Bajac: Ne prihvatam kompromise

Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Bajac: Ne prihvatam kompromise

Izvor: Intelligent Life | Razgovarala: Mirjana Pantoš

"Biću prvi koji će reći „dosta“ i neću se libiti da dignem ruke od svega ukoliko podilaženje lošem ukusu bude uslov za opstanak."

1.jpg

Najnovijim delom „Hamam Balkanija“, koje neki kritičari smatraju jednim od najuzbudljivijih i najpoetičnijih romana savremene srpske književnosti, Vladislav Bajac naprosto je „pokorio“ čitalačku publiku. U pripremi je šesto izdanje knjige koja je već dve godine u vrhu liste najčitanijih u Srbiji, a u međuvremenu je dobila pregršt domaćih i međunarodnih nagrada, prevedena je na jedanaest jezika i promovisana u tridesetak gradova širom sveta. Nedavno je "Arhipelag" pripremio nova izdanja njegovih romana "Knjiga o bambusu" (po motivima ovog dela početkom juna izvedena je u Madlenijanumu baletska predstava-fantazija "Bambusi") i "Crna kutija".

Kao osnivač i direktor izdavačke kuće „Geopoetika“, Bajac je s razlogom zadovoljan i ovim segmentom svog profesionalnog angažmana. Osim što srpskoj čitalačkoj publici predstavlja najveća imena svetske literature poput Orhana Pamuka i Harukija Murakamija, „Geopoetika“ je u saradnji s Ministarstvom kulture realizovala projekat Serbian Prose in Translation koji prezentuje dela naših pisaca prevedena na engleski.

Bajac se nedavno vratio iz Istanbula i Ankare, gde je, u prisustvu velikog broja ljubitelja knjiga, ali i najviših turskih zvaničnika, promovisano tursko izdanje „Hamam Balkanije“. Naravno, bio je u kontaktu i sa dobrim prijateljem, nobelovcem Orhanom Pamukom s kojim u svojoj knjizi vodi živ dijalog o zajedničkoj istoriji srpskog i turskog naroda.

„Kao pisac, prošetao sam različitim delovima sveta i, hteo-ne hteo, čoveku se nametne zaključak da je globalno i lokalno, zapravo, veoma povezano“, kaže naš sagovornik.

Svojevremeno ste okvalifikovani kao kosmopolita, a to je, u jednom trenutku, podrazumevalo negativnu konotaciju – značilo je da niste dovoljno nacionalno opredeljeni.
Čovek od svog naciona ne može pobeći pre svega zato što piše na svom jeziku – to je zapravo nacionalno – osim u slučaju da se služi drugim jezikom. Možda ovo deluje isuviše uopšteno, ali postoji i drugi deo odgovora: napisao sam „Knjigu o bambusu“ koja je postala kultna u rano doba mog spisateljskog iskustva pa sam, zahvaljujući njoj, okvalifikovan kao neko ko zalazi u druge civilizacije, kulture i vremena, ali zaboravlja se da sam pre toga napisao knjigu priča koja je isključivo posvećena Evropi, Balkanu, našem prostoru. U „Hamamu“ sam se kobajagi razračunavao s tim kvazikvalifikacijama – u dve-tri rečenice pominjem da nekoliko mojih romana počinju lokalpatriotskom slikom, na primer, pogled s Kalemegdana na Beograd, na ušće Save u Dunav (kojim sam opsednut), ali ne zato što hoću da kažem da obožavam nešto ili nekoga, već zato što su to spisateljske, životne slike. Bilo kog pisca da odvedete na tu tačku Beograda ili na Petrovaradinsku tvrđavu u Novom Sadu – pred njim se zapravo pruža „svetski pogled“. Kakav je to onda lokalpatriotizam?

