompozitorski i izvođački sve više okreće džezu. Sa ansamblom Stevana Markićevića ali i sa svojim sastavima redovno je svirao na koncertima, igrankama i emisijama uživo Radio Beograda. Po završetku akademije punih deset godina vodio je Zabavni ansambl pod svojim imenom, a kasnije Zabavni Ansambl RTB, kao i Zabavni i Narodni orkestar ove kuće i dirigovao preko 100 predstava u Pozorištu na Terzijama. U SOKOJ-u je evidentirano preko 200 njegovih kompozicija različitih muzičkih žanrova i približno isto toliko aranžmana i koautorskih radova. Komponovao je džez, zabavnu, dečiju, muziku u duhu starogradskih pesama, muziku za film, radio i TV drame i serije, a njegove kompozicije i aranžmani nagrađivani su na mnogim festivalima.

Član je udruženja džez muzičara od 1953 god, a član Udruženja kompozitora Srbije od 1955 godine. U Radio Televiziji Beograd radio je od 1961. godine do penzionisanja 1991. godine.

Kako sam kaže, kruna njegovog opusa je ipak kćer Vesna Šouc – profesorka Fakulteta muzičke umetnosti u Beogradu i cenjeni dirigent i van granica države.


Apsolutni sluh

Mirko Šouc ima urođeni apsolutni sluh, odnosno sposobnost prepoznavanja tonova samo slušanjem, odnosno, bez upoređivanja sa drugim instrementom.

To je još na prijemnom ispitu za nižu muzičku školu kod njega otkrio profesor i direktor zemunske škole Ditlov koji mu je odsvirao akord D7 i reko mu da ponovi (odnosno, da otpeva tonove koje čuje), a Šouc mu je “izverglao”: “d, fis, a, c” – odnosno, naveo sve tonove koje mu je profesor odsvirao istovremeno.

Međutim, apsolutni sluh (perfect pitch - kako to kažu Englezi) nosi i svojevrsno prokletsvo koje je Mirko Šouc prvi put osetio kada je trebalo da polaže javni ispit iz klavira u nižoj muzičkoj školi na klaviru naštimovanom za polustepen niže. Jednostavno njegov sluh nije mogao da istrpi to što on svira Mocartovu Sonatu u C-duru, a čuje H-dur, pa je uplakan istrčao sa scene – i opet dobio najveći aplauz i peticu - bez odsvirane note. Jer, isti onaj profesor Ditlov je, shvativši o čemu je reč, izašao pred publiku objasnio da đak ima apsolutni sluh i uz pomoć zvučne viljuške dokazao da je klavir pogrešno naštimovan.



-----------------------------------------------------------------------------------------------------------

Mirko Šouc još šezdesetih godina prošlog veka proglašen najboljim evropskim jazz harmonikašem na takmičenju solista radio orkestara Evrope u Minhenu. Kako sam Šouc kaže, tajna njegove originalnosti, kada je reč o sviranju džez harmonike, upravo je to što nikada nije pretereno slušao harmonikaše, već su na njega presudni uticaj imali klaviristi Oscar Peterson i Erroll Garner, ali i duvači poput Charlieja Parkera, J.J. Johnsona, Stana Getza, gitariste Barneya Kessela...

Mnogi naši najistaknutiji džez muzičari (Lala Kovačev, Đino Maljoković, Čedomir Urošević, Dragoljub Kitić, Franja Jenč, Nikola Mitrović Mimo, Dragan Davidović Caki, Milivoje Mića Marković, Ivan Švager, Zvonimir Skerl, Aleksandar Korać...) su svoja prva iskustva i uspehe (a pre angažmana u velikom džez orkestru RTB) stekli upravo u ansamblima koje je vodio Mirko Šouc. U bogatom opusu ima i tri džez albuma sa sopstvenim kompozicijama, aranžmanima i dirigentskim vođstvom, na kojima je solista na harmonci, čembalu, i melodici.

Mirko Šouc (rođen 1933. godine) profesionalno se bavi muzikom već sedam decenija, a kompozitorskim radom 55 godina. Prve profesionalne javne nastupe imao je već kao petogodišnjak: prvo u beogradskoj Osnovnoj školi Kralj Petar I, zatim jednom nedeljno u beogradskom “Rodinom pozorištu” i na Kolarcu (solistički i sa “Harmonikaškom kapelom Mirka Šouca”). U to vreme je nastupo i u Novom Sadu, Makrskoj, Splitu, a kao čudo od deteta 1939. godine svirao je (za materice) u Kraljevom Dvoru (Kralju Petru II), a celu svečanost direktno je prenosio Radio Beograd. Za vreme, i neposredno posle Drugog svetskog rata izdržavao je porodicu svirajući u kafanama. Nižu muzičku školu (odsek klavir) završio je za četiri umesto za šest godina, a na Muzičkoj akademiji diplomirao na nastavničkom odseku sa klavirom kao glavnim predmetom (klasa Milice Marijanović i Marka Tajčevića) sa prosečnom ocenom 9.70 i 10 na diplomskom ispitu.

Još od studentskih dana, odnosno od susreta sa Stevanom Markićevićem (1951), koji ga uvodi u taj svet i čijem se sastavu priključuje, Mirko Šouc se, i kompozitorski i izvođački, sve više okreće džezu. Sa ansamblom Stevana Markićevića, ali i sa svojim sastavima, redovno je svirao na koncertima, igrankama i emisijama uživo Radio Beograda. Po završetku akademije punih deset godina vodio je Zabavni ansambl pod svojim imenom, a kasnije Zabavni Ansambl RTB, kao i Zabavni i Narodni orkestar ove kuće i dirigovao preko 100 predstava u Pozorištu na Terazijama. U SOKOJ-u je evidentirano preko 200 njegovih kompozicija različitih muzičkih žanrova i približno isto toliko aranžmana i koautorskih radova. Komponovao je džez, zabavnu, dečiju, muziku u duhu starogradskih pesama, muziku za film, radio i TV drame i serije, a njegove kompozicije i aranžmani nagrađivani su na mnogim festivalima.

Član je Udruženja džez muzičara od 1953. godine, a Udruženja kompozitora Srbije od 1955. godine. U Radio Televiziji Beograd radio je od 1961. do penzionisanja 1991. godine.


Izvor:
muzikaharmonike
 
Poslednja izmena:
Natrag
Top