Beogradske priče

Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Beogradske priče: Na Tašu se orilo "ole"!

Oko 4.500 gledalaca na Tašmajdanu gledalo kako je prvo matador poleteo u vazduh, a zatim bik u prašinu, ali nisu mogli da se opredele za koga da navijaju

NiqKPUv.jpg


NESVAKIDAŠNjI spektakl odigrao se na Tašmajdanskom stadionu 2. oktobra 1971. godine, kada se u Beogradu prvi put uživo odigrala korida. Gostovale su španske zvezde, a to je bio presedan i utoliko što matadori do tada nisu izvodili borbe sa bikovima van domovine.

Burne najave na naslovnim stranama novina privlačile su pažnju publike, mada su organizatori imali problema i kiša je dva puta odlagala veliku predstavu. Ipak, dvodnevna korida je najzad održana, uz različite reakcije publike.

Kapa u prašini

"VEČERNjE novosti" su pažljivo ispratile neobično događanje sa tribina stadiona, a novinar Novo Tomić izveštaj počinje neočekivanim događajem koji se odigrao na samom početku.

- Matador Luis Miguel Domingin se po petnaesti put u karijeri našao na rogovima bika! - piše Tomić. - Već u prvoj borbi koride na Tašmajdanu stari as je bio nepažljiv, i to ga je moglo koštati života.

Istina, Domingin je u tom trenutku već imao 46 godina i spadao je u legende na Iberijskom poluostrvu.

- Snažni bik ga je bacio na zemlju, a zatim počeo udarati svojim moćnim rogovima. Pomoćnici su, srećom, brzo reagovali, pa je Domingin prošao srećno: povredio je samo desnu nogu.

z37IksI.jpg

Luis Miguel Domingin

Beogradska publika je, eto, već samo posle nekoliko minuta shvatila da torero u svakoj borbi stavlja glavu u torbu.

- Oslanjajući se na ramena pomoćnika, Domingin je hramajući izašao iz arene, ali se posle lekarske pomoći vratio i ubio bika, pozdravljen od oko 4.500 zbunjenih, ali oduševljenih gledalaca.

Izveštač "Novosti" nastavlja precizno da beleži sve ostale događaje na Tašmajdanu.

- Osim ove, Beograđani su juče videli još četiri borbe. Domingin je ubio još jednog bika. Roberto Piles takođe se borio dva puta, a rehoneador, torero na konju, Alfredo Konde imao je samo jednu borbu.

Beogradski čitaoci dobijaju i objašnjenja nekih običaja koji nikako nisu bili deo ambijenta njihovog podneblja. Tako, pre nego što počne da se bori, matador baca kapu na zemlju. Ako se ona okrene nagore, to je, po njihovom verovanju, loš znak.

- Osamnaestogodišnji Roberto Piles, naizgled nejak, ali okretan kao čigra, posvetio je jednu borbu publici i bacio kapu. Ona se, nažalost, okrenula kako ne treba, pa ju je Piles ljutito šutnuo!

Prvu borbu okončao je briljantno, pokazavši izuzetnu hrabrost, ali ga je "loša sreća" iz kape sustigla u drugoj: bika je ubio tek u četvrtom pokušaju. Publika ga je, i pored zvižduka, na kraju ipak pozdravila, jer je bio neustrašiv.

Razjarenu životinju dočekao je na kolenima, a mimo običaja, četiri puta sudelovao je u najopasnijim trenucima borbe, zabadajući bandilju u telo bika.

Fotografije događaja napravio je naš kolega Velislav Tomović.

Navijali za bikove

MATADOR na konju, čija titula je rehoneador bio je Alfredo Konde, a njega je publika takođe pozdravila aplauzom, jer je pokazao veliku veštinu boreći se na konju koji nije bio zaštićen oklopom.

PbA20c7.jpg

"Leteći matador"

Naš izveštač ipak zaključuje kako publika "nije umela da gleda koridu" i sa tribina se nije baš adekvatno čulo ono "ole", tako karakteristično za španska poprišta borbe sa bikovima.

U isto vreme u Beogradu izlazi list "Svet" koji je bio u sastavu istog preduzeća koje su činile "Borba" i "Novosti", pa njegovi izveštači imaju svoje viđenje stvari.

Ovaj revijalni nedeljnik imao je reportera nešto oštrijeg pera, pa je prvi komentar bio vezan za "stotku" odnosno "konja" - novčanicu koja je bila ekvivalent za ulazak na stadion, što nije bio nimalo naivan iznos.

- Oni koji su mogli sebi ovo da priušte, dokazali su da su uspešno savladali lekciju od tri slova i povicima "ole" doprineli su da sve makar malo liči na Španiju - piše "Svet". - Drugo pitanje je kome je taj uzvik bio upućen: Ima indicija da je naša publika često navijala za – bikove.

7TWGeBY.jpg


UZNEMIRENI KONjI

NAŠIM konjima pripala je skromna uloga da izvlače pobeđene bikove.
Kako piše u izveštaju "Novosti", "životinje osetljive na krv, a nepripremljene za buku arene u tim trenucima, jedva su naterane na poslušnost. I dok su konji za sobom vukli žrtvovane bikove, Beograđani su često negodovali i zvižducima dokazivali da su ipak veliki prijatelji životinja".

FBzc2RR.jpg


"ZATARABLjENO" OGLEDALO

SA jedne strane stadiona, prema restoranu, nalazilo se veliko ogledalo koje je moralo da bude prekriveno daskama.
Kako se danas seća Budimir Novaković, jedan od posmatrača ove predstave, postojala je opasnost da bik ugleda svoj odraz u ogledalu, pa da pomisli da mu je to rival u kojeg bi se besomučno zaleteo.

Izvor: Večernje novosti
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Beogradske priče: Blago čuvano u Jevremovom podrumu

Dom Jevrema Grujića u Svetogorskoj ulici je muzej srpske elite prošlog doba. Značajan deo kolekcije poharan u Prvom svetskom ratu, pa je, sluteći novi sukob, porodica zazidala umetnička dela duboko ispod zdanja

toCP499.jpg


POSTOJI kuća u Beogradu koja bi sama mogla da ispriča noviju varošku istoriju. Zidovi jednog zdanja pamte tajno potpisivanje sporazuma između Srbije i Bugarske 1912. godine kojim je otpočeo balkanski rat i konačno oslobođenje od Otomanske imperije, tu je bilo smešteno belgijsko poslanstvo između dva rata, partizanska vojna bolnica tokom oslobođenja 1944. godine... Posle rata u ovoj zgradi bila je prva diskoteka u Beogradu, legendarni disko klub "Kod Laze Šećera"...

Pričamo o Domu Jevrema Grujuća, u Svetogorskoj ulici, pored Ateljea 212, zdanju koje je postalo prvi privatni muzej u ovom gradu.

- Najstarija vrednost u ovom muzeju je ikona Svetog Jovana Krstitelja iz 18. veka, koja je prešla Albaniju sa našim herojima u Prvom svetskom ratu - počinje pripovedanje za "Beogradske priče" naš domaćin Lazar Šećerović, jedan od nasledika ove ugledne porodice. - U kući je verovatno i najraskošnije venecijansko ogledalo u Srbiji, urađeno u rokaj stilu iz 1775. godine.

Ali bolje je redom...

Rakić i Dučić

- ISTAKNUTI srpski državnik i diplomata Jevrem Grujić podigao je ovu kuću za svoju porodicu 1896. godine - kaže Šećerović. - U njoj su održavani balovi u 19. i 20. veku na kojima se okupljala gradska elita, ali i diplomatski susreti koji su bili neobično dragoceni za tadašnju mladu srpsku državu. U porodični dom Grujića kraljica Marija dolazila bi nenajavljena i mimo protokola, dok su velikani poput Milana Rakića i Jovana Dučića bili redovni i intimni porodični prijatelji.

Dom Jevrema Grujića je spomenik kulture od visokog značaja, a još jedan kuriozitet predstavlja činjenica da je to prva zgrada zaštićena od Zavoda za zaštitu spomenika kulture grada Beograda 1961. godine i jedina članica Evropskog udruženja istorijskih kuća.

