Barok i klasicizam u srpskoj književnosti

Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
BAROK

Barok je stil u književnosti, slikarstvu, arhitekturi i muzici koji je zavladao u Evropi krajem XVI veka, posle perioda renesansne umetnosti. Naziv ovog stila potiče od portugalske reći barocco (biser manie vrednosti i nepravilnog oblika). Smatralo se, naime, da je barokna umetnost u odnosu na renesansnu manje savršena i vredna; da ona upravo predstavlja neku vrstu opadanja. Barok je doživeo svoj procvat u prvoj polovini XVII veka. Naziv b a r o k odnosi se na različita književna i umetnička dela čiji je stil bogat, bleštav, bujan. Naročito je došao do izražaja u poeziji. Barokni pesnici upotrebljavaju mnoštvo stilskih figura (metaforu, antitezu, poređenje, personifikaciju), teže stvaranju neobičnih i retkih slika i simbola, usavršavaju i obogaćuju versifikaciju sa pravdim majstorstvom. Često su oni više zanatlije forme nego pravi stvaraoci. U mnoštvu baroknih pesama ima dosta prazne igre reči, raskošnog zvuka i majstorija u jeziku, ali se isto takoj primećuje, ne retko, i nedostatak iskrenosti, spontanosti i nadahnuća. Bujnost izraza je često potiskivala smisao i lepotu pesme i gušila pesnikova osećanja. U poređenju sa jednostavnim i jasnim delima renesanse, barokna književnost deluje na prvi pogled, izveštačeno, hladno i kitnjasto. Ali ne treba zaboraviti da je ovaj stil, u delima svojih najvećih predstavnika, doneo nešto suštinski novo: lirska poezija je postala više umetnička nego što je bila u ranijim epohama, pesnički jezik se usavršio u najvećem stepenu. Dostignuće pesničkog baroka sastoji se u tome što je forma dobila veći značaj no što ga je ikad ranije imala. Istina, pesnici manjeg talenta, zaokupljeni isključivo formom, stvarali su prazne, dekorativne pesme lišene dublje misaonosti i osećajnosti. Ali veliki majstori znali su da održe sklad između sadržine i forme. Oni su pisali dela istančana, bogata i kitnjasta u izrazu, ali originalna po ideji i prožeta opšteljudskim osećanjima (takvi majstori baroka su, između ostalih, španski pesnik Gongora i dubrovački pesnik Ivan Gundulić).

Barok se najpre javio u Španiji (gde je dobio naziv po Gongori, gongorizam), a zatim se raširio po ostalim evropskim književnostima. U Italiji je bio poznat pod imenom m a r i n i z a m (po pesniku Marinu), a u Francuskoj kao p r e c i o z n a poezija.

Ideološki koreni baroka nalaze se u pokretu protivreformacije, kada je crkva nastojala da uguši protestanski pokret i da još jače učvrsti autoritet papskog učenja. Otuda su u ostvarenjima baroknog pesništva najčešće, pored ljubavnih tema, religiozne teme. Pesnici su dočaravali aristokratske dekore (salone, vrtove, zamkove) u kojima su slikali likove obožavanih žena neobično duhovito i prefinjeno. U filozofskom pogledu književnost baroka je prožeta religioznim pogledom na svet: život je prolazan, grešan; patnja, bolesti i strasti onemogućavaju čoveku da postigne sreću na zemlji. Svoje spasenje čovek treba, po shvatanju baroknih mislilaca i književnika, da očekuje samo od boga. Neke od karakterističnih ideja baroka vide se veoma upečatljivo u delima Ivana Gundulića, naročito u njegovom spevu Suze sina razmetnoga. Ali ono što delima pisanim u duhu baroka daje vrednost, to nisu, razume se, religiozna shvatanja, već blistav i raspevan pesnički stih, lepota i muzika reči.


Pavle Zorić • dr Miodrag Kolarić
Književnost sa osnovama umetničkog obrazovanja


KLASICIZAM

Klasicizam se javlja u Francuskoj u prvoi polovini XVII veka, dostiže vrhunac u drugoi polovini toga stoleća i traje kroz ceo XVIII vek, sve do pojave romantizma početkom XIX stoleća. Klasicizam je nastao kao reakcija na baroknu, precioznu književnost. On ističe smirenost, iednostavnost, skladnost oblika, razumliivost. Niegovu osnovu čine grčka i, naročito, rimska književnost. Antički pesnici (Homer, Eshil, Sofokle, Horacije, Vergilije), postaju vrhovni uzori. Odlike baroka (kićenost, bujnost i patos) se odbacuju. Hvale se nove vrline: tačnost, disciplina, red, poštovanje antičkih pravila u metrici, jasnoća pesničkog jezika.

Glavni teoretičar klasicizma, Boalo Depreo Nikola izložio je u delu Pesnička umetnost teoriju celokupnog pokreta. Osnovni zadatak pesnika, smatra Boalo, jeste podražavanje prirodi. Pesnikovu pažnju ne privlače pojedini slučajevi, izuzetni pojedinci, ono što je odvratno i ružno u prirodi, već samo opšte pojave, život koji kod čitalaca izaziva osećanje prijatnosti, uživanja, harmonije. Pored podražavanja prirodi, drugi najvažniji zadatak pesnika je ugledanje na antičke pisce koji su najbolje umeli da slikaju prirodu. Načelo koje Boalo preporučuje pesnicima i koje su klasicisti široko prihvatali, glasi: "Dopasti se i nikad ne zamarati." Da bi to postigli, oni moraju da budu zanimljivi, jednostavni, pristupačni, da poštuju iznad svega razum i da obuzdavaju osećanja i maštu. Boalo je poznat i po svojim strogim definicijama pesničkih žanrova i vrsta. Bogato stvaralaštvo francuskog klasicizma on je protumačio u duhu svojih estetičkih shvatanja i izrazio njegova osnovna pravila kroz čitav sistem strogo određenih pojmova.