Šta znači to „svetski pogled“? Da li je to neka univerzalna kategorija ili...?
Mislim na razna značenja. Prvo, to što se vidi iz tačke s koje se gleda jeste svet, drugo, način na koji to pisac gleda može da bude uži i širi. Gde je granica onog što nazivamo pogledom na svet, odnosno granica „svetskog pogleda“? Ko to zna? Ko to određuje? To ne ume da odredi ni književna kritika, ali to i nije njen zadatak. Nacionalisti pogotovo nisu pozvani da odrede granicu između svetskog i lokalnog. Umetnost i kultura ne postoje da bi se to kvalifikovalo, ali s obzirom na činjenicu da smo prošli devedesete godine kada je sve bilo politizovano, to je donekle razumljivo. Ne pridajem više pažnju tome, samo sam prošao kroz jednu fazu definisanja tog fenomena. Pisac time ne treba da se bavi, on tome ne služi.

A čemu, po vašem mišljenju, pisac služi?
Pre svega, dvema boljkama. Jedna je zadovoljstvo mogućnošću da kaže nešto što se vremenom pokaže da je možda mudro, a drugo proizilazi iz toga što svoje misli i osećanja s nekim deli. To je lepa vrsta nesebičnosti jer nije poželjno reći: samo ja tako mislim. Naprotiv, divno je ukoliko slično misle hiljade čitalaca i ako kažu: evo, on je to rekao u moje ime. Inače, kao čitalac, uvek sam spreman da za dobrog pisca kažem da je nešto fenomenalno napisao.

U svojim delima često se služite faktografijom, to je karakteristično i za „Hamam Balkaniju“. Kako ste došli na ideju da napišete taj roman?
Napisao sam više dela koja se bave istorijom. Želim da naglasim da je teorija književnosti sklona „pakovanju“ pa takve knjige lako smešta u istorijske romane. Mislim da to nije prava definicija, a apozicija sledi: dakle, sve što se piše o onome iz prošlosti ima svoje „zašto“ jer i prošlost zapravo priča o sadašnjosti. Rekao sam sebi: kako bi bilo kada bih u jednoj knjizi spojio prošlost i sadašnjost ali da to ne bude detektivski standard u smislu da dva lika istražuju nešto iz prošlosti, nego da fizički izdelim radnju na poglavlja: ona koja se odnose na današnje vreme zapravo su neka vrsta polueseja, zapisi koji nisu prava literatura u tom smislu kada ih pojedinačno gledam, i zato knjiga ima podnaslov „roman i druge priče“. Radnja paralelnih poglavlja smeštena je u 16. vek i zanimalo me je kako ću to uklopiti jer, koliko znam, kod nas to niko nije tako radio. Bilo je to rizično jer sam shvatio da će prošlost biti upakovana u kontinuiranu klasičnu priču dok će sadašnjost biti predstavljena u slikama, u nekakvim bleskovima koji na prvi pogled nisu u međusobnoj vezi niti su u vezi sa „tkivom“ osnovne radnje.

Reč je, dakle, o svojevrsnom dualizmu ličnosti...
Osnova „Hamama“ jeste multiplikacija ličnosti ali, kada bolje razmislim, bavio sam se tom temom u dosta svojih knjiga. Stalno sam govorio o nekom dvojstvu s obzirom na to da sam u horoskopu Blizanac i da od toga ne mogu pobeći. I često sam se pitao šta je to hipokrizija, šta je to licemerje... a sve su to nekakvi dualiteti. A kada sam naleteo na savršen primer za dvojstvo, na istorijske fakte o Mehmed-paši Sokoloviću (oslonio sam se na još jedan lik, na graditelja Sinana, pravoslavnog Grka po rođenju, koji je postao treći čovek imperije) koji doživljava tu transpoziciju u nekog drugog, učinilo mi se da je to idealan materijal pa sam se pozabavio istraživanjem kako je to biti „dvostruk“ po identitetu. Kada sam počeo da pišem, shvatio sam da postoji i nešto važnije: kako ući u proces prelaska iz jednog u drugi identitet. Dakle, shvatio sam ono što se ne shvata odmah – da je to proces koji traje a ne momentalno donošenje odluke. Literatura je savršena za dočaravanje tog procesa: ritmu opisivanja odgovara ritam čitanja pa se u toj kompatibilnosti pokaže kako se to čovek menja, šta se zbiva u njegovoj glavi i kako, iz psihološkog ugla, pristaje na to da se promeni, kao i šta iz toga proizilazi.