- Ovo mesto krasi jedinstvena umetnička kolekcija koju čini više od 400 umetničkih predmeta - nastavlja Šećerović. - Nažalost, ovde je samo mali deo kolekcije koji je sačuvan samim čudom. Najveći deo poharan je tokom Prvog svetskog rata.

7hmz0uv.jpg


Kada je, najzad, protutnjalo i zlo Velikog rata, porodica Grujić je izvukla težak nauk. U susret novom velikom ratnom sukobu najveći deo umetničke kolekcije dosetljivo su zazidali u podrum kuće. Mnogo godina kasnije potomci su srušili ovaj zid i pred njima se ponovo našla neoštećena duhovna riznica ovog grada i naroda. Izlišno je razmišljati šta bi se dogodilo sa porodičnim blagom da su nemački okupatori naslutili šta se nalazi ispod zdanja.

Naš domaćin je jedan od naslednika ove porodice, i sa širokim osmehom i velikim ponosom pokazuje delove različitih kolekcija. Dela likovne umetnosti potpisali su velikani Arsenije Petrović, Uroš Knežević, Stevan Todorović, Uroš Predić, Paja Jovanović... Primerci stilskog nameštaja potiču iz doba od 16. do 19. veka...

- U muzeju su izloženi delovi čuvene zbirke oružja Stevana Ćurčića, jednog od navećih kolekcionara u Srbiji - dodaje naš sagovornik. - Među njima su najdragoceniji komadi oružja iz Prvog i Drugog srpskog ustanka.

Posmatramo puške čuvenih junaka Hajduk Veljka Petrovića i Tanaska Rajića iz 1807. godine, svesni da gledamo direktno istoriji u oči.

Odmah pored su retke novine, porodična biblioteka, fotografije... Pred posmatračem je prvo izdanje "Gorskog vijenca". Pored je prepiska kralja Milana Obrenovića i kraljice Natalije. Pisma kneza Mihaila Obrenovića... Srpska i gradska prošlost smeštena u vitrine.

zW5MXhG.jpg

Umalo srušena

ŠETNjA među izloženim eksponatima posmatrača vraća direktno u srž beogradske elite u prošlosti, ali i svih pretnji i udara koje su izdržali. Pred nama je najstarija sačuvana venčanica u Srbiji, iz davne 1864. godine, koja je pripadala Jeleni Grujić, ženi Jevrema Grujića.

Odmah pored vidimo škrinju za liker, poklon kralja Milana i kraljice Natalije Obrenović Stevanu i Stani Ćurčić, portrete Jevrema i Jelene Grujić, u impresivnim ramovima delo su Steve Todorovića, dok je veliki Paja Jovanović poklonio porodici portrete Milana i Jelene Milojević. Koliko je blizak prijatelj ovog doma bio veliki slikar, govori i činjenica da je slike potpisao sa - Čika Paja.

- Kuća je preživela mnoge duhovne i materijalne udare, a poslednji je učinio da "vaskrsne" i ustoliči se u svojoj veličini - zaključuje Šećerović. - Šezdesetih godina Bojan Stupica planirao je da sruši kuću, kako bi na njenom mestu ponikao Atelje 212. To je izazvalo povelik revolt kod grupe profesora i intelektualaca koji su o ovoj nameri izvestili Jovana Sekulića, stručnjaka koji je tek bio postavljen na mesto novoosnovanog Zavoda za zaštitu spomenika.

Tako je prvo delo ove ugledne institucije bila zaštita upravo Grujićevog doma.

3bVKDTN.jpg


DIPLOMATSKA KARIJERA

U istorijskim spisima vezanim za karijeru Jevrema Grujića očitavaju se i svi burni događaji iz srpske istorije.

Novinski prostor je skroman kako bi dodirnuo sve važne delove njegove biografije, ali da pomenemo makar da je studirao prava na Hajdelbergu i Sorboni, da je bio prvi sekretar Svetoandrejske skupštine 1858. godine i autor Nacrta zakona o Narodnoj skupštini, još u Miloševoj vladi bio šef diplomatske službe, ministar inostranih i unutrašnjih poslova...

U vladi kneza Mihaila vodio je Ministarstvo pravde, posle ubistva kneza bio je diplomata u Carigradu. Posle Berlinskog kongresa opet je bio ministar spoljnih poslova, pa poslanik u Carigradu, Londonu, Parizu i Briselu...

Izvor: Večernje novosti
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Beogradske priče: Harfistkinje za beogradske boeme

Sredinom 19. veka uveden običaj da u kafanama sviraju ugledni muzičari sa Starog kontinenta, pogotovo iz Češke. Pre 160 godina u čak 16 prestoničkih lokala nastupale dame iz Evrope sa neobičnim, elegantnim instrumentima

11jorb4.jpg

Dame za harfom Beograđani opisivali rečima: "Opasne žene nisu opasne ako ljudi znaju za pristojnu razdaljinu"

TERMIN "Građanska banda" u ovo vreme možda možete da podvedete pod mnoge kategorije i da mu date mnoga značenja, ali 1849. godine u Beogradu to je bio naziv za muzički orkestar.
List "Šumadinka" Ljubomira Nenadovića opisao je čak i jednu duboku originalnost u odevanju muzičara koji bi nastupali pred kafanskim gostima: "Na svakom muzikantu bila je drugačija haljina. Oni su predstavljali sve ondašnje nošnje u Beogradu."
- Tako je, na primer, primaš nosio fes i čaškire sa turom, a basista je gudio u cilindru i fraku sa ljubičastim prsnikom. Imao je čak i rukavice koje je, po ondašnjoj modi, pred publikom zubima skidao...
"Građanska banda" je u ono vreme, kako je pisao list "Šumadinka", u omalenom Beogradu svirala u svakovrsnim prilikama. Bila je tu na slavama, svadbama i - sahranama.

DOŠLjAKINjE

U to vreme, u Beogradu počinju da se pojavljuju i čudnovati kontrasti, koje opisuje list "Vreme", osvrćući se na ove prilike.
- U jednoj kafani piskale su zurle, duvane obrazima crnoobraznog Ciganina, a u drugoj svirali harfu, u nežnim rukama devojke iz Češke... - piše list "Vreme" oktobra 1938. godine, obeležavajući stogodišnjicu postojanja kafanske muzike u gradu. - Jeste došla iz bela sveta, i to pravo u kafanu; jeste da se družila sa turskim oficirima sa Beogradske tvrđave, jeste da sve to nije za pohvalu jednoj devojci, ali je ipak vredelo da je vidi i čestit Beograđanin i da čuje njenu harfu... Opasne žene nisu opasne ako ljudi znaju za pristojnu razdaljinu.
Zatim, u istraživanjima predratnih novinara koji su pisali o starom Beogradu stoji još jedno zaprepašćujuće saznanje.
"Harfenistica" koja je muzicirala pedesetih godina 19. veka bila je česta sviračica po beogradskim kafanama, pa su došle i sledbenice. Tako je štampa u jednom trenutku nazvala Beograd njihovim eldoradom, jer ih je bilo 16 u našoj prestonici! Toliki broj bio je, kako beleže novinari, "za svako poštovanje".
Tadašnji beogradski listovi, naročito oni "nezavisni" poput "Vidovdana", nisu nikada bili neprijateljski raspoloženi prema ovim "stranim ženskim elementima u kafanskoj muzici". Oni su se ljutili samo na "one druge devojke iz kafanskih soba" koje su postale "primamljivi otrov za mnoge građane".
Tako su harfistkinje lagano napustile grad, a primat u varoši i na kafanskim binama preuzeli su gradski Cigani.