Klasicisti su delili sve žanrove na "visoke" i "niske". U prve su spadale tragedija, epopeja i oda, a u druge — komedija, satira, epigram itd.. Ova podela je izvšena po karakteru predmeta uzetog za obradu. Gradivo za "visoke žanrove" uzimano je iz života dvora i plemstva. Motivi "niskih žanrova" odnosili su se na život gradskog stanovništva, u prvom redu trgovaca i zanatlija. Stil klasicističkih tragedija i epopeja je uzvišen i svečan, a stil komedija je prepun svakidašnjih reči i obrta, lišen patetike.

Klasicizam je uveo u književnost i mnoga pravila. Jedno od najpoznatijih je i pravilo o tri jedinstva u drami (jedinstvo vremena, radnje i mesta) koje je bilo U XVII i XVIII veku gotovo obavezno za sve stvaraoce.

Da bi se pravilno shvatila estetička teorija klasicizma, čija je glavna postavka bila vera u svemoć razuma, treba imati na umu činjenicu da je najuticajniji mislilac XVII veka, Rane Dekart, ispovedao svoju racionalističku filozofiju po kojoj je čovek biće obdareno svešću koje u sve sumnja osim u postojanje svoga razuma. Dekart je smatfao da svaku tvrdnju, bez obzira od koga ona dolazila, treba proveriti putem naučnog eksperimenta. Jedino istina do koje se dolazi na osnovu naučnih analiza i nepristrasnih filozofskih tumačenja zaslužuje postojanje, tvrdio je Dekart. Ovaj njegov racionalizam bio je veoma blizak duhu klasicizma.

Klasicisti su istakli ideal antičke i renesansne umetnosti, harmoničnost, simetriju, jednostavnost, ugledanje na prirodu, dok su se odlučno suprotstavili umetnosti osećanja i mašte. Tek će romantičari u XIX veku odbaciti racionalističku suvoparnost klasicističke poetike i ponovo oživeti interesovanje za književnost kojoj daju pečat mašta, snovi, čisti osećajni uzleti. Jednom rečju, romantizam će značiti reakciju individualizma na dugogodišnju vladavinu klasicizma koji je težio podređivanju umetnika opštim pravilima najsažetije izloženim u slavom Boalovljevom delu.

Pobeda klasicizma u Francuskoj pada u vreme naglog jačanja apsolutističke monarhije pod Lujem XIV (1643—1715), koji je uspešno savladao mnogobrojne otpore feudalaca i stvorio autoritativnu centralističku vlast na teritoriji čitave Francuske.


Pavle Zorić • dr Miodrag Kolarić
Književnost sa osnovama umetničkog obrazovanja



KNJIŽEVNOST « KNJIŽEVNE EPOHE «
Predstavnici baroka i klasicizma



ARSENIJE III ČARNOJEVIĆ



originalslika-1371238.jpg


Arsenije III Čarnojević (oko 1633, Bajice, Cetinje, Crna Gora — 27. oktobar 1706, Beč), pećki patrijarh 1674—1690, arhiepiskop i patrijarh austrijskih Srba 1690—1706.

Kao patrijarh putovao je 1683 u Jerusalim. Za vreme austrijsko-turskog rata 1683 do 1699 prodrla je austrijska vojska u južne srpske krajeve, te je Čarnojević, u oktobru 1689, neposredno pred dolazak Austrijanaca, morao da se kloni ispred turskog ogorčenja iz Peći u Nikšić i odatle na Cetinje, ali ga austrijski komandant Pikolomini (Piccolomini), osvojivši Prištinu, Skoplje, Prizren i Peć, pozove krajem oktobra, da se vrati u Peć i da se sa svojim sunarodnicima angažuje za borbu protiv Turaka. Čarnojević posluša Pikolominija i dođe u Peć, a potom u Prizren, gde se sastane sa njim. Pristajanje Čarnojevića uz Austrijance pojačalo je revnost Srba, koji su i dotle pomagali hrišćansku vojnu akciju. Posle Pikolominijeve smrti (9/11 1689, od kuge), obrne se ratna sreća u korist Turaka (početkom 1690), te se austrijska vojska povuče na levu obalu Dunava i Save. S vojskom se doselio u Ugarsku i Čarnojević, a s njime i mnoge srpske porodice, koje su se bojale osvete Turaka radi pomaganja hrišćana u borbi protiv Turske. U Ugarskoj je car Leopold priznao Čarnojevića za starešinu svih pravoslavnih Srba, koji su se nalazili u njegovoj državi. Punih 11 godina nije Čarnojević imao u Ugarskoj stalno sedište, nego je stanovao u Sentandreji, Kovinu, Sirigu, Hopovu, Sečuju, Futogu i Pakracu, uređujući srpsku crkvu. 8/10 1701 naložio mu je car da mora stanovati u Sentandreji.

Čarnojević je sproveo reorganizaciju pravoslavne crkve u Ugarskoj, Hrvatskoj i Slavoniji, koja je kao sastavni dio pećke patrijaršije bila organizovana u tim krajevima i za vreme Turaka, osnivao je nove episkopije, postavljao je episkope i sređivao u srpskoj crkvi haotičko stanje, ratom prouzrokovano, dolazeći često u sukob s katoličkim klerom, koji je ometao njegov rad i propagirao uniju. U vreme Rakocijeva ustanka (1703—1711) Čarnojević je sa Srbima ustrajao uz cara i poslao je u Beč proglas, od 9/8 1704, kojim je Rakoci pozvao Srbe, da mu se pridruže. Vernost i usluge Čarnojevića i njegovih Srba nagradio je car, poklanjajući patrijarhu spahiluke Sirač i Dalj (u zamenu za Sečuj) i dajući Srbima nove patente i privilegije, koji su većim delom ostali na papiru. Čarnojević je umro u Beču, odakle je prenesen u Srem i sahranjen u manastiru Krušedol.


