Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Antonjin Dvoržak

250px-Dvorak.jpg


Datum rođenja: 8. septembar 1841.
Mesto rođenja: okolina Praga (Habsburška Monarhija)
Datum smrti: 1. maj 1904.
Mesto smrti: Prag (Austrougarska monarhija)

Antonjin Dvoržak (češ. Antonín Leopold Dvořák - (8. septembar 1841 — 1. maj 1904) je bio češki kompozitor i dirigent romantične muzike. Uspešno je kombinovao narodnu muziku sa simfonijskom i kamernom muzikom.

Biografija

Rođen je u Habsburškoj monarhiji, na prostoru današnje Češke, u okolini glavnog grada Češke, Praga, gde je i proveo ceo svoj život izuzev perioda između 1892. i 1895. godine kada je bio direktor konzervatorijuma u Njujorku.
Antonjin Dvoržak je pored Bedžiha Smetane najvažniji predstavnik češke narodne muzike. Najčešće je za svoje melodije koristio češki narodni folklor, ali koristio je i nacionalne folklore drugih slovenskih naroda, kao i naroda Severne Amerike. Bio je svestran kompozitor: stvarao je simfonije (najpoznatija je u e-molu "Simfonija Novog Sveta" nastala 1893.), opere, simfonijske poeme, pesme, uvertire, orkestarske kompozicije, kamernu muziku kao i koncerte.
Antonjin Dvoržak je bio sledbenik neoromantizma. Pored Smetane je jedan od tvoraca češke nacionalne škole.

Najpoznatija dela

  • Opere
    • Rusalka
    • Jakobin
    • Đavo i Kaća
  • Simfonije
    • Simfonija Novog Sveta
  • Koncerti
    • Za violinu
    • Za violončelo
    • Za klavir i orkestar
    • Humoreska
    • Slovenske igre
Izvor: Vikipedija



 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Muzički primeri








 
Poslednja izmena od urednika:
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Rusalka

Rusalka

met-rusalka.jpg



Rusalka je opera u tri čina A.Dvoržaka, na tekst Kvapila (Prag, 1901). Najuspelije scensko delo čuvenog češkog kompozitora simfonijske muzike. Tema iz narodnih priča obrađena je prozračnim impresionističkim tretmanom i jedna je od najlepših slovenskih operskih priča.
Rusalka je mala vodena vila, koja se zaljubila u princa. Uprkos savetu starog vodenog duha, Rusalka od veštice Ježibabe dobija lik prekrasne devojke, ali ne stiče toplinu ljudskog tela ni dar govora. U nju se, takvu, zaljubi princ i hoće da je uzme za ženu, ali zbunjen njenom hladnoćom i nemoći podlegne uticaju lepe kneginje i odbija Rusalku. Ona se vraća do svog šumskog jezera, gde je jednog dana ponovo potraži princ. Ona ga izbegava, jer bi njen poljubac sada bio smrtonosan, ali je zavedu njegove ljubavne izjave, te ga ona grli, donevši mu svojim zagrljajem smrt.

Izvor: Enciklopedijski leksikon Mozaik znanja - Muzika



 
Poslednja izmena od urednika:
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Život je bajka - Antonjin Dvoržak

SLOVEN U NOVOM SVETU

1.jpg

Slavni češki kompozitor toliko je bio opčinjen muzikom američkih crnaca, da ga danas smatraju jednim od prvih muzičara koji je proneo slavu muzike koja je kasnije nazvana džezom

Kada je američki reditelj i slikar Žan Negulesku 1946. godine režirao dramu sa muzičko-ljubavnim zapletom, film je naslovio „Humoreska”. Drama sa Džoanom Kraford i Džonom Garfildom u glavnim ulogama uzela je naslov nadaleko čuvene kompozicije, nastale 1894. godine. Autor tog slavnog dela bio je Antonjin Dvoržak (1841–1904), češki kompozitor. Nije nimalo čudno što se reditelj odlučio da u američkom filmu koristi muziku jednog evropskog, slovenskog autora. Jer, Dvoržak je kao muzičar koji je 1892. godine došao u Novi svet da bude direktor Nacionalnog konzervatorijuma u Njujorku ostavio u Americi dubok umetnički trag. Ali, uticaj je bio očito obostran, premda ne odmah prepoznatljiv. Romantizam sa klasičarskim stavom i nadahnućem koji donosi muzika američkih starosedelaca i ritmovima koje je prvi put čuo u Njujorku početkom devedesetih godina 19. stoleća učinile su Dvoržakovo delo vrlo upečatljivim.
Inače, Dvoržakovu muziku filmski reditelji jednostavno su obožavali. U dosadašnjoj istoriji kinematografije, njegove kompozicije predstavljale su podlogu za više od stotinu filmova! Tako je postao deo ne samo svetske muzičke, već i filmske, a pre svega, holivudske baštine.