ir29tx.jpg


MUZIKA-RODITELjKA

U početku sve ne beše sjajno, pa će novinar potpisan imenom Šumarević primetiti kako "stari sadžak, u koji je zrikava Ciganka udarala gvozdenom štakom, nije baš bio instrument za muzikalni koncert", ali stvari su se lagano menjale...
- Muzika onakvog kvaliteta, zajedno sa zurlašima, bila je muzika-roditeljka kasnijih ciganskih muzika u Beogradu - piše Šumarević. - One su, razume se, osvojile kasnije beogradske kafane i bile neophodne za lumpovanje ili "ugodna uživanja" sve do sedamdesetih godina 19. veka.
Jedan od takvih ljudi o kojima će se izatkati gradske legende bio je Mija iz Jagodine, Rom koji nije imao kršteno ime, a tada ljudima njegovog porekla ni status baš nije bio dobar. Ipak, ovaj je briljirao svirajući violinu, pa je uskoro dobio nadimak Slavuj od Jagodine.
Doživeo je toliku čast da je prvi voz koji je spojio Niš i Beograd 1884. godine ugostio i njegov orkestar i da je Mija sa svojom družinom, stigavši u prestonicu, pobrao lovorike.
List "Beogradski dnevnik", koji je uređivao Kornelije Jovanović, brat legendarnog pesnika Jovana Jovanovića Zmaja, u broju od 4. oktobra 1884. godine, na naslovnoj strani obasipa pohvalama jagodinskog virtuoza na violini. Kako primećuju još predratni novinari, "tako nešto" pisali su listovi za prave umetnike, ali ondašnji Cigani bili su lišeni svake časti.
Mija je bio toliko uvažen u gradu krajem 19. veka da je svirao u "Ruskom caru" uz sve moguće hvalospeve štampe. Pošto je obišao svet i pokazao svima svoje umeće, novine su najavile Mijin nastup rečima da je "njegov prvi dolazak u Beograd značio datum u kafanskoj muzici...".

2hyvuv7.jpg


Da bi beogradski novinari potupno začinili priču, zaključili su je poređenjem onih ciganskih muzičara koji su do tada određivali ambijent gradskih kafana.
- Jagodina je u ovome preotela primat i samom Šapcu, koji je posle slao u Beograd najbolje ciganske kafanske pevače i svirače...
I, tako se stvari s vremenom menjaju. Ciganska muzika je danas prestižna u našem gradu, kao i u svetu. Pa ipak, njeni počeci su bili takvi da su je stari novinari obasipali teškim rečima. Nastanak ovakvog muziciranja opisivan je samo rečima da je "na cigansko dranje po kafanama odgovaralo samo lajanje pasa po sokacima".
A onda je došao Mija Slavuj iz Jagodine i sve je krenulo drugim tokom...

(Večernje novosti)
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Priče večne kao Beograd

Zoran Lj. Nikolić predstavio novu knjigu, nastalu na osnovu tekstova u "Novostima". Kako je Formula 1 tutnjala Kalemegdanom, ko je naučio da pliva u bazenu zoo-vrta, dosetke boema - samo su deo "BG priča"

afmjBXa.jpg


BEOGRAD je kao Vavilon. Stalno se ruši i obnavlja. Tu i leži objašnjenje zašto je večno mlad i sa nekom posebnom energijom.

Ovako se ukratko može opisati šetnja kroz novinske putopise o srpskoj prestonici, zbirno predstavljene u novoj knjizi "BG priče" autora Zorana Lj. Nikolića, u izdanju Kompanije "Novosti", koja je promovisana u restoranu "Dva jelena" u Skadarliji. Knjiga je nastala kao izbor autorskih tekstova, objavljenih u istoimenom dodatku u "Večernjim novostima" tokom poslednje dve i po godine.

Kroz četiri poglavlja u ovoj knjizi, autor se potrudio da što vernije dočara jedinstvenost beogradskog duha i provede čitaoce kroz svojevrstan vremeplov vanvremenskih ljudskih priča. Zbog čega su Ružica Sokić i Jovan Ćirilov priznali Vuku Bojoviću da su naučili da plivaju u bazenu za foke u zoološkom vrtu, kako je Formula 1 tutnjala oko Kalemegdana još 1939. godine, zašto je prvi putnički avion na jednom noćnom letu krenuo na put upravo iz Beograda... samo su deo urbanih priča koje će ova knjiga sačuvati za nove generacije.

- Moja želja je da upoznam čitaoce sa detaljima Beograda koji nisu opštepoznati, ali su doprineli tom šmeku koji je oduvek imao - objašnjava autor Zoran Nikolić. - Kada sam se pre godinu dana požalio supruzi da nikako da napišem svoju najbolju knjigu, ona me je mirno pogledala i pokazala na gomilu isečenih listova "Večernjih novosti" i rekla: "Ti već pišeš svoju najbolju knjigu, samo toga nisi svestan". Kada sam je uzeo iz štamparije, morao sam da priznam da je ponovo bila u pravu.

ps7LfuZ.jpg

Zoran Lj. Nikolić

Od perioda kada su spaljivane mošti Svetog Save, izgradnje beogradskih podvožnjaka, do toga zašto je porodici Jovanović bilo važno da sačuva bakin buket sa venčanja iz Saborne crkve iz 1910. godine. Ispod ekrana na kome su se smenjivale fotografije nekadašnjeg Beograda, ovakvih gradskih obrisa i silueta, koje ovo štivo čuva od zaborava, prisetili su se i gosti na promociji, koji su na poseban način doprineli i samom nastanku bogate riznice "BG priča".

- Kada je Zoran došao kod mene pre dve i po godine i predložio mi specijalni dodatak u novinama, bio sam malo skeptičan - rekao je na promociji Ratko Dmitrović, direktor i glavni i odgovornik urednik "Novosti". - A na moje pitanje koliko tih priča ima, dobio sam odgovor da ih ima koliko budemo želeli. I tako je i bilo. Svaki put iznova ovaj autor u svojim tekstovima o ovom gradu daje dosetke, verbalizme i vraća duh vremena koji polako iščezava.

Na anegdote sa gradskih ulica i iz kafanskih pustolovina, ali i iz kulturnog sveta uz knjigu "BG priče" podsetili su se i novinari Vanja Bulić, Aleksandar Gajšek, Vladimir Jelić, kao i Minja Subota i Zoran Dašić Daša.

fEshTjJ.jpg

Sa promocije u restoranu "Dva jelena" u Skadarliji

OD ZBIRKE PESAMA DO "GRADA TAJNI"

NOVINAR, publicista i pisac Zoran Lj. Nikolić u "Večernjim novostima" radi od 1997. godine, a od 2013. godine povereno mu je uređivanje specijalnog dodatka "Beogradske priče".

Prvu istraživačku knjigu "Beograd ispod Beograda", koja je nastala kao koautorsko delo sa dr Vidojem Golubovićem, objavio je 2002. godine. Sredinom 2005. godine objavljuje delo "Masonski simboli u Beogradu", koja istražuje tragove koje su u gradu ostavili slobodni zidari. Već 2007. objavljuje satiričnu knjigu "Globalizacija za neupućene", a 2010. sa novinarom Mirkom Radonjićem delo "Tajna Novog Beograda".

Tokom 2011. godine objavljuje zbirku poezije "Dekada", a za njom i roman "Grad tajni".

PRODAJA OD UTORKA

Knjiga "BG priče" moći će da se kupi od 29. decembra u "Kutku Novosti", na Sajmu knjiga u Domu sindikata i prodajnim mestima "Moj kiosk".

Izvor: Večernje novosti
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Beogradske priče: Kako smo peške prelazili Savu

Krajem dvadesetih godina prošlog veka reka bila neprekidno zaleđena tokom dva meseca, pa su zaprege bezbrižno prelazile sa jedne na drugu rečnu obalu

d8FbqhX.jpg

1890.

PRIZOR u kojem neko prelazi zaleđenu Savu ili Dunav Beograđani nisu videli već nekoliko desetina godina. Mlađim sugrađanima bi takav kadar izgledao bezmalo neverovatno, ali on u predratnim godinama, kao i u doba Drugog svetskog rata nije bio nimalo redak.