Literatura: Narodna enciklopedija (1927. godine)


ARSENIJE ČARNOJEVIĆ

...Bio je to tužan zbeg Srba, kolona bez kraja koju je na putu ka slobodi i preživljavanju predvodio njihov patrijarh Arsenije III. Osim novoizbeglih svojih sunarodnika i sapatnika, Arsenije III je budnim okom patrijarha motrio i bdio nad Srbima u Lici, Sremu, Slavoniji, Dalmaciji, gde su oni bili na meti katoličkog unijaćenja. Činilo se to u ime Katoličke crkve vrlo surovo, "milom ili silom", pa je Arsenije III stupio u otvorenu borbu protiv prisilnog unijaćenja svoga naroda. Bila je to iscrpna i dugotrajna borba koja je trajala celih šesnaest godina.

Hrabrost i neustrašivost patrijarha Arsenija gotovo da nije imala granica. Pošto je velikim naporima preuredio Srpsku pravoslavnu crkvu, na Vidovdan 1694. godine upućuje predstavku caru Leopoldu I u kojoj traži da ovaj potvrdi sedam eparhijskih arhijereja.

Svi ovi napori velikog duhovnika utvrdili su umnogome temelje Srpske pravoslavne crkve, koja se, zahvaljujući njemu, početkom osamnaestog veka razvila u Karlovačku mitropoliju.

U već poodmakloj starosti, poželevši da se vrati u Peć, obratio se patrijarh Arsenije III svom prijatelju iz mladosti, Dositeju Notaru u Jerusalimu, kako bi ga ovaj posavetovao kako da za svog života uredi odnose u okviru Srpske pravoslavne crkve kako u matici, tako i izvan njenih granica, u Habzburškoj monarhiji. Jerusalimski patrijarh je savetovao Arsenija III da svi arhijereji i svi pravoslavni budu podređeni presvetoj stolici u Peći i patrijarhu Kaliniku koji je bio od Porte postavljen na mesto pećkog prvosveštenika.

Proslavljeni srpski patrijarh Arsenije III umro je u Beču, 27. oktobra 1706. godine, sahranjen je u manastiru Krušedol u grobnici svetog Maksima, srpskog despota.

Možda će ipak na najbolji način lik i delo velikog srpskog patrijarha dočarati reči njegovog prijatelja patrijarha jerusalimskog Dositeja Notara, koji je on napisao u pismu Arseniju III, gde ga naziva "trinaestim apostolom koga uzdiže sva istočna, takoreći sva Saborna crkva".


Arsenije III Čarnojević

MOLITVA ZASPALOM GOSPODU

I dan i noć bežeći sa svojim
osirotelim narodom,
od mesta do mesta,
kao lađa na pučini velikog okeana
bekstvu se dajemo,
čekajući kada će zaći sunce
i prekloniti se dan
i proći tamna noć
i zimska beda koja leži nad nama.

Jer nema onoga koji nas savetuje,
ni onog koji nas od nevolje oslobađa,
i nevolja naša udvostručava se.
I rekoh sa suzama:

Dokle ćeš, Gospode, zaboravljati nas do kraja,
dokle će se naoružavati na dostojanje tvoje?
Ustani, Gospode!
Zašto spavaš,
zašto lice tvoje, Bože naš, odvraćaš od nas?
I opet vaskrsni, Gospode,
pomozi nam imena tvojega radi!

I tako neprestano ridanje na ridanje
prilažemo
i niotkuda pomoći.
izvor:riznicasrpska
 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
LukijanMuickia.jpg



LUKIJAN MUŠICKI
(Temerin, 27.01.1777 — Karlovci, 15.03.1837)


Kad se kritičkom studijom odabiraju imena koja se u književnu istoriju srpsku imaju uneti kao pravi prsdstavnici umetničke poezije naše u različitim periodima — onda se na prvo mesto, po vremenu javljanja, stavlja ime Lukijana Mušickoga. O poetskom daru njegovu nije nigda bilo sumnje: on mu je od svih svagda priznavan, Više je bilo razlikovanja u oceni pesničkog pravca kojim je Mušicki pošao, i koji, i ako danas nema sledbenika, najizrazitije predstavlja literarno-istoriski značaj njegov.

Mušicki se rodio 27. januara 1777. u Temerinu. Roditelji mu bejahu Đorđe i Anastasija. Na krštenju je dobio ime Luka: prezime mu, pak, dolazi od mesta iz koga su njegovi stari; to je selo Mušić u valjevskoj Kolubari, u Srbiji.

Svršivši prve škole u mestu rođenja i Titelu, a gimnaziju u Novom Sadu i Segedinu, Mušicki dovrši u Pešti filosofiju i prava, obraćajući naročitu pažnju na učenje tuđih jezika i estetike. Prema prilikama onoga doba i Mušicki nađe da će narodu svome najviše biti od koristi ako stupi u red kaluđera, koji imaju najviše i moralnog i materijalnog oslonca za rad i na ličnom usavršavanju i narodnom obrazovanju. Stoga dođe u Karlovce, 1800. god. Mitropolitu Stratimiroviću, u čijoj se kancelariji stane spremati za novi poziv svoj. Posle dve godine, 26. novembra, on se u manastiru Grgetegu zakaluđeri, uzevši novo ime Lukijan. Za tim je postupno napredovao: 1803. postao je đakon, 1805. arhiđakon, 1809. protosinđel, 1812. arhimandrit.