Nesuđeni mesar

Ali, vratimo se muzičaru koga Negulesku nije mogao da sretne za života. Dugo je važilo uverenje da je Antonjin Dvoržak, rođen 8. septembra 1841. godine u selu Nelahozeves, dvadeset pet kilometara od Praga, jedva umakao tužnoj sudbini da postane mesar. Naime, njegov otac bio je seoski mesar. Osim toga, posedovao je i gostionicu. Novija istorija muzike poriče takav sled događaja. František Dvoržak, Antonjinov otac, čitavog života želeo je da i sam bude muzičar. To mu je izgleda naposletku i uspelo. Onda kada je propao kao mesar!
U vreme kada se njegov prvi sin rodio bio je poznat kao odličan svirač citre. A i pored činjenice što je bio jedini mesar i gostioničar u kraju, nikako nije uspevao da sastavi kraj sa krajem. Bio je sasvim neposlovnog duha. Dečak je sluh svakako nasledio od oca, ali je bio uporniji i vredniji od njega. Vrednoća ga je krasila do kraja života. Radio je za petoricu. I u detinjstvu, mladosti, kao i u godinama zrelosti.
Dakle, Antonjinovo detinjstvo bilo je srećno, ali prilično naporno. Uživao je u kući koja se nalazila u srcu prirode. Doduše, s prozora nije mogao da vidi dvorac u blizini, ali je zato naučio da voli vozove. To je pored gajenja golubova ostala njegova velika životna strast. Voleo je vozove, proučavao pomno redove vožnje i razgledao stanice i lokomotive. Sve što je bilo u vezi sa železnicom opčinjavalo ga je.
Slušao je oca kako svira citru, gledao posetioce gostionice kako u ritmu slovenskih plesova igraju. Istini za volju, citru je František naučio da svira dok je boravio u Beču i Mađarskoj. U svakom slučaju, razni uticaji bili su već od početka isprepletani. Antonjinov prvi muzički učitelj bio je crkveni dirigent. On je podučavao i decu u školi. Taj čovek – Jozef Špic – bio je neka vrsta češkog kantora, što je značilo, i muzičar, ali i učitelj.

2.jpg

Kompozitorov rodni dom podignut je u 17. veku, ali je zdanje zahvatio požar kada je budućem kompozitoru bilo samo godinu dana. Otac ga je u naručju poneo u planinu iza kuće, kako bi spasao svog prvenca. Ali, kuća je ubrzo obnovljena u istom stilu kakva je bila i ranije. S krovom od crvene opeke. U njoj je živelo nekoliko porodica, u prizemlju je bila krčma.
Videvši da dečak pokazuje zanimanje za muziku, František Dvoržak bio je presrećan. Najzad da neko ostvari njegov san. I zaista, Antonjin je bio vrlo vredan, a nadasve uporan. I dugo mu je bilo potrebno da se dokaže kao muzičar. Ispostavilo se da je mesarska diploma koju je navodno stekao, zapravo bila prevara biografa. Neka vrsta legende koja je namerno širena. Nikada nije postojala ozbiljna namera da on postane mesar.