Štampa onog vremena beleži kako su požrtvovani poštari prenosili u džakovima poštu između Beograda i Pančeva, tako što su prelazili peške preko ledene ploče, budući da je most koji i danas nosi ime Pančevački bio srušen na samom početku velikog svetskog sukoba 1941. godine.

Istina, na nekim mestima led je bio deblji i pouzdaniji za pešaka ili saonice sa konjskom vučom, dok bi na drugim bio tanak i postojala je velika opasnost da pešak upadne u hladnu vodu ispod ledene kore, a tada bi bio životno ugrožen, jer bi mu temperatura tela naglo opadala, a davljeniku bi bilo teško prići, pošto bi led mogao da propadne i ispod onih koji bi pokušali da priteknu u pomoć.

Ako ćemo precizno, meteorolog Časlav Stanojević podseća na to da je najhladnija zima u Beogradu bila ona 1928. i 1929. godine, kada se živa u termometrima spustila na rekordnih 25,5 stepeni ispod nule. Te godine je prosečna temperatura u januaru iznosila 4,1 stepen ispod nultog podeoka.

Baš u to doba saonice na Savi nisu bile retkost, štaviše, reka je bila pogodna za prelazak na ovaj način puna dva meseca.

1941. Prelazak Dunava
chA0lhV.jpg


Kako su naši stari znali na kojem mestu je zaleđena reka pogodna i bezbedna za prelazak? Na to pitanje odgovara kapetan rečne plovidbe Petar Antić, koji je od starijih kolega naučio jedan nesvakidašnji način za testiranje bezbednosti prelaska. Naime, Antić kaže da su stari Beograđani preko zaleđene reke puštali lisice.

Kada bi životinja pretrčala sa jedne na drugu rečnu obalu, znali su da je trasa kojom je lija prešla potpuno bezbedna, pa da čak i konjanik spokojno sme da pređe na drugu stranu upravo istim putem.

1939. Staro sajmište
zVsc13A.jpg


Sačuvani kadrovi beogradskih fotografa beleže predratne i ratne kadrove u doba kada bi zima okovala grad.

Beogradski sajam, koji danas zovemo "Staro sajmište" bio je ponos prestonice do Drugog svetskog rata, kada su ga nacisti pretvorili u koncentracioni logor. Samo nekoliko godina pre toga snimatelji su "uhvatili" kadrove sajamskih paviljona ušuškanih u snežni pokrivač, zavejane telefonske govornice...

Brodovi bi bili u zimovnicima, ili pri obali, uz nadu da ih led neće potpuno zarobiti, ali u međuratnim godinama to bi se redovno događalo.

1940. Ušće u januaru
zmgzO4i.jpg


Najstarija fotografija pokazuje Đumrukanu, carinarnicu zakriljenu Sabornom crkvom s kraja 19. veka, kada je ledena Sava bila sasvim uobičajen deo zimskog prestoničkog ambijenta. Trebalo je poduže čekati prve prolećne dane kako bi sante konačno otplovile, a u pristanište počnu da pristižu trgovački brodovi, kao i oni, putnički, iz Zemuna, koji bi pogranični Beograd opet spojili sa Austrougarskom, a potom i sa ostatkom raskravljene Evrope.

Samo ne bi zamrla trgovina svinjama, koju smo dugo održavali sa crno-žutom monarhijom. Uspevala je da opstane i u ovo doba godine, jer bi trgovci preterali svinje preko zaleđene reke i posao je cvetao, ne mareći za doba godine i sezonu.

Sava pre Ušća
2SFNf3z.jpg


Tako je potrajalo dugo. Neki će reći da je krivac za današnje, tople zime - globalno otopljenje, drugi će reći da je za sve zaslužna neka mnogo ozbiljnija ratna mašinerija i kojekakve sprave za diktiranje vremenskih promena, od kojih strepi humani deo planete, dok će se brojni stručnjaci setiti i činjenice da je izgradnja Hidroelektrane Đerdap podigla vodostaj, a termoelektrana "Nikola Tesla" kod Obrenovca zagrejala Savu, pa sve to utiče da naša deca ne vide ni sante na reci, a kamoli da je vide zaleđenu ili pređu peške.

(Novosti)
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Beogradske priče: "Muzički stub" star pola veka

Muzej nauke i tehnike: Samo elita je mogla da ima muzičke aparate sa više komponenata

RxTsNTZ.jpg


TEHNOLOGIJA napreduje, kućni aparati munjevito menjaju svoj dizajn i ulogu u domaćinstvu, a to se odrazilo i na ulogu muzičkih sprava u stanovima.

U Muzeju nauke i tehnike jedan od eksponata je starinski muzički stub, kako su ga zvani naši preci, odnosno kombinacija radija, gramofona i magnetofona.

Nešto slično viđali smo u starim, crno-belim filmovima iz šezdesetih, kao reprezentativni, pa i snobovski deo enterijera pomodnih, elitnih slojeva društva.

Radio-aparat se posle rata potpuno odomaćio, i već je postao redovni "član" svakog domaćinstva. U predratno vreme je postepeno počeo da postaje popularan, a od 1924. godine, kada je otvoren Radio-Beograd, prvo je bio veoma skup, da bi kasnije polako postao dostupan i nižim staležima.

Gramofon koji pamte stariji sugrađani imao je tri vrste vinil ploča koje bi koristio, pa je aparat bio podešen tako da ima 33, 45 ili čak 78 obrtaja. Ova, poslednja varijanta bila je izuzetno retka, a prve dve su bile odvojene za "singl" i "long plej" ploče. Današnji kolekcionari su veoma ponosni na sačuvane primerke ovog doba, a kada su nastupili CD plejeri i diskovi, mnogi su osetili razočaranje, jer više nije bilo romantičnog puckanja prašine sa igle koja je dodirivala gramofonsku ploču.

Vodič kroz Muzej nauke i tehnike bio nam je Ivan Stanić, koji odmah skreće pažnju i na magnetofon, koji je prvobitno imao samo jedan kanal, pa mu je ostalo obeležje "mono", dok je uvođenje stereo muzike smatrano revolucionarnim u svoje vreme.

Ovaj primerak iz Muzeja ima upravo takav, jednokanalni magnetofon, koji je bio preteča potonjih kasetofona, kada je traka bila smeštena u posebnu kutiju, i na taj način zaštićena od spoljnih oštećenja.

Vremena se brzo menjaju, i za samo pola veka ovo prestižno, tehnološko čudo postalo je muzejski eksponat, a današnjim klincima deluje nestvarno da je nešto tako arhaično, pre nekoliko decenija smatrano "čudom tehnike".

O ceni da ne govorimo, jer onaj ko bi sebi mogao da priušti ovako kompleksan aparat, morao je, sigurno, "debelo" da ga plati.

Izvor: Večernje novosti
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Beogradske priče: Kolevka zaljuljana na Trgu Nikole Pašića

Današnji veliki plato u centru grada između dva svetska rata bio načičkan važnim građevinama koje danas ne postoje

2SN5VTb.jpg

Milutin Nikolić: "Ovde sam se rodio" Foto V. Danilov

POČETAK Bulevara kralja Aleksandra nekada je bio na granici sa Terazijama, kod Igumanove palate. Tom trasom je išao tramvaj, tokom godina koje su prethodile Drugom svetskom ratu.

U ovaj vremeplov uvodi nas Milutin Nikolić, stari varoški gospodin, čije detinjstvo je vezano za kuće koje su nekada bile na današnjem Trgu Nikole Pašića. Vodi nas u šetnju današnjim trgom i pažljivo gleda na pločnik na ulazu u Dom sindikata, a onda trijumfalno spušta ruke i kaže: "Evo, tačno na ovom mestu sam rođen pre 88 godina!"

Tu je bila kuća u zaleđu ugostiteljske radnje njegovog oca Nikole, a prostor današnjeg trga bio je oivičen zgradama, uglavnom radnjama iz pravca Dečanske ulice, dok je deo preko puta Igumanove palate bio odvojen za pekaru, očevu "narodnu kuhinju" i veliku zgradu suda. Nešto dalje, na uglu preko puta Agrarne banke u kojoj je danas Muzej istorije Jugoslavije bila je legendarna kafana "Topola".