Dvanaestogodišnje življenje njegovo u Karlovcima bilo je znamenito kako za njega lično tako i za tadašnji i, još všie, budući rad njegov. Od svih srpskih mesta Karlovci bejahu tada najugodnije središte za naučno i književno poslovanje. Tu bejaše kao zaseban krug ljudi knjizi i nauci voljnih, na čelu kojih stajaše sam Stratimirović. Lukijan i sam produži sve odanije učenje i, dotle ne tako često, pisanje. Darovitost i vrednoća njegova ubrzo učiniše te on u naučnim i književnim pogledima pređe onu među u kojoj se kretalo literarno delanje te karlovačke sredine. On bejaše odličan znalac starih i mnogih novih jezika; mnogim žrtvama, koje rado prinošaše, nabavi znatnu knjižnicu spisa koji ga dalje upućivahu u mišljenju, radu i pevanju. Godine 1803. dobi dela čuvenoga Lomonosova, s kojim u ljubavi prema narodu i njegovu jeziku kao i po pravcu pevanja ima znatne sličnosti. Pored svešteničkih dužnosti svojih on bejaše i profesor, te tako imađaše i neposrednog uticaja na omladinu narodnu.

Postavši arhimandritom, Lukijan, 20. jula 1812, godine primi upravu nad manastirom Šišatovcem, kuda pođe rado: spreman i voljan za rad, Mušicki se nadaše da će tamo imati i više ugodnosti i vremena za to. Ali stanje u manastiru zahtevaše krupnih izmena: unazađena ekonomija ne mogaše davati potrebnih prihoda; zapuštena spoljašnost manastirskih građevina ne oduševljavaše nikoga. Mušicki se poduhvati da, najpre, sve to stavi na drugu, korisniju i lepšu, osnovu. To, pak, učini da se na manastir slegne dugovanje koje u Karlovcima ne htedoše priznati; Mušicki dođe u veliku nepriliku: veoma se dugo protezala rasprava te stvari koja se najzad svrši popuštanjem s obeju strana. Ali za to vreme Mušicki imađaše i očajnih trenutaka a osobito kad mu, u jedno doba, bi oduzeta i sama uprava. Pa ipak rasprava toga pitanja donese, na kraju, i odlikovanje Mušickomu: on bi, s jeseni 1823. postavljen za zastupnika vladnke gornjokarlovačkoga, koju je dužnost vršio do proleća 1828. kada je i za vladiku posvećen.

Neprilike koje je u Šišatovcu imao Mušicki ne salomiše duha njegova. Ne samo da u službenim odnošajima ipak iđaše napred, već u onome što mu je, najviše, sačuvalo ime za sva vremena, u književnom radu njegovu, ne bejaše ni napuštanja ni ostavljanja. Naprotiv: prema karlovačkom središtu razvi se u Beču blagosloveni rad Kopitarov i Vukov. Znamenje, pod kojim oni rađahu, oduševljavaše i Mušickoga, on stupi sa njima u vezu, i u koliko se udaljavaše mislima od Karlovaca u toliko prilažaše Beču. Pa ipak — Mušicki ostade na sredini: ni u jednom pitanju on ne bejaše oštar protivnik Vukov, ni u jednom on ne mogaše Vukom biti potpuno oduševljen. Pri svem tom aktivnost njegova dopunjuje opštu sliku Vukova rada. Prijatelji novoga pokreta književnog ipak gledahu u Mušickom svoga čoveka, te se za nj uvek zauzimahu: i kad je bio u pomenutim neprilikama i kad je valjalo nastati da bude nagrađen. "Skoro ću — piše Vuku Jovan Gavrilović — ići k njemu, da čujem oće l' se on poduvatiti kao vladika da naša deca u školi srpski uče ili ne, i da tim osvedoči: da nismo se badava radovali što je vladika postao".

U književnom delanju svom Mušicki se javlja i kao naučnik i kao pesnik. Pitanje o književnom jeziku i pravopisu njega je veoma intsresovalo, što svedoči i prepiska njegova s Vukom i Kopitarom. Izmenjujući o tome misli s Vukom, on mu je predložio kroj za ђ, što je Vuk i usvojio. Ali kako je Mušicki zastajao na polovini puta svedoči i njegovo shvaćanje kako srpska književnost treba da ima dva svoja jezika, narodni za spise narodu namenjene, i slovenski za spise višega naučnoga stila. Mušicki je sastavio za ono doba najpotpuniju bibliografiju srpsku, hoteći time stvoriti osnovu za istoriju književnosti; takoće se često spominje, u prepisci, i njegov rad na gramatici. Narodne je pesme srpske cenio, radi čega je pomagao slavnoga pevača Višnjića i druge, pa je i Vuku, pri skupljanju, bio od osobite pomoći.

Najznatniji je, pak, njegov rad pesnički. Tu je Mušicki predstavnik psevdoklasičkoga pevanja, ugledajući se, oblikom, na stare klasične poete. U tome su najvažnije ode njegove, koji je oblik sam po sebi, kao vrsta poezije razmišljanja, bio najzgodniji za visokoparno pevanje u kakvom je Mušicki bio najjači. Pevanje je Mušickoga bilo izraz prirodnoga dara, a pravac pevanja bejaše izraz onoga što je i kako je učio. Njegovim se pesmama ne može odreći rodoljublje, istinska ponesenost za narod i prosvetni napredak njegov, ali starinskim oblikom svojim ne mogahu biti, za duže vreme, obrazac po kome bi se razvijala umetnička pesma srpska. Ipak njihov uticaj bejaše znatan: svaka znatnija prosvetna pojava u narodu srpskom nađe propratnika u oduševljenoj odi Mušickoga. Na stranu retorski ukrasi, ali nam se čini da je u pravu stari književnik srpski koji je ode Mušickoga nazvao raketlama, signalima novih tekovina u prosveti srpskoj...