Zašto je to bilo toliko važno?
Pre svega zato što sam mogao da objasnim istorijske činjenice koje je bilo teško objasniti – ljudi koji se bave čitanjem faktografije bili su zbunjeni odlukama Mehmed-paše ili Sulejmana Veličanstvenog. Bezbroj je tu fenomenalnih podataka... neki bi rekli: evo ga, srpski nacionalista napisao da je Mehmed-paša prisilio sve evropske vladare da se dopisuju s njim, pa je uveo srpski jezik u diplomatsku prepisku. Nisam to napisao zato što sam srpski nacionalista nego zato što je to istina, ali izostavio sam mnogo važnije detalje, na primer, da je Sulejman Veličanstveni, nesumnjivo čistokrvni Osmanlija, savršeno naučio srpski iako ga niko na to nije mogao naterati. Dakle, to menja istorijske činjenice koje su nam površno dostupne i baš sam se zato zainteresovao za njih. Mogu da razumem postupke tih ličnosti, na primer, kako to da je sultanu Sulejmanu – Mehmed-paša Sokolović, pripadnik druge nacije, kulture, s drugog govornog područja – bio najbolji prijatelj i saradnik, a istovremeno rob koji ga spasava od paranoje uzrokovane strahom od skorašnjeg nestanka carstva. Podsećam na činjenicu da su u borbi kod Lepanta Osmanlije na vrhuncu svoje moći izgubile bitku protiv hrišćanske vojske, potopljena im je cela flota. Postavlja se pitanje: zašto? Zato što je Sulejman, zajedno sa svojim komandantima, dozvolio sebi luksuz da bude osoran, prepotentan, ohol i da potceni protivnika... Kada se ovo shvati, može se pristupiti razotkrivanju, recimo, mita o Boju na Kosovu jer su svi narodi doživljavali nešto slično. Znači, tada ne samo da se istorija drugačije razume, nego se i fakti drugačije povezuju pa se stvara sasvim druga slika u odnosu na onu naučenu u školi.

Čini se da ste fascinirani likom Mehmed-paše?
Da, jer je bio podvojen, a to pitanje lako je dokazivo kada ima psihološku potporu. Mehmed-paša mi je bio idealan egzemplar jer je on bukvalno, kada se stopio s tim novim životom, fizički nadvoje delio i svoju moć, i svoj uticaj, i svoje odluke, i sebe. Poznata je činjenica da se odužio narodu iz kojeg je potekao obnovom Pećke patrijaršije 1557. godine dobivši prethodno dozvolu Sulejmana Veličanstvenog, a od tog doba u prva tri ili četiri kolena patrijarsi srpski bili su Sokolovići iz njegove porodice. Pašin uticaj na dva, navodno veoma različita, sveta bio je nesumnjiv, a onda se, kako sam prevrtao arhivsku građu, na to nadovezala priča sitnih otkrića multilingvalnog rečnika. Naime, u to vreme u Otomanskoj imperiji u upotrebi su, osim turskog, bili arapski, persijski, grčki i srpski jezik – pisani su arapskim pismom – a Istanbul je, kao i Beograd tog vremena, bio mnogo kosmopolitskiji grad nego što pretpostavljamo.