Samo klaker

- NA samom uglu prema Terazijama bila je pekara porodice Srbinović, čiji sin Mladen je postao poznati slikar i akademik - kaže Nikolić. - Odmah pored bila je "narodna kuhinja" mog oca. Svakodnevno je goste čekala supa, hladno predjelo, kao i desetak kuvanih jela. Od pića je služen samo klaker, dakle alkohola nije bilo. U ono vreme bilo je dovoljno kafana u komšiluku, pa su kod nas dolazili samo radi jeftine i kvalitetne hrane.

Tako je bilo tridesetih godina, a Nikolić se seća svog detinjstva, jer je tada bilo nekoliko važnih gradilišta u centru grada. Zato su od podneva do 13 sati u očev restoran uglavnom dolazili radnici koji su radili na izgradnji zdanja Skupštine, Igumanove palate i, kasnije, "Albanije", a kada bi oni otišli, stizali su činovnici iz okolnih kancelarija. Po podne bi kuvar već spremao zapršku za sutrašnja jela, koja bi završavao u rano jutro, oko pet sati, na šporetu na drva širokom oko pet-šest metara.

- Tokom popodnevnih priprema za sutrašnji dan stizao je i mlekadžija iz Pinosave. Kada obavi svoj posao, u prazne kante za mleko sipali bismo mu ostatke hrane koja nije utrošena tog dana i on ih je koristio za pomije kojima bihranio svinje, tako da ništa nije bacano.

Odbornička legitimacija

8ScauvO.jpg


U kuhinju Nikole Nikolića svraćali su i Moša Pijade i Aleksandar Ranković, u doba kada domaćin nije ni slutio da će njih dvojica biti čelnici nove, komunističke države, posle prevrata u Drugom svetskom ratu. Moša je iz advokatske kancelarije svraćao u popodnevnim satima, a Ranković je prvo bio šegrt, pa kalfa u ćurčijskoj radnji u Balkanskoj ulici.

- Radnja na početku tadašnje Ulice kralja Aleksandra 3 bila je na tom mestu do 1939. godine, kada je ruše a počinje izgradnja zdanja u kojem se danas nalazi Pozorište na Terazijama - kaže Nikolić. - Sećam se jedne neobične ceremonije tokom polaganja kamena temeljca. Izvođači su počastili sve prisutne svežom jagnjetinom, a onda je jedan čovek crvenom tečnošću iz velike kante zalio temelj. Pitao sam se šta je to, dok nisam dobio odgovor da se radi o krvi zaklanih životinja.

Ovo je, očigledno, bio stari očuvan paganski običaj, kada je krv "hranila" kućne duhove koji bi, udobrovoljeni "štitili" novoizgrađeno zdanje.

- Tada smo preselili narodnu kuhinju na ugao Dečanske i Nušićeve ulice, da bismo zatim prešli u Mekenzijevu, koja je u to vreme nosila ime Cara Nikole, i tamo smo preživeli okupaciju.

Policijski čas

TEŠKA, ratna vremena, Milutin Nikolić uglavnom pamti kroz jasne slike nemačkih es-es patrola, policijskog časa od deset do šest sati ujutru, i spuštanja roletni i zamračivanja kako bi krišom slušali radio sa zabranjenih radio-stanica.

Dobro pamti i savezničko bombardovanje 1944. godine. Već je bio mladić i savršeno se seća kako su Beograđani iz njegovog kraja bežali mahom iz centra prema Autokomandi, pa zatim naviše, ka Avalskom drumu, dok su drugi jurili Ustaničkom ulicom, pa bi ostajali u Šumicama gde bi čekali da avioni prospu svoj ubitačni teret. Tamo je bila velika poljana na kojoj bi se tiskale hiljade ljudi.

Ugostitelj Nikola Nikolić

cl5Z9hx.jpg


- Na vrhu "Albanije" Nemci su imali topove protivavionske odbrane. Prvo bi se nad gradom čule sirene koje pripremaju uzbunu, a to je značilo da su bombarderi viđeni negde iznad Crne Gore, da bi, kada dođu do Kosmaja i Avale nastupala "prava" sirena za uzbunu. Gledao sam kako se jasno odvaja deo eskadrile koja je odlazila da bombarduje naftna polja u Rumuniji, dok bi ostatak sipao bombe po Beogradu.

Dolazak ruskih i partizanskih snaga naš sagovornik pamti kroz izmešana osećanja sreće, nade i razočaranja. Kada se svega danas seti, bilo je mnogo argumenata "za" i "protiv" partizana, ali i "za" i "protiv" četnika.

- Nedugo posle oslobođenja 1944. godine, Beograd je opustošio i gotovo da u njemu nije bilo mladih muških glava. Preko noći doneta je odluka da se granica punoletstva spušta sa 21 na 18 godina i cela generacija je mobilisana za Sremski front. Koliko ja znam, oko 30.000 mladića iz Beograda i okolnih sela tada je stradalo. Posle rata sam se oženio u 20. godini. Nije to bilo čudo. U to vreme bilo je znatno manje mladića nego devojaka u gradu, jer je muška populacija bila desetkovana zbog rata.

Kako šarmantno pripoveda naš sagovornik, vremena su bila takva da su devojke grabile valjane prilike koje bi im se ukazale.

- Nije bilo retko da devojke odbegnu od kuće. To su bile takozvane otimačine, ali su bile dobrovoljne. Mladi su bili nestrpljivi da ostvare svoju ljubav, a devojke bi često "preskakale" onaj uvreženi običaj da njihovi roditelji prvo upoznaju porodicu mladoženje, nego su pribegavale "skraćenom postupku", kako im dobra prilika za udaju ne bi promakla.

Predratni početak Bulevara kralja Aleksandra

SSLQPHo.jpg


Bioskopi moje mladosti

MLADI Beograđani u predratno i rano posleratno vreme bili su opčinjeni pokretnim slikama, i tako Milutin Nikolić jasno pamti jednu od najvažnijih mladalačkih atrakcija svog doba. To su bili bioskopi.

- Imao sam šest ili sedam godina kada je, tridesetih godina na Terazijama bio bioskop "Metropol". Repertoar je bio uglavnom sačinjen od kaubojskih filmova, a menjao se jednom nedeljno. Pamtim junake poput Toma Miksa, Žorža Obrajena i Kena Majnera, dok je pred rat zvezda bio Dik Foran. Ovo su imena koja sam ja zapamtio i tako smo ih izgovarali, a možda su sećanja "umrsila" i poneku grešku u preciznom izgovoru imena tih likova.

Preko puta Dvora, u Ulici kralja Milana pre rata je bio bioskop "Koloseum", kojem su nove vlasti promenile ime u "Zvezda".

- Tamo sam se osećao kao kod kuće, išao sam svake nedelje sa bratom i uvek kupovao karte za 32. red, prvo i drugo sedište levo! I sada se toga jasno sećam. Tu su karte koštale dva i po dinara, u središtu sale četiri, a u loži pet. Tamo su prikazivani porodični filmovi, a još pamtim nestašluke Mikija Runija, koje smo sa pažnjom pratili. Ispred bioskopa bila su dva uska izloga u kojima je bio plakat, a ako unutra stave i Popajev lik, znači da nas "časte" i crtanim filmom! Bioskopska projekcija izgledala je ovako: prvo ide reklama, zatim vesti, pa crtani. Onda je pauza od nekoliko minuta da bi razvodnici uveli u salu gledaoce koji su zakasnili, i zatim počinje projekcija.

Stara zgrada suda

abmdUoX.jpg


Samo je bioskop "Balkan" ostao nepromenjenog imena posle rata, inače u Bezistanu je bio "Novaković", a iza hotela "Kasina" istoimeni bioskop. Prvo su i hotelu i mestu za projekcije promenili ime u "Kozara", ali su hotelu ubrzo vratili staro ime, dok je bioskop decenijama kasnije nosio ime koje su mu podarili partizani.