Sve skupljene pesme njegove izdane su, nakon smrti pesnikove, u četiri knjige pod imenom "Lukijana Mušickoga Stihotvorenija", 1838.—1847. —

Eparhiju gornjokarlovačku Mušicki zateče u stanju gorem no negda Šišatovac. I on preže da je — spasava. Zatekao bejaše kraj u kome ne znađahu ni svi sveštenici pravoslavni pisati — ćirilicom; ostavio je svestrani napredak u crkvi i školi, koju upravo on i stvori, i stado upućeno pravim putem. Tegobe velike — uspeh sjajan!

Navršivši punih šezdeset godina života, Mušicki preminu u Gornjem Karlovcu 15. marta 1837. Kao što su mnogi velikani srpski u tome stoleću imali i po jednu smernu želju, određujući mesto gde će večni sanak boraviti — tako je i on poželeo da bude sahranjen ne u crkvi već u groblju, kako bi mu na grobu rasla trava i cveće. Želja prosta, smerna i — pesnička! I u tome, kao i u težnji za prosvetom svoga naroda, on je sličan velikom Dositiju, i ako se, inače, putovi njihova delanja dosta razlikovahu.

Ime Lukijana Mušickoga ne samo nije zaboravljeno u narodu njegovu, nego je u teškim časovima bilo simbol za izdržljivost koja vodi lepšoj budućnosti, kao što je pesnik Zmaj-Jovan Jovanović pevao o stogodišnjici rođenja njegova (1877):


Sad možemo poći
I po crnoj noći
Preko strašnih stava
I gola kamenja,
Jer taj spomen lepi
Divno nas okrepi
Za sva iskušenja...



AndraGavrilovic-ZnamenitiSrbiXIX-2.jpg


ZNAMENITI SRBI XIX. VEKA.


LUKIJAN MUŠICKI



ŽIVOT. — Rođen je u selu Temerinu, 27. januara 1777. Srpsku osnovnu školu svršio je u mestu rođenja, nemačku u Titelu, gimnaziju u Novom Sadu i u Segedinu. U Pešti je učio filozofiju i prava, ali naročito se bavio estetikom i poezijom. 1800. godine stupi kao činovnik u mitropolijsku kancelariju u Karlovcima, i u isto doba postane nastavnik u bogosloviji. 1802. zakaluđeri se, i mesto krštenog imena Luka dobije kaluđersko ime Lukijan. Neprestano u pridvornoj službi kod mitropolita i u bogosloviji, gde predaje slovenski jezik, on čita, usavršava se, uči grčki i engleski. Kaluđeri ga ne vole zbog njegovog obrazovanja, mitropolit mu zabranjuje da piše stihove, i on sporo napreduje u crkvenim činovima. Tek 1812. postao je arhimandrit i starešina manastira Šišatovca. On stiče književan glas, u vezi je sa svim srpskim i mnogim stranim piscima, ali se u manastiru pokazuje kao rđav administrator. Pošto mu je oduzeta uprava nad manastirom, on se oko 1822. našao u teškim prilikama. Goni ga mitropolit, koji ne može da mu oprosti što hvali Dositeja Obradovića i što je prijatelj Vuka Karadžića; manastirska bratija, od koje se toliko razlikovao svojom inteligencijom, kinji ga, kao što je kinjila i Jovana Rajića; dugovi su ga opteretili, on je u očajanju, pun mržnje na "crni polk" kaluđerski i proklinjući život. Tek 1823. vraćen je na svoje staro mesto. 1824. postavljen je za administratora gornjokarlovačke eparhije. U Plaškom on započinje jaku i smišljenu prosvetnu i crkvenu akciju u toj zapuštenoj eparhiji. 1828. bude postavljen za episkopa. Koristan crkvi i narodnoj prosveti, Mušicki je na tom mestu ostao do smrti, 15. marta 1837. godine.

PESNIK. — Mušicki je prvi umetnički pesnik u srpskoj književnosti. Svoje stihove objavljivao je u prigodnim knjižicama i po listovima i časopisima. Njegova skupljena dela, Lukіana Mušickogъ stihotvoreniя izišla su posle njegove smrti u četiri knjige: prve dve u Budimu, 1838. i 1840, druge dve u Novom Sadu, 1844. i 1847.

Mušicki je počeo pevati kod Srba kada gotovo niko nije pevao, i u srpsku poeziju uvodi nov pravac, psevdoklasični, koji se u Evropi stao širiti posle Obnove, i kakav je on naročito našao u mađarskoj i ruskoj književnosti XVIII veka. Kao pesnik Mušicki potpuno pripada psevdoklasičarskoj školi. Kada se on kao đak školovao u Pešti, mađarsku književnost bio je zahvatio psevdoklasicizam. Od velikog uticaja na njegov književni razvitak bio je Ludvik Šedijus (1768—1847), đak nemačkih filozofa, njegov profesof estetike i filozofije u Pešti, revnostan pobornik klasične umetnosti. Mušicki je sve svoje književne ideje primio od njega. Upućen u tom pravcu, on naročito izučava Klopštoka i "nemačkog Horacija" Karla Vilhelma Ramlera. Naučio je odlično latinski i grčki, i pri kaluđerenju uzeo ime Lukijana Samosaćanina. Iz sačuvanog spiska njegove biblioteke vidi se jasno koliko je veliko bilo njegovo književno i filozofsko obrazovanje. Tu su ne samo svi glavni pisci grčke i latinske starine no i moderni, od Nemaca: Herder, Hegel, Kant, Mendelson, Klopštok, Gete, Viland, Šiler, Birger: od Francuza: Bosije, Molijer, Boalo, Lafonten, Volter, Helvecijus, Didro, Kondijak; od Engleza: Šekspir, Goldsmit, Pop; od Talijana: Dante, Ariosto, Taso, Bokačo, Goldoni; od Rusa: Lomonosov, Deržavin. Mušicki je izvesno bio najobrazovaniji srpski pisac svoga vremena.