Zahvaljujući dobro obrađenoj temi, čitaoci su odlično prihvatili „Hamam Balkaniju“?
Do mene su stizale pohvale ali nisam mnogo naivan, pa sagovornika pitam kakav je utisak stekao, kao i kakav mu se zaključak nametnuo. Knjiga se ne piše da bi se zacementirala rečenica, poenta je u nadovezivanju na ono što je napisano. Tome služe čitaoci – kad kažem „služe“, ne mislim pasivno – oni su kreatori, oni razrađuju knjigu. Bilo bi dobro kada bi postojali zbornici radova čitalaca, kada bi im bila ponuđena ta lepa sloboda da o nekim knjigama pišu jer bi njihovo viđenje bilo mnogo kompleksnije i istinitije. Zadovoljan sam jer sam bio u prilici da čujem različite, ali ne sukobljene, komentare iz kojih su zapravo jasni nivoi čitanja, odnosno pisanja. A to jeste bio jedan od mojih ciljeva. Uostalom, knjige ne moraju svima biti potpuno razumljive, one se ne obraćaju određenoj publici. Nisam sklon tome da prihvatam opšta mesta tipa – ako je knjiga zabavna ili je nižeg stilskog nivoa, imaće širu publiku. Iako sam zadovoljan činjenicom da će moju knjigu čitati na više jezika, veoma mi je važno to što je ovde, u Srbiji, doživela pet izdanja, uskoro će i šesto, i što ju je naša čitalačka publika dobro prihvatila.

U „Hamam Balkaniji“ vodite dijalog s Orhanom Pamukom, a vrlo je interesantna priča o vašem prijateljstvu koje je mnogo starije od planetarne popularnosti vašeg kolege pisca. Kako ste se upoznali?
Čitao sam Pamukova dela na engleskom i francuskom, mislim da mi je prvo u ruke dospela „Bela tvrđava“, a ta balkanska nit u njoj u stvari je bila neka vrsta daleke sličnosti među nama. Smatram da je njegovo najbolje delo „Zovem se Crveno“, inače jedna od najlepše napisanih knjiga 20. veka, a počinje rečenicom: „Ja sam mrtav“. „Hamam Balkanija“ je omaž tom romanu (u njoj je, negde na početku, rečenica: „Želeo je da umre“). Moja podsvesna želja bila je da se nekako „nastavim“ na tu knjigu, ali ne u ambicioznom smislu, ne da se poredim s njom. Inače, pošto smo Orhan i ja prethodno bili u kontaktu radi objavljivanja tog romana na srpskom jeziku, 2002. godine otišao sam na ostrvo u blizini Istanbula, gde on, u iznajmljenoj kući, provodi leta. Kako je naša imejl komunikacija podrazumevala razmenu mišljenja, kao i razgovore o porodici a ne samo poslovne teme, pre susreta ponešto smo saznali jedan o drugom. Moj prvi dolazak tamo, pošto nisam bio sam, bio je čudno svečarski. Dočekao nas je u kočijama jer na tom ostrvu nema saobraćaja, i poveo nas je u razgledanje. Njegov otac i deda bili su bogati industrijalci, a to podrazumeva uspone i padove, pa sam video njihovu porodičnu kuću koja je prodata u lošim vremenima. Kada je, godinama kasnije, dobio novac od Nobelove nagrade, pitao me je da li da je kupi, a ja sam mislio da to nije dobra ideja, da je bolje sačuvati uspomene. I, poslušao me je. Jedna neproverljiva činjenica – a to je naprosto intimna, lična odluka – u vezi s Orhanom tiče se njegovog odlaska od žene i kćerke u vreme kada su mu sudili. Mislim da je na taj način u stvari štitio svoju porodicu.

Okrivljen je 2009. za izdaju nacionalnih interesa u vezi sa javno iznetim stavom prema genocidu nad Jermenima tokom i posle Prvog svetskog rata?
Tako je. Divio sam mu se kako se dobro nosio s tim. U međuvremenu su predstavnici EU izdejstvovali povlačenje tužbe. Inače, prilikom Pamukove posete Beogradu, u maju 2006. godine, posetili smo Andrićev muzej – bio je veoma zainteresovan za svaki detalj zato što je čitao Andrićeve knjige i veoma ga ceni. Kada smo završili obilazak, kazao sam mu: „E, sad da ti otkrijem zašto sam te ovde doveo: da vidiš kako izgleda Nobelova povelja jer je nikada nećeš dobiti.“ Od srca se smejao. A zapravo, bio sam ubeđen da ga te godine neće zaobići.