- "Jadran" na Trgu Republike je pre rata nosio naziv "Uranija", a "20. oktobar" u Balkanskoj ulici je imao dve sale i zvao se "Luksor". U vreme pedesetih, kada je izašao legendarni film "Bal na vodi" sa Ester Vilijams, obe sale su bile prepune tokom tri meseca i sa četiri predstave dnevno.

To je bio kult bioskopa u starom Beogradu.

To je sećanje Milutina Nikolića, od rođenja na današnjem Trgu Nikole Pašića, do detinjih i ratnih događaja koje je proveo u našem gradu, precizno iscrtavajući slike koje su danas mnogima samo "puka" istorija, a njemu vraćaju ljubav prema mestu gde je stasavao.

MOŠA I NACIONALIZACIJA

UGOSTITELj Nikola Nikolić imao je tri omanje kuće na Voždovcu, koje su imale stanove za izdavanje. Posle rata došla je nacionalizacija i naprasno je došla specijalna komisija da mu otme sve što je stekao, ostavivši samo mali stan za Nikolićevu porodicu.

- Otišao je u Prezidijum, kod Moše Pijade i rekao službenicima da ga predstave - pripoveda njegov sin Milutin. - Zaista, ovaj ga je primio, uz reči kako "je sve što mu se dogodilo narodna volja".

Iskusni ugostitelj podsetio je svog gosta na vreme koje je proveo kod njega, a sve je zaključio rečima: "Mošo, završili smo razgovor, lepo si me primio, više mi nikada ne trebaš u životu".

- Posle jedne godine, nekako se opet pojavila ista komisija i konstatovali su kako moj otac ima tri manja stana i da ta imovina nije podložna nacionalizaciji - seća se Nikolić. - Valjda je i Moši proradila savest.

Preci u Dečanskoj ulici

diC2QDd.jpg


TRAMVAJ I BATINE

TRIDESETIH godina na ulicama u centru nije bio neobičan prizor prolazak tramvaja-cisterne, koji je služio za pranje ulica. Jaki šmrkovi iz vozila bi lako očistili nečistoću, ali Milutin pamti jedan neprijatan događaj iz detinjstva.

- Vozač me nije video i jakim mlazom me polio vodom. Bio sam ljut, trčao sam za njim Terazijama i psovao koliko me je grlo nosilo. Posle je moj otac čuo da sam ovako nepristojno reagovao i sačekale su me batine. Imao je dobru dušu, ali je bio strog i pravičan. Majka je vikala: "Ne tuci mi dete!", a on je odgovarao: "Pa, valjda je to i moje dete". Ali, pravda je morala da bude namirena. Nikada to nisu bile ozbiljne batine, već više uputstvo šta ne treba da radimo i kako da stasamo u ozbiljne i uvažene ljude našeg grada.

Sećam se da sam isto tako bio burno opomenut kada me je jedan od očevih prijatelja video kako zviždućem ulicom. I to se u ono, predratno vreme, smatralo vrlo nepristojnim i gotovo raskalašnim ponašanjem.

Izvor: Večernje novosti
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Beogradske priče: Eho prošlosti u Kući velikana

U centralnom delu Skadarlije nekada stanovali Žanka Stokić, Čiča Ilija Stanojević, Pera Dobrinović... Sestre Antonijević čuvaju sećanja na stvaraoce koji su nekada živeli u umetničkom paviljonu

ShCwfUF.jpg


UŠUŠKANA u srcu Skadarlije, jedna kuća ne privlači onoliku pažnju koliko to čine ostale kultne kafane iz srca Beograda. Pa ipak, na uglu Skadarske i Gospodar Jevremove ulice nalazi se jedno od najstarijih zdanja ovog dela grada koju su prozvali Kuća velikana.

Danas o njoj brinu dve dame - Ivana i Mina Antonijević, kćeri novinara Jovana Antonijevića. Njihova misija je, kako su odlučile, da vrate sećanje na sve velikane koji su boravili na ovom mestu. A bilo ih je, bogme, mnogo...

STEPENIŠTE ZA "MINISTARKU"

- OVU kuću napravio je Isak Solomon, krajem 19. veka u samom centru ove najpoznatije boemske ulice - kažu za "Beogradske priče" sestre Antonijević. - Na ovom mestu su stanovali velikani pozorišne scene tadašnjeg grada.

Vlasnica je bila Katarina Hristodulo, koja je iznajmljivala sobe umetnicima. Zato se na spoljnom zidu nalazi spomen-ploča sa imenima poznatih umetnika koji su živeli i stvarali ovde.

Mina Antonijević je magistar slikarstva i sa posebnom pažnjom pokazuje stepenice koje su vodile u prostor u kojem je živela Žanka Stokić. Podseća nas da je to bila najveća glumica predratne Jugoslavije, kao i da je Branislav Nušić svoju besmrtnu (i večito aktuelnu) "Gospođu ministarku" napisao upravo imajući jasnu viziju da je Žanka igra.

- Svoje slobodne dane ova glumica provodila je najčešće po skadarlijskim kafanama u društvu najbližih prijatelja - Čiča Ilije Stanojevića, Milorada Gavrilovića i Branislava Nušića. Zbog tobožnje saradnje sa okupatorom, budući da je tokom Drugog svetskog rata igrala u predstavama i učestvovala u radio-programima, Žanka je optužena od novih, komunističkih vlasti i osuđena pred Sudom časti na osam godina robije.

Ovde je živeo i Pera Dobrinović, glumac raskošnog talenta, a ostavio je dubok trag i u novosadskom Srpskom narodnom pozorištu, kao i u beogradskom Narodnom pozorištu. Uostalom, Dobrinović je prvi srpski glumac kojem je podignut spomenik u Novom Sadu.

Savremenik i komšija ovih velikana bio je i Čiča Ilija Stanojević, jedan od najpopularnijih srpskih glumaca i naš prvi režiser.

Ivana Antonijević
AaY8KWG.jpg


- Bio je među najpopularnijim srpskim komičarima - dodaju Ivana Antonijević. - On je snimio najstariji srpski film "Karađorđe" još 1911. godine, a osim sto ga je režirao, igrao je čak dve role: turskog pašu i ubicu Karađorđa. Na kratko vreme živeo je ovde, a značajno vreme proveo je u skadarlijskim kafanama u kojima su ga zapamtili po bezbrojnim anegdotama.

OD REŽIJE DO SLIKANjA

SESTRE Antonijević spominju i druge stanare ovog zdanja, poput njihovog pretka Dušana Antonijevića, glumca, režisera i slikara. Uz njega su poznati gosti ove kuće bili ljudi iz elite ondašnjeg glumišta Milan Srdoč, Branka Veselinović, Sima Janićijević, Aca Gavrić... Novinar i pisac Dušan Savković svraćao je ovde baš kao i šahovski velemajstor Svetozar Gligorić... Dragi gosti bili su i Mira Stupica, Miodrag Petrović Čkalja, Jelena Žigon, Aljoša Vučković...

Spomen-ploča na ulazu u zdanje govori o nekim velikanima srpske varoške kulturne scene, a obnovljena kuća nastavlja da čuva sjaj prošlosti.

Marija Cvetić, Milorad Gavrilović, Žanka Stokić
MTUl5T4.jpg


STANARI I VELIKANI

IMENA starih beogradskih umetnika koji su živeli u ovoj kući čine čudnovat spisak, kao iz udžbenika. Tu su naređane veličine glumišta, ali ne samo onih kojima daske život znače.

Tako su u ovoj kući živeli glumcu Miloš i Marija Cvetić, Milka Grgurova, Emilija Popović, Pera Dobrinović, Zorka Todosić, Žanka Stokić, Čiča Ilija Stanojević, Jovan Antonijević Đedo, kao i muzičar Dušan Janković, vajar Stamenko Đurđević i književnik Velimir Živojinović Masuka.