Horacije je bio njegov glavni uzor, i De arte poetіca znao je napamet. U svoje "ljubimce" on računa tri pesnika: "psalmopjevca" Davida, Klopštoka, onda slavljenog nemačkog pesnika Mesijade, i svoga "dragoga Oracija", kako ga je nazivao. On prevodi Horacijeve stihove, pored Anakreontovih i Katonovih.51 U jedan mah nameravao je da prevede sve Horacijeve pesme, i prevodio ga toliko, tako da mu je mitropolit Stratimirović zapretio da će ga isključiti iz crkve ako i dalje prevodi jednog "jazičnika". Kao Horacije on je prigodan, piše laskave pohvale i posvete, i Kopitar mu povodom toga piše: "Voleo bih da ste ponositi kao Klopštok, i da se ne udvarate kao Horacije i Virgilije." Od Horacija uzima svečan, hvalben ton, retoričarsku pompu, ali bez njegovog epikurejstva. Njegova versifikacija je sasvim horacijevska, i on sam veli kako najradije peva po "Flakovoj liri". On smatra za veliki uspeh srpskog jezika što se na njemu može pevati po latinskom razmeru. On metrične obrasce uzima iz Horacija, najviše alkejsku strofu, ali reči akcentuje po ruskoslovenskom, bez ikakva obzira na akcentuaciju srpskog jezika. Uviđajući teškoće i besmislenost takvoga pevanja, Vuk Karadžić je sa razlogom osuđivao taj Mušickov "rimski razmjer", "za koji još ostaje pitanje da li se u nas može pjesmom nazvati".

DIDAKTIČAR I PATRIOT. — Lukijan Mušicki je čovek XVIII veka i veliki poštovalac dositeja Obradovića. 1800. izdao je u Budimu izbor njegovih Basana, a 1811. svečano oplakao njegovu smrt. Sva njegova poezija nosi duhovno obeležje XVIII veka: ona je prigodna i poučna. U mladosti, dok se nije zakaluđerio, oko 1801, napisao je izvestan broj slabih ljubavnih stihova, sasvim u duhu hladne i nelirične poezije XVIII veka, pevajući bezlično "krasnu Hloju", Melisu, Klarisu, Kupido "Venerino dete mlado", "ljubve strele" i "serdca bolju". Ali on je ostao na tim mladićkim lirskim pokušajima: sve ostalo je didaktično, prigodno, akademsko i kabinetsko "učeno stihotvorstvo". Pojedine njegove veće pesme, naročito Glas narodoljubca (1819) i u svoje doba slavni Glas arfe šišatovačke (1821) jesu potpuni nacionalno-prosvetni programi, koji su našli velikog odjeka u obrazovanim krugovima srpskim, naročito u školskoj mladeži. Mušicki stalno propoveda: humanost, "prosveščenije", "dobrodjetelj", "blagonaravije", "narodoljubije", život za druge, za čovečanstvo i narod, rad, dužnost, samopožrtvovanje, daje niz moralnih pouka "mladim Srbljima".

Ali on nije onoliko kozmopolit kao što je to obično u tradiciji klasičarske poezije. U njegovoj poeziji ima vrlo mnogo jakog srpskog patriotizma, i to je ono čime je on najviše uticao na savremenike. Lak i slab u pojedinim trenucima svoga života, sa dosta krupnih ličnih mana, on ima jednu veliku vrlinu: iskreno srpsko rodoljublje, koje je podjednako pokazivao i kao pesnik i kao crkveni čovek. Njegov srpski nacionalizam obuhvatao je sav srpski narod "ot grada Budima daže do Njeguša", nacionalno obrazovanje za njega je bilo važnije od religioznog, i kao vladika više je radio kao Srbin no kao crkveni čovek. Ono što je 1826. pisao važi za njegov pesnički rad:

Ja Serbin serbski čitam, pišem,
I duhom serbskim k Rodu dišem
Pa pesmom serbskom dižem Rod...

JEZIK. — Mušicki je bio više naučan duh no pesnički, i u mladosti se više bavio naukom no književnošću. Naročito su ga zanimala pitanja iz srpske prošlosti, crkvene istorije i nauke o jeziku. On je nameravao da prevede Bibliju na srpski, da da jedan slovenski rečnik, i ostavio je u rukopisu slovensku gramatiku i srpsku bibliografiju. On se stalno bavio pitanjem o odnosu između srpskog i slovenskog jezika. Kada je u srpskoj književnosti Vuk Karadžić krenuo pitanje o jeziku i pravopisu, on će ostati po sredi. On je u dobrim ličnim odnosima sa Karadžićem i zbog njega se zamera mitropolitu. On je za slovo j i unosi u srpsku azbuku slovo đ, izjašnjava se za narodni jezik i piše: "učite s̓ govoriti k̓o Rod...". "Živi jezik naroda srbskog, veli on, jeste sokrovišče misli njegovih, jeste otpečatak duha i karaktera njegova, stoljetijama utvrđena i osećana. Šta se u njemu sadrži, svetinja je svakom pravom Srbljinu." I znatan deo svojih sastava pisao je na srpskom jeziku, ne osobito čistom, ali ipak srpskom.