Anino da


3.jpg

Ono što je nesumnjiva posledica života na selu, bila je Dvoržakova privrženost seoskom načinu života, nadasve prirodi. Kada je stekao ugled i novac, odmah je, jugozapadno od Praga, kupio kuću i tamo provodio slobodno vreme. A tokom boravka u Americi nikada nije bio toliko srećan u Njujorku, kao što je bio u Ajovi, gde je u mestašcu Spilvil proveo čitavo leto 1893. godine. Iako tu nije ostao dugo, izvesno je da je to za njega bilo najsrećnije „američko” vreme.
Tokom dečaštva, Antonjin je naučio da svira i violinu i orgulje. Svima je bio pomalo smešan, jer je još kao dečak negovao vrlo ambiciozne planove povodom svoje velike budućnosti. Doduše, trebalo je da prođe još mnogo vremena da bi ijedno njegovo delo bilo izvedeno. Kada su „Slovenske igre”, uz nesebičnu pomoć Johanesa Bramsa, najzad štampane u Berlinu, mogao je da odahne. U Britaniji je postao poznat kao prava muzička zvezda.
U „Vili Amerika” u centru Praga, od 1932. godine, smešten je Muzej Antonjina Dvoržaka. Osim ličnih stvari, nameštaja, dokumenata, fotografija i slika, tu su sačuvana i lična dokumenta poznatog kompozitora. Zanimljivo je da se preko puta muzeja nalazi psihijatrijska klinika u kojoj je život okončao njegov veliki pokrovitelj i učitelj – kompozitor Bedžih Smetana. Među dokumentima se nalaze i krštenica i venčanica. Naime, kada se nastanio u Pragu 1859. godine, a pre nego što će početi da svira u orkestru, Dvoržak je kao siromašni muzičar počeo da podučava muziku po uglednim praškim porodicama. Jedna od takvih bila je i familija gospodina Čermaka, poznatog praškog zlatara. On je imao dve kćerke, Jozefinu i Anu. Izvesno je da je 1865. godine, dvadesetčetvorogodišnji Antonjin bio strasno zaljubljen u Jozefinu, inače glumicu. Ali, ona ga je odbila! To se na izvestan način, i očekivalo. Ostavila je i Prag i pozorište i udala se za nekog tajanstvenog grofa.
Tek osam godina kasnije, kada ga je Smetana postavio za direktora praškog Nacionalnog teatra, usudio se da ponovo kroči u dom Čermakovih. Antonjin se oženio s Jozefininom mlađom sestrom Anom. Taj je brak, po svoj prilici, bio veoma srećan. Imali su devetoro dece.

Poziv iz Njujorka

Gostujući u Londonu, s uspehom je dirigovao izvođenjem svoje kantate „Stabat Mater”. Posle toga, često je posećivao Englesku i bio nagrađen počasnim doktoratom u Kembridžu. Veze koje je uspostavio u Engleskoj doprinele su da dobije poziv da poseti Sjedinjene Američke Države, da predaje na Nacionalnom konzervatorijumu u Njujorku. Pozvala ga je bogatašica Džanet Terber koja je u Njujorku osnovala i operu i konzervatorijum. Tražila je uglednog i plodotvornog evropskog kompozitora koji bi mogao da postane umetnički direktor Nacionalnog konzervatorijuma i nadala se da će takav umetnik zasnovati ono što bi moglo da se nazove američkom nacionalnom muzikom. Međutim, prevarila se.
Vredni Dvoržak bio je Sloven od glave do pete. Uprkos činjenici što ga je privlačila američka izvorna kultura, nikada nije postao američki kompozitor. Nostalgija ga je razdirala. Vraćao se sve više i više češkim korenima. Ipak, bio je direktor Konzervatorijuma u Njujorku od 1892. do 1895. godine. Dvoržak je s posebnim zadovoljstvom slušao i uvažavao tradicionalni afro-američki spiritual i učio komponovanju i obojene studente, jednako kao i belce.
Upravo za vreme boravka u Njujorku, nastala je njegova najpoznatija simfonija, Deveta simfonija poznata kao „Iz Novog sveta”. Koncert za čelo Viktora Herberta nadahnuo je Dvoržaka da i sam napiše koncert za isti instrument (1895). To delo smatra se jednim od najlepših koncert za violončelo u muzičkoj istoriji.
Naposletku se vratio u Prag. Godine 1901. stupio je na mesto direktora Praškog konzervatorijuma. Prethodno je postao član Češke akademije nauke i umetnosti. Tu je ostao do smrti, 1. maja 1904. godine. Zanimljivo, umro je gotovo siromašan. Ispostavilo se da je u tom pogledu veoma ličio na oca. Nije uspevao da rukovodi novcem ni zaradama. Svoje vredne kompozicije prodavao je za beznačajne sume novca.