VINETU

STARE fotografije pripovedaju svoje priče nekim nemuštim jezikom, pa tako vidimo glumca Dušana Antonijevića, dedu naših sagovornica kao indijanskog poglavicu u kultnom filmu "Vinetu". Baka Dušanka Savković ovekovečena je u istorijskom spektaklu, a tu je i bezbroj portreta gradskih glumaca koji su bili poznati gradskoj javnosti uglavnom sa pozorišnih dasaka.

Dušan Antonijević
fUncXAs.jpg


Izvor: Večernje novosti
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Beogradske priče: Čudotvorni lanci Beogradske crkve

Predratni zapisi pominju hram posvećen Bogorodičinom rođenju koji su napravili prisilno iseljeni Beograđani 1523. godine

kOhuYKK.jpg


MALO kome je poznato da su u Carigradu nekada postojala dva "Beograda", u kojima su stanovali srpski naseljenici, kao i da postoji Beogradska crkva.

Ovim rečima u oktobru 1938. godine počinje reportažu novinar beogradskog lista "Vreme" koji iznosi delove svog istraživanja o srpskom življu na Bosforu.

ČUDOTVORNI LEK

Đorđe Bukilica piše kako je naseljavanje Srba u Turskoj posledica stare turske politike "raseljavanja nezgodnih hrišćana", pa je tako još 1521. godine sultan Sulejman počeo raseljavanje Srba, naročito iz Beograda.

- Njih je naselio na jedno šumovito mesto odmah pored Carigrada, nedaleko od Bosfora, koje se docnije prozvalo Beogradska šuma. Po jednom starom turskom zapisu, Srbi su bili nastanjeni ovde već 1522. godine.

Citirajući isti izvor Bukilica kaže da je u ovom delu bilo čak 500 srpskih porodica.

- Srbi su se brzo snašli u Carigradu i podigli su jedno lepo selo koje je dobilo ime Beogradsko selo - nastavlja reporter. - Ono se nalazi i danas između Bujukdera i Bosfora, u blizini obale Crnog mora.

Dabome, sve ovo napisano je 1938. godine. Ali, novinar kaže da je u tom trenutku, na tom mestu zatekao mnoge koji govore turskim jezikom, ali da za sebe kažu da su Srbi!

tyVIbhN.jpg


- Nasuprot njima, oni Srbi koji su prešli u sam Carigrad i tamo obrazovali Beogradsku mahalu ne smatraju se Srbima i čude se kada im neko pomene ovo njihovo daleko poreklo. Oni tvrde da su Grci iako postoje istorijski dokazi da su potomci starih Srba.

U Beogradskoj mahali, u trenutku nastanka ove priče, postojala je crkva koju su zvali Beogradska crkva i koja je bila jedan od dokaza o poreklu samog naselja. Taj hram opisao je i Stojan Novaković 1898. godine.

- Crkva je posvećena Bogorodičinom rođenju i crkvena slava održavala se vekovima na Malu Gospojinu. Crkva je danas opkoljena visokim zidovima. Pored nje nalazi se zvonara koja je pre nekoliko godina takođe ograđena zidom. Zvonara je sva od gvožđa, a jedno zvono kupljeno je od dobrovoljnih priloga 1908. godine.

TURCI I SRBI

Ono što je crkvi dalo naročitu popularnost to su čudotvorni sindžiri (lanci) koji su na misteriozan način nestali.

Prema rečima Paskala Dimitrijevića, Srbina iz Južne Srbije koji je pre 50 godina nedaleko od ove crkve imao pekarsku radnju (dakle oko 1888.) "ovi sindžiri su bili blagosloveni i lečili su ludake svih vera".

- Lanci su stavljani kod vrata, zatim je njima vezan ludak i tako ostavljan da prenoći - beleži dalje Bukilica. - Mnogi su ostali tako vezani po tri do četiri dana po kiši i nevremenu, a posle toga bi bili - zdravi.

Neobičan i težak način izlečenja duševnih bolesnika izveštač iz Carigrada, odnosno Istanbula opisuje kao vrlo brutalan čin, jer "u početku vezani ludaci viču i zapomažu, ali pošto ne mogu da skinu lance, oni se ubrzo smire, a posle nekoliko dana postanu potpuno zdravi".

Bukilica piše da je ovo bio razlog zbog kojeg je ova crkva postala nadaleko čuvena.

- Ovde su dolazili Grci, Turci i Srbi. Dolazili su ljudi čak iz Persije i Egipta dovodeći bolesnike koje su "čudotvorni lanci izlečili". Posle su na misteriozan način ovi lanci nestali i od tada je crkva izgubila svoju popularost. Dotle su je Turci čuvali više nego Srbi.

DANAŠNjE VREME

OVAKO bi izgledao putopis kroz prošlost i sačuvane novinske priče, na požuteloj hartiji iz 1938. godine, da jedna struča ekipa Zavoda za zaštitu spomenika kulture iz Valjeva i njihovih kolega iz Pokrajinskog zavoda iz Novog Sada nije rešila da obiđe spomenike koji su ostali u Istanbulu.

Naši stručnjaci, uz pomoć Ministarstva kulture i informisanja tokom 2012, 2013. i 2015. godine odlaze put turskog glavnog grada u potrazi za srpskim spomenicima kulture.

aljKYE9.jpg


Ekipu je predvodio istoričar mr Miloje Nikolić, a tu su bili još Slobodan Otić, Milan Marković i Milka Zlatić. Kako nam je objasnio mr Nikolić, naši eksperti su posetili Crkvu Bogorodice Beogradske u Beogradskoj mahali.

- Ovaj hram podigli su Srbi 1523. godine - kaže mr Nikolić.

- To je jednobrodna građevina koja je u dobrom stanju i odgovorno se održava. U njoj već dva stoleća ne poje na našem jeziku i u njoj se ne zbori na srpskom. O njoj se stara jedna pravoslavna arapska porodica iz Antalije u Turskoj.

Naši istraživači dolaze do još jednog interesantnog podatka: crkva je bila obnovljena 1837. godine, a taj posao su obavili Srbi iz sela Vrbe kod Aranđelovca, vrsni majstori u radu sa mermerom.

CRKVA SVETE PETKE

NAŠE diplomate i ugledni Srbi onog doba koji su umrli u Carigradu, poput Avrama Petronijevića, Lazara Todorovića, Mare Radišić i Anke Teodorović, sahranjeni su u Crkvi Svete Petke koju je podigao Vlah Konstantin Brankovanu, za kojeg se govorilo da je bogatiji od sultana. Na ovom mestu je najstariji grob arhimandrita Samuila. Posveta na Crkvi Svete Petke pisana je ćirilicom, jer Rumuni tada nisu imali svoje pismo.

- Ovo je bila stara romejska crkva, srušena u zemljotresu 1690, i obnovljena godinu dana kasnije - kaže mr Nikolić. - Istočno rimsko carstvo su pežorativno zvali Vizantija, a Srbi su bili pod žestokim pritiskom da se izjasne kao Grci. Kada je Stojan Novaković krajem 19. veka dolazio u Bogorodičin hram, pitao je sveštenike koji su govorili grčki znaju li naš jezik, a oni su mu negativno odgovorili, ali sa suzama u očima, što je bio znak da ne smeju da priznaju srpsko poreklo.

k0903cD.jpg


SNIMCI HRAMA

ZAHVALjUJUĆI fotografu Milanu Markoviću i mr Miloju Nikoliću "Beogradske priče" dobile su fotografije Crkve Bogorodice Beogradske i Hrama Svete Petke koje su naši sagovornici snimili tokom istraživanja u Istanbulu.

Izvor: Večernje novosti
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Beogradske priče: Brza pošta kneza Miloša

Distancu od našeg grada do dalekog Carigrada tatari, odnosno poštonoše prelazili za samo183 sata, prolazeći kroz 17 odmorišta odnosno - mezulana

TP8cJDD.jpg

Tatarin Rista Prendić sa surudžijom

U DAVNA vremena, "još u staroj srpskoj državi bilo je knjigonoša koji su nosili pisma, po potrebi, s jednog kraja na drugi, ili iz jedne države u drugu". Ovo je citat iz starog časopisa "Nova iskra", objavljenog 1902. godine, koji za "Beogradske priče" izdvaja istoričar umetnosti Nikola Kusovac, vodeći nas u nastanak poštanske službe u našoj državi.