Ali kao crkveni čovek on je i za stari ruskoslovenski, crkveni jezik, i piše takvim ruskoslovenskim jezikom da su njegovi učenici pojedine njegove ode morali prosto prevoditi na srpski. On je za oba jezika:

Slavenski, serbski jezik — dva su puta!
K jednoj celi vode nas.

On razlikuje "vnešnje" i "vnutrenje" bogatstvo jezika. Spoljne bogatstvo sastoji se u broju reči koje označavaju žive i vidljive predmete; unutrašnje bogatstvo sastoji se u obilju reči koje označuju apstraktne pojmove ("umozritelne misli" i "vnutrene predmete"), Srpski narod je "orao i kopao, mnogo djelao, junačestvovao, al̓ malo mislio, kromje o pervama nuždama", — i zato je siromašan rečima za apstraktne pojmove. Radi toga potrebno je koristiti se "vitkošću" srpskoga jezika, stvarati nove reči, a naročito obraćati se za pomoć "bogatom i blagovolatelnom sojuzniku i spomoćniku — slavenskom jeziku". Ali svaki od njih ima pravo na život i na upotrebu, crkveni za crkvu, bogoslovska dela i učenu književnost, narodni za narodnu i popularnu književnost. I Mušicki je tako pisao prema prilikama. Vuk Karadžić, koji je kod njega konstatovao uvek "nešto kaluđerštine", uveravao ga je da "život oda zavisi od jezika", i predskazivao da će njegovo "slavjanstvovanje" mnogo naškoditi njegovoj poeziji, tuđoj i nerazumljivoj narodu.

OPŠTI POGLED. — Iako je Mušicki za sebe pisao da je "gotovo sav čuvstvo", on je u osnovu bio suv i hladan čovek, bez mašte, bez osećanja i pravog pesničkog talenta. Njegove "toržestvene ode" proizvodi su školske retorike i uzori onog "ukrašenog slovosočinenija" ("ѕіntaxіѕ ornata"), u kome će se tridesetih i četrdesetih godina vežbati đaci po srpskim klasičnim gimnazijama. Poezija je kod njega stvar glave, razumna, simetrična, sređena, i njemu je uvek potrebna ili jedna ideja ili događaj da izradi pesmu. On je sav u onoj čisto intelektualnoj poeziji koja je u Evropi umirala kada je on na njoj počeo raditi. Stil mu je apstraktan i bezbojan; pesme kabinetske, knjiške, prigodne, vezane često za događaje koji su od prolaznog značaja ili za ličnosti koje nisu bile dostojne gromkih pohvala. Forma je usiljena, konvencionalna, jednolika, tuđa. Klasični kalupi u koje je silom ugurivan slovenski i srpski jezik, ona "slavenska riza" kojom je odevao svoje pesme, težak, usiljen, nepristupačan jezik kojim je pisao — još više su činili njegovu poeziju arhaičnom, tuđom i mrtvom.

U doba od 1820. do 1840. Mušicki je bio jako na glasu. Njegov Glas arfe šišatovačke našao je više odjeka no ijedan srpski pesnički proizvod pre njega. Kopitar ga je nazivao "srpskim Horacijem", Šafarik "knezom srpskih pesnika", Njegoš "Genijem Roda", Đuro Daničić "ocem novije srpske književnosti". Ali njega su više cenili no voleli, više hvalili no čitali. On je imponovao svojim velikim književnim obrazovanjem, svojim žarkim rodoljubljem koje se podjednako ogledalo u njegovoj poeziji i u njegovom javnom radu. On je imao poštovalaca, ali ne obožavalaca; imao je podražavalaca, ali ne đaka; ostavio je veliki glas, ali ne pesničku školu. Posle njegove smrti umrla je i njegova poezija.


Jovan Skerlić
ISTORIJA NOVE SRPSKE KNJIŽEVNOSTI


Stihovi Lukijan Mušicki


GLAS (H)ARFE ŠIŠATOVAČKE

O, ako sam ti ikada, muzo, ja
Sa pesmom serbskom, zemni, ugodio
(U samoj bedi s tobom srećan);
Varvit mi sladošću obli danas!

Privedi strune pobedonosno u
Soglasje. Danas pesmunispošlji mi,
Koja će živit' dok je serbska
Plemena jarkim pod suncem! Mladim,

Vi'š, gotovim se pevati Serbljima;
Semena sejat' nežna u serdca, i
Duše po svetoj volji tvojoj!
Pevcima ime i slavu daješ.

U tebi gledim, serbska o junosti,
Mlad narod serbski. Potom si nadežda
Oceva. Potom silna briga
Nji(h)ova, umom i telo zdrava

Da budeš. Potom svoja skrovišta
Podašnom rukom rado otvaraju,
Da večnu sreću tebi miloj
Stvore i narodnoj česti dignu

Stub! Ti si meni njiva želajema,
Na kojoj želim, dok je u telu duh,
Semena čista Dobrog, Krasnog,
Istinitog sejati, tebi, rodu

Za zlatnu žetvu! Trud je taj jedini
Na opštem polju sviju najslađi i
Svobodan ot klevete podle,
Kivna ugrizanja, grozni strela.