2.jpg
Nagrada "Balkanika"/Politika


Mnogi tvrde da je Pamuk dobio Nobelovu nagradu iz političkih razloga.
Naravno, tačno je da mnogo toga mora da se „sklopi“: osim što mora da bude kvalitetan, pisac treba da bude društveno angažovan, a Pamuk se u svojim delima bavi sličnostima i razlikama civilizacija Istoka i Zapada. Svi ovi kriterijumi biće presudni i nadalje, pa već sada mogu da kažem ime još jednog budućeg nobelovca: Haruki Murakami – pisac koji u svojim delima takođe povezuje moderni Zapad i Istok. Inače, u vezi smo s Nobelovim komitetom, s njegovim generalnim sekretarom i članom žirija, istoričarem i piscem Peterom Englundom koji se posvetio čudnoj strani istorije. Uz pomoć Ljubiše Rajića, šefa katerdre za skandinavistiku na Filološkom fakultetu, priredio sam izbor iz tri toma Englundove knjige i tako su nastale „Male istorije“. Autor je bio oduševljen izborom i naslovom, a radi se o sitnim, bizarnim detaljima koji su u prošlosti uticali na tok važnih događaja i koji iz korena menjaju pogled na istoriju.

Fascinantna je činjenica da ogromnu većinu čitalaca književnih dela čine žene a da su muškarci mnogo brojniji kao pisci. Kako to objašnjavate?
To jeste neobično. Nesumnjivo je da su čitateljke vernije književnosti. Podela na muškarce stvaraoce i žene konzumente literature bila bi preterano mačistička, ali to je, nazovimo ga tako, muški pogled. Namerno sam se našalio jer sam se uverio u to da su žene u mnogo čemu jače od muškaraca, a ljudi misle da je čitanje slabija „delatnost“ od pisanja iako nije. Žene su otvorenije prema književnosti a ona vrsta muške samouverenosti – „najvažnije je to što ja mislim“ – u stvari je odraz prepotencije. Ipak, činjenica je da muškarci kriju da čitaju, kao da je čitanje slabost... Možda je to u nekoj vezi s fiziologijom, jer žena stvara novi život i otvorenija je prema drugom biću, a muškarac to radi iz glave, što u ovom slučaju nije dobro, pa su, u krajnjoj liniji, žene u tom smislu u velikoj prednosti.

Ipak je to čudno: s jedne strane su muškarci pisci, pronalazači, naučnici i to u mnogo većem broju u odnosu na žene a, s druge strane, žene su konzumenti, ali ponekad i nastavljači njihovih dela (Pjer i Marija Kiri ili Albert i Mileva Ajnštajn). A „žensko pismo“ manje je cenjeno čak i među ženama. Uostalom, i u vašoj izdavačkoj kući procentualno su mnogo manje zastupljene žene pisci.
Kao izdavač, zaista ne mogu na silu da objavim veći broj dela žena pisaca zarad rodne ravnopravnosti, a činjenica je i da su žene napisale manje knjiga nego muškarci. Moj jedini kriterijum jeste to da li je knjiga dobra ili loša ma ko da ju je napisao – mene što se tiče, to može da bude i hermafrodit. Radi se isključivo o kvalitetu – evo, juče sam završio čitanje jednog rukopisa, napisala ga je (poznata) žena, ali knjiga kvalitetom ne zadovoljava pa neće biti objavljena. Ipak, postoji nešto što „Geopoetiku“ izdvaja od ostalih, a to je – ne bežim od ličnog i subjektivnog. Ponosan sam na to što imam privilegiju koju mogu da „zloupotrebljavam“ i da javno plasiram svoj, privatni ukus. E sad, ako taj moj ukus ima težinu, to je u redu. Moglo je i da ne bude tako. Tehnička izvedba sasvim je obična: kao zaljubljenik u literaturu, na sve načine dolazim do informacija. Dovoljno mi je da pročitam jednu rečenicu pa da shvatim kakva je knjiga; to je već deformacija, životinjska intuicija, ali činjenica je da je primenjujem i da se pokazala veoma korisnom.