4.jpg

Smrt Antonjina Dvoržaka, od posledica moždanog udara, posle petonedeljnog bolovanja, ispraćena je u Češkoj uz neslućene izlive žalosti, ali i uz veliku pompu. Bila je to prava državnička sahrana koja je vodila do groblja u Višegradu gde i danas počiva jedan od osnivača češke nacionalne škole muzike. Sahranjen je pored svog prijatelja i učitelja Bedžiha Smetane. Osim mnogobrojnih građana, poslednjem ispraćaju prisustvovali su ljudi koji su bili vrlo važni za kulturu Češke, ali i političari. Dok je povorka prolazila sa terase Nacionalnog teatra, čuli su se tonovi „Rekvijema”.
Poznato je da je Dvoržakova muzika u velikoj meri nadahnuta češkim i slovenskim narodnim običajima, ali retko se pominje određena zbirka balada češkog romantičara Karela Jaromira Erbena (1811–1870), koja ga je posebno nadahnula. Reč je o zbirci „Buket cveća” (Kytice), koja je prepuna motiva iz češkog folklora, narodnih verovanja i mitoloških bića. Pomalo zastrašujuće balade, u kojima se pojavljuju vampiri, vilenjaci vodenjaci, duhovi i zle vile, prepune su poetske snage narodnog mita. Monumentalnost i patos ovih balada jasno odzvanja u Dvoržakovim kompozicijama.

Zlokobni akordi

Kao što je kompozitora nadahnula romantičarska poezija, tako je kasnije Dvoržakov život postao nadahnuće jednom češkom piscu. Josef Škvorecki (1924–2012), koji je veći deo napisao u emigraciji, bio je nadahnut Dvoržakovim boravkom u Americi od 1892. do 1895. godine, . Roman „Scherzo capriccioso” (Toronto, 1984; Prag, 1991) ima i podnaslov „Veseli san o Dvoržaku”. Škvorecki je dugo sakupljao materijal za ovaj roman, tako da se opisano razdoblje Dvoržakovog života u velikoj meri oslanja na dokumentarnu i arhivsku građu. Ipak, nije reč o naučnoj monografiji, već o autorskoj fikciji nadahnutoj događajima iz života velikog kompozitora.
Na uzbudljiv način čitalac saznaje manje poznate detalje iz Dvoržakovog života. Njegov odnos sa ženom Anom i njenom sestrom Josefinom, sa ćerkom Otilkom (koja se, poput svoje tetke, dvoumila između dva muškarca), ili s američkim mecenama i umetnicima toga vremena. Škvorecki čak hrabro podržava tezu da je kompozitor bio nadahnut narodnom muzikom američkih Crnaca i da je to jedan od ključnih činilaca svetske promocije američkog džeza! Pravi vesnik džeza.

5.jpg

Da uticajima nema kraja, svedoči i činjenica da je roman „Scherzo capriccioso” podstakao i pisca M. Ivanova da napiše svoju verziju Dvoržakovog boravka u Americi u knjizi „Novi svet”, kao i pisca Zdeneka Malera za roman „Spiritualnost belog čoveka” (1990).
I dok je Dvoržakova muzika plenila, kao što je to slučaj i danas, slavni književnik, nobelovac i muzički kritičar Džordž Bernard Šo, gajio je, u najmanju ruku, nepoverljivost naspram Dvoržakovog opusa. Godine 1892. o njegovom „Rekvijemu”, izvedenom u Engleskoj, napisao je, između ostalog, i ovo:
„Ništa me nije moglo prisiliti da ponovo čujem Dvoržakov 'Rekvijem', izveden prošle nedelje u 'Albert holu', pošto kazna za odsutnost nije obuhvatala i smrtnu. A ja bih pre umro nego ponovio ranije pokušaje koje sam napravio, da to još jednom odsedim. Teško je razumeti raspoloženje umetnika koji u današnje vreme sedne da napiše 'Rekvijem' ni zbog čega. Čovek može da zamisli pogrebnika koji to spremno čini. Ali zašto bi se muzičar tako ponizio za račun senzacionalizma i sujeverja? Kada čujem Dvoržakove zlokobne akorde u sordinovanim kornetima koji se završavaju jezivim treskom tam-tama, osećam se tačno tako kao da je podigao uvis lobanju sa upaljenom svećom u njoj, samo da bi me zaplašio!”

Autor: Mirjana Ognjanović
Izvor: Politikin Zabavnik

 
Natrag
Top