Kusovac nam ističe i tri varijante slike koja nosi naziv "Tatarin i surudžija", koje će od srede, 13. aprila biti izložene u galeriji "Dar Mar" u Ulici kralja Petra u Beogradu. Kusovac ističe neobičnu tradiciju da jedna mala galerija ima nesvakidašnji običaj da posveti pažnju samo jednoj slici. Ovog puta je važnost ovog dela ogromna, a javnosti su šire poznata dva nacrta, od kojih je treći, najvažniji, pripremljen i publika ga može videti od srede.

CARIGRADSKI DRUM

- Kada su Turci osvojili Srbiju, izdelili su je na pašaluke, pašaluke na sandžake, a sandžake na kadiluke, a da bi održavali vezu sa upravom u Carigradu, uredili su i poštu - vraća nas Kusovac u istoriju. - Na čuvenom Carigradskom drumu, oni su na svakih pedesetak kilometara podizali po jednu stanicu, takozvanu mezulanu. Tamo su poštonoše ili tatari, kako su ih još zvali, ostavljali surudžijama donetu poštu, preuzimali lokalnu, menjali konje...

U vreme kneza Miloša, takvih mezulana je u Beogradskom pašaluku bilo tri. Prva je, dabome, bila u Beogradu, druga u Palanci, a treća u Jagodini.

- Do Carigrada se nizalo 17 takvih odmorišta, od Ražnja, Niša, Pirota, Sofije, pa nadalje. Taj put se u ono vreme prelazio za propisana oko 183 časa, odnosno od sedam do 10 dana "tatarskog teranja", kako se onda govorilo. Ukoliko bi nosili posebno dobre vesti, tatari bi osnovano mogli da se nadaju velikim nagradama, pa bi ubrzavali svoje putovanje koliko god to mogu i konji i oni da izdrže.

Iskusni istoričar umetnosti posebno nam skreće pažnju na sliku koja prikazuje tatarina na konju.

- Konjanik je bio Rista Prendić, a tu je bio i njegov surudžija, pratilac ovlašćen da mu na putu između dva odmorišta pomaže - dodaje Kusovac. - Njegova briga bila je i obezbeđivanje hrane, smeštaja i zamena konja.

Ova slika bila je neobično važna još knezu Mihailu Obrenoviću, koji je i naručio njenu izradu.

UMETNIK

- Autor je bečki slikar i litograf Karl Gebel. On je prvi put došao u Srbiju još 1861. godine na poziv knežev, a sve upućuje na zaključak da je sarađivao još sa Anastasom Jovanovićem, poznatim srpskim fotografom, slikarem i maršalom na dvoru Miloša Obrenovića i potom njegovih naslednika Mihaila i Milana, te da ga je on preporučio mladom srpskom suverenu.

SxLmRC6.jpg


Očigledno je da je knez, evropejac po obrazovanju i sklonostima, želeo da ukaže na važnost jedne temeljno značajne državne službe kakva je bila i ostala pošta. Zato nije čudo što "Nova iskra", uz reprodukciju slike iz poseda kralja Aleksandra Obrenovića, očito urađene 1867, za potrebe kneza Mihaila, objavljuje i poduži članak pod naslovom "Pošta kneza Miloša".

- Mladi knez Mihailo je veoma držao do uređenja poštanske službe. O tome svedoči Zakon o poštama, koji je potpisao januara 1866, ali i prve marke štampane tokom maja i juna iste godine. Zatim i tri za njega rađene varijante slike sa predstavom tatara i surudžije na putu.

Najmlađa od slika je potpisana 1867, a poznata je samo po reprodukciji u "Novoj iskri", dok su druge dve sačuvane varijante nastale znatno ranije, 1861. godine. Upravo njima posebnu pažnju poklanja naš sagovornik Nikola Kusovac.

STARI GRAD

- Manja od njih je urađena tehnikom gvaša, i do sada je bila uglavnom nepoznata - dodaje naš sagovornik. - Na njoj su takođe prikazana dva jahača i tri konja koji su tek malo odmakli od grada. Po svemu sudeći nalaze se na potezu između Terazija i Tašmajdana, zaklanjajući vidik ka Dorćolu i Dunavu. Na trećoj, većoj varijanti koja se čuva u beogradskom PTT muzeju, prikazani su sa najviše detalja u odnosu na okolinu, likom lako prepoznatljiv tatar Rista Prendić, tada šezdesetogodišnjak u punoj zrelosti, otac sedmoro dece, kao i njegov mladi surudžija koji vodi konja sa poštom.

Na ovoj varijanti se vidi deo Dorćola sa više džamija i Dunav između Ušća i današnjeg Pančevačkog mosta. Neposredno iza Prendićevih leđa vide se drugi jahači na istom drumu, kao i deo Beograda sa Kalemegdanom.

Gebel je bio rado viđen gost na dvoru kneza Mihaila, pa je opet boravio u Srbiji 1881, ali tada na poziv Milana Obrenovića. Tog puta su njegova dela bila usmerena na društveni život i izgled srpske prestonice.

PEŠAČKA DISTANCA

RASTOJANjE između dve mezulane bilo je približno 50 kilometara, i osim na konju, putnik namernik je mogao da ga prođe i peške.

Procena, kao i stari zapisi govore kako je za takvo rastojanje bilo potrebno oko 11 do 12 sati pešačenja.

gIso4Ys.jpg


TRAGIČNA SUDBINA ZBIRKE

- MLADI srpski kralj Aleksandar Obrenović zasigurno je znao šta je dobra slika - tvrdi Kusovac. - On je bio sin likovno veoma dobro obrazovanog kralja Milana i naslednik i tvorac vredne, ali posle Majskog prevrata 1903. rasturene i delimično uništene umetničke zbirke.

Naš sagovornik podseća na to da je Paja Jovanović poznatu istorijsku kompoziciju "Takovski ustanak" 1895. uradio za "privatnu galeriju Njegovog veličanstva". Šta se sve nalazilo u toj privatnoj galeriji, i šta se s njom dogodilo posle prevrata, ostalo je prekriveno velom tajne.

- List "Pravda" pominje u martu 1905. da se u Beču pripremala "licitacija svih stvari kralja Milana i kralja Aleksandra", a da su na prodaju bili ponuđeni, pored nameštaja "srebro, posuđe, srpski, turski i persijski ćilimi, slike raznih svetskih umetnika, kao svi pokloni koje su oba srpska kralja dobili od stranih vladara, a najviše od sultana".

Stvari koje su se našle u katalogu ugledne bečke kuće "Doroteum" bile su procenjene do 800.000 ondašnjih dinara, a domaća štampa ističe kasnije da su prodate samo slike manje vrednosti i da je za njih dobijeno oko 5.000 kruna.

PRVA MEZULANA

PRENDIĆ i njegov pratilac na slici su prikazani na samom početku putovanja. Beogradska mezulana nalazila se na mestu današnjeg zdanja Fakulteta likovnih umetnosti, dakle na samom kraju Knez Mihailove ulice, a već od 1840. godine ponela je naziv "pošta".

MUŠTULUK

PRAVI podvizi tatara odigravali su se ukoliko su bili svesni da nose dobre vesti za državu i dinastiju, jer su osnovano očekivali dobar "muštuluk", odnosno nagradu. Tako je Bogdan Đorđević iz Carigrada doneo hatišerif i uspeo da prevali ovaj put za dvostruko kraće vreme od predviđenog. Dremao je u sedlu i neprekidno jurio mučeći i sebe i životinju pod sobom. On je posao poštonoše obavljao od 1827. do 1834. godine i zauzvrat je bio postavljen za kapetana Zaglavskog sreza u Banjskom okrugu.

Izvor: Večernje novosti
 
Natrag
Top