Izdavačku kuću „Geopoetika“ osnovali ste u vreme nepovoljno za izdavaštvo.
Bilo je to u doba ratova, 1992. godine. Radio sam kao urednik dva časopisa u „Politici“ i kolege, stari novinari, govorile su mi: „'Politika' se ne napušta“. Bio sam razočaran i stranim i domaćim novinarstvom kojim su političari manipulisali i smatrao sam da mi tu više nije mesto. Međutim, osnivanje izdavačke kuće činilo se potpunom ludošću. Predrag Marković, sadašnji ministar kulture, osnivač „Vremena knjige“, kasnije „Stubova kulture“, zatim Zoran Hamović, osnivač „Klia“, i ja sedeli smo jednom prilikom u to doba u nekom kafiću šaleći se da smo mafiozi koji „dele teren“ književnog tj. izdavačkog interes(ovanj)a. Iz te šale proizašla je realna priča o privatnom izdavaštvu, koja je zapravo tada spasla tu delatnost kod nas. Velike kuće kao što su BIGZ, Nolit i druge, propadale su polako ali sigurno i nastajala je velika crna rupa. Nastavak, bar što se „Geopoetike“ tiče, bilo je opredeljenje da se u vreme sankcija održi veza sa svetom. Peđi Markoviću bilo je lakše jer je izabrao da izdaje knjige domaćih pisaca. U to vreme bilo je teško objavljivati strane naslove, postojao je embargo čak i na ispunjavanje naših obaveza u vezi s plaćanjem autorskih prava stranim autorima. Da bismo svetu pokazali tu „drugu Srbiju“, pronalazili smo neverovatne načine da to ipak činimo i insistirali smo na plaćanju. Naša poruka glasila je: „Nije Srbija samo Slobodan Milošević!“ Satisfakcija su mi bila pomalo patetična pisma i telefonski pozivi ljubitelja naših knjiga u smislu: „Spasli ste nam dušu“. Sloj ljudi koji je veran knjigama ostao je u vezi sa svetom i u vreme sankcija nismo morali da zapustimo mozak, što je veoma važno.

Iz „Geopoetike“ izlazi mnoštvo ideja...
Na to sam veoma ponosan. Recimo, dela naših pisaca prevedena na engleski. Taj projekat ulazi u treću godinu i nadamo se da će država nastaviti da nas podržava jer je to autentičan primer nacionalnog interesa u kulturi. Kada sam se u vezi s tim obraćao Ministarstvu kulture, nisam pisao molbe već zahteve. Zar treba da se osećam neprijatno ako me neko bude kritikovao što koristim (doduše, samo delimično) i državni novac? Zašto? Da bih proklamovao nacionalnu kulturu. Pa šta je u tome loše? Država to decenijama nije radila a mi smo u taj projekat ušli ozbiljno, s ozbiljnim ljudima, sistematski i u kontinuitetu. I zasad funkcioniše. Ipak, država Srbija je čudo pa su mogući neverovatni preokreti iz najidiotskijih razloga. Ali pošto sve radim iz ubeđenja, znam da sam nepobediv.

Nedavno ste potpisali ugovor zahvaljujući kojem naši gimnazijalci biraju laureata za Gonkurovu nagradu?
Da, ali ne za onu glavnu. Naime, isti pisci konkurišu za dve istoimene nagrade, ali ovu biraju učenici gimnazija. Ideja je da mladi širom Srbije čitaju na francuskom i paralelno s vršnjacima iz Francuske biraju najbolju knjigu, da ne budu samo politički podmladak neke partije već da imaju moć da odlučuju o estetskim vrednostima.

Isplati li se danas biti izdavač?
Želeo sam da dokažem da se može održati nivo u izdavaštvu i istovremeno zarađivati da bi se opstalo. I uspevam svih ovih godina. Ali postoji nešto što se naziva „udarcima sa strane“, a njih je, nažalost, nemoguće predvideti. Činjenica je da je pre godinu dana propao jedan izdavač, odnosno neformalni distributer koji je imao 35 knjižara po celoj Srbiji i da je u jednom trenutku u našoj zemlji nestalo tržište. To je čuveni IPS (Medija 2), čiji su nestanak izazvali megalomanski planovi (istovremeno su kupili Prosvetu i Rad, što je vrlo čudan poslovni momenat). Popunjavanje tržišta išlo je veoma sporo i to je nekako zakrpljeno, ali još uvek ne funkcioniše dobro. U svemu tome ostali su dužni mnogo novca, duguju i nama. Dobro smo prodavali knjige, ali smo kažnjeni jer smo dokazali da se i odličnom literaturom može postići dobar finansijski skor. Užasan je osećaj kada ekipi ljudi koji duže rade neki posao neko zavuče ruku u džep i kaže: „To nije vaše nego moje“, pa nestane. Taj osećaj uzaludnosti zaista je strašan. Mi, ozbiljni ljudi iz sveta literature i izdavaštva još uvek se oporavljamo od tog udarca, a mnogi su, nažalost, već propali. Koliko god da sam optimista, ne znam šta će se događati ubuduće zato što kod nas počinje da dominira prosek, odnosno komercijalizacija. Nikada to neću prihvatiti i biću prvi koji će reći „dosta“, a neću se libiti da stavim ključ u bravu ukoliko podilaženje lošem ukusu bude uslov za opstanak. Nemam ništa protiv komercijalizacije, ali ona ne sme da bude pravilo u književnost i izdvaštvu. Ne želim da izneverim naše čitaoce jer ništa od svega ne bi uspelo da nema dovoljno ljudi, na hiljade njih, koji podržavaju naš koncept.

Napisaću knjigu o svom prijatelju Leonardu Koenu
Uvek ste isticali da je muzika važan deo vašeg života. Svojevremeno, uređivali ste kultni časopis "Rock", a upoznali ste mnoga slavna imena svetske muzike. Sa nekima od njih vezuje vas čvrsto prijateljstvo...
Zaista, mislim da bih pre bio spreman da prestanem da pišem nego da prestanem da slušam muziku, pa otuda i moji kontakti s ljudima iz tog miljea. Sa Bobom Dilanom sreo sam se u Beogradu kada sam mu dao knjigu „Trip-vodič kroz savremenu američku poeziju“ – koju sam sastavio i preveo zajedno s Vladimirom Kopiclom. U njoj je i nekoliko Dilanovih pesama, a pominjem ga zato što je pripadnik svetog trojstva rok generacije zajedno sa Ginzbergom i Koenom, s kojima sam prijatelj. Koen je, između ostalog, zbog mene (naravno, i zbog honorara) pristao da dođe u „taj Beograd“. Nažalost, agentkinja je proneverila sav njegov novac pa sada, u poznim godinama, on mora da drži četiri koncerta nedeljno i, po ugovoru, tokom turneje zabranjeno mu je da se pre i posle nastupa susreće s prijateljima – nije mogao da se vidi čak ni sa sestrom, pa se u aprilu, kada je gostovao u Beogradu, nismo sastali. Bukvalno je sa scene ušao u auto i nastavio dalje. Ova turneja užasno mu je naporna, poznato je da je kolabirao i Lisabonu. (Ne zaboravimo, sada mu je 77 godina!). Zacrtao sam sebi da ću napisati knjigu o Koenu. Za takvu vrstu poznanstava ili prijateljstava važno je to što obe strane nešto pružaju, što se nešto uči, daje i prima. Slično je s Dejvidom Birnom iz Toking Hedsa. Muzika koju je stvarao najlepše je što je rokenrol ikada dao, pa sam uložio enorman napor da prvi na svetu objavimo njegovu knjigu. Bio je presrećan kada sam mu pola sata pred koncert u Beogradu uručio njegove „Biciklističke dnevnike“.






 
Natrag
Top