Serdca vam stoje nravnom zidaru na
Na svak čas otvorena. Duh rodoljubivi,
Rad v hramu zadužbine zidat',
Ne čeka vremena boljeg, k trudu s'

Predaje; krasi lik dobrodeteli
Po večnom vkusu; sladi sa trudom trud.
Naputu sreće mladež daje
Dan blagodarnosti blagodeju.

Tim joj, ti, mene,naroda genije
Navek učini: mudrost nam dolazi
S Olimpa. Daj, kazuj pod pero
Pravila polezna; put ko sreći

Otvori. Čujte! Narod će s' rodit' iz
Vas serbski. Može postati narod mlad
Kakvim sam (h)oće, kad nam njime
Štedar i pravedan skiptar vlada

I poverenja k sopstvenim silama
Oklop na grudi nosi. Koji ostavlja
Sam sebe, tuđe danas nije
Pomoći dostojan. Mnogo može

Rod hrabri, zašt' mu s' čini da može on.
Poznajte najpre Serbljinom Serbljin čim'
Je, pak svom snagom duha, serdca
Slož'te s' da svetinju obderžite.

Čerez mene znate! Ta vam je pradedni
Jezik i vera; sveti i građanski
Oceva stari običaj:
Stara bez osnova zla je novost!

Gledajte kako carstva sograđeni
Po polju svoga jezika revnivim
Borenjem speše k svetoj celi.
Serbljin međ' pervima biti može!

Izobraženje narodu nravstvenu
Moć daje, jaču gruba ispolina.
Vodi v soglasje um i sredce.
Darove muza prisvoji rod.

Svak sebi metu silama svo(j)ima
Izaberi shodnu rano i šestvuj k njoj
Skor. Štedi za nju sile tela.
Vzaimenom pomoćju um i telo

Svagda su venac slave dobili.
U žaru leta hrabro Ulisu daj
Sleduj! "Preterpi, uzdrži se!"
Te su nam mudrosti dver'ma reči.

Pozno se kaju, mentora lišeni!
Izmisli tverdo, verno pa svršuj to.
Bez posvednevne krepke volje
K celi s' ne dolazi! Beži vreme!

Premudrost večna upravlja vselenom!
Silna joj ljubav k tvar'ma dihanija;
Ko svakom dobru daje vreme.
Ljudi su vesnici, nosci toga!

To ako umu ceniti, polzovat'
Se njim; onda su božje volje, pa
I sile snaslednici. Teško
Tome, bezdejstvije kom je slatko!

Zaželi, smisli, ljubavju vnutreni
Zažeži organ k nameri poleznoj.
Bez potpetice konj ne leti.
Uspećeš, pravo tek trči k celi.

Mnogi su k slavi putovi, k blaženom
Životu staze različne! Razmisli
Ko(j)im ćeš putem širim, kojom
Stazicom poći, pa idi srećan!

Mnogo prepona imaćeš, daljnjom ti
Na putu. Hrabri s'! Borbom se tvori muž.
Na vama štit moj. Mnogo čovek
tajni vragova u sebi nosi.

Na strane s' tuži, nesrećnim ali ga
Sve čini svoj. Najpre pobedi te,
Lako ćeš strane, bili javni,
Ili u mraku, pobedit' moći.

Nad samim sobom najteža pobeda!
Ne daj da rastu zajedno s silama
Ti tajni vrazi tvo(j)i. Volju
Najpre pod jaram podvergni uma.

Nenaučena služiti, vladaće
Nemudro s tobom. Sili mečtatelnoj
Utesni predel: svog života
ostavlja ta u mnimi leti.

U nedostatku bedstvenost nije ti;
U žeđi k vešt'ma nesitoj leži ta!
Izlišnost želje sreži ravno
Silama; biće ti duša mirna.

Zatvori tvoje bitije u persi
I te ogradi mudrošću; nećeš mi
Ti zle bit' sreće.Zlo najteže
Kad si ga priveo samim sobom!

Lakše je kad ti suvom na putu na
Vrat braća silom varvarski nametnu.
Ah, Aristida, Fokiona,
Sokrata, Miloša, opomen'te se.

U lancu bede blažen je, sredce kom'
Porok, zlodejstvo, na brata bačeno
Zlo, nit' na javi niti u snu,
Podobno červu ne grize. Pamti!

Nauči s' rano dužnosti zvanija
Pretpočitovat' sklonost'ma milima!
Nauči s' snost' sudbu: svega
Lišiti s' kad dobrodetelj ište!

Krik serbskog roda zvezde domaša već
Protivu zlobe, zavisti, nesloge!
Daj , rode, preobuci s' v novu
Rizu dobrote i božja sveta!

Na vas pogleda mladeži celi svet!
Od vas čeka to Nemanja tiha sen!
Dosta! Na stol vam mećem znake
Namere putne: izber'te sebi.

Predstavi vzoru, o, Teodoroviću,
Te znak k celi. Mladež nek' često nji(h)
Pogleda; cel udubi duhu.
Jednome ne, al' sve možno svima!


U Šišatovcu, 1821.



GLAS NARODOLJUPCA
Pesma posvećena serbskome rodu
(odlomak)

............................................
U tuđ mi narod da s' ne prelijemo,
Nek nas greju misli te!
Da! Nek nas greju, pa i k delu vode,
Trulo zrno, gola reč.
Nas sviše Sveti Sava, Dušan...motre
Jesmo l' mi dostojni njih!
Amanet njin: "U dobru složni bud'te!
Prut sam slab, u snopu jak!"




LukijanMusickiSpomenikMuickomuTemer.jpg

izvor:riznicasrpska
 
Član
Učlanjen(a)
30.11.2012
Poruka
3
Dr Petar Pijanovic- ima novu knjigu - Istorija srpske knjizevnosti- izvanredna
 
Natrag
Top