Arsen Diklić

Učlanjen(a)
10.07.2010
Poruka
2.773
Arsen Diklić


ArsenDiklic1a.jpg



ARSEN DIKLIĆ (Staro selo, 14.11.1992 — Beograd, 04.07.1995)

Arsen Diklić, srpski pisac, filmski i TV scenarista, rođen je 14 novembra 1922. godine u Starom selu, kod Otočca, u Lici. Osnovnu školu i nižerazrednu gimnaziju završio je u Otočcu a višerazrednu gimnaziju u Sarajevu.

Diklić je pisao pesme, pripovetke i romane za decu. Najpoznatija dela su: "Salaš u Malom Ritu" (roman u tri dela), "Ne okreći se, sine" (roman), "Plava ajkula" (roman), i pesme "Čika s bradom". U romanima Diklić opisuje zbivanja za vreme drugog svetskog rata.

U saradnji sa Brankom Bauerom napisao je filmski scenario istoimenog filma "Ne okreći se, sine". Film je dobio prvu nagradu na festivalu u Puli 1956. godine.

"Kao dete, Arsen Diklić je zavoleo reku Gacku na kojoj je imao i svoj skriveni čamac, a kad je odrastao, najlepše dane proveo je na Dunavu i Savi. Iz te ljubavi i snova na rekama ponikle su mnoge njegove priče i pesme, a jedna od najlepših je poema 'Plavi kit', uzbudljiva pripovest o mornaru svađalici i velikom, plavom kitu."

Umro je 4 jula 1995. godine u Beogradu.

Izvor: srcekrajine.net



PLAVI KIT

U plićaku, u vrbaku,
gde je tiha, troma voda,
gde dežurna roda hoda,
gde se čaplja važno šetka,
gde je ševar gust ko četka,
gde se vuku barske zmije,
gde se mnoga tajna krije,
gde šumori Dunav plav
— mene čeka skriven splav.

Jedne tihe, tople noći
ja ću splavom na put poći.

Čujem da su pored Krita
uvredili plavog kita. . .

. . . On je mirno pored rive,
pored jedne trome lađe,
gled'o kako ljudi žive,
kako mu se deca dive,
i, kako se uvek nađe,
pored jedne takve rive,
pred vratima krčme sive,
mornar neki strašno pijan,
mornar neki neobrijan,
mornar koji pljuje, psuje,
mornar koji uzvikuje:

"Hopa cup! Kit je glup!
Glup je kit! Glup, pa kvit!"

Na tu šalu neukusnu
jedan delfin repom pljusnu.
Na te reči nevaspitne
magarac se jedan ritne.
Na te reči neučtive
zgranuo se svet sa rive,
zgranuo se čitav Krit,
zgranuo se i sam kit.

Zinuo je kao vrata,
pa u času svet se rasu
i sa rive i sa gata.
Jer uhvati ljude strava,
jer uhvati ljude groza,
jer je bila strašna java
— progutaće kit matroza.

Sa fasade stare zgrade,
sa fontane raspevane,
sa oluka krivoluka,
iz odžaka sa visine,
s vrha grane od masline,
sa katarke trošne lađe,
odsvud gde se zaklon nađe,
svud zbunjene vire oči,
svud zbunjene vire njuške,
svud se gorka suza toči,
svud romori tužan plač:,

"Jadni mornar nema puške,
jadni mornar nema mač!
Da bar nije pio ruma,
da je negde blizu šuma,
da ga noge bolje drže,
da potrči, brzo-brže,
možda bi mu bilo spasa!
Oh, plačimo svi iz glasa!"

A na rivi, kraj ferala
(gde je kvrgav rogač suv),
gde kit zeva kao ala
(dok mu besno dršće rep),
za opasnost mornar gluv,
za opasnost mornar slep,
pretražuje svaki džep.

Dok u čudu svet ga gleda,
on izvlači sve od reda:

jedan kalem crnog konca,
poklopac od starog lonca,
jedan novi staklen kliker,
.
mlinčić kojim melje biber,
konfete sa neke slave,
jedno paklo niške "Drave",
kao ašov tupi brijač,
nalivpero i upijač,
crno dugme od kaputa,
jednu bocu ruma ljuta,
dve loptice za ping-pong
i kineski žuti gong;
još pronađe kraj ferala
morskog ježa Stoigala,
a u džepu pantalona
venac ljutih feferona. . .

Pa uz reči: "Gospon kit,
mislim da ćeš biti sit",
pa uz reči: "Morski slone,
probaj malo feferone",
pa uz reči: "Praznoglavi,
uživaj u niškoj "Dravi",
smutiće ti sve u glavi",
pa uz reči: "Probaj, rode,
kako morski ježić bode",
pa uz reči: "Cekaj, kneže,
dok rum počne da te steže",
pa uz reči: "Molim fino!"
sve u ždrelo kitu rin'o!

....................
Mnogo pamti otok Krit.
Ali ne ču takvu huku,
ali ne ču takvu buku,
kao kad je mirnu luku
uzburkao plavi kit!

S početka je samo kin'o.
A zatim je vodu zgrn'o,
a zatim je brod prevrn'o,
a zatim je u dva skoka
celu šumu vodoskoka
sručio na pustu rivu,
preplavio krčmu sivu,
sa ferala lampu skin'o,
pokidao smokvi grane,
poplašio osam koza
i sručio na matroza
deset tona vode slane.

Od tog dana oko Krita
kit, uvređen, ljutit skita.

I dok vetar more mreška,
dok se ozgo Mesec smeška,
dokle lađe kroz mrak voze,
strah priteže sve matroze
da ih, usred noći crne,
kit uvređen ne prevrne.

Kapetani — vuci ljuti
ćute mrki, zabrinuti.
Krmanoši — buri vični
strepe jadni, nepomični.
Svi kuvari — trbušani
plaču kao kišni dani.
A radisti kroz antene
zovu mene! Zovu mene!
Ja alaske nosim baklje,
ja dunavske nosim čaklje,
ja kitove ko od šale,
ko šarane hvatam male.

. . .Kraj sanjive, tihe ade,
gde se roda žabi krade,
gde se čaplja važno šetka,
gde je ševar gust ko četka,
gde se vuku barske zmije,
gde se mnoga tajna krije,
gde šapuće Dunav plav,
mene čeka skriven splav.

Jedne tihe, plave noći
na splavu ću na Krit poći.
 
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
Arsen Diklić Stihovi


KUDA PLOVE LAĐE


One plove, plove, plove...
— od Inđije do Pazove.

Kuda ove lađe plove?

One plove, plove, plove...
— mrežom ribu da ulove.

A kud ove lađe plove?

Lađe plove, plove...
— pitaj bele galebove.


VETAR


Vetar je putnik

bez torbe i štapa —
šunja se tiho
ko mačja šapa.

Prepun je priča

ko moja baka —
šapuće nešto
do samog mraka.




5b9dd2abb9b083c77a6162c851783a47.gif


VELIKI LJUDI IZ SALAŠA U MALOM RITU


SALAŠ U RAVNICI


Arsen Diklić je umro 1995. godine u Beogradu. Bio je blag i skroman čovek, pesnik u duši, zaljubljen u Dunav i Savu, iako rođen na surovom ličkom kamenjaru. Ostavio je iza sebe, uz ostalo, mnogo lepih pesama za decu, poemu "Plavi kit" i filmove koji bez njegovih scenarija verovatno nikada ne bi ni bili snimljeni. Evo nekih: "Dilidžansa snova", "Ne okreći se sine", "Hajdučka vremena", "Užička republika", "Salaš u malom ritu", "Zimovanje u Jakobsfeldu", "Marš na Drinu", "Veliki transport"…

Diklić je bio, ako se ne varam, u vrlo bliskim rođačkim vezama sa glumcem Bogdanom Diklićem. Arsen je Bogdanu stric. Prezime Diklić nije često, ishodište mu je Lika, a nalazimo ga uglavnom kod Srba, mada ima i Hrvata koji se tako prezivaju. Korenu Diklića iz kojih potiču Arsen i Bogdan pripada i zagrebački pevač lakih nota, Drago Diklić.


Serija o kojoj je ovde reč ostala je, uz sve druge kvalitete, zapamćena i po uvodnoj temi, pesmi koja počinje stihovima: Ja sam rođen tamo na salašu/ u ravnici kraj maloga rita. Ljuljali me talasi Dunava/ milovala vojvođanska žita.


A kako je nastala pesma "Salaš u ravnici"?


Na susretu glumaca u Nišu, 1973. godine, Branko Bauer je čuo dvojicu mladića kako sviraju gitare i pevaju. Nešto ga je teralo da uzme njihove brojeve telefona i kada su ova dvojica tu epizodu odavno zaboravili Bauer se javio i ponudio im uloge studenta, "koji nije zapalio žito" i lokalnog seoskog tamburaša, u filmu i seriji "Salaš u malom ritu". Taj tamburaš, Miomir Saša Petrović, pevač u ansamblu "Daniluška", inače rodom iz Aleksinca, napisao je stihove; Ja sam rođen tamo na salašu… a kompoziciju je podario Danilo Danilović. Saša odavno nije među živima, umro je u 44. godini života.


Danas je ova pesma neka vrsta vojvođanske himne, zloupotrebljena od strane novosadskih autonomaša, ali je njena lepota i unutrašnja snaga daleko iznad uskog okvira u koji neki žele da je uguraju. Peva se i daleko od banatskih kukuruzišta, sremskih vinograda i bačkih polja suncokreta i lubenica. Otrgla se od serije u kojoj je nastala ali nijedno njeno izvođenje, pevanje, ne prolazi bez probuđenih emocija i sećanja na vreme kada smo, mladi i puni snova, prvi put gledali Milana Maljevića, Vasu, Šicera…


Ratko Dmitrović
Više na: Pečat


5b9dd2abb9b083c77a6162c851783a47.gif
 
Natrag